Nenad Veličković [1]

VITEZ ŠVEDSKOG STOLA

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

Veličković je intelektualac: bolje priča i piše nego što pleše i igra fudbal. Također je i ljevičar, dakle konzervativan. Nalazi da je šarmantnija mumija Vladimira Iljiča Lenjina nego osmijeh Džordža Buša Juniora.
Organizatori evropskih književnih festivala dobro plaćaju njegovu vještinu da humorom popunjava praznine između činjenica i da tragove zatura prosipanjem anegdota o Sarajevu. Zahvaljujući njihovom pozivu početak ove priče pronalazi ga pod zemljom, na liniji U2, gdje, ne bez zavisti, zaključuje da je više čitalaca u berlinskim vagonima nego u sarajevskim čitaonicama. Istina, u Sarajevu ljudi knjige više čitaju na poslu. Zbog čega su, opet, tiraži jako mali, jer je nezaposlenost veoma velika.
U međuvremenu, od njegovog prvog boravka u Berlinu, prije osam godina, većina podzemnih čitalaca mutirala je u gledaoce: za kartu koja je od marke poskupjela na euro dobili su u vagonima televizore sa dva ekrana. Na tim stereovizorima lokalni tabloid Berliner Zeitung lijevo emituje kratke vijesti, desno novinske fotografije, a onda na oba reklame. U ponudi su jeftini letovi, bez posluge i posluženja.
Sve je teže razlikovati let iznad oblaka od vožnje pod zemljom.
Veličković je intelektualac i ljevičar: optimizam izražava radošću što će sutra biti gore nego danas. Dok visi okačen za rukohvat i gleda svoj odraz u prozoru, mršavu priliku sa dugačkim šiljatim nosom u kaputu ruskog mornara, obuzima ga nervoza. Šta da ponudi berlinskoj publici koja večeras dolazi na njegovu književnu promociju u viteza švedskog stola? Svakako ne svoju sarajevsku žuč; ti ljubitelji čitanja naglas platili su mu put, i smještaj, i honorar, zaslužuju ljubaznost i pristojnost. To što se on osjeća kao kolateralna šteta u njihovom ujedinjenju ne daje mu za pravo da ih vrijeđa prezirom žrtve. Ne ponižavaju ga oni viznim režimom, ne gledaju ga oni podozrivo na šengenskim granicama, ne odvajaju ga oni u staklene boksove na bečkom aerodromu, kao okuženika, od čistokrvnih EU citizens.
U2 se zaustavlja na stanici Witteneberg platz, odakle su nekad polazili vozovi za Aušvic. Veličković se ne zaustavlja pored table sa imenima logora i brojkama odvedenih, to sve njegova publika zna bolje od njega.
Gdje da je skloni sa te vjetrometine? Na drugu stranu ulice: KaDeWe – robna kuća sa najvećim profitom po kvadratnom metru, simbol Berlina, log izobilja, hladnoratovski kontrast sovjetskom sivilu i siromaštvu…
Unutra! Unutra je svijetlo i toplo. Cvrkuću slavuji iz skrivenih zvučnika u ružičastim krošnjama uskršnje dekoracije, koja je hol robne kuće pretvorila u voćnjak procvjetalih trešanja. Ispod plastičnog behara marcipanski anđeli sjede na šarenim čokoladnim jajašcima i šire krila ususret Kristovom uskrsnuću.
Strah za egzistenciju, koji u miru dizajnira ovakve KaDeWještačke rajeve, u ratu zatvara prozore da ne čuje odvođenja susjeda.
Veličković je ljevičar i intelektualac bez pokrića: iz sitnih zapažanja izvlači krupne zaključke.
