Ranko Risojević [1]

SIMANA

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

0.
Ona je sjećanje, tijelo utonulo u perinu i jastuke

U sobi koja nije njena, leži na krevetu koji ne poznaje. Ona je tijelo iz koga je iščilila snaga, presahli sokovi, utišali damari. Znala je šta to znači kod drugih, samo što bi im osjetila puls na ruci ili vidjela sjenku u pogledu, dok kod sebe ništa ne osjeća i ne vidi - biće da je blizu kraj. Njeno se tijelo pretvara u kukčevu ljušturu kroz koju će uskoro glavinjati mravi i kišne kapi. Neka je i to dočekala.
Još samo mozak radi, srce jedva, negdje u dubini, sasvim tiho, kao udaljeni mlinski kamen. U svojoj praznini, izvan bilo kakvog dosluha s udovima i čulima. Ona ga ne čuje. Ali, valjda radi kada može da se sjeća, da razmišlja. Mada bi sve to moglo i tamo, na onom svijetu, ako postoji. Ponekad joj se čini da je otišla, da svijet oko nje i nije stvaran, nego samo sjećanje, samo privid, kao i ona sama.
Šta je sjećanje? Skokovito, hirovito, pokrenuto čas nekom riječi koja doleti iz sobe, čas unutrašnjim pokretom samog bića, onog što se zove duša, roje se slika do slike, riječi do riječi, mirisi i zvuci. Ali bez srca ne bi ni to išlo, iako o njemu više ne misli. Je li ikada i mislila? Čemu to, čak ni ova studen koja plazi od odrvenjelih, sasvim oduzetih nogu, čak ni ona za nju više nema značaja. Možda je i to samo sjećanje na studene dane bez zaklona od mraza i zvijeri, od zla i nevolje. Neka srce radi, dok radi.
Nije mrtva, jer nije bilo konačnog susreta. Bez toga ipak ne ide. Zna da će jednom ugledati žensku spodobu na vratima, krupnu poput nje same, onu koju je davno, za sebe, nazvala Crnom gospom, ovoga puta biće to zbog nje, Sime, a ne zbog drugih kao do sada. Znaju se dobro, iz mnogih susreta, samo njih dvije, bez svjedoka, bez upoznavanja. O tome nikada nikome riječ nije zucnula. Čak ni svome Jovanu, koji je možda i znao njenu tajnu. Naprosto, ne samo zato što joj ne bi povjerovali, možda mnogo više zbog bezbrojnih lažnih vidovnjaka.
Nije ona sama vidjela priviđenje koje nazivaju ko zna zašto kumom, mnogi su je vidjeli, svako na svoj način, naslušala se tih priča, uglavnom lažnih, prevarantskih. Nikada nije mogla da shvati tu ljudsku potrebu, da lažu, da umišljaju, da sebe ubijede u vlastitu laž. To je čak i ljutilo nešto u njoj, mada se spolja nije moglo da vidi, jer se Sima nikada ni na koga nije naljutila.
Njena se sjećanja ne tiču drugih. Ona dolaze u talasima, zabrzaju, pa jenjaju, odjednom je sasvim sama, u tamnoj, mrtvoj izbi, i jeste i nije grob. Nije, nije, jer se talasi vraćaju, ponovo zapljusnu, jedva ih sve može da izdrži, kuda su navalili.
Lica onih što su joj dolazili da ih liječi, njihove oči i usta, potoci riječi kojima opisuju svoju muku. Sve svoje, zapravo, kao oni kružići što se šire od kamenčića što padne u mirnu, ustajalu vodu bare. Počnu od rane, a završe ko zna s čim - rodom svojim, Turcima, Serbijom, ili nekim dalekim krajem za koga je prvi put bila čula, kao što je nestvarno i iz bajke izašlo Moskopolje, mitska zemlja kalajdžija iz Čipuljića.
Kad otvori svoje velike, nekada svijetle oči, odavno prekrivene mrenama, preplavi je dnevna svjetlost, vidi obrise nekog lica, ruke koja prinosi čaj njenim spečenim usnama. Tu se prene nešto u njoj, povuče ga miris, uskoči u svijest - dolaze slike, čas zbrkane, čas jasne, stare poput nje. Svjetlost iznad kamenjara, bobice, listići, cvjetići. Poneko lice, iskrivljeno bolom ili samrtnim grčem. Zatim zvukovi, dozivanja, odjeci, klepetalo, zvoni drveni zvuk kao da se prosipa božija riječ - Gospodi pomiluj.
Iako ih se naslušala u svom dugom životu, ona nije od priče. Uvijek bi se našao neko ko je bio sav od riječi, gotovo utvara. Kasnije, mislila je da su mnogi od njih poslije smrti bili stvarniji od onih što su bili daleko čvršći i materijalniji od ovih pripovjedača. Naročito predveče, kad se više nije vidjelo dovoljno dobro za kućne poslove, neko bi započinjao priču, dovoljno dugu da ispuni i cijelu noć ako treba. Tonulo se u san, budilo i ponovo tonulo, a priča je kao i sam san tekla svojim tokom i često se nije znalo gdje im je granica - snu i priči. Nije važno, priznavala je, što se pamti živo je, nema značaja da li je domišljeno, dosanjano, stvarno. Nije važno i nema značaja.
Sama za sebe je priča, kao i svi oko nje. Samo ona više, jer je veoma stara i pamti cijelo jedno stoljeće. Svojim i tuđim pamćenjem. Odjednom se pokrene sjećanje, počne nečiji govor, zapamćen još u djetinjstvu, ili kasnije, sve dok nije konačno legla na ovu postelju da s nje više ne ustane. Ne svojom voljom i svojom snagom. Odnijeće je, konačno, kao što je ona mnoge odnijela u vrijeme kuge. Kada je to bilo? Veoma davno, za sve oko nje, ali za nju reklo bi se juče. Maloprije skoro, tako vidi te strašne dane umiranja, samoće, blata, kiše, gladi.
Navlači na sebe ponjavu, jedva može da vidi svoje crne prste. Samo one desne, pokretne ruke, lijevu već dugo ne osjeća i ne vidi. Može da je opipa onom drugom, ako krene polako, strpljivo, zna da će je susresti. Valjda je to njena desna ruka. Ona što je radila, miješala trave, pridizala bolesne, sklapala im očne kapke. Kaže li se da još živi, ili se nalazi već negdje drugdje, tamo gdje više nikakvog značaja nemaju ti ovosvjetski izrazi poput tog živjeti? Možda, iako ni to nema nikakvog značaja. Da je tamo gdje
su joj obećavali popovi, sigurno bi se drugačije osjećala. Znala bi da nema tijelo, da je laka. Laka poput one što žanje bezdušno, svojom ili tuđom voljom.
Veoma je teška i umorna. Zove li se to tako kada neko ima toliko godina kao što ih ona ima. Šta sve nije preturila preko leđa, ruku, cijelog tijela, čovjeku i nije dato više od toga - toliko da se muči, da pamti. Ne baš sve, ali ipak previše. Drugi su živjeli mnogo manje, manje se umorili, manje patili, manje se sjećali. Je li nju neko odabrao da živi ovako dugo i da se toliko sjeća? Misli Neko, a ne Bog, jer je Gospod za nju predaleko. Ima li On pomoćnika i ovdje i tamo, na nebu?
Nikoga ništa ne pita i ne traži. Nju pitaju samo da vide je li živa, hoće li piće ili jelo. Ranije su pitali više, nudili usluge, sada sve manje, kao da su se umorili.
Tvoj smo rod, Sima, govore joj.
Nije pobrkala srodstvo, ali već dugo ljude gleda drugačijim očima. Biće pedeset godina kako ne vodi računa je li joj neko rod, niti svoje poslove povezuje s tim. Pokušavali su da povežu rodoslov, da se potrudi, sjetila bi se, ali ne vidi tome svrhu. Bolje je da se ne trude. Kada poumiremo, rekla im je jednom, svi ćemo biti jedno, u Njemu, ako smo vjerovali. Ako nismo, opet ćemo biti jedno, u zemlji. To je rekla poodavno, sjećajući se onoga što joj je u Zavali, dok je bila djevojčica, govorio monah, isposnik, a što je kasnije bila zaboravila. U posljednje vrijeme više ne govori. Možda bi i mogla govoriti, ali ne vidi tome svrhu. Prestali su da je zapitkuju, rade brzo, kao da žure što prije da se izgube.
U Banjaluci od tebe niko nije stariji, uvijek joj kažu. Kojoj Banjaluci? Ovih nekoliko mahala koje zna, srpskih, jesu li Banjaluka? Na to misle? Ostale, od Šehera naovamo, s lijeve i desne strane Vrbasa, ne poznaje, bar ne dovoljno, jer onih nekoliko odlazaka kada su je odvodili u određenu kuću da pokuša najčešće nemoguće, nije ništa. Ni njoj, ni bilo kome drugom iz ove varoši.
Sada im je na teret, ali ona tu ništa ne može. Donose joj hranu, sada je i hrane, bolje bi bilo da prestanu. Da prestanu danas, koliko bi još živjela? Nekoliko dana, od vazduha samo. Ali im ne govori da prestanu, oni znaju šta moraju. Poput svakog živog
stvora, idu svojim putem, žive svoj život. Ako je hrane, to čine zbog sebe, ne zbog nje, kao što je i ona sama sve činila zbog sebe a ne zbog drugih. Tako joj je bilo određeno tamo gdje se sve na ovome i onome svijetu određuje. Kada bi im rekla da sada prestanu, poništila bi svoju i onako slabu vjeru u Boga.
Dali su joj lijepu sobu, na boju, s mnogo svjetlosti. Zorom preplavi prostor, ispuni njene stare oči koje vide oštrije ili mekše sjenke. Odskora je tako, kao i sa snagom, odjednom sve je popustilo, skrhalo se. Još juče, bila je svoja, ona je bila drugima pomoć. Mogla je da nosi muškarca u naručju. To se samo na hercegovačkom kršu rađa, govorili su jednako zavidni i iskreni. Sada je sve gotovo, ni sebi ni drugima više ne može pomoći. Za nekoga ovako starog, nije ni šteta. Stotinu godina, ili približno toliko, ipak je previše.
Ja sumnjam da će umrijeti, skoro redovno poneko kaže. Odakle mu to?
Ima, tako, neko, pa ne umire. Naročito ako čini dobra djela. Sve je to gore smišljeno.
Misliš da je sveta?, priupita drugi, ali na takvo se pitanje lako ne odgovara. Ako je u crkvi pop spominje, ona nije sva od ovoga svijeta.
Tijelo joj je od ovoga svijeta, gotovo odumrlo. Do juče sebi dovoljno, kao da se nije dobro sporazumjelo sa srcem i mozgom. U jedan tren da stanu. Samo da sklizne na zemlju, ne u krevetu, već pokraj puta, uz plot. Uostalom, bilo gdje, ali da nema vremena
ovako razmišljati.
Bogu se moli na svoj način, samo ga se povremeno sjeti i zna da je to dovoljno. Kao da je među njima neka posebna pogodba. Tako bi trebalo da je i među drugima. Živjela je onako koliko joj je bilo određeno, ne žaleći se nikada, zašto bi mu se sada morala moliti. Drugi neka se mole, zbog njih su molitve i izmišljene. Zna ih ona, učili su je, kao malu, sjeća ih se, čak i onih koje nikada nije izgovorila, takvo joj je pamćenje, ali jedva da je koju i koristila. Možda veoma davno, dok je s djecom išla u crkvu tamo u Hercegovini. Tamo se i drvo Bogu moli. Šta je znala? Možda samo, prije bilo kog posla: Bože, pomozi. Nije li to dovoljno? Da, ima još jedna što joj dolazi u posljednje vrijeme, pola godine otprilike, i ona je šapuće za sebe, jedva bi se mogla razabrati poneka riječ kada bi se neko nagnuo do njenih usta, što povremeno učini njena nekadašnja snaha Savka, koja joj dođe u posjetu i nađe je sklopljenih očiju. Vidi da joj se usne jedva pomiču, pomisli da hoće nešto reći, prilazi joj, nadnosi uvo nad njeno staračko lice koje kao da je presvučeno uštavljenom jagnjećom kožicom, pokušava nešto da razabere, ali ne znajući da je riječ o molitvi, pomisli kako je u pitanju neka poruka, pa je pita o čemu je riječ. I dalje je naziva majkom. Ali Sima ne odgovara na ta pitanja - ona razgovore više ne vodi sa živima. I dosele ih je rijetko vodila, odsele uopšte neće.
Oče naš, koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje... Preobrati zlo u dobro, njenu sliku iskiti dobrim djelima - uvijek za to ima vremena. Sve je ovo među nama, kada se završi moja priča, biću samo u Tebi, Svemogući. Mene neće biti ni u priči, ni u sjećanju, čak ni ovih što su iznad mene, oko mene, kao pčele što traže novu košnicu. Ne mogu im biti matica, jer to nikada nikome nisam bila.
Oče naš, znam da nema svetijeg djela nego tebe slaviti, ali ja sam uvijek bila bliža ljudima, kojima u nevolji nije imao ko da pomogne, zato se ne ljuti na mene, pomažući im ja sam se u stvari tebi sva dala, kako juče, tako danas i vo vjeke vjekova, amin.

(Uvodno poglavlje prvog dijela Banjalučke hronike, «Simana».)