Aleš Debeljak [1]

EVROPSKI OBLICI PRIPADANJA

Sarajevske Sveske br. 05 [2]

U junu 2001. godine Slovenija je proslavila desetu godišnjicu svoje neovisnosti i državnosti. Ovo je jedinstven događaj u povijesti slovenačkog naroda koji je, nakon duge tradicije ograničene autonomije, stekao potpun nacionalni suverenitet tek 1991. godine, nakon desetodnevnog rata protiv jugoslovenske armije. Kako bi obilježili obljetnicu, vodeći državnici i političari okupili su se na zvaničnoj ceremoniji na Trgu republike u glavnom gradu Slovenije, Ljubljani. Mi obični ljudi prisjetili smo se sticanja neovisnosti svako na svoj način. Iz daljine sam posmatrao vatromet nad ljubljanskim dvorcem. Moglo bi se reći da sam virio u javnu sferu preko praga privatnosti: naginjao sam se preko baštenske ograde ispred kuće. Ali nisam bio sam; mnogi moji susjedi također su zurili u nebo preko vrhova starih akacija u školskom dvorištu prekoputa. To veče svi smo izmilili iz svojih prigradskih kuća kako bi posmatrali šareni mozaik svjetlosti, koji nas je, pored pružanja vizuelnog zadovoljstva, trebao podsjetiti da se dešava nešto veliko i važno.
Ime moje ulice uvijek me podsjeti na jednu od najvažnijih odrednica ljudskog stanja: Zvezna ulica "Ulica jedinstva". Podsjeća me na nešto više od sada dezintegrirane jugoslavenske federacije, iako je to primarna simbolička konotacija moje ulice. U to nema sumnje ako uzmemo u obzir povijest prostora na kojem stoji moje naselje. I kako ljetni dani postaju sve topliji, istina ove povijesti čini mi se sve očiglednijom dok slušam "etnički mix" hrvatskog, bosanskog i romskog dijalekta koji već odavno prevazilazi standardni slovenački a kojim komunicira grupa bučne djece ispod ulične svjetiljke na ćošku, bez obzira što našem tradicionalno radničkom susjedstvu često izgledaju problematični. Rijetke su noći da ne posmatram tu djecu kad izađem u dvorište da ispušim posljednju cigaretu prije spavanja; ispod maglovitog kruga svjetlosti ulične lampe, oni isprobavaju različite strategije moći, autoriteta i adaptacije, otimajući se za vođstvo.
Ali ja radije mislim kako ime moje ulice nagovještava jedno drugo, mnogo šire jedinstvo i zajedništvo, igrajući se
konotacijama različitog značenja i otvarajući mjesto za kontinuitet života koji dijelimo. Ova skrivena metafora upućuje me da razmislim o nečemu što je egzistencijski fundamentalno kako za individualni identitet, tako i za onaj kolektivni: ne samo tolerancija, već i razumijevanje i moguće poštovanje za Drugo. Pisac Marjan Rožanc je dirljivo prikazao to poštivanje Drugog u svom popularnom romanu Ljubezen (Ljubav, 1979.), čija je radnja smještena upravo u mojem susjedstvu. Likovi u romanu, koji je kasnije pretočen u priznat film, podijeljeni su na političkoj osnovi na "crvene" komuniste i "crne" kolaboracioniste. Drugi svjetski rat zaoštrio je sukob između ove dvije frakcije sve do krvavih krajnosti. Ono što na kraju spašava situaciju u romanu jeste ljubav krhka, nevina i zasnovana na autoritetu neposrednog i momentalnog prihvatanja. Ljubav je za Rožanca ekumenska sila. Primarna karakteristika ljubavi kao osnovnog ljepila solidarnosti je sigurno to što funkcionira transpolitički. Mladi narator voli komunističke aktiviste istom razoružavajućom strašću koju poklanja i mladim kolaboracionistima fašističkih i nacističkih okupatora, jer ono što ga najviše uzbuđuje, inspiriše i oduševljava jeste cijela lokalna zajednica, u svoj svojoj plodnosti, sa svim svojim internim svađama, sukobima i sporovima. Ako me je taj roman ičemu naučio, to je da trebamo tražiti ono ljepilo koje povezuje zajednicu, bilo da je ta zajednica nešto neposredno i konretno kao moje susjedstvo, ili nešto daleko i apstraktno kao što je slovenačka nacionalna država, ili čak zajednička evropska federacija u nastojanju da nikne iz trenutnih previranja unutar Evropske unije. Istina, možda je lakše zamisliti mikrokosmos susjedstva gdje su ljubav i solidarnost među stanovnicima u Rožancevom književnom remek djelu prikazani u emocionalno nabijenim i opipljivim oblicima, oblicima koji na više načina nastavljaju formirati život današnje lokalne zajednice. Ali ono što mene ovdje zanima jeste nešto apstraktnije: šira politička zajednica u kojoj solidarnost ovisi ne samo o živom iskustvu i spontanosti ljubavi, već i o napornom razmišljanju i kritičkom razmatranju.
