Daša Drndić [1]

Sonnenschein ili Kronika sveopćeg beščašća

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

Il Caffè San Marco u via Battisti prve goste prima u siječnju 1914. Tokom rata potpuno je demoliran pa tek 1920. u njega ponovno dolaze kavopije. Dolazi Saba, dolaze Giotti i trgovac Svevo koji se zove Ettore Schmitz. U Caffè Pasticceria Pirona više ne sjedi Joyce, ali kolači i vino još uvijek su bečki, a kava je «Illy». Nakon što obiđe još nekoliko takvih, Florianu se čini mirnih i bezazlenih okupljališta, vlasnik Caffèa degli Specchi na Piazza Unità kaže mu, dođite sutra u sedam. Obitelj Tedeschi nalazi stan u via Daniele, to je kratka i mračna ulica i crkva Santa Maria Maggiore je blizu, što je za skupni odlazak na misu zgodno.
Haja ima šest godina i slabo pamti Trst iz tog vremena. Pamti svog oca Floriana kako se u bijelom kaputiću, ukrućenim nogama gega među stolovima držeći poslužavnik visoko iznad glave kao da skuplja kišu. Pamti kako u Caffèu degli Specchi na Piazza Unità nedjeljom čeka da Florianu završi smjena pa da zajedno odu na sladoled s nogu jer takav je sladoled jeftiniji. Pamti jednu obitelj, svečano odjevenu, svu nekako otmjenu, i pamti kako želi u takvoj obitelji živjeti. Haja promatra ženu u tamnom kostimu na pruge s tokicom na glavi kako iz torbice vadi malo ogledalo koje hvata sunce i kako se smiješi svojim sinovima kao što se njoj Ada nikada ne smiješi. Haja promatra dječake u modrim odijelcima i želi ih pitati kojim to jezikom govorite, i želi im reći ja sam Haja i mogu vam pjevati na slovenskom, ako hoćete. Gospodin se ne smiješi svojim sinovima jer čita novine, ima bijele ruke, ima brkove i krasno sivo odijelo, nekako sjajno. Dječaci piju čokoladu i Haja naprasno poželi to isto, piti vruću čokoladu u Caffèu degli Specchi na Piazza Unità i klatiti nogama i gledati u svoje nove lakirane cipele koje nema. Haja pamti svoje čuđenje i svoju znatiželju tko su ti ljudi? Onda, kao kad iz ruku sklizne zrcalo, slika se razbije. Muškarac za susjednim stolom ustaje, stolica iza njega pada, on pravi dva marširna koraka, čovjeku koji čita novine staje iza leđa i viče, strašno viče i skroz je namršten i obrve mu se upliću u zaljubljene pijavice i usta mu se otvaraju u mali grob iz kojeg svjetluca, a sve drži veliku šalicu kave u zraku kao da je na olimpijskim igrama pa se sprema baciti kuglu koja sliči na bombu a nije bomba nego bijela porculanska šalica iz Caffèa degli Specchi na Piazza Unità puna mirišljave kave «Illy», onda zamahne a šalica udari gospodina ispod lopatica i crna tečnost stane se pušiti pa uvlačiti u njegovo sivo odijelo, možda da se ugrije, možda da se sakrije, ostavljajući za sobom veliku mrku mokrost.
Schiavo, urla bacač šalice, schiavo, qui si parla solo italiano! Dječaci skaču, vade maramice, natapaju ih vodom iz očeve čaše i metu mu leđa. Kava pobjegne, izgubi miris, rastoči se oko čovjekovog pasa, sklizne niz njegovu desnu nogavicu i padne na tlo kao mala mrtva zmija. Na svijetlosivom odijelu ostaje slika nalik na spljoštenu kravlju balegu.
