Zdravko Grebo [1]

TRI VJEŠTICE IZ RIJA

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Zapravo, iznijeti lični stav, a govoriti u svoje ime u ovakvim vremenima, a nepodrazumijevati druge, teško je, jer sve što kažete kao lični stav odnosi se na druge i moraju se podrazumijevati u bilo kakvom obliku vlastitoga iskaza. I to ne moj lični stav o knjizi Thomasa Manna ili Petrischa, nego moj lični stav o jednom tragičnom vremenu koji je iza nas sada, ako je iza nas?
Pošto imam i privilegiju a i nelagodu da govorim prvi, ja mogu govoriti samo o onome što je moje poprilično traumatično iskustvo posljednjih deset godina. Ako bih sumirao tih deset godina, u krajnjoj liniji, u posljednje vrijeme smo poprilično na tragičan i tužan način proslavljali razne desetogodišnjice, od početka rata u Bosni i Hercegovini, deset godina od prijema Bosne i Hercegovine u Ujedinjene narode, pa sve do apsurdne proslave deset godina stvaranja vojske Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Pa, ne znam je li pošteno reći je li to moj životni poraz. Danas, kada mislim o tih posljednjih deset godina, mislim da je iskustvo sa kojim sam izašao nakon svega toga poprilično traumatsko i jedino o čemu sam pomišljao jeste da iskreno potražim pomoć psihijatra. Mi smo, na svoju sreću ili nesreću, rođeni ovdje gdje smo rođeni, bačeni smo na ovaj komad zemlje da ovdje provedemo život, to je naš izbor i ako sve to uzmete u obzir, onda je teško da čovjeku pod kožu stane sve ono što smo imali kao iskustvo tih deset godina. Kada govorim o deset godina, ne mislim samo na četiri užasne godine nego na ono vrijeme koje je obilježeno početkom "90-tih pa sve do današnjih dana. Ovdje se desilo nešto kosmički značajno. Ne mislim da se samo nama desilo, vjerovatno se desilo u ovom cijelom regionu, vjerovatno se desilo i malo šire u centralnoj i istočnoj Evropi, ali kako se to obično dešavalo u istoriji ili povjesti, Bosna i Hercegovina je morala na kraju izvući krvavi kusur i mi smo taj kusur i platili. Platili smo ga na različite načine. Prvenstveno žrtvovanjem svojih ideala, svojih uvjerenja, svoje vjere da je moguć nekakav bolji, pravedniji svijet, koji će poštovati principe slobode i jednakosti među ljudima, a pokazalo se da je to apsolutno nemoguće. Da smo otkrili da neko novo vrijeme nosi neke nove modele koji su se pretvorili u karikaturu, a to su etničke identifikacije, koje su eskalirale u šovinističke, pa onda ponekad i rasističke paradigme i koje su odnijele ogroman broj ljudskih života, koji su uništili kulturnu baštinu, koji su protjerali ogroman broj ljudi s ovih prostora. I nakon svega toga pitate se - sada već nije ni estradno efektno reći, na kraju jednog milenijuma i na početku drugog - pitate se šta uopšte jeste cilj, šta uopšte jeste ideja. "Mene je sramota što sam član ovog tijela", rekao sam na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. To je bila jedna od prilično rutinskih sjednica. Međutim, već u to vrijeme, to je bilo dvije godine prije svih događaja koji su obilježili ovu zastrašujuću istoriju bivše Jugoslavije i Balkana, kada jednostavno, kako bi to pomalo konfekcijski rekli, stomakom više nisam mogao podnijeti ono što se dešavalo u toj zemlji. Vjerovatno je veoma mali broj ljudi uopšte slutio šta nam se sprema. Ja sam znao. Ja jesam još uvijek u dobroj mjeri ostao čovjek ljevice. Ja u tu ideju jesam vjerovao, mislim u ideju demokratskog socijalizma. Međutim, vidio sam da je to apsolutna laž. To je vrijeme sedam-osam godina nakon Titove smrti kada su njegovi nasljednici, jednostavno nedorasli zadatku, pokušali da vladaju čvrstom rukom. Meni se to zgadilo. Mislim da je to pravi izraz. Onda sam to javno rekao i, ako me niko neće shvatiti pogrešno, u dugoj istoriji te partije koja ima i svoje svijetle trenutke, koja se zvala Komunistička partija, a poslije Savez komunista Jugoslavije, ja sam prvi čovjek koji je dobrovoljno izašao iz njenog Centralnog komiteta. Neću reći, naravno, da time zaslužujem neki istorijski kredit, ali ljudi kao što su Milovan Đilas, kao što su Aleksandar Ranković, kao što su Latinka Perović, kao što su Slavka Dabčević-Kučar, bili su izbacivani. Ja sam želio da išetam iz svega toga i da te ljude nikad više u životu ne vidim.
