Olivera Ćorveziroska [1]

SITUIRANE PRIČE (tekstualna afera)

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

O jednom (naizgled) minornom pripovjedačkom postupku Svetislava Basare, koji njegovim pričama obezbjeđuje situiranost generacijama i generacijama unaprijed, ostajući pri tom, i sad i zanavijek, krajnje pogodan za najrazličitije tekstualne afere.

1. "Po kratkom postupku"

Iako nijedan roman Svetislava Basare dosad nije preveden na makedonski jezik, ta činjenica (imajući u vidu poetiku i noetiku samog autora) ne može ništa ni Makedoncu kao čitaocu, ni čitaocu kao Makedoncu. Zajednička istina je da mi još uvijek znamo i srpski, a individualna istina je da se romani Svetislava Basare pišu na srpskom, a čitaju se na jeziku na kojem čitalac poželi da ih pročita. Njegova frapantna imaginacija u nevidljivoj sjenci slova u stanju je da "raščisti račune s jezičkom barijerom" na isti način kao što raščišćava račune i s čitalačkim očekivanjima i s predznanjima o onome o čemu je On riješio da piše - "po kratkom postupku": briše i iznova počinje da ispisuje vaše znanje, vaš jezik, vaša očekivanja. Na vama je samo "da umrete" od zadovoljstva, ako ste ljubitelj postmodernizma, ili "da umrete" od nečitljivosti, ako volite klasične romaneskne forme … Moj izbor u vezi s ovim osvrtom u formi tekstovne afere sa "Srcem zemlje" je - individualna istina.

2. Zajednička istina vs. individualna istina

Ako je prvo činjenica, drugo je izmišljotina. Granična linija između njih nije suštinska (sadržana u imenici), nego ukrasna (realizovana u pridjevu), zato se i teško raspoznaje. I zajednička istina i individualna istina, oslobođene pridjeva (zajednička, individualna), jesu jedna ista imenica: istina. Otud su činjenice i izmišljotine kod Basare ravnopravne.
Basara praktikuje da situira svoje priče u činjenice, tj. u zajedničku istinu. Prvo rješava njihovu "budućnost" (u ovom kontekstu pod pojmom budućnost podrazumijevamo uvjerljivost, mogućnost), s tim što ih posvećeno useljava u zajedničku istinu, a potom - potom im (mijenjajući samo pridjev!) daje život kakav god poželi - izmišljotinu, tj. individualnu istinu. Ovo nije nepoznat postmodernistički pripovjedački postupak koji besprekornom dosljednošću kompromituje činjenicu izmišljotinom. Ali čini se da ovaj autor ide do kraja u njegovoj primjeni, varirajući ga i razvijajući: ne od jednog romana do drugog, nego (često) i iz poglavlja u poglavlje, iz pasusa u pasus, iz rečenice u rečenicu.
Iznenađujuća je Basarina vjernost ovom postupku, koji pisac dosljedno “praktikuje” bez obzira na to koliko neka nova njegova knjiga bila različita od prethodnih. Ilustracija za to može se naći u svakom Basarinom tekstu/romanu. Mi ćemo se poslužiti romanom "Srce zemlje".
Fridrih Niče i Lu Andreas Salome su ličnosti iz zajedničke istine. One se u romanu suočavaju s nizom likova iz individualne istine (Meliha, Ismail-beg, Osman, Orhan, Zuhra …). Ono što smatramo suštinskim je ravnopravnost s kojom pripovjedač pristupa i jednima i drugima. Ličnosti iz zajedničke istine se identično narativno tretiraju kao i likovi iz individualne istine. Ličnosti postaju likovi, a likovi u tom stepenu "oživljavaju" u naraciji da nas ubjeđuju da i za njih postoje "obrasci" u ličnostima. Niče i Lu Salome idu na mjesta na kojima (to se zna) nikad nisu bili (na Kipar, na primjer), tamo se sreću s ljudima s kojima, načelno, ne bi mogli da se sretnu jer je to i fizički i logički neizvodljivo.