Jedne vlažne tršćanske večeri, šećući opustjelim gatovima i s užasom piljeći u prazan trbuh luke, gotovo dotičući raspolućenost grada koja se stapa s njegovom vlastitom raskidanosti koja, ta njegova razdvojenost, ta shizma, opasno tone u krutost nalik na okoštalu kralježnicu kakvog ostarjelog hodača, Florian Tedeschi uhvati sebe kako u ritmu svojih koraka ponavlja: vorrei dirvi, vorrei dirvi,
jedan dva,
vorrei dirvi,
ja sam trgovac,
ne konobar,
ja sam vojnik,
u svakom trgovcu,
u svakom vojniku
krije se bol od koje duša puca kao zaleđeno staklo.
Florian Tedeschi skrene u via San Nicolò i zastane kod broja 30 gdje i danas stoji natpis «Libreria antiquaria Umberto Saba», ali Umberta Sabe u Trstu tada više nema a preko izloga knjižare navučena je rebrasta željezna zavjesa.
Ispričaj mi život jedan i sve
što u njemu biva
u mutnom ludilu
uzaludno nesložnih glasova
kaže Flroian Tedeschi piljeći u vrhove svojih konobarskih cipela.
Riječi su potrošene
kaže
sjećam se svega, ali ništa ne razumijem.
Skupilo se vrijeme, kao iskuhan džemper.
Postaje tijesno.
Sutradan, 15. studenog 1932. Florian Tedeschi odlazi u ispostavu Napuljske banke i svom prijatelju iz vojničkih dana, izvjesnom Lucianu Graueru kaže: Izvuci me odavde.
Već krajem studenog, obitelj Tedeschi preko «Società Adriatica», od kojeg, tog jadranskog društva, te jadranske plovidbe, je li, ostaje čudesno sačuvana naljepnica vjerojatno otrgnuta s neke porodične prtljage kojoj se gubi trag, koja je valjda sama otputovala u neki Haji nepoznati svijet, dakle, preko «Società Adriatica» obitelj Tedeschi ukrcava se na brod «Gange» ili «Marco Polo», Haja se ne sjeća, i stiže u Napulj. Za Haju Napulj je slika razmazanih boja koje donose mir. Nema obrisa, ima tu i tamo po koja iskra. Rađaju se Paula i Oreste. Florian radi u Banca di Napoli. Ada prati Enrica Carusa dok pjeva «O, sole mio» i kuha i pere i kuha i pere i hrani svoju djecu ribom i tjesteninom. Nakon večere Haja s ocem Florianom sluša Leoncavalla, «I pagliacci» su stalno u modi, sad naročito kad pjeva Gigli, jedan od Mussolinijevih miljenika. Svakog 12. prosinca obitelj izlazi na trg na kojem se slavi «Giornata della madre e del fanciullo» kad se proglašavaju devedeset i tri najplodnije majke Italije s najmanje četrnaest sinova koje onda svečano primaju i skromno nagrađuju Mussolini i Papa. Jedne godine pobjeđuje njihova susjeda Amalia sa svojih osamnaest sinova i malom crvenokosom Ritom koja ne ulazi u konkurenciju, kao da ne postoji. Život je lijep. Kuća je velika. U vrtu ima naranči. Djeca dobivaju magarca koji se zove Kroo. Imaju mnogo veselih fotografija. Na svim fotografijama mama Ada nosi bijeli šešir naheren nadesno. Voze bicikle. Tata Florian na posao odlazi u odijelu. Jedne večeri Ada plače dok skida svoj vjenčani prsten. I Florian skida svoj vjenčani prsten ali ne plače, takva je naredba, kaže. U prostirku od žutog flanela Haja umotava srebrni grb Gorizije koji je visio u vinariji njenog djeda Bruna Baara, tako kaže Ada, i koji su nosili na onaj dugi put do logora gdje im je okrenut naopako služio kao pladanj za kruh. Marisine naušnice ne dam, kaže Ada, Florian viče moraš. Ada usijanom iglom Haji buši uši a ruke joj drhte, to je sve što od mame imam, ni groba nema, kaže, i tako te naušnice s vijencem od sitnih, loše brušenih, prljavih dijamanata ne odlaze Mussoliniju, nosi ih Haja već sedamdeset i dvije godine, evo, kao da su se smanjile, kaže pa dotakne svoje resice. Onda kaže dosta za danas, i ode na spavanje.