To jednostavno više nisam mogao podnijeti. Tu vrstu licemjerja, tu vrstu laži. Dok sam živ, vjerovat ću u ideju, koja potiče od francuske građanske revolucije ili makar u njen treći dio, osim slobode jednakosti, u bratstvo. Ja i danas, kao već sredovječni, nostalgični, melanholični čovjek, još uvijek vjerujem u tu ideju. U tom trenutku sam shvatio da u ovoj zemlji, u zemlji u kojoj sam ja živio, ne postoje snage da se ta ideja izvede na pošten način do kraja i da je ljudi kojima se u milionskim brojevima obećavao taj hilijastički cilj, jedna skoro kvazireligijska ideja, ostvare. Tada sam se rastao od svega toga i to je bio kraj.
U toku rata jedan prijatelj, ne bi li ohrabrio i sebe i nas, citirao je arapsku poslovicu "Najbolji uvijek ostaju." Ali kada bih htio biti ciničan, nakon svega što nam se desilo i nakon ovog gliba u kojem danas živimo - kada kažem mi, još uvijek mislim na sve svoje prijatelje koji žive i u Zagrebu i u Ljubljani i u Beogradu i u Skoplju i u Prištini itd. - znao bih preformulisati tu tezu? Naravno, ja bih, da živim sto života, uvijek napravio isti izbor, jer ne bih znao kako bih obrazom i srcem izdržao da nisam bio u tom i takvom Sarajevu. Međutim, kada mislite o angažmanu, o onome što smo investirali u sve to skupa u ono vrijeme, mnogo više mi se sviđa jedna rečenica koju sam čuo od jednog mladog pjesnika kojeg volim. On je rekao: "Ja sam ostao jer nisam imao hrabrosti da odem." I danas se čini da je možda to tačno, jer mi smo svi vjerovali u to vrijeme da se vrijedi oduprijeti jednoj primitivnoj, surovoj, totalitarnoj agresiji, mislim na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a pogotovo opsadi Sarajeva. Ja bih tu priču ponovio. S druge strane, hajde da sada budem veseljak, da ne budem rezigniran, danas sam sticajem okolnosti razgovarao s nekim ljudima s kojima sam podijelio, pa, skoro bih rekao, ratničko iskustvo, kojima kažem: "Daj Bože da se hoće ponovo zaratiti. To su bila herojska vremena". Nije vjerovatno ništa novo i ništa pametno kada kažem da su to vremena kada sam ja, zaista, osjećao da moj angažman nešto znači. Bio to mali FM radio, bilo "Zidne novine", bilo izdavačka djelatnost? Meni je bilo bitno da budem s ljudima i koliko mogu da ih hrabrim da ostanemo na nogama, da ostanu ljudi, da se ne predaju, da ne pokleknu, da se ne pokolebaju, da ne učine nešto zbog čega će kasnije kajati. I kako cijela ta priča u svojoj banalnoj verziji glasi, takva teška vremena uvijek kod dobrih ljudi pokažu ono najbolje, kod loših ljudi pokažu ono najgore. Ja se nadam da sam bio u ovoj prvoj grupi, kao i većina Sarajlija.
Kada smo počeli da izdajemo "Zidne novine" bio je to pokušaj da prebacimo viseće mostove iznad opkoljenoga Sarajeva. Dakle, to su bili neki krhki, klimavi mostovi prema hrvatskoj književnosti, prema srpskoj, prema slovenačkoj, istovremeno prema svijetu, prema francuskoj, engleskoj, američkoj, irskoj, palestinskoj, indijskoj.