Naročito sada, kada se priča ojugoslaviji završila katastrofom i kada se, kroz bol zbog gubitka, ukazuje prilika za novi početak, nove veze i nove oblike konektivnog tkiva, čini se jasnim, barem meni, da nije moguće živjeti bez neke vrste usidrenosti u kolektivnom, mada je očito moguće i besmisleno umrijeti u ime tog istog kolektivnog. Deset godina od sticanja
neovisnosti i izlaska iz federalnog okvira i jarma komunističkog režima, slovenačka država sada se suočava sa onim što naša politička, ekonomska i medijska elita stalno naziva centralnim pitanjem našeg kolektivnog postojanja: ulaskom u novu vezu, novu federaciju, novo jedinstvo ulaskom u Evropsku uniju i NATO.
Međutim, od kritične je važnosti sve ovo uzeti sa određenom rezervom. Kao prvo, javlja se pitanje potčinjenog statusa koji su zemlje kandidati prinuđene prihvatiti u sklopu procesa širenja Evropske unije, gdje se gotovo suočavaju sa ultimatumom "uzmi ili ostavi". Također sam sumnjičav spram često kritikovanog "demokratskog deficita" u Evropskoj uniji. Tu mislim na činjenicu da Evropsku komisiju, glavno odlučujuće tijelo EU, predvode političari koji se ne biraju, već imenuju. Zatim, tu je i slaba evropska javna sfera, koju ometa nedostatak medija i foruma za istinsku transnacionalnu debatu ne samo među političarima, već i među raznim nevladinim organizacijama i, naročito, među samim građanima. Također, jača etička i politička solidarnost među državama predstavljala bi značajan integrirajući faktor za razvoj našeg osjećanja zajedništva i oblika zajedničkog pripadanja. S tim u vezi, sramna pasivnost EU tokom ratova vođenih nakon raspada Jugoslavije teško da se može smatrati slučajnom. To je prije bio nepogrešiv znak nepovjerenja zemalja članica EU prema Balkanu kao nepoznatoj zemlji Evrope, mračnom kontinentu unutar kontinenta. U trivijalnoj prozi svakodnevnih percepcija u Zapadnoj Evropi, ovo je značilo da Bosanci, Hrvati i ostale žrtve srpskog nacionalsocijalizma nisu smatrani pravim, istinskim, punokrvnim Evropljanima, te stoga nisu ni bili vrijedni investiranja u bilo kakav organizirani napor da se zaustavi počinjeni genocid, dok već nije bilo kasno.
Uzevši sve ovo u obzir, nije lako "novim demokratijama" centralne i istočne Evrope prihvatiti poništavanje neophodnog dijela njihovog nacionalnog suvereniteta, ili razmišljati o posljedicama prepuštanja istog jednom transnacionalnom entitetu kakav je Evropska unija, naročito ako znamo da su postkomunističke države tek nedavno stekle svoj nacionalni suverenitet. Ovo se naročito odnosi na Sloveniju koja, za razliku od naprimjer Mađarske ili Poljske, nikad ranije u svojoj povijesti nije bila zasebna i neovisna država. Iako se u zapadnoj Evropi već dugo vodi diskusija o nestajanju nacionalnih država u kontekstu globalizacije, Slovenci su zapravo uskočili
u zadnji vagon zadnjeg voza nacionalizma kao legitimnog pokreta prema nacionalnoj državi. Stoga nije slučajno što Slovenci još uvijek sebe predominantno vide kao članove etnički zasnovane države, dok većina zapadnoevropskih zemalja na sebe već počinje gledati kao na multikulturalne i multireligijske zajednice u kojima je osnovni princip javnog života zasnovan na poštivanju zakona i ustava, a ne na etničkoj pripadnosti. Praksa zajedničkog načina života tako više nije u potpunosti zasnovana na etničkom identitetu, već na idealu "ustavnog patriotizma" građana, kao što je to ustanovio Jurgen Habermas neposredno nakon promišljenog odbacivanja nacionalnog od strane Dolfa Sternbergera početkom osamdesetih.