Zato ga uznemiruje birokratska briga za čistoću šengenske rase, pedantnost kojom se državama i pojedincima daje status čistokrvnih Evropljana. Zato ga intrigira povezanost rušenja betonskog zida oko zapadnog Berlina sa podizanjem nevidljivog zida oko istočnog Balkana…
Ali publika je nestrpljiva. Nije došla da sluša eho Marksovih zanovijetanja. Posljednji je čas da se desi nešto, da počne priča, da u nju uđu zaplet, i lik, Don Kihot, možda, ili Raskoljnikov, sa svežnjem novčanica, umjesto sjekire, pod kaputom, riješen da učini neku ludost, nešto što će u publici izazvati strepnju, saučešće, drhtavicu, nešto će prekinuti zijevanje i raširiti nosnice? Nešto nevjerovatno, neočekivano, nemoguće…
Da vrati honorar i otkupi iznajmljenu dušu?
To bi ovom smucanju po temi i Berlinu dalo smisao i cilj!
Ali kome?
Nekome ko ima sve, ali mu to još nije dovoljno? Nekome ko ne broji jajašca kad kupuje kavijar? Nekome ko mercedesom A-klase nadomiješta kolica za kupovinu? Nekome ko vlada svijetom tako što za novac kupuje ljude, pa dobija i novac i ljude? Možda u sjedištu partije koja je ujednila Njemačku, i Evropu, imaju njegovu adresu?
Evo, Veličković zastaje pred napuhanim zdanjem, jednom sasvim prosječnom zgradom u središtu jedne sasvim nadprosječne staklene konstrukcije, nalik po obliku i samouvjerenosti (simboliku Veličković primjećuje ne bez zluradosti u zagradi) pramcu Titanika.
Kako ući unutra? Samo ptice mogu nepozvane upasti u taj međuprostor između kancelarija i providne fasade, gdje onda satima udaraju iznutra u nevidljive zidove, dok ne skliznu dole okrvavljenih kljunova.
Kako proći kamere, i blindirana vrata, i gardu, kako izvući svežanj iz kaputa a ne biti bačen na tlo s rukom zavrnutom na leđa, kako prije optužbe objasniti da nisi terorista, kako prići gospodaru i predajući mu novac sa osmijehom olakšanja (ili ludila?) izgovoriti:
“Ovo je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za književnost”?
Veličković, intelektualac i ljevičar bez pokrića, kao stvoren dakle za viteza švedskog stola, uvijek je spreman da za fee skine svoj ruski mornarski kaput i navuče klovnovski sako evropskog pisca i intelektuaca. Rumen nos krasno skreće pažnju sa crvenih obraza. Njegova je misija da skrati vrijeme do koktela, kada će se donkihotovska koplja i crvene zastave na opšte olakšanje preobraziti u čačkalice i salvete. Publici je danas ionako svejedno o čemu pisac govori, sve dok njegov glas nadjačava krčanje njenih crijeva.
Pisac može (to je moderno) pronalaziti stare rukopise u prašnjavoj polici, zaboravljene sveske u ruskom vozu, svežnjeve pisama u tajnoj ladici, strasne prepiske na marginama dosadne knjige…
Može podilaziti lokalnom patriotizmu (to uvijek mami aplauze):
Berlin je zaista čudesan grad. Lijepo je vidjeti dvije žene kako se drže za ruke i ljube. Čak i ako obje izgledaju kao muškarci. Pa čak i ako obje jesu muškarci… I lijepo je znati da u Berlinu u krugu od dvjesto metara postoje dvije ogromne gradske biblioteke. Lijepo je čak i ako su to dva ulaza u istu. Oba su otvorena… I pisoari su kao mehaničke igračke koje ne znate gdje se navijaju, a onda uradite nešto, slučajno, i radosti nikad kraja…
Može, najzad (a bez toga te ne broje u intelektualce), udrobiti u svoju priču i malo tuđeg nacizma. Tek da skrene poglede sa bijele koverte u njegovom džepu, nalik rukavici kojom još niko nije ošamaren.