Sanjam – otvara se leš kao knjiga, otvara se sâm, kao kakva magična kutija, a u njemu sitni dijamanti, mnoštvo sitnih dijamanata poput ljuspica mrtve kože – svijetle. onda, kao rijeka poteku. u tom lešu koji nikako da umre, u tom sad već bespolnom mrtvacu, sve stoji osim svjetlosti koja bježi. bezmirisnost. balzamirano nestajanje. koža na licu mrtvaca zategnuta je, lubanja je obavijena žutom kožom, kroz otvorena usta zubi postaju sve bjelji i duži. gledam u utrobu tog mrtvaca i na hiljadama minijaturnih ploha bezbojnog dragog kamenja vidim svoj lik, iskrivljen i umnožen
Te 1935. četvrt milijuna Talijana prilaže svoje zlato i srebro za bolju budućnost, za sretne dane na obzorju, oh, happy days. U Rimu je skupljeno 250.000 burmi, u Milanu 180.000. Bedenetto Croce žrtvuje svoju senatorsku medalju, bolonjski kardinal Nassalli Rocca donira svoj episkopalni lanac, a Pirandello svoju nobelovsku kolajnu. Sakupljeno je 33.622 kilograma zlata. Iste godine Mussolini daruje tri milijuna zlatnih franaka Albaniji uz obećanje da će dodatna ekonomska pomoć ubrzo uslijediti.
Te 1935. lansira se parola «Kupujmo talijansko!», rađa se autarkija, nestaju uvozni proizvodi i strane firme, Italija čisti crijeva, hrani se purgativima, blista od samodovoljnosti, cvate u svom toru.
Dvije godine potom demografska kampanja dostiže vrhunac. Svakom mladom muškarcu koji odlučuje oženiti se, Mussolini ispisuje ček od sedamsto lira, što je tada najviša mjesečna plaća. Administracija otvara brojna radna mjesta i na svoja prsa prima plodne Talijane, patuljaste pastuhe. Plodne majke, one s najmanje sedam sinova dobivaju ček na pet tisuća lira, plus životno osiguranje. Vrijeme je sveopće fornikacije.
Rađa se MINCULPOP, Ministarstvo popularne kulture, a s njim novi rječnici, novi pravopisi, novo domoljublje; zabranjuje se upotreba stranih izraza koji se zamjenjuju talijanskim surogatima. Maksim Gorki postaje Massimo Amaro, ali je hitro uklonjen iz biblioteka i knjižara, Louis Armstrong postaje Luigi Fortebraccio, a Benny Goodman - Beniamino Buonoumo; ubrzo potom MINCULPOP zabranjuje svako sviranje i radijsko emitiranje jazza.
A život obitelji Tedeschi teče dalje. Za Haju sasvim obično, posve zaboravljivo kao što običnosti i jesu, zaboravljive, do dana kad na početku školske godine, u rujnu 1938, na satove zemljopisa, matematike, povijesti, talijanskog i gimnastike njeni profesori i profesorice Nella Negri, Amato Di Veroli, Samuel Tagliacozzo, Massimo Pavoncello i Viola Sass – ne dolaze na nastavu. Do dana kada Florian nakon večere, šapatom i konspirativno, kao da izgovara kakvu prljavštinu, izjavljuje mi smo Židovi, a ona pita što to znači?