Međutim, etnički identitet još uvijek je daleko od zastarjelog i sigurno je pristupačniji od zamršenog političkog promišljanja koje prožima "ustavni patriotizam": za razliku od ostalih temelja ljudskog jedinstva, njegova je upitna prednost u tome što naturalizira povijest. Drugim riječima, on kulturu tretira kao prirodni fenomen, a na slobodu gleda kao na nešto što se podrazumijeva. Nacionalna država koja promovira princip etničkog jedinstva na takav način da ovaj dominira i nadilazi svaku drugu lojalnost, jedini je primjer uspješne zajednice u modernom dobu, kao što to uvjerljivo tvrdi Zvgmunt Bauman u svojoj nedavnoj knjizi Liquid Modernity (Tečna modernost, 1999.). Nacionalizam je jedina ideologija koja je, uz znatnu mjeru ubjeđenja i efektivnosti, realizirala svoje, često nasilne, ambicije za postizanjem općeg statusa zajednice. Romantični ideal jednog naroda i jednog jezika koji u sebi nosi jedinstveni, neprevodivi i neotuđivi duh nacije, naročito je bio uspješan u istočnoj Evropi. Tu je filozofija po kojoj naciju treba razumijevati kao nešto organsko, kako to tumači Johann Gottfried Herder, naišla na mnogo plodnije tlo nego naglasak na univerzalnom, građanskom identitetu koji je donijela Francuska revolucija i prosvjetiteljstvo.
I zaista, ideja da jedinstvo i samopoštovanje određenog naroda mogu biti legitimno zasnovani na etničkoj homogenosti dobila je značajan podsticaj u njemačkom romantizmu. Ali također moramo imati na umu da je uspjeh nacionalne države bio rezultat gušenja ili uništenja svih drugih grupa koje su se pokušale afirmisati. Ona se tvrdoglavo borila protiv provincijskih vlasti i lokalnog naslijeđa, namećući jedan standardni jezik i jedno povijesno pamćenje. Nacionalna država
odgurnula je u stranu svaku drugu tradiciju, od one regionalne do lingvističke, kao što se desilo sa provansalskim i bretonskim jezikom u Francuskoj, sicilijanskim i friulanskim u Italiji, te stirijskim i istarskim dijalektima u Sloveniji.
Ako se, dakle, složimo da je čak i danas relativno teško razmišljati izvan okvira nacionalne države, ili preciznije izvan etničke tradicije koju možemo odbaciti ali koju, bez obzira na sve, ne možemo prevazići u modernom svijetu, onda bi, mislim, bilo mudro razmotriti razliku između patriotizma i nacionalizma. Bez akademskog cjepidlačenja, moguće je zastupati tezu da je patriotizam zapravo pripitomljeni i civilizirani nacionalizam; on može biti čak i nešto plemenito. George Orwell u svom eseju "Politika i engleski jezik" (1946.), na naročito elegantan način opisuje patriotizam kao odbacivanje najnepoželjnijih, najsramnijih i najbrutalnijih aspekata nacionalizma, poznatih kao šovinizam. Nacionalista koji vjeruje u svoju naciju kao oličenje najviše Ideje, u naciju kao metafizičku istinu, želi osigurati kolektivno postojanje ljudi sličnih njemu, i to kroz nasilje i mržnju spram drugih, tako da se lako može prepustiti iluziji da su sve zablude i greške njegove nacije samo rezultat strane zavjere. Za razliku od njega, patriota je građanin čije ponašanje u demokratskom političkom poretku karakterizira tolerancija prema kulturnoj raznolikosti i, naročito, prema etničkim i vjerskim manjinama. Patriot smatra očiglednim da ove manjine trebaju slaviti svoju tradiciju, isto kao što se ni on ne stidi svoje pripadnosti etničkom kolektivu, niti se gnuša emotivnog naboja koji prati tu pripadnost. Karl Shurtz, značajan njemački revolucionar iz 19. stoljeća, koji je kasnije imigrirao u SAD, gdje se borio u građanskom ratu i postao američki državnik, izgradio je reputaciju svojom čuvenom zakletvom na vjernost: "Moja zemlja, u pravu ili ne". Na prvi pogled, ova rečenica u suštini izražava jedno nacionalističko osjećanje. Ipak, Shurtzova sljedeća rečenica, koja se često zgodno zanemari u javnom diskursu, pojašnjava situaciju: "Kad je u pravu, da tako i ostane, a kad nije, da se ispravi". Ova dva osjećanja uzeta zajedno, vjernost naciji i kritički stav prema pripadnosti istoj, čine osnovu inteligentnog patriotizma. On nikad nije arogantan, dok tvrdi nacionalizam to uvijek jeste, kao što tvrdi Robert McClure u svom istoimenom članku u Maxwellovoj perspektivi (br. 2, tom 12, proljeće 2002.).