Bio je, dakle, u vili na Wannseeu, u salonu gdje je 20. januara 1942. držana konferencija o konačnom rješenju jevrejskog pitanja. Gotovo da je mogao čuti zvuk pisaće mašine ispod čijih batića izlaze redovi zaključaka o čišćenju njemačkog životnog prostora legalnim sredstvima:
(…)”U velikim radnim brigadama, odvojeni prema polu, Jevreji sposobni za rad, upućeni u taj region, gradiće puteve, i u tom procesu veliki broj njih nedvojbeno će nestati u prirodnoj selekciji…”
(…)”Preduslov implementaciji plana za konačno rješenje je rješenje problema mješovitih brakova i miješanog roditeljstva…”
(…)”Ovdje se diskutuju, još uvijek teoretski, sljedeća pitanja:
Mješanci u prvom koljenu tretiraće se kao Jevreji, u vezi sa konačnim rješenjem…
Mješance u prvom koljenu od ovoga mogu privremeno izuzeti najviši autoriteti partije i države…
Mješanci u prvom koljenu, izuzeti od evakuacije, biće sterilisani preventivno… Dobrovoljno…
Mješancima u drugom koljenu u principu će se dati isti status kao i Nijemcima čiste krvi, osim u sljedećim slučajevima, kada će biti smatrani ekvivalenti Jevrejima:
a) mješanci u drugom koljenu rođeni u vanbračnoj zajednici supružnika mješanaca u prvom koljenu.
b) izražene rasne karakteristike u izgledu mješanaca u drugom koljenu su naročito nepovoljne, i tada će se oni smatrati Jevrejima samo na osnovu njihovog fizičkog izgleda.
c) policijska ili politička procjena da se mješanac u drugom koljenu osjeća i ponaša kao Jevrej.
Čak i ako je mješanac u drugom koljenu u braku sa osobom njemačke krvi, nema izuzetaka u navedenim slučajevima.”
(…)”Državni sekretar dr. Štukart primjećuje da će stvarna implementacija rješenja u vezi sa mješovitim brakovima i mješancima, o čemu je upravo diskutirano, u ovoj formi učiniti administravni posao beskrajnim…”
(…)”Upravnik tajne policije i SD Hajdrih zaključio je konferenciju sa zahtjevom da svi učesnici u današnjem razmatranju sarađuju na implementaciji rješenja.”
Implementacija rješenja dobila je čvrst pravni okvir. Konferencija se može zaključiti. Slijedi doručak. Iz salona se vidi druga obala jezera, sa istim ovakvim aristokratskim vilama, kakvih je posvuda u Evropi, sa istim ovakvim njegovanim travnjacima, sa istim ovakvim akustičnim salonima.
Kakve su se tamo konferencije upravo završile, i ko u njima i zašto upravo sada miješa kavijar i šampanjac?
Veličković bi ovdje mogao završiti svoju priču ovdje, kavijar i šampanjac su lijep šlagvort da se književno veče preseli za švedski sto. Publika, koja korektnost pretpostavlja konkretnosti, nagradila bi ga aplauzom. Ali on presavija stranicu svog mucavog prevoda zaključaka o konašnom rješenju, i gle! to je ponovo bijela koverta, na koju su svi, sa olakšanjem, već bili zaboravili.
Prazna!
Pisac, srebroljubac dakle i dvoličnjak, ipak je zadržao novac. Logično i očekivano, od jednog intelektualca, i ljevičara.
Veličković, međutim, klovn u nastupu, žongler metaforama i mađioničar u poentiranju, ne prestaje sa trikovima: “Novac je,“ veli “pod sjedištem prvoga u publici ko s pravom i bez stida posegne za njim.”
Pod kojim sjedištem?
Kad ga je tamo stavio?
Blefira?
Veličković je siguran da nijedna ruka neće skliznuti među noge.
Književna publika odbija sebe prepoznati kao statistu u literaturi, i zato nikada nikoga nema da uhvati pisca u laži.
(Kao što nema nikoga u gužvi oko švedskog stola da opazi viteza kako s rukom pod svojom stolicom završava ovu priču, koja je ništa drugo do u lukavoj iskrenosti vješto oprana savjest.)