Koliko šokova, koliko nesreća, stoljećima, s tim blesavim podatkom koji ljudi skrivaju i od sebe ili, pak, kojim se trse. Ona, Haja, bila je i jest nekako lagana, oslobođena teškog tereta materinjih jezika, nacionalnih povijesti, rodnih gruda, domovina, otadžbina, mitova, koji mnogi oko nje poput vreće zažarenog kamenja nose na leđima. Kao mali Sizifi kroz svoje živote vuku taj pogan i opasan teret, te nakupine tuberkuloznih i sifilitičnih bacila, te neuhvatljive, nevidljive, a tako zarazne kontejnere truleži, u njih čak dobrovoljno uskaču, po tom kanalizacionom mulju guše se u vlastitom fermentiranom izmetu zamišljajući, valjda, da to je njihova dužnost, da tako iskazuju zahvalnost što još su tu, kao, pošteđeni. Haja se sjeti patuljastog stabla pokraj ceste, malog stabla s okruglom krošnjom od ljubičastih cvjetova nalik na veselu dječju kapicu kako stoji sâmo i smiješi se, to stabalce je kao poljubac. Granice i identiteti, naši egzekutori. Bračni parovi koji siju ratove, veliku zbrku i smrt.
U zamjenu za izgubljenu vjeru, Haja kao Kosovel, vjeruje u tminu.
Da si barem poginuo za časne stvari; da si se barem borio za ljubav ili da pribaviš hranu za svoje mališane. Ali nisi. Najprije su te obmanuli, a onda su te ubili u ratu.
Što hoćeš da učinim s ovom Francuskom kojoj si, kao i ja, čini se, pomogao da preživi? Što da uradimo s njom mi koji smo izgubili sve svoje prijatelje? Ah! Kad bi trebalo braniti rijeke, brda, planine, nebo, vjetrove, kiše, rekao bih: “Dobro, slažem se, to nam je posao. Borimo se! Sva nam je životna sreća u tome što tu živimo.” Ali, branili smo lažno ime svega toga. Kad vidim rijeku, kažem “rijeka”; kad vidim stablo, kažem “stablo”; nikada ne kažem “Francuska”. To ne postoji, kaže Jean Giono iako već trideset godina mrtav.
Amato Di Veroli, Hajin omiljen gimnazijski profesor, te godine, par mjeseci prije nego što mu ravnatelj gimnazije uručuje otkaz, te 1938, na sat dovodi svog prijatelja i čuvenog matematičara Renata Caccioppolija–. Maj je. Napulj miriše na «Santa Luciju», na opranu posteljinu i na limunove. Haja ima petnaest godina. Profesor Caccioppoli ima lijepo lice. Profesor Caccioppoli ima žute prste od duhana i trideset pet godina. Kad govori poskakuje. Smiješi se. Ako se nečega plašite, izmjerite to čega se plašite i vidjet ćete da je u pitanju sitnica, kaže profesor Caccioppoli, vidjet ćete, vaš strah je beznačajnost, gotovo neizmjerljiv.
Baš tada Hitler kreće na put, novine su pune Hitlera. Na satovima povijesti govori se o Hitleru, na satovima matematike govori se o Hitleru, na satovima gimnastike također. Hitler dolazi u Rim, onda u Napulj, uzbuđenje je veliko. Za Hitlerom idu još četiri vlaka s pet stotina stranih diplomata, generala, agenata, partijskih vođa i novinara, svi u uniformama, ovakvim il' onakvim, čitava mala vojska. Hitler nije raspoložen, često se mršti, muče ga želudačne tegobe, najviše plinovi, pa stalno guta «Mutaflor» koji mu prepisuje njegov vjerni pratilac dr. Morell, a i ne veseli se baš susretu s kraljem Vittoriom Emmanueleom, «tim malim čovjekom». Tako, deprimiran, dok putuje za Rim, Hitler sastavlja oporuku. Partiji ostavlja svu ličnu imovinu, Berghof, namještaj i svoje slike, a Evi Braun, sestrama, ostaloj rodbini, tajnicama i posluzi, pozamašne svote novca dobivenog od prodaje Mein Kampfa.
Već na graničnom prijelazu kod gradića Brenner, lokalno stanovništvo oduševljeno dočekuje Hitlerovih pet vlakova; maše zastavicama, na vagone baca cvijeće i smiješi se, ne zna se baš čemu. Tu su i talijanski vojnici, mnogo talijanskih vojnika, i fašističke trupe. Posebno obučen orkestar na peronu svira obje himne, a vojvoda od Pistoije, u ime kralja drži mali govor u kojem Nijemcima priča koliko su Talijani sretni što ih vide i koliko su svi jako dobrodošli u njihovu lijepu zemlju. Kuće uz prugu okićene su parolama na kojima se kliče njemačko-talijanskom prijateljstvu. Krajolik je pitoreskan, šarenilo zasljepljuje.
U Rimu, Hitleru nije lijepo. Umjesto automobilom, u kraljevsku palaču voze ga nekakvim kočijama, za večerom, s kraljicom koja do njega sjedi ne progovara ni riječi, uz to, nervira ga ogroman križ oko njenog vrata pa joj stalno gleda u poprsje. Kralj širi kojekakve priče o Hitlerovim neobičnim navikama, tako i priču o tome kako već prve noći traži da mu u odaje pošalju ženu koja će ga ušuškati u krevet kao da je beba.
U Napulju, sprema se velika vojno-pomorska smotra, to će Hitlera oraspoložiti. Peti je svibnja 1938. Zaljev je pun podmornica i torpednih čamaca. Nastava je otkazana. Đacima je naređeno da izađu na doček i da mašu i da kliču. Haja kaže ja ne idem, Ada i Florian kažu, to nije pametno, idemo svi.
I Napulj je svečano okićen, posvuda cvjetni aranžmani u klasicističkom stilu i šarene trake koje lepršaju na vjetru kao da se sprema karneval. Fasada crkve San Francesca da Paola na Piazza del plebiscito unakažena je desetinama crvenih i crnih draperija; dok se te draperije njišu na proljetnom povjetarcu, čini se da crkva pod njima ludi, malo rida u dubokoj tuzi, malo se histerično smije.
Talijanska mornarica iz petnih se žila trudi na Führera ostaviti dojam, izvodi simulaciju nekakve pomorske bitke, publika je opčinjena, uzdasi ushita i divljenja dižu se u nebo, aaahhovi i ooohhovi lebde zrakom kao mali strujni udari. Podmornice, nalik na divovske crne kormorane uranjaju i izranjaju tražeći nepostojeći plijen, dječica vrište i poskakuju, stariji muškarci i žene sjede na rasklopnim stoličicama koje su ponijeli od kuće, izgledaju kao da se sunčaju. Nakon svake vježbe šeširi lete u zrak, i muški i ženski. Vlada razdraganost, vlada zajedništvo, vlada velika sreća zbog pripadanja. Jednoj zemlji, jednom narodu, dvama vođama. Grad se odjenuo u uniformu. Tajni agenti, fašistički dužnosnici, policija, vojna straža izviru odasvud. Napolitanske pjesme bježe pod kamene ulice, tu šćućurene drhte i šute pritisnute tek rođenim «rimskim korakom».
Navečer, Hitlera vode na Aidu, da se opusti. Sutradan, vraćaju ga u Rim gdje 7. svibnja na banketu u Palazzo Venezia Italiji velikodušno poklanja Južni Tirol. Zauzvrat, Hitler od fašista dobiva Mironovog «Diskobola». Svi su zadovoljni. Posjet je uspio.
Pred kraj školske godine učenici pitaju profesora Amata Di Verolija Kad ćete nam opet dovesti Caccioppolija? Profesor Di Veroli kaže to je nemoguće. Strpali su ga u ludnicu.
Mnogo godina potom, tamo negdje 1990-tih, Haja gleda film «Morte di un matematico napoletano» s izvrsnim Carlom Cecchijem, i iz njega, tog filma, saznaje dio priče o Renatu Caccioppoliju. Ostatak priče otkriva sama. Ali, tada je rat odavno završen, izmišljaju se nove granice, kao uvijek - posve u neskladu s prirodom, granice na čijim rubovima žive se novi životi, daleko od središta, rubni životi, odbačeni kao jadna ješka za sitnu ribu. Granice koje se prelaze na vrhovima prstiju, u gluho doba, kad put osvjetljava slaba svjetlost. Što je bilo zaboravlja se.
Svejedno, računi za naplatu i dalje pristižu. Priča o čuvenom matematičaru za Haju dolazi prekasno. Tek sad, kad iz svoje crvene košare vadi sličice tog šarmantnog i neobuzdanog genija, možda shvaća onu njegovu rečenicu o strahu. I još jednu koju on izgovara davne 1938. na satu matematike u državnoj napuljskoj gimnaziji: Ne poznajem izvjesnost, u najboljem slučaju otkrivam mogućnosti.
I prije čuvene napuljske parade, Renato Caccioppoli po gradu izvodi svakakve nepodopštine o kojima se priča, koje i Haja pamti. Vrativši se iz Padove gdje je od 1931. šef katedre za algebarsku analizu, Caccioppoli od 1934. u Napulju predaje grupnu teoriju i matematičku analizu, bavi se linearnim i nelinearnim diferencijalnim jednadžbama, eliptičkim jednadžbama i tako dalje i tako dalje, svira na klaviru i violini, privatno i javno, priča o književnosti i slikarstvu, povremeno pušta bradu, na sebe navlači prnje i praznih džepova vlakom posjećuje obližnje gradove putujući trećim razredom, hapse ga zbog skitnje, onda ga puštaju, pa se vraća svojoj matematici, studenti ga obožavaju, on obožava svoje studente, nakon satova zajedno piju i misle.
Tada izgleda ovako:

Fašizam u gradu lijepi se za život poput pipaka hobotnice koja sve češće u mlazovima ištrcava svoje crnilo. Policija predano radi, zatvori se pune, (pojedini) ljudi bježe. Caccioppoli matematički precizno mjeri svoj strah i shvaća da ga ne može naći. Protestira protiv tupave, zatupljujuće, karikaturalne retorike režima, uvijek iste, stoljećima iste, buni se protiv prevarantskih, od samog ispraznog sjaja i jednostavnih melodija sačinjenih igračaka za gladne i neuke mase, ali Haja to tada ne vidi, samo joj je jedanaest godina, ne vidi ni njen otac Florian, ne vidi ni njena majka Ada, oni vjeruju da sad, kad su katolici, sasvim su zaštićeni, vjeruju u to bolje sutra koje obmotava njihove živote u gustu crnu čohu pa se pretvaraju u goleme svilene bube, u zarobljene kukce zgnječenih pluća koji misle da su već postali leptiri. Oni vjeruju u sveopću poslušnost koja, ako se ikada drzne uskopistiti se, zaslužuje veliku kaznu, strogu kao što je ona Božja. Caccioppoli viče Italija je jalovo pseto na uzici, onda se spušta niz via Chiaia, baš kad je puna pješaka, prolazi ispod starog mosta podignutog još početkom sedamnaestog stoljeća kao da prolazi kroz kakav mali arc de triomphe i za sobom na konopcu vuče utovljenog kopuna. Kad ne izvodi nepodopštine, Caccioppoli se sastaje s prijateljem, komunistom, trockistom Mariom Palermom i na tajnim sastancima koji se održavaju po napuljskim krčmama, privatnim stanovima ili u skladištima prokazanih knjižara, debatira i svira kad god se u blizini nađu klavir ili violina. Godine 1937. upoznaje Andrèa Gidea koji za njega kaže nisam upoznao čovjeka, upoznao sam dušu.
Uoči parade, dva dana nakon što cijeli Hajin razred, opčinjen Renatom Caccioppolijem, odlučuje život posvetiti matematici, (što Haja sa zakašnjenjem i čini), dakle 4. svibnja 1938, Renato Caccioppoli i Sara Mancuso ulaze na terasu malog restorana u centru grada. Noć je prozračna, orkestar svira prvo valcere onda koračnice, po koju napolitansku onako – reda radi, jede se pasta, najviše ai frutti di mare, jedu se pizze, melanzzane parmigiana, na crveno-bijelim kariranim stolnjacima drhte male svijeće, srijeda je, sasvim obična večer. Caccioppoli popije gutljaj crnog domaćeg, ustaje, prilazi orkestru i kaže svirajte Marseljezu. Ovako, kaže, i odzviždi nekoliko taktova. Orkestar zasvira. Policajcima u civilu i gostima viljuškee zastaju na pola puta prema otvorenim ustima. Čuli ste, kaže Caccioppoli, himnu slobodi, slobodi koja se u ovoj zemlji guši, slobodi koju Benito Mussolini ne priznaje, koju sa svojim njemačkim saveznikom … Sara i Renato odmah su uhićeni. Specijalni sud trlja ruke. Ali obitelj Caccioppoli ugledna je obitelj. Tetka Renata Caccioppolija, Maria Bakunin, profesorica je kemije na Sveučilištu u Napulju, Mihail Aleksandrovič Bakunin njegov je djed. Obitelj nabavlja «liječnički dokaz» kojim se potvrđuje da je Renato Caccioppoli mentalno poremećen i smješta ga prvo u zatvorsku kliniku za duševne bolesnike koju vodi psihijatar i sveučilišni profesor Cesare Colucci, potom u privatnu bolnicu Coluccijevog tad već pokojnog prijatelja, također psihijatra, Leonarda Bianchija. Obitelj Bakunin sa smještanjem ugroženih i onih koji ugrožavaju ima iskustva, povijest vrvi od biografija «neposlušnih» koji se moraju uklanjati, ruska povijest i ostale povijesti, sve povijesti, malih zemalja i velikih zemalja, stare povijesti i nove povijesti, to je priča koja teče kao mutna rijeka. Sara Mancuso, kojom se Caccioppoli kasnije ženi, oslobođena je. Svijet odbačenih i napuštenih postaje i doslovno Caccioppolijev svijet. Renato ima svoju sobu i klavir na kojem svira Marseljezu kad mu se prohtje, kad ne računa i ne smišlja matematičke teorije koje poslije (uz njegovu suglasnost) pod svojim imenom objavljuju drugi, kao onomad 1940. slavni Hermann Weyl. I bolesnici obožavaju Caccioppolija. Pjevaju u njegovom zboru koji nazivaju «zbor ludih», cijela bolnica pjeva, ljudi iz svijeta nestvarnosti pjevaju posve drugačije pjesme od onih koje se pjevaju u svijetu stvarnosti koje se zapravo ne pjevaju jer se uz njih ne može plesati nego samo koračati, tamo vani. Tamo vani pjesma se suši, to nije pjesma, pjesmu cijede, pretvaraju je u drop. U ludnici Caccioppoli radi. Posjećuju ga prijatelji, posjećuju ga kolege, posjećuju ga njegovi studenti (ne svi). S njima Renato odlazi u kratke šetnje po blagom suncu i smišlja novu matematiku. Haja i njeni prijatelji premladi su, oni Renata Caccioppolija ne posjećuju, njima kažu ne shvaćate. Tako Haji prođe život, sav u neshvaćanju, u pogrešnom shvaćanju, u kasnom shvaćanju, pa pokušava to shvaćanje, nikakvo, rasklopiti, kao da je čarobna kocka čiji se dijelovi tvrdoglavo drže. Ona otvara, komada to svoje neshvaćeno shvaćanje sve na sitno, sitno, u svaku ćeliju tog golemog saća u koje se pretvorio njen život, u te sad već prazne komorice, postupno, u jednu po jednu, gura tanku iglu razuma, a iz njih gmižu crvi, sama trulež.
Renata posjećuju Carlo Miranda– i Gianfranco Cimmino–
Svakodnevno odlazim k njemu. Mirno prihvaća život među bolesnicima. Svoje zatočeništvo shvaća kao neko posebno životno iskustvo. Ali svi smo zabrinuti. Povremeno, kad ishodi dozvolu, odvezemo se mojim autom u prirodu, ručamo u nekom malom restoranu i razgovaramo o matematici, ratu i ženama.

Godine 1938. Guccio Gucci (1881–1953) otvara svoju prvu trgovinu u Rimu; njegova ženska torbica s drškom od bambusa postaje hit.
Godine 1938. Italija pobjeđuje na svjetskom prvenstvu u nogometu.
Godine 1938. u rujnu, Mussolini talijanskim Židovima ukida građanska prava.
Godine 1938. u studenom, u Italiji stupa na snagu «domaća» verzija Nürnberških zakona.
Godine 1938. kralj Vittorio Emmanuele III. javno podupire Benita Mussolinija
potpisujući rasne zakone po kojima se iz vlade, sa sveučilišta, iz vojske i ostalih javnih službi imaju protjerati svi Židovi, a njihova prava na školovanje i posjedovanje imovine strogo ograničiti.
U prosincu 1938, Florian Tedeschi ostaje bez posla.
Znaju da sam Židov, kaže Florian Tedeschi. Blaga je noć. Prozori su otvoreni. More šumi. Nema mjeseca.
Na sveučilištu, profesorima kažu odjenite crne košulje, što većini uopće ne odgovara. Talijanska matematika gubi najbolje ljude. Tullio Levi-Civita– dobiva otkaz na sveučilištu u Padovi, otkaze na drugim sveučilištima dobivaju Vito Voltera–, Guido Fubini–, Beniamino Segre–. Enrico Fermi– 1938. (s posebnim dopuštenjem fašističkih vlasti) odlazi u Stockholm primiti Nobelovu nagradu i više se ne vraća. Renato Caccioppoli pušten je iz ludnice 1943, organizira štrajk željezničara i zamalo pogiba jer štrajkbreheri miniraju skup, prisustvuje sastancima Komunističke partije Italije, često sjedi u redakciji lista “Unità”, s urednicima i svojim prijateljima Mariom Palermom i Renzom Lapiccerellom obilazi bistroe, najčešće «Gambrinus», i brojne zabite krčme u kojima do kasnih sati, uz pivo, grappu, congnac ili «Stregu» smišljaju što će s nacistima.
Nakon rata, uz brojne počasti, kao član znanstvenih akademija i institucija Caccioppoli se vraća matematici. Bavi se filmom. Svira. Objavljuje. Napušta ga Sara Mancuso. Pije. Sve više pije, sve više želi biti sam. S jednim starim svećenikom povremeno odlazi u Operu na koncerte klasične glazbe, pa se ponovno zavlači u svoje opustošene svemire. U euklidske prostore i svoje. Izgleda ovako:
U petak, 8. svibnja 1959. oko podne šeće svojom omiljenom ulicom Chiaia, popije kratak cappuccino i dvije grappe. Vraća se kući. Čeka svog najboljeg prijatelja Giuseppea Scorzu Dragonija da doputuje iz Rima. Giuseppe kasni jedan dan.
Predvečer puca sebi u glavu.

Po njemu asteroid 9934, 1985 UC dobiva ime Caccioppoli. O njemu Mario Martone pravi film. Odjel za matematiku Sveučilišta u Napulju zove se Renato Caccioppoli. Iza svakog imena krije se priča.

(Odlomak iz romana)