Uprkos ovim razmatranjima, koja nisu antievropska već više euroskeptična, što je bitna razlika ipak mi se čini da bi
za Slovence bilo bolje da učestvuju u evropskim integracijama. Mislim da bi bilo bolje da Slovenija preuzme aktivnu ulogu čak i ako ona mora biti mala u donošenju odluka koje se tiču ključnih institucionalnih procesa stvaranja evropskog "jedinstva u različitosti", umjesto da sve posmatra sa strane. Slovenačka država je ipak često nemoćna pred političkim, ekonomskim, ako ne i skrivenim teritorijalnim apetitima svojih susjeda, naročito Austrije i Italije, članica EU čije su vlade sve više populistički i konzervativno nastrojene i sve sklonije antievropskoj retorici.
Istovremeno, ne smijemo zaboraviti na određene osnovne kontradikcije fantazmatske slovenačke samodovoljnosti, koja se u aktuelnim javnim debatama u mojoj zemlji prevodi u iracionalnu ali duboko ukorijenjenu želju da se spava s djevojkom bez posljedica. Nakon što je Slovenija uspješno izbjegla rasap Jugoslavije i prateće krvoproliće, i politička elita i široka javnost brzo su se složili oko toga da zemlja ne želi više imati ništa sa Balkanom. Nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkih napada na New York i Washington, na koje je slovenačka javnost naravno reagirala s užasom, javila se i određena opreznost kao i, po mom mišljenju, iritirajuće samozadovoljno prebacivanje da su amerikanci, ipak, požnjeli ono što su posijali svojim globalnim ekspanzionizmom. Drugim riječima, euroatlantska solidarnost ovdje nije bila odlučujući faktor. Slično tome, čini se da ulazak u EU značajan dio slovenačke javnosti vidi ne kao način za uspostavljanje potrebnih širih veza i to ne samo ekonomskih (Slovenci bi morali održavati ove veze čak i kad bismo ostali "izvan"), već i onih političkih, kulturnih i društvenih već više kao nešto čega se treba plašiti, način da strani "koferaši" zarade od našeg rada. Štoviše, ironično je da ova nesretna koalicija protivnika ulasku u EU istovremeno uključuje i radikalnu ljevicu (za koje su EU i NATO samo agenti političke i vojne hegemonije) i radikalnu desnicu (koja tvrdi da bi jedinstveni slovenački identitet, što god da je to, sigurno nestao u jednoj takvoj široj integraciji, od čega su Slovenci jedva pobjegli u bivšoj Jugoslaviji). Drugim riječima, slovenački narod ne želi se vratiti na Balkan, u najboljem slučaju je ravnodušan prema Americi, ako im ova ne ide na živce, a Evropsku uniju vidi kao sebičnog eksploatatora naših prirodnih i ljudskih resursa. Čini se, dakle, da Slovenci ne žele nigdje pripadati!
Po mom mišljenju, takav izolacionizam je neprihvatljiv Trebam samo pomisliti na povijesno značajne težnje EU da
stvori slične životne uslove na cijeloj svojoj teritoriji i odredi konačnu zajedničku sudbinu svih svojih građana. Građanin je ovdje ključna riječ. Umjesto državljanstva koje proističe iz pripadanja državi, gdje su zajedničke osobine, koje dijelimo sa ljudima koji imaju isti jezik, mitologiju i povijest, etnički zasnovane, evropsko "dvojno državljanstvo", u idealnoj postavci, implicira pripadanje ne samo sopstvenoj naciji, već također, sve više i više, pripadanje i supranacionalnom okviru uspostavljenom sporazumima iz Rima, Maastrichta, Amsterdama, Schengena i Nice. Ali da ne bude greške: nemam nikakvih iluzija. Savršeno sam svjestan da oscilirajuća dilema između "domaćeg" i "stranog" neće ispariti jednom kad Slovenija uđe u EU, već će samo biti dublje inkorporirana. Granica će, dakle, ostati tamo gdje jeste, ali će se njeno značenje prebaciti na članove "prvog" i "drugog reda". Bez obzira na to, interesi slovenačkih građana mogli bi biti sveobuhvatnije zaštićeni ako ih budu štitili ne samo slovenački ustav, već i evropski propisi i zakoni.
