Bashkim Shehu [1]

VARIJACIJE NA TEMU BALKANA

Sarajevske Sveske br. 03 [2]

1.
Najpoznatija metafora Balkana je metafora mosta. Njome se Balkanski poluotok prikazuje kao most između Zapada, odnosno Evrope, i Orijenta. Međutim, ako se metafore, u svojoj protejskoj prirodi, uopće mogu poigravati promjenjivim značenjima, odnosno ako metafore uopće imaju mogućnost upućivati na različite označitelje, taj most se može promatrati i u smislu preklapanja raznih balkanskih kultura. Pretpostavka od koje krećem jest da se kulturne granice na Balkanu ne pružaju paralelno s granicama etničkih, vjerskih i političkih pripadnosti. Implicitna je pretpostavka, ako smo riješili ozbiljno razmotriti kulturnu situaciju na Balkanu, da nijedna zajednica ne posjeduje neku svoju duhovnu bitnost po kojoj bi se razlikovala od drugih. Ne postoji ni neka kolektivna duša, ni psiha, ni bilo što sličnoga - osim u obliku kolektivnih psihoza. A to upravo tako, u množini. Ako uopće postoje neke linije po kojima se dijele kulture, naći ćemo ih između sljedećih: seljaka, omladine - prema stupnju obrazovanosti, intelektualaca, i poslovnih ljudi - kod kojih postoji gradacija od nouveau riche, koji su bogatstvo stekli normalnim radom, do mafijaša, dok pretposljednja kategorija obuhvaća široki raspon od prosvijetljenih plemenskih i parohijalnih profeta do kojekakvih mračnih kozmopolitski nastrojenih tipova. I tako kao možda jedina kulturološki homogena zajednica ostaje zajednica seljaka svih balkanskih zemalja, koji čine i većinu populacije. A umjesto da se ujedine, na što je Marx svojedobno pozivao radnike svih zemalja svijeta, oni su se nerijetko prometali u vojnike i paravojnike, ubijali jedni druge i silovali jedni drugima žene i kćeri. Postoji i jedna važna kulturna potkategorija, već spomenuta: mafijaši svih balkanskih zemalja. E, oni već jesu često vrlo jedinstveni u svojoj multietničkoj solidarnosti, ujedinjeni protiv svih ostalih. Postoje i mafijaši-gospodari rata, ali oni su nešto zaista posebno, kao da su s drugog planeta, možda baš s planeta koji nosi isto ime kao i bog rata - rekao bih, budući da bolju hipotezu nemam. Postoje i stanovnici gradova koji nisu ni omladina, ni ratnici, ni poslovni ljudi, ni intelektualci, a nisu, naravno, ni seljaci, premda imaju zajedničke kulturne karakteristike s nekom od tih grupa.
Sasvim je moguće da navedena taksonomija ne zvuči posve uvjerljivo. Ako je tako, smatrajmo je metaforom koja stoji za pretpostavku da kulturne granice između etničkih grupa nisu relevantnije od granica koje se protežu kroz više etničkih grupa.
Ali kako je uopće "multikulturalno" postalo sinonim za "multietničko"? To odmah podrazumijeva još jedno pitanje: što uopće znači "kultura"? Tradicionalno je značenje ono koje danas pridajemo "visokoj kulturi", tj. svijetu književnosti, umjetnosti, filozofije i znanstvenog rada, uglavnom u području humanističkih znanosti. Drugo značenje dolazi iz antropologije, a odnosi se na kolektivne tipičnosti ponašanja u svakodