Aleš Debeljak [1]

ISLAMSKI SPOROVI, ŽENE I SAMOĆA

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

sa slovenskog preveo Juraj Martinović

Islam je od svojih početaka na arapskom poluotoku do danas, što će reći tokom više od četrnaest stoljeća, razvio mnoge teološke i društvene forme. Raspršio se u mnoge sekte i skupine, od kojih je svaka za sebe tvrdila da predstavlja “pravu istinu” o tome kako treba “pravilno” vjerovati i živjeti. Suočeni smo s borbom za interpretaciju, za prvenstvo u tumačenju istine. Nije to samo floskula agresivne retorike već i opis stvarnog pribjegavanja nasilju u razrješavanju sporova među muslimanima.
Osnovni sukob leži u različitim shvaćanjima prorokovog nasljeđa, koji su se ubrzo poslije Muhamedove smrti razvili između manjinske šiitske i većinske sunitske skupine. Sukob je postepeno dobio znanstveni teološki oslonac, koji je produbio razlike, stvorivši u političkom nadmetanju i uzajamnom negiranju apsolutne vjerske doktrine. Među šiitima unutarnji sporovi se nastavljaju i dovode do nastanka ezoteričnih, mističnih tradicija i autonomnih sekti kakve su, na primjer, sirijski Alaviti i iranski Bahajci. Među sunitima je prema van vladalo jedinstvo, ali su unutar sunitizma razne frakcije nastojale preuzeti inicijativu. Dalji sukobi bili su neizbježni. Traju još i danas.
Od ključnog je značenja grubo definirana, ali ipak upotrebljiva razlika između onih koji svete islamske tekstove tumače doslovno i onih koji ih nastoje shvatiti u skladu s potrebama vremena. Pri prvima riječ je o vjernosti “slovu”, a pri drugima “duhu” svetih knjiga, koje čine Kur’an, hadis ili zbirka prorokovih misli i sunet ili zbirka prorokovih djela. Sveti tekstovi, dakle, uopće nemaju jedinstveno značenje za sve muslimane.
Sunitski salafisti, koji se nastoje doslovno vratiti u doba predaka, Muhamedovih pratilaca i ranih tumača njegovog učenja, svojevrsni su islamski puritanci. Prijetnju “čistom” islamskom životu vide kako u nevjernicima i njihovom modernom, sekularnom, materijalističkom i hedonističkom svijetu, tako i u muslimanskim dvoličnjacima koji su usvojili neke zapadnjačke običaje i vrijednosti.
Druga skupina, koju je Max Rodenbeck u eseju Islamsko suočavanje sa svojim demonima nazvao proto-humanistima, teže usklađivanju normi modernog Zapada s islamskom religijom, tragajući u pravcu otvorenog i slobodnijeg islamskog života. Riječ je o svojevrsnim islamskim liberalima. Uglavnom žive u egzilu u Evropi i Americi ili su čak tamo i rođeni. Prihvaćaju moderni politički sistem s demokratskom slobodom mišljenja, odvojenošću svjetovnih i vjerskih nadležnosti, ljudskim pravima i ravnopravnošću pred zakonom, mada s izvjesnom dozom skepse i često opravdano kritičkih rezervi.
Najveći broj suvremenih muslimana zbunjeno živi između ova dva suprotna stava u svjetskoj islamskoj zajednici. Odbija ih nasilje puritanaca kakav je Osama bin Laden, a istovremeno ih je strah od razvodnjavanja islamske vjere u mješavinu ličnih uvjerenja i naslijeđenog obrednog folklora kao što se desilo religiji mnogih kršćana u zapadnim demokracijama. Ne bi bilo pogrešno govoriti o islamskoj tihoj većini koja u svakodnevnom životu kompromisima u životnom stilu i političkim zahtjevima zapravo odgovara na dilemu kako spojiti “napredak” i “islam”. U heterogenim državama zapadne Afrike, Indonezije i velikim gradovima Levanta, gdje postepeno jača srednji sloj, već su uočljivi moderniji načini usklađivanja religije i tehnologije, asketskih zahtjeva hadisa i uživalačkih mogućnosti nintendo igara, nepovjerenja prema zapadnim vrijednostima i istovremenog korišćenja zapadnih proizvoda.
Upravo mnogostruki načini života u svjetskoj islamskoj zajednici, umetu, uvjeravaju nas da bismo temeljni spor o islamskoj reformi mogli zaključiti kao inače elegantno zamišljenu razliku između onih muslimana koji stavljaju “napredak ispred islama” i onih koji stavljaju “islam ispred napretka”. Spor se, međutim, ne vodi nimalo elegantno i uzaludno bismo tražili jednakovrijedna ishodišta jedne i druge suprotstavljene skupine.
Suvremeni islamski proto-humanisti oslanjaju se na plemenito nasljeđe mitazelita, reformističkog pokreta koji je u Iraku u 8. i 9. stoljeću isticao slobodnu volju, čovjekov razum i zahtjev za tumačenjem Kur’ana u historijskom okviru, a poticaje dobijaju bar još i iz islamske otvorenosti prema drugim religijama i kulturama koja je s Avicenom i Avoreosom uobličila baštinu maurske Španije.
Valja, međutim, razložno priznati da se proto-humanisti u svojim reformističkim nastojanjima suočavaju s velikim problemom, kakav kršćanski reformisti, protestanti recimo, nisu imali. U kršćanstvu se, naime, Bog otjelotvorio, a u islamu objavio knjigom. Novi zavjet Svetog pisma je čovjekovo svjedočenje evangelista o Božjem životu, dok je Kur’an izravna riječ Boga. Kur’an ili Božji diktat, dakle, nije izvještaj o riječi Boga nego sam Bog. A tumačiti samog Boga, složit ćemo se, mnogo je teže nego tražiti različita značenja u ljudskim zapisima.
No unatoč tome, čini se da među muslimanima ipak postoji izvjesna temeljna suglasnost. Neovisno o različitim teološkim, etničkim, jezičkim, kulturnim i društvenim tradicijama na koje su podijeljeni, velika većina ih se, naime, slaže da je potrebna reforma. I zaista, grozničavo vrenje u suvremenom islamskom svijetu možemo shvatiti kao spor o tome u kojem pravcu treba da se kreće reforma.
Međusobno isprepleteni sporovi između sunita i šiita, puritanaca i liberala, između težnje za povratkom izvorima i za prilagođavanjem zahtjevima modernog doba, između povlačenja u zatvoreni svijet vjerske zajednice i opreznog ulaženja u pluralno društvo, oni će se u svoj svojoj mučnoj kompleksnosti izrazito upečatljivo i potresno ispoljiti u najmanje dva romana, u Snijegu (2002) turskog pisca Orhana Pamuka i Mapama izgubljenih ljubavnika (2004) pakistansko-britanskog pisca Nadeema Aslama.
Dok mi je Pamuk poznat, i veoma ga cijenim, Aslan mi je bio otkriće. Mladi autor, koji za sobom već ima nagrađen roman, u Pakistanu je rođen i u Britaniji odrastao musliman, čije Mape sugestivno i s velikom mjerom lirskog talenta opisuju mučna zbivanja i “ubistva iz časti” u pakistanskoj zajednici u neimenovanom gradiću suvremene Engleske. Roman je, znači, smješten u prostor sličan gradskoj četvrti iz koje su došli radikalni islamisti odgovorni za terorističke napade u londonskoj podzemnoj željeznici sedmog jula ove godine.
Orhan Pamuk je, dakako, poznatije ime. Nimalo čudno. Vodeći je autor suvremene turske književnosti s mnogim prevodima na mnoge jezike, a ubrzo i na slovenski. Njegov roman Snijeg, objavljen u rodnom mu gradu Istambulu 2002. godine, čiji se engleski prevod pojavio dvije godine kasnije, pročitao sam proljetos, upravo onih majskih dana kada je Pamuk zbog prijetnji smrću morao krišom pobjeći iz Turske. Njegov “grijeh”? Kritikovao je prenemaganja povodom genocida nad Jermenima, kojeg za turske vlasti u stvarnosti uopće nije bilo. Pamuk se nerijetko upušta u javne debate kako u Turskoj tako i u međunarodnim okvirima, osobito nakon 11. septembra i američko-britanske okupacije Iraka, kada se čini da se, samoispunjavajući se, zlokobno ostvaruje proročanstvo o “sukobu civilizacija”.
Kao patricijski građanin modernog kozmopolisa na Bosporu i kao musliman koji intimno poznaje zapadnu strukturu mišljenja i djelovanja, Pamuk ne odbacuje samo islamski terorizam, već smjelo upozorava i na potencijalno eksplozivno osjećanje – za Zapad uglavnom nevidljivo – poniženja, obezvređenja i nemoći koje prožima mnoge suvremene muslimane. A takva upozorenja javnom kritikom razigraju se u mnogo širu paletu osjećanja i prefinjenih psiholoških stanja kada Pamuk piše umjetnička literarna djela poput Snijega.
U romanu pratimo turskog pjesnika i intelektualca koji je u studentskim danima vatreno sudjelovao u pokretu radikalne ljevice da bi po neuspjesima pri sučeljavanju s nasiljem turske države, kao i s nasilnim posljedicama gerilskog djelovanja, razočaran izbjegao u egzil u Njemačku. Tu je bio prisiljen svoju odgojem i univerzitetskim školovanjem usvojenu baštinu zapadne tradicije, prvenstveno individualizma i kritičke skepse, empirijski preraditi u stanje potresno duboke samoće. Otuđenost, ta neizbježna značajka modernog zapadnog života, u Pamukova junaka dobija dvostruki značaj: na jednoj strani on je otuđen od turske emigrantske zajednice pošto ga odbija religija kao kriterij pripadnosti, a istovremeno je otuđen i od struktura njemačkog društva, u kojem ga odbija gubitak solidarnosti i opsesivno gomilanje materijalnih dobara. Tragični dvostruki gubitak cijena je junakove samostalnosti, pojačana marginalnošću pjesnika koji usred Njemačke istrajava u pisanju na maternjem turskom jeziku. Nije slučajno što se zove Ka, slično kao poznati Kafkin junak.
Nakon dvadeset godina u egzilu Ka putuje u domovinu, tačnije u siromašni, nezaposlenošću i besperspektivnošću bremenit provincijski gradić Kars. Tu, na istočnom rubu anadolske visoravni, živi u dobrovoljnom unutrašnjem egzislu njegova ljubav iz studentskih dana. Ka je u čežnji idealizira motiviran uvjerenjem da mu jedino obnovljena ljubavna veza može omogućiti život dostojan čovjeka. Pri dolasku u Kars, koji je usljed snažne snježne oluje nekoliko dana odsječen od civilizacije, odmah se upliće u mrežu međuljudskih odnosa i političkih kružoka. Okvir radnje predstavlja epidemija protestnih samoubistava koje je izvršilo nekoliko djevojaka kada im školske vlasti u sekularnoj Turskoj zabranjuju nositi hidžrab, marame za glave, kao znak neprihvatljivog islamizma, koji. ne samo što ugrožava u Turskoj agresivno svjetovan ustavni poredak, nego i potiče lokalne vjerske škole, jedino utočište nezaposlenoj omladini. Njime se napajaju i opozicione stranke i sve govori da će one pobijediti na izborima koji se približavaju. Policija i obavještajne službe rade užurbano, a šuška se da je u gradu i legendarni islamski terorist, koji je navodno stigao da regrutira nove borce. U isto vrijeme tu je i radikalni, Brechtom nadahnuti avanturist, koji s putujućom kazališnom družinom uprizori okupaciju grada i osnuje republiku, tako da granica između fikcije i stvarnosti polako i estetski privlačno isparava.
Junak se nastoji održati na uljudnoj distaneci sumnjajući u sve što vidi, ali ga vrtlozi strasti prema ženi i kaotični politički događaji unatoč otporima njegove volje sve dublje uvlače dok u potresnom finalu, kada na bini lokalnog teatra sestra junakove ljubavi počini smišljeno skandalozno samoubistvo, Ka ne poklekne pod teretom ogromne užasnosti, očaja, nemoći i definitivne izgubljenosti.
Snijeg je raskošna epska freska u kojoj se prepliću mnoge različite priče. Pauk nam majstorski otvara prozor u svijet u kojem se meditacije o pjesničkom pozivu i hirovitostima inspiracije ne mogu posve odvojiti od promišljanja o društvenim grčevima moderne Turske, svijet u kojem trezvena istraživanja opterećenih veza između Zapada i islama prelazi u sanjarenje o tajanstvima umjetničke misije, u svijet u kojem je Pamukova razmatranja o prirodi ljudske potrebe za vjerovanjem u ono što nas beskonačno preseže nemoguće odvojiti od slika spora između svjetovnih muslimana i radikalnih islamista.
Roman Snijeg predstavlja sjajan spisateljski domet u kojem je islamski kosmos u svojim promjemama prikazan na uvjerljivo realističan način. Pamuk ne navija ni za jednu stranu već se opisima bolne krutosti i tjeskobne prinude, u čije se ime vjera brani ili traži, probija do kompleksne slike suvremenog turskog islama razapetog između ateističke Evrope i zagušujućih spona vjerske tradicije.
Svojom informativnom snagom i dalekosežnošću pojašnjenja roman uveliko prevazilazi niz teoretskih knjiga koje analiziraju dodire modernog sekularnog Zapada s islamom. Naročito dobro Pamuk ističe degradirani status žene u islamskim kulturama. Zašto mi se to čini važnim? Zato što slijedim prosvjetiteljsku mudrost da je upravo na osnovu odnosa muškarca prema ženi moguće mjeriri stupanj razvijenosti neke civilizacije.
Prosvjetiteljski filozofi zalagali su se za racionalno, pravedno i slobodno društvo. Da bi izgradili pojmove modernosti, bio im je neophodan suprotni pol: otkrili su ga u zamišljenom “Orijentu” i islamu. U čuvenim Perzijskim pismima (1721), zbirci fiktivnih pisama koja pišu kući dva Parzijanca s puta po tadašnjoj Evropi, Montesquieu je stvorio djelimično još i danas aktivan stereotip o “orijentalnoj” tradiciji, punoj harema, odaliski i visećih vrtova. Opisivao je kulturu zasnovanu na misticizmu i senzualnosti, što je, međutim, rezervirana samo za muškarce. “Orijentalni” društveni poredak bilo bi, naime, moguće očuvati samo nadzorom nad ženskom seksualnošću. O ravnopravnosti spolova nema ni govora.
Unatoč dalekosežnoj prosvjetiteljskoj kritici religije, načelo jednakosti spolova i u zapadnim kulturama bilo je realizirano tek u dvadesetom stoljeću. Ne zaboravimo da je još pred sto godina zbog kršćanskog puritanizma, stroge društvene discipline i segregacije spolova već i letimičan pogled na goli ženski gležanj bio u stanju dovesti muškarca do vrhunca erotske slasti. Viktorijanski moral, koji je sakrio žensko tijelo ispod korzeta i krinolina, nije bio bitno drugačiji od morala islamskih fanatika budući da je isto tako ženu shvaćao kao manje vrijedno stvorenje bez vlastite volje i razuma. Tek nakon upornih političkih zahtjeva sufražetkinja mogle su žene ostvariti pravo na ekonomsku samostalnost, koju im daje vlasništvo nad svojinom, pravo na duhovnu samostalnost, koju im daje obrazovanje, i pravo na političku samostalnost, koju im daje učešće na izborima.
U suvremenom islamskom svijetu, kako ga prikazuje Snijeg, nema te načelne jednakosti. Tu, na primjer, čak i muškarci, a o ženama da se i ne govori, imaju vrlo malo prostora za izražavanje ljubavnih osjećanja, koja moraju ostati zatrpana pod naslagama patrijarhalnih navika i automatskog poštovanja tradicionalnih stilova ponašanja. Jedan put iz nametnutog kaputa (muškog) autoriteta predstavlja radikalizacija vjerskog zanosa, koji u sestre Kaeve ljubavi završava opredjeljenjem za terorizam, a drugi pomireno povlačenje u intimne oblasti vlastite duše. U oba slučaja na gubitku je čovjekova slobodna volja koja čuva pravo na izbor, pravo na glas i pravo na javnost.
Međutim, u Pamukovom romanu možda najviše otrežnjava upravo melankolični ton kojim pisac upozorava kako u procesu modernizacije svaki individualni izbor istovremeno donosi i dobitak i gubitak, slobodnu volju i s njom neizdržljivu samoću ili sramno podređivanje uz istovremnu sigurnost u čvrsto spletenoj zajednici.
Vizija Nadeema Aslama donekle je drugačija i još mračnija. Dok je Pamuk odrastao u Istanbulu, gdje se zapadne i islamske kulturne silnice ukrštaju već i zbog same geografije, Aslam je još kao dijete morao napustiti rodni Pakistan kada je na vlast došao vojni diktator Zia ul-Hak. Aslama, dakle, obilježava isto iskustvo kakvo imaju junaci njegovih romana: razapetost između dva svijeta, između urdu jezika roditelja i engleskog šireg okruženja, između amoralnog hedonističkog svijeta britanskog društva na jednoj i tvrdokornih okova islamske discipline na drugoj strani.
U romanu Mape izgubljenih ljubavnika, napisanom začuđujuće zrelim i dovitljivo živim jezikom, Aslam poput detektiva prati i lirski opisuje mrežu događaja koji se tokom užasno duge godine odvijaju u pakistanskom getu engleskog industrijskog gradića. Pripovjedna perspektiva je posrećeno žablja, pisac ostaje u okvirima islamske zajednice, gotovo u cijelosti ispunjene ogovaranjem, međuljudskom kontrolom, predrasudama i “legaliziranom brutalnošću” porodice. Upravo ta perspektiva nosi u sebi veliku spoznajnu snagu pružajući nam slikovit uvid u prirodu svakodnevnih običaja i komunikativnih stilova u getu u kojem vladaju spletke i špijuniranje emocija. Pruža nam uvid u zatvorenu zajednicu u kojoj su jezici dvoje ljudi kada se zaustave na ulici u ogovaračkom brbljanju poput oštrica makaza kojim se nemilosrdno uništavaju društveni ugled i dobro ime. Tom sjajnom metaforom Aslan plastično prikazuje razdiruću silu krutog vjerskog morala, koji je istovremeno i odvratno dvoličan, dozvoljavajući radi očuvanja javne vrline prikrivene grijehove, slično kao što su pod okriljem tradicionalnog katoličanstva radile bogomoljke, bar kakve su nam poznate iz historije slovenske književnosti.
Islamska vjera je za Aslanove junake prvenstveno izvor teškoća i neprilika, a rijetko ili možda i nikako izvor utjehe i smisla. Tako Šamas, ostarjeli društveni radnik umjerene ljevičarske orijentacije, može samo beznadežno gledati kako mu je u stvari daleka njegova žena Kaukab. Pobožna do posljednjeg daha, Kaukab je zadržala i radi obrane od neshvatljive joj britanske sredine još i produbila konzervativni moral koji je donijela iz Pakistana. Slijepo se držeći strogih normi svakodnevnog islamskog života, ona je upravo stoga zapravo tragična figura. Neće se promijeniti iako vidi da je upravo njeno uvjerenje da previše slobode još nikome nije koristilo bilo to što je stvarno otjeralo njenu djecu iz kuće. Srce joj se para, ali za vlastitu promjenu nije sposobna. Čini joj se suviše apsurdnim da bi upravo vjera, koja joj je izvor izvjesnosti, sigurnosti i pouzdanja, mogla biti razlogom razorenosti njenog doma. Nije nam teško to razumjeti; nije bilo tako davno kada su se i u tradicionalnim kršćanskim kulturama dešavali slični tragični nesporazumi među generacijama koje su, doduše, živjele u istoj kući, ali na suprotnim obalama: roditelji su se zaklinjali na blagodeti nedjeljne mise, a djeca na nedjeljni jazz program.
Tragično besmislena je i okrutna metoda čuvanja časti, što predstavlja glavni dramatični čvor ove fascinantno lijepe i mučne knjige, u kojoj su već i sami čudesno istančani opisi leptira, cvjeća i drveća vrijedni čitalačke pažnje. Braća iz komšiluka, naime, ubiju svoju sestru Chandu i njenog ljubavnika, Šamasovog brata, kako bi na užasno samoljubiv način oprali mrlju s dobrog imena i ugleda porodice. Mladi par se, naime, usudio živjeti u ljubavi bez formalnog vjenčanja. Pri tome valja znati da su formalna vjenčanja u zajednici kakva je opisana u Mapama u većini slučajeva unaprijed dogovorena među roditeljima, razumije se bez savjetovanja s budućim mladoženjom i mladom. Aslamov sjevernoengleski gradić je, istini za volju, stvarno izmišljen, ali je britanska policija samo lani, na primjer, istraživala više od sto “ubistava iz časti” u islamskim zajednicama.
Potresna nemoć izdvojenih pojedinaca pred likom brutalne fanatične pravovjernosti, koja daje sva ovlaštenja ubicama, tu je prikazana preciznim skalpelom kojim Aslan zadire u privatni život emocionalnih razvalina, u njihovu bijedu i obezvrijeđenost individualnog dostojanstva, integriteta, nade. Svijet Aslamove pakistanske zajednice je neoslobođeni svijet nasilnog nametanja tradicije, svijet planiranih pobačaja kada su u pitanju ženski (manje vrijedni) fetusi, svijet u kojem zaneseni istjerivač đavola tokom obreda ubije djevojku, žrtvu navodne opsjednutosti, svijet dvoličnosti kakav metaforično sažima seksualna zloupotreba dječaka u lokalnoj džamiji, svijet koji će kćerka nesretne Kaukab u konačnoj ogorčenosti odbaciti kao “takozvanu tradiciju koju ste dovukli u ovu zemlju kao blato na džonovima svojih cipela”.
Pa ipak, to je istovremeno i svijet u kojem dobro i zlo nisu oštro razgraničeni između ljudi i skupina već linija razgraničenja teče u svakom čovjeku. Cijena očuvanja vlastite čovječnosti nerijetko je ta da mora pojedinac napustiti takvu “staklenu bašču” zagušljive stješnjenosti i pritisaka. Riječ je, međutim, o cijeni koju nije lako platiti jer disidenta čeka nov izazov. To je samoća, duboka egzistencijalna samoća, koja izvire iz slutnje da je Bog već stvarno napustio ovaj svijet, a sada ga i ljudi pokušavaju oponašati.
Stoga se poruka Aslamovog romana može destilirati iz spoznaje da je svaki moralni sud isto tako jako kompliciran kao što je kompliciran i sam život. S mučnom sigurnošću daje nam da vidimo kako su mnogi ljudi i u dobru i u zlu primorani držati se načina ponašanja koje su oblikovali njihovi preci. Roman, naime, govori iz dubine dileme koja važi za mnoge suvremenike bilo da su muslimani ili ne: kako prevazići duhovnu osiromašenost bez gubitka slobodne volje, kako dati životu smisao a da se ne prepusti zavođenju ekstremista.
Snijeg Orhana Pamuka i Mape izgubljenih ljubavnika Nadeema Aslana iscrtavaju značajnu tematiku koja se javlja svuda gdje postoji napetost između kolektivnog i individualnog identiteta. Slučaj za primjer takve napetosti upravo je neizdržljivo podređen položaj žene u konzervativnim islamskim zajednicama u evropskim metropolisima. Svaka posebna (vjerska, jezička, etnička) zajednica ima, naime, u zapadnim demokracijama pravo na glas i javnost. Znači da njeni članovim imaju mogućnost i pravo na javni protest ili prijedologe za poboljšanje stanja, a da istovremeno nisu obavezni prihvatiti životne uvjete koji krnje čovjekovu slobodu, dostojanstvo i pravdu.
Žene u oba romana loše su prošle jer nisu imale takva prava. A to također znači da se islamski proto-humanisti nalaze pred izuzetno zahtjevnim zadatkom.