Uzmimo u obzir, na primjer, novu riječ za strance koja je postala raširena u modernoj Italiji: "excommunitari" tj. oni koji dolaze iz zemalja izvan EU. U skladu sa zakonima koji regulišu pravo na rad, građani EU su već odavno navikli da uživaju status državljana bilo gdje u Evropskoj uniji (ovo je najočiglednije u svijetu sporta, naročito fudbala). Međutim, istovremeno je ovakva situacija samo dodatno pooštrila politiku čuvanja vanjskih granica EU. Ova novoutvrđena Evropa, koja se iznutra čini tako miroljubivom, zapravo izgleda prilično drugačije izvana. Građani zemalja koje nisu članice Schengenskog sporazuma imaju drugorazredan tretman od strane EU: nailaze na poteškoće prilikom dobijanja ulaznih viza i boravišnih ili radnih dozvola, drže ih u sabirnim centrima na granicama nove Evrope, ili ih brzo deportuju. Ako zapadnoevropski političari žele da ubijede svoje biračko tijelo da je proširenje EU na istok u interesu javnog dobra, onda moraju očuvati ideju čvrstih vanjskih granica, što upravo i jeste svrha Schengenskog sporazuma. Ako se želimo uspješno riješiti unutrašnjih granica, "civilizirani dio" Evrope mora ojačati svoje vanjske granice. Ali za razliku od ovog pristupa, birači istočnoevropskih zemalja koje se pripremaju za proširenje EU, smatraju da je pametnije zagovarati propusnije, otvorenije granice između onih unutra i onih koji to nisu. Dirk Schumer je stoga u potpunosti u pravu kada u svom
članku "Moderno ropstvo" (FAZ englesko izdanje, 28. mart 2001.) kaže da će Poljskoj, zbog starih povijesnih, kao i novijih ekonomskih i političkih razloga, biti teško prihvatiti nove, strožije granice prema Litvaniji i Ukrajini. Isto važi i za Čehe i Slovake. Štaviše, još od sporazuma iz Trianona 1920. godine, tog "mira bez časti", Mađarska bazira svoju vanjsku politiku na podršci za cjelokupan mađarski narod, koji naravno uključuje značajan broj mađarskih manjina u susjednoj Rumuniji i Slovačkoj, kao i u onom što je ostalo od Jugoslavije; u međuvremenu, Mađarska sve glasnije izražava svoje nade u bolju zaštitu manjina unutar interno integrirane Evrope, uprkos promoviranju novoafirmirane i ojačane politike etničkog tijela. Cilj je ove politike da obuhvati sve dijelove etničke mađarske populacije koja živi izvan granica nacionalne države. Ovaj se koncept čini tradicionalnim. Takvim se barem čini u poređenju sa modernim političkim državljanstvom koje je "etnički slijepo" i stoga, potencijalno, spremnije da se nosi sa stvarnošću evropskih nacionalnih država. Ipak, ne mogu a da se ne pitam da li će isključivo oslanjanje na političko državljanstvo unutar granica nacionalne države bilo kojoj slovenačkoj vladi možda otežati nastavak pružanja podrške slovenačkim manjinama u susjednim zemljama. Ovo pitanje dobija na aktuelnosti naročito u svjetlu sve manjih prava nacionalnih manjina u Italiji i Austriji. Slovenija također još uvijek nije riješila svoje granične probleme sa Hrvatskom, što je možda djelomično uzrokovano činjenicom da u Hrvatskoj postoji kolektivna zavist prema Slovencima obzirom da je Slovenija, za razliku od Hrvatske, prošla kroz kratak rat i ušla u neovisnost sa manjeviše netaknutom industrijskom i društvenom infrastrukturom.
Općenito je moguće zastupati tezu da prihvatanje stroge linije vanjskih granica u sklopu Schengenskog sporazuma u vrijeme kada zemlje kandidati još uvijek čekaju pridruživanje, ima negativne implikacije, iako provođenje evropskih standarda treba posmatrati kao pozitivan korak ka modernizaciji. Ove implikacije ogledaju se u načinu na koji EU pokušava prebaciti sopstvenu nesigurnost na leđa mnogo slabijih zemalja kandidata iz istočne Evrope. Nema sumnje, dakle, da proces širenja EU inicira brojna pitanja o evropskim granicama, iako bi, svakako, bilo mnogo ljepše i plemenitije maštati o "Evropi bez granica". Takva utopijska maštarija jeste neophodna, ali to ne znači da trebamo iz vida izgubiti činjenicu da su evropske
granice jasno definirane na zapadu, sjeveru i jugu, dok to uopće nisu na istoku, tzv. mekom tkivu Evrope. S tim u vezi, mislim da slovenačka politička elita nije u dovoljnoj mjeri razmotrila moguću strategiju igranja na "balkansku kartu", i to ne samo ekonomski, već također i u domenu kulture, naučnog istraživanja i obrazovanja. Na primjer, uspostavljanjem "Univerziteta Jugoistočne Evrope" Slovenija bi se mogla definirati kao evropski most za prijenos znanja, kritičkog posmatranja, informacija i vještina na manje sretne dijelove bivše Jugoslavije i Balkana, umjesto da se cijeli ovaj region odbaci kao da je Slovenija neki sanitarni kordon između stabilnih i nestabilnih područja, što je sudbina koja bi svakako mogla zadesiti ovu zemlju.
Očigledno je da desničarske političke stranke profitiraju od promjenjivih evropskih granica, dok ljevičarske i stranke centra uglavnom sve posmatraju s paraliziranim čuđenjem. U trećem milenijumu širom Evrope stranke sa programima usmjerenim protiv imigranata koji dolaze izvan EU dobile su značajnu javnu podršku. Među ovim strankama su i Danske Folkeparti Pie Kjaersgaarda u Danskoj, Stranka slobode Joerga Heidera u Austriji, desničarski savez Casa delle Liberta u Italiji na čelu sa Silviom Berlusconijem, španska Parti de Popular, Nacionalni front JeanMarie Le Penna u Francuskoj i Flamanski blok u Belgiji. Iako ove agresivne desničarske stranke imaju vrlo malo zajedničkog u svojim programima, svima im je zajednički cilj da, u najmanju ruku, ekstremno zagorčaju život imigrantima. Idealno rješenje za njih bi bilo da imigrante pošalju nazad u njihove zemlje i da se strogo ograniči miješanje etničkih identiteta u pojedinačnim zemljama. Ne trebamo zaboraviti da ove desničarske stranke, uprkos tome što podgrijavaju ksenofobiju, uopće ne funkcioniraju na neki provincijski način koji bi mogao automatski provocirati javno zgražanje nad njihovim širenjem etničke mržnje. U mnogim slučajevima ove stranke čak se služe instrumentima koje im obezbjeđuje sama Evropska unija. Po mom mišljenju, Slovenci se mnogo efikasnije mogu suprotstaviti takvim apetitima u sklopu EU, umjesto da izvana ponizno apeliraju na toleranciju i razumijevanje međunarodne javnosti kojih ionako nema u dovoljnoj količini. Sjetimo se, naprimjer, Joerga Heidera koji je u jesen 2001. godine odbio da se povinuje odluci Ustavnog suda Austrije prema kojoj je južna pokrajina Koruška, u kojoj već stoljećima živi značajna slovenačka manjina, bila
obavezana da postavi dvojezične javne oznake na slovenačkom i njemačkom jeziku. Ili uzmimo u obzir njegovu militantnu izjavu da veliki dio Slovenaca u Koruškoj zapravo ne govori slovenački već "vendski" jezik tako da bi, zahvaljujući ovom navodnom smanjenju slovenačke zajednice, bilo lakše potkopati njen ustavom garantirani status etničke manjine, kao i sredstva pravne zaštite koja proističu iz tog statusa, iako su ona u praksi rijetko i bila u potpunosti primjenjivana.
Ali ne trebamo ispustiti iz vida sljedeći paradoks: uprkos svom deklariranom antievropskom stavu, Heiderova Stranka slobode ne bi nikada odbila niti jednu mogućnost da nahrani svoj novčanik, što Austrija sebi obezbjeđuje kroz strukturalna evropska sredstva namijenjena poljoprivredi i očuvanju povijesnih znamenitosti, tj. kroz sredstva isključivo predviđena za jačanje solidarnosti, kao što je pokazao Klaus Ottomever u svojoj studiji nazvanoj Die HeiderShow: zur Psychopolitik der FPO (Drava Verlag, Klagenfurt/Celovec, 2000.). Niti je slučajno Heiderovo oduševljenje novim mogućnostima za uspostavljanje prekograničnih partnerstava sa po razmišljanju srodnim susjedima u južnom Tirolu, Venetu i regiji FriuliVenecijaGiulia, sjevernotalijanskim regijama gdje bi pogranična saradnja doprinijela jačanju ekonomije i naročito turizma.
Umjesto da uloži zajedničke napore u stvaranje federalne Evrope s visokim kvalitetom života, Evropska unija sve više postaje nalik "ograđenim zajednicama" Amerike, gdje stanovnici bogatih kvartova održavaju svoju teritoriju etnički i socioekonomski homogenom uz pomoć naoružanih stražara, visokih cijena nekretnina i ograničenog pristupa. Ali pripazite! Ovo nije nikakva jeftina imitacija američkog politoekonomskog urbanizma ili rezultat američkog kulturološkog pritiska; to je zapravo u potpunosti "domaći", evropski odgovor na stvarni izazov Također trebamo zapamtiti da su one regije Evrope koje iskazuju najveći stepen otpora prema strancima ujedno i ekonomski najuspješnije, a taj su status stekle tek nedavno. Ni Austrija ni italijanska regija FriuliVeneziaGiulia nemaju ni približno toliki broj ilegalnih imigranata koliko ih imaju, naprimjer, nekadašnje kolonijalne sile kao što su Velika Britanija i Francuska.
Takva mržnja prema strancima je, iznad svega, moralno odvratna. Gledajući dugoročno, ona je također i ekonomski rizična. Zbog niske stope nataliteta u Evropi (mi Slovenci sa svojom stopom nataliteta od 1,2 djece po obitelji možemo
sebi čestitati, jer smo u tom smislu pravi Evropljani!), neprekidni priliv imigranata i stalne migracije neophodne su da bi se održali uslovi visokog standarda života. Prema mnogim predviđanjima, nedostatak radne snage će u narednih deset godina zahtijevati da se nastavi, a ne spriječi useljavanje u EU. Politički širokouman program koji je nedavno lansirala Njemačka, u okviru kojeg se izdaju "zelene karte" tj. radne i boravišne dozvole stranim stručnjacima, predstavlja dobar primjer konfliktne situacije u modernim evropskim zemljama. Ključna osobina tih konflikata leži u suprotstavljenosti osjećaja etničke ugroženosti s jedne strane (ti tamnoputi, drugačiji ljudi prijete "našim" vrijednostima i društvenoj harmoniji), i ekonomskih zahtjeva s druge (njemačka ekonomija će uvenuti bez ovih "uvezenih" stručnjaka). Etnički fundamentalizam i to ne samo ideja "Germanstva", već i "Mađarska bit", "Slovenstvo" i "Češka duša", itd. mora se suočiti sa fundamentalizmom slobodnog tržišta. U međuvremenu, zemlje kandidati za pristup EU, postkomunističke zemlje istočne i centralne Evrope, postaju odredišta za mnoge strance. Veliki broj imigranata, kako legalnih tako i ilegalnih, sada se slijeva prema ovim zemljama, naročito sa područja bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog saveza, iako mnogi od njih dolaze u svojstvu privremenih radnika. Ove zemlje nisu bile spremne na takav val imigranata, što je šok prilikom susretanja ljudi koji su različiti i "drugačiji" učinilo još jačim, neočekivanim i loše vođenim.
Iz ovakve situacije proističu nova pitanja o svrsi i značenju kolektivnog identiteta, naročito za one zemlje čije prijestolnice i urbani centri danas otkrivaju znatno veći stepen etničke homogenosti nego što je to bio slučaj početkom prošlog stoljeća. Tokom cijelog dvadesetog stoljeća, gradovi Krakow, Prag, Budimpešta i Ljubljana i kao urbani prostori i kao fokusne tačke nacionalnih aspiracija iskusili su ne samo modernizaciju i industrijalizaciju, već i određujuću i odlučnu transformaciju svojih kolektivnih identiteta: oni su svoju nacionalnu kulturu kulturu zasnovanu na odabranoj etničkoj tradiciji učinili svojom dominantnom kulturom. Ovo je, u pravilu, značilo manje ili više nasilnu degermanizaciju koja, u najmanju ruku, ukazuje na to koliko su prostrana, utjecajna i moćna bila pruska i austrijska carstva. Nakon Prvog svjetskog rata, naprimjer, gotovo polovina svih srednjih škola na teritoriji Slovenije morala je proći proces slovenizacije,
obzirom da su se do tada časovi održavali isključivo na njemačkom; dok je prije pada Austrougarskog carstva obrazovanje u drugim školama bilo dvojezično, tj. provođeno na njemačkom i slovenačkom jeziku. Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do još veće etničke homogenizacije: domaća njemačka populacija u češkom Sudetenlandu, velikom dijelu Poljske, u sjeveroistočnim provincijama Jugoslavije i drugdje u istočnoj Evropi, nestala je u ogromnom vrtlogu nasilne osvete, dok je Holocaust dramatično smanjio jevrejsku populaciju u istočnoj Evropi na nekoliko manjinskih grupica lociranih uglavnom po većim gradovima.
Ali kolektivni identitet je fleksibilan. Kao "imaginarna zajednica" (Benedict Anderson), njegov mehanizam isključivosti nalazi izražaj upravo u pozivanju na najčistunskije oblike etničkog principa kakav primjenjuju moderne stranke ekstremne desnice u svojoj mržnji prema strancima i svima koji su drugačiji, gdje naročito spadaju istočni Evropljani. Ono što je najperverznije u ovom mehanizmu jeste način na koji se nastoje suzbiti kulturne, jezične i vjerske karakteristike imigranata i sezonskih radnika, dok se istovremeno pokušava napraviti mjesta njihovom ekonomskom potencijalu i specijaliziranim vještinama. I tako se sjevernotalijanski biznismeni, koruški hotelijeri i flamanski trgovci, koji mrze strance bez dubokih novčanika, bogate na račun tih istih ilegalnih imigranata i sezonskih radnika bez kojih njihovi poslovi ne bi ni bili profitabilni.
Osuda stranih radnika od strane privilegiranih ksenofoba, čije živote, u krajnjoj liniji, ti prezreni stranci čine udobnijim to je novi oblik evropske hipokrizije. Međutim, to je ona vrsta licemjerja koje očito odnosi pobjede na izborima, kako danas, tako, plašim se, i u budućnosti. To je nešto što moramo imati na umu, naročito stoga što stranke ljevice i centra na izmijenjene okolnosti reagiraju ili s oklijevanjem ili neurotično. U pravilu, one ili ne haju za nacionalni identitet ili ga odbacuju kao obični romantični hir. U međuvremenu, labav skup socijaldemokratskih principa koji obilježavaju "politiku trećeg puta" kakvu vodi britanski premijer Tony Blair, kao i njegova neodređena retorika socijalnog tržišta, još uvijek imaju relativno malo birača na svojoj strani. Tako desničarske stranke imaju mogućnost pridobijanja novih birača u prostoru koji su im drugi oslobodili. Sa svoje strane, umjerene i liberalne stranke uspjele su od desničarskih ekstremista načiniti
zajedničkog protivnika, istovremeno prikrivajući činjenicu da i njima samima nedostaju inkluzivni programi solidarnosti koji će biti nešto više od obične usmene podrške "novim demokratijama" istočne Evrope tog utjelovljenja Drugog, kako je to Slavoj Žižek briljantno prikazao u svojoj knjizi Više mržnje, manje Ijubavi (Beogradski krug, Beograd 2001.)
Umjesto Evrope izgrađene na postepenoj i trajnoj solidarnosti kako je i počelo s uspješnom integracijom Irske, Portugala i Grčke u EU ništa, zapravo, ne isključuje mogućnost da bi proširenje EU na istok moglo dovesti do interno podijeljene Evrope u kojoj bi građani, opterećeni naslijeđem novih granica, bili kategorizirani prema zemlji porijekla i kupovnoj moći. Jedino je pitanje hoće li Slovenci iskusiti ovu podijeljenu Evropu iznutra. A to nam se već događa, na ovaj ili onaj način, izvana.