3. "Basarijanski dokaz"

Basara se u startu spravlja sa ovakvom "situacijom" uvodeći "basarijanski dokaz": samu Zuhru, na primjer, koja je rođena 1949. godine i koja živi u selu Arapkoj. Zuhra ne može da bude Ničeova praunuka, zato što Niče nikad nije bio na Kipru, a Zuhra nije napuštala Kipar, ali "basarijanski dokaz" je nepobitan - ona je pljunuti Niče, liči na njega, ima brkove i izgovara/upotrebljava iste rečenice, zajednički podvedene u ovom tekstu pod Insanca, pak insanca (Ljudski, previše ljudski).
"Basarijanski dokaz" se primjenjuje gdje god zagusti kad je riječ o prosječnoj logici prosječnog čitaoca. Kad se pretpostavi da "neko" može da pomisli kako nešto nije moguće, eto "basarijanskog dokaza" pred kojim nema "nekog" ko neće postati "svako", pred kojim se zanijemi (makar za trenutak). Basara manipuliše vama kao čitaocem i to na način na koji vi želite da budete manipulisani. Slijedite autorovo pripovjedačko ludilo i provjerite na Google-u, na primjer: Arapkoy postoji, nalazi se na Sjevernom Kipru (Roman Abramovič u ovom trenutku tamo nešto gradi) … Ali naš savjet je da to ne činite, nego da uživate u pripovjedačkom ludilu, da ne tražite granicu između zajedničke i individualne istine, već da je nesmetano i bez opterećenja prelazite, uopšte ne hajući za nju.
Uzbudljivije, mnogo, mnogo uzbudljivije je da i sami pokušate da pronađete svoje "basarijanske dokaze", kojima ćete i samom Basari prirediti iznenađenje: "Njegovim mačem po njegovoj glavi".

4. Njegovim mačem po njegovoj glavi

Niče je u Basarinom romanu bio na Kipru. U stvarnosti se već zna da li je Niče bio tamo ili nije. Najverovatnije njegova noga nije kročila na Kipar. Ali Basarina noga je (i to se zna) i kročila na Kipar i koračala ostrvom izvjesno vrijeme. Otud ono o čemu Basara piše – On zna. Zna i ono što izmišlja. Niče je na Kipru "vidao rane" od beznadežne ljqubavi prema Lu Andreas Salome u naručju ljepotice iz sela Arapkoj – Melihe, s kojom je dobio sina (a da o tome pojma nije imao, naravno!) Ismail-bega, koji je, pak, otac izvjesnih Osmana i Orhana. Basara kaže da je Osman poginuo negdje u Makedoniji i ne ide dalje njegovim tragom, usmjeravajući svoje pripovjedačko interesovanje prema Orhanu i njegovoj ćerki Zuhri. Trag koji postoji u njegovom romanu, a za kojim autor ne rješava da krene, čitalac može lako pratiti, naročito ako je riječ o Makedoncima, koji Basaru ne čitaju na svom, nego na bilo kom drugom jeziku. Ako, podstaknuti Basarinom zastrašujućom imaginacijom, doznamo da je i Osman, neposredno prije pogibije u Makedoniji, postao otac djevojčice, koja se kao siroče rodila poslije njegove smrti (a da ovaj o tome pojma nije imao, naravno!), ispada da Zuhra iz "Srca zemlje" ima, recimo, rođaku u Makedoniji, živu i zdravu. Starija je od nje (Basara kaže da je Zuhra rođena 1949; rođaka joj se, dakle, rodila prije te godine: 1948, na primjer, i sad, kako god da okreneš, ima šezdesetak godina). U jednom makedonskom romanu, objavljenom 2005. godine* kaže se da rođaka baš te Basarine Zuhre, osim što je živa i zdrava u Makedoniji, ima i dva ista albuma s različitim fotografijama u njima.