Sada se okupila jedna grupa ljudi iz tih zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije, da pokušamo da napravimo nešto slično, da napravimo jedan časopis koji će te krhke mostove, ratne, pretvoriti u nešto čvršće mostove preko kojih će se moći sigurnije ići bez bojazni da će ti konopci biti zaljuljani ili prekinuti. Kako je Marko Vešović rekao, dosta drastično na onom prvom okruglom stolu prije godinu dana, posvećenom ovoj ideji osnivanja časopisa: "Mi jesmo grupa ili ludaka ili zanesenjaka". Tako je nekako rekao. Zato mislim da ovaj časopis koji nastaje vjerovatno predstavlja pokušaj da taj mali broj ljudi, koji se ophrvao tom sirenskom zovu zla, krvi, vođe, na ispravljanje istorijskih nepravdi koje su automatski značile uništenje drugih i svakog ko je drugačiji, zaslužuje našu pažnju.
Ovo što "Sarajevske sveske" treba da urade jeste očajnički pokušaj da još jednom budemo plemeniti i ozbiljni i u svojoj profesionalnoj aktivnosti, a u krajnjoj liniji zašto ne i kao ljudi s imenom i prezimenom. Mislim da su "Zidne novine" najznačajnije što sam ikad u životu uradio, mada, da budem pošten, ja sam to uradio instinktom. Ja sam nekakav bijedni profesor Pravnog fakulteta, prema tome to nije moja oblast. Pokušavao sam stalno da kažem kako nismo sami na ovom svijetu, kako ta vrsta kulturne interakcije jeste bitna, kako nas jednostavno hrabri i obogaćuje i, kao što rekoh, to je više bila ideja koja vam dođe u snoviđenju nego što sam imao čvrst koncept iza toga. Međutim, neizmjerno sam sretan i ponosan na ta izdanja "Zidnih novina" u ono vrijeme. I moram da kažem da, naravno, nijedno izdanje "Zidnih novina", slovenačko, pa makedonsko, pa albansko, pa srpsko i hrvatsko, ne bi bilo moguće da automatski, bez ikakvih - ne samo dodatnih već ni prethodnih pitanja - niste jednostavno prepoznali ljude koji su bili spremni da budu urednici bilo gdje da su se našli na ovoj planeti i koji su napravili i izbore i redakciju i tekstove itd. To je bilo zaista značajno. Ne znam koliki je broj ljudi čitao "Zidne novine", ali mislim da ako ih je pročitao i mali broj, to je bilo ohrabrujuće i to je onaj sloj ljudi koji u svemu, ne gubeći ni ponos ni dostojanstvo, ipak drži bradu iznad vode. A to nam omogućava da danas ovakvi pokušaji postanu zaista nešto što budi neke nove nade, nove izglede da jednog dana ponovo uspostavimo na ovim prostorima kulturne veze.
Kada sam prvi put 1995. godine otišao u Beograd mnogi su bili šokirani. Povod je skoro anegdotski. Imam dobru prijateljicu - i ponosan sam na to prijateljstvo - koja se zove Jasminka Hasanbegović i ona je sada docent na Pravnom fakultetu u Beogradu. Ona je iz svoje ludosti - nemojte se smijati, jer postoje i lude žene, a ona je jedna od takvih i to kažem s divljenjem - odlučila je da svoju doktorsku disertaciju, koja je maestralna (3.000 strana o topici i pravu) mora braniti pred onom komisijom koja je bila određena prije početka rata. U toj komisiji smo, osim profesora Vračara, profesora Danila Basare, profesora Koste Čavoškog, bili još profesor Žarko Puhovski i ja. To je bio povod i to je, kao što je "Politika" objavila u ono vrijeme, bila prva međunarodna odbrana doktorske disertacije, jer smo tada već bili različite države. I to je bila avantura.
Poslije sam išao da promovišem poprilično neuspješan poduhvat koji se zvao "Združena lista". To je bio prvi pokušaj da se pobijede nacionalističke stranke u Bosni i Hercegovini. Ja mislim da svi moramo, svako na svoj način, raditi na uspostavljanju pokidanih veza, često bolno opterećenih. Zar je moguće živjeti u jednom regionu, gdje je manje-više riječ o jednom jeziku, a ne sarađivati bez obzira na političke prilike?
Govorim o tim, kako bih rekao, egzotičnim posjetama Beogradu. Sada je to normalno, sad to nije uopšte ni značajno, ni opasno, ni pravo, ni krivo. Treći put sam išao kad je Mark Thompson promovisao svoju knjigu Kovanje rata. Dakle, uloga medija u izazivanju mržnje i svega ovoga skupa. Vjerovatno kao i većinu Sarajlija, ratne prilike su me tjerale - i sve nas, ako smo uopšte imali priliku da izađemo iz te mišolovke koja se zvala Sarajevo - ka Zagrebu. To je bio normalan put. I moram da kažem da je to bio prvi put u mom životu da sam ja bolje upoznao Zagreb. O Beogradu sam, naprotiv, sve znao, jer moje gimnazijske godine, moje godine postdiplomskog studija, moj doktoratski kurs, sve je to bio Beograd. Mislim, osim Mostara gdje sam rođen, osim Sarajeva gdje živim, Beograd je bio to mjesto. U kontekstu ove naše priče veoma je značajno da moje iskustvo tog poslijeratnog Beograda (mada Beograd tada nije bio u ratu, mi smo bili u ratu), što se tiče nekakvih novouspostavljenih odnosa, tenzija, animoziteta itd., bilo poprilično čudno iskustvo. Po prvi put sam se zapitao: Pa, ko smo to mi? Kakvi smo mi ljudi? Maloprije sam govorio o bratstvu koji uspostavlja jezik. To jeste bitna odrednica. Međutim, nisam prepoznao moj Beograd. Jednostavno ja nisam imao više taj osjećaj, jer ako imate 16 ili 17 godina i živite u Beogradu, to je čudno, mislim prve ljubavi, fudbal, krađe, utakmice itd. Međutim, ja ga više nisam prepoznao. Ja nijedno, to govorim sasvim odgovorno, mada znam da zvuči patetično, nijedno svoje bitno prijateljstvo nisam izgubio. Naravno, slučajna prijateljstva, razne budale, kolege itd., jesam pogubio i oni mene, naravno, i svako ima pravo na svoj izbor, ali ljudi sa kojima sam bio prijatelj, potpuno je svejedno, u Rijeci, Splitu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Prištini i Skoplju, pokazali su se kao pravi ljudi. Ja se nadam da ću jednog dana, kao što sam pokušao, ne toliko u direktnom smislu, estradnom, teatralnom, a ne daj Bože i materijalnom, uspjeti da im vratim malo onoga što su oni u mene uložili kad mi je bilo teško.
Ja sam to nekoliko puta rekao, ali želim i da ponovim, da je bombardovanje Beograda, ili kako se to eufemistički zove zračni udari protiv Jugoslavije, nešto što predstavlja pomalo brutalan i ciničan način rješavanja problema koji se moraju rješavati na politički način. Ja jesam imao puno razumijevanja i dan danas ga imam, mada sada, naravno, u sasvim drugoj formi, za dugogodišnje, decenijama duge možda i vjekovima duge patnje albanskog naroda na Kosovu. Međutim, ipak mislim da je taj problem trebalo riješiti političkim pregovorima.
No, ja se ne ustežem da to kažem. Mislim da nikad mi neće biti jasno zašto su srušili mostove u Novom Sadu. Da li je to uključilo Miloševića, koji je bio miljenik međunarodne zajednice, s kojim je Richard Holbrooke ili već ne znam kako se zove ta plejada likova, poprilično ležerno pila viski i mislila da je on garant mira na Balkanu. Prema tome, da je neko htio, hajde sada da se vratimo ponovo na vlastiti prag, rat u Bosni i Hercegovini mogao je biti zaustavljen na samom početku. Iz kojih misterioznih razloga do toga nije došlo, ostaje nam da nagađamo. Zašto je toliki broj ljudi morao da izgubi živote, ruke, noge, zašto je toliki broj žena morao biti silovan, zašto smo imali koncentracione logore, zašto je toliki broj ljudi otišao iz ove zemlje, to ostaje na savjesti tih ljudi koji sada drže moralne lekcije cijelom svijetu.
Neminovno se postavlja pitanje, kakva je odgovornost svakog pojedinca i cijelih naroda u tom vremenu zla koje nastane bez obzira gdje nastaje i kako, u Rusiji, u Njemačkoj, ovdje kod nas, a formula je jasna: treba ubiti svakog ko ne misli kao ti ili ko neće da veruje kao ti, ko je druge nacije.
Glucksmann u knjizi Dobro i zlo kaže: "Problem Hitlera nije u tome šta je on želio da uradi i kakva je nedjela počinio, nego je problem u činjenici kako je dozvoljeno da on sve to uradi. Ne možemo se samo zadovoljavati konstatacijom da je on ludak. Treba pozvati na odgovornost savremenike koji su mu otvorili aleju moći, dakle nas same".
Međutim, uvijek imate jednu novu malu nelagodu, a ona se sastoji u ovome: na koji način imamo pravo da govorimo o kolektivnoj krivici ili, sa druge strane, na koji način imamo pravo da ne govorimo o kolektivnoj krivici, jer to je teorija banaliteta. Hitler jeste došao na vlast na sasvim legalan način, kao Milošević, kao Tuđman, kao i ovi domaći nacionalni lideri u Bosni i Hercegovini, kao OVK na Kosovu. Mogao bih varirati temu Slovenije i Makedonije na sličan način, ali su donedavno izbjegli ove strahote koje su se nama ostalima desile. Prema tome, prva činjenica je da su ti ljudi, govorim o Bosni i Hercegovini, na apsolutno legalan način izabrani. Uopšte neću da govorim o teorijama zavjera, o prevarama, o krađi glasova - mislim da to nije tačno. Ti ljudi su legalno dobili izbore. To znači da ih je narod htio. Ja sam mislio da Bosna i Hercegovina može izbjeći zlohudu sudbinu Srbije, tadašnje Jugoslavije i Hrvatske koji su opetovano glasali za apsolutno totalitarne režime i svoje vođe. Međutim, i u Bosni i Hercegovini se dešavaju, ili su se dešavale, slične stvari. Prema tome, zaista je nepristojno govoriti u kolelektivnim kategorijama. Nikad ne možete reći svi Srbi su ovakvi, svi Hrvati su onakvi, svi Bošnjaci su na treći način isti. Međutim, s druge strane i narod, a vjerovatno nas u kontekstu ove priče prvenstveno zanima intelektualna elita, ne može reći da ne snosi dio odgovornosti. Iz komoditeta ili straha, očekivanja novih sinekura, potpuno mi je svejedno, ljudi su masovno pristajali uz te programe. Mislim da zadatak nekoga ko do sebe drži toliko da može makar s polukreditom ponijeti ime intelektualca, jeste da prvenstveno razotkriva, demaskira, demistifikuje i optužuje te totalitarne, šovinističke, nacionalističke tendencije u vlastitoj sredini.
Međutim, stvar je principa, a princip glasi: svaki zločin je zločin. Da li se radi o 20 ili 200 hiljada u ovom kontekstu nije bitno. Mislim da niko na ovim prostorima, pa u krajnjoj liniji uključujući i mene, nije amnestiran. Ja mogu pričati bajke koje mi se sviđaju, jer mislim da su osnovane, da Sarajevo u kom smo proveli rat jeste na neki čudnovat način odoljelo izazovu revanšizma i osvete. Međutim, neću nikada zaboraviti da postoje slučajevi zločina protiv drugih naroda u Sarajevu. I nikad neću razumjeti zašto, upravo zbog tog moralnog kredita koji se podrazumijeva, ti zločini nisu procesuirani odmah. Da li nas je ovaj rat naučio da ne možemo živjeti zajedno? Ne znam, sumnjam. Možda i ovo poslijeratno vrijeme pokazuje da, osim časnih izuzetaka, nas stalno uče da su etničke, religijske i ostale razlike ustvari krucijalne, a da nije bitno ono što je naše zajedničko iskustvo, kulturno, istorijsko, životno, da živimo tu zajedno. U tom smislu mislim da nijedna od strana koja igra na eksluzivno etničku političku pravdu, nije nevina. Cijelo ovo zamešateljstvo, ovaj užas je počeo u Sloveniji, pa je izvezen u Hrvatsku, pa je izvezen u Bosnu, a onda je sada izvezen i u Makedoniju. I žrtve za koje smo imali simpatije, koje smo pomagali, mislim na Albance, nisu uopšte nježne prema srpskoj manjini koja je ondje ostala. Radi se o principu. Potpuno je svejedno, jedan čovjek - jedan čovjek, jedna glava - jedna glava. Svaki zločin se računa i svaki zločin mora biti kažnjen. A to kako će završiti povjest, ko će kako objasniti kako je sve počelo i ko je šta radio, o tom po tom, ako budemo živi.
Želim da kažem na kraju nešto o ljudima koji imponuju u zlim vremenima. Ono što je mene fasciniralo u svemu tome, osim naravno Radeta Konstantinovića, koji je neuporediv, koji uopšte ne spada u našu priču, jer nas je već davno nadvisio, jesu ljudi sa svih strana, koji svojom smjelošću svjedoče da je svaki pokret suprotstavljanja nasilju, dakle diktaturi, moguć u svako doba.
Naravno, mogu govoriti o Škeljzenu Malićiju, o Vetonu Suroiju, o nekim ljudima u Skoplju, o pokojnom Miladinu Živatiću, o Vladanu Vasiljeviću, o Kosti Obradoviću, Filipu Davidu, o Dubravki Ugrešić i Slavenki Drakulić, o Nadeždi Čačinović, Radi Iveković i, naravno, mnogim drugima. Kada govorimo o Beogradu, hoću da pomenem Natašu Kandić, Sonju Biserko, Borku Pavićivić -tri vještice iz Rija kako ih ja zovem. Koliko su hrabrosti imale te žene koje su u jednoj, vjerovatno nepodnošljivoj, klaustrofobičnoj, ksenofobičnoj, histeričnoj atmosferi uspjele da održe i obraz i da urade sjajne stvari i da se suprotstave milionima i milionima ljudi i da ostanu moralno i intelektualno poštene. Stoga mislim da je to moguće. Naravno da puno košta. To je životni izbor. Možete jednostavno da se priključite razuzdanoj gomili ili možete izabrati drugu poziciju. Pa ni u Sarajevu nije bila rijetka nekakva navodna samozatajnost ili povlačenje u privatnost. Ne učestvujem ni u čemu, što znači očekujem pobjednika. Ne, treba biti kadar suprotstaviti se, pa šta košta da košta. Zaista mislim da uvijek, otkad je svijeta i vijeka, postoje hrabri ljudi, i što mi kao Hercegovcu nije lako izgovoriti, postoje hrabre žene. Žene su se pokazale hrabrije, bilo kao pisci, bilo kao režiseri, bilo kao aktivisti u oblasti ljudskih prava. Bile su zaista fantastične, bile su sjajne. I to je izbor, mislim to je ljudski izbor. Tako birate svoj život, tako ga oblikujete. Naravno, svako od nas odlučuje šta će od svog života napraviti.
Uvek su me zabrinjavali ti primjeri hrabrosti, bez obzira na to da li su bili u ratu, da li su bili u onim prelomnim trenucima u umjetnosti ili istoriji, ti ljudi koji su pravili iskorake i probijali zidove, da li opsade Sarajeva, da li nekih tradicionalnih opsada, plemenskih opsada. Uvijek sam se divio pojedincima i njihovoj hrabrosti. Radi se o značaju pojedinca u malom i u velikom, na planetarnom nivou, o prekrasnim primjerima hrabrosti, dosljednosti, moralne čistoće.
Ono što je za mene intrigantno jeste da talenat ne ide paralelno s moralnom hrabrošću. Mi možemo misliti šta god hoćemo, ali Dobrica Ćosić je dobar pisac, ozbiljan pisac. Vjerovatno njegov pandan u Hrvatskoj je Ivan Aralica koji, također, nije zanemarljiv pisac, ali su se obojica pokazali kao političke i ljudske hulje u svemu ovome.
Kako je Thomas Mann znao prepoznati fašizam, a Heidegger nije? Kako ga Karl Schmit nije znao prepoznati, a Willi Brandt jeste? O čemu se radi? To je misterija i to je ono o čemu sve vrijeme razgovaramo. Ne mislim, naravno, da smo mi najbolji ljudi na svijetu, ali to je uvijek stvar vlastitog izbora: šta hoćete da uradite. Ono što bi, možda, u tome bilo takođe značajno naglasiti jeste da, za razliku od nekih gamena i baraba koji traže sitni šićar, postoje ljudi koji od toga nemaju nikakvu neposrednu korist, ali vjeruju. Vjeruju u ideju, ne znam čega? nacije, tisućgodišnjeg hrvatskog državotvornog sna ili Srba kao nebeskog naroda ili po prvi put mogućnosti stvaranja muslimanske države. Jednostavno su misionari, a takvi su najopasniji. I to znaju mnogi ovdje.