U jednom su pažljivo poređane fotografije ljqudi, poznatih i nepoznatih (Lu, iz starijih i mlađih dana, Pol Re, Svetislav Basara, Malvida, Andreas, Rilke, Frojd, Silvija Plat, Niče, kuća Lufrid i Zorka Manojlinska Marković - izvor i ušće svih istina i izmišljotina), u drugom su, preslikane, fotografisane ili skenirane, korice 10 objavljenih knjiga ("Srce zemlje", "Lu", "Šta je eros", "Ecce homo", "Duinske elegije / soneti o Orfeju", "Malina", "Unikat", "Uvod u psihoanalizu", "Antropologija nove hrvatske drame" i "Zima Silvije Plat"), jedne knjige u štampi ("Zaključano tijelo Lu") i jedne koje još nema, ali koja će uskoro početi da se piše (str. 69).

Dalje, u makedonskom romanu, autorka navodi da je albume dala svojoj komšinici, 15 godina mlađoj prijateljici njene majke Zorke Manojlinske Marković, rođene 1933, koja je, eto "basarijanskog dokaza", baš Zuhrina rođaka, ona za koju Basara nije zainteresovan u "Srcu zemlje". Prosti matematički zbir 1933 i 15 je baš 1948, što je godina rođenja Zuhrine rođake! Godine nisu jedini dokaz da je riječ o posmrtno rođenoj ćerki Osmana iz Basarinog romana. Zuhrina rođaka živi u prizemlju zgrade Fabrike za cijevi i profile 11. Oktobar u Kumanovu, u ulici Sava Kovačević br. 9, i u svako doba može da vam potvrdi da je imala strica koji se zvao Orhan, riječ je o bratu njenog oca, koji je poginuo u nekom ratu prije nego što se ona rodila!

4. Visokoinfektivna proza

Visokoinfektivni pripovjedački postupak maga srpskog postmodernizma (zvani "situiranje priča") inficira i tamo gdje njegove knjige nisu prevođene (u Makedoniji, na primer). "Inkubacija" nikad ne zaboravlja bolest, čak ni u situacijama kad ona traje predugo - bolest ulazi na velika vrata suverenog zdravlja.
Visokoinfektivni pripovjedački postupak inficira i visokoinfektivnu prozu (kakva je nesumnjivo Basarina!). U kontekstu "priznatog" romanocentrizma 21. vijeka, romani ovog autora su "bolesti i heroji našeg vremena". Otud je sasvim logična (čak i očekivana!) riječ bolest, koja je prodrla u naslov najnovijeg Basarinog romana ("Uspon i pad Parkinsonove bolesti"). Ne obazirući se na različitost ovog romana koji je najzad dobio NIN-ovu nagradu, podvući ću njegovu istost, njegovu vjernost "situiranju", kao jednom (naizgled) minornom pripovjedačkom postupku. Ako Niče u "Srcu zemlje" ostavlja tragove na Kipru, neporecive pred snagom "basarijanskog dokaza", Dostojevski u "Usponu i padu Parkinsonove bolesti", nizom sprovedenih dokaza istog tipa, postaje ličnost i lik istovremeno, pri čemu jedno ne kompromituje nego zaokružuje drugo.

Na stazi za vožnju rolerkama i biciklima

Iako nijedan roman Svetislava Basare dosad nije preveden na makedonski jezik, ta činjenica uopšte nije činjenica u pravom smislu riječi. Ona je samo djelimično zajednička, ali dijelimično i individualna istina, zato što su situirane priče ovog autora odavno naseljene u "domovima" makedonskog jezika: u prijateljskim razgovorima "književne braće" u bibliotekama, kafanama, parkovima i na kejovima (Vardara, recimo), u neprijateljskim književnim konfrontacijama, u tekstovima o Basari napisanim na makedonskom, u mini intervjuu s njim objavljenom u časopisu jednog makedonskog mobilnog operatora**. Postoji i jedan nepobitan "basarijanski dokaz”: grupa ljubitelja njegovih knjiga nedavno je vidjela mlade ljude kako čitaju "Srce zemlje" na stazi za vožnju rolerkama i biciklima, od Kamenog mosta do hotela "Aleksandar palas" u Skoplju, a da pri tom nisu ni otvorili knjigu. Na pitanje dokle su stigli, dobili su jednoglasan odgovor: "Do dijela o Zuhri, do 265. strane".

____________
*Olivera Ćorveziroska, "Zaklučenoto telo na Lu", Magor, Skopje 2005.
** "Klub 360", br. 53, mart 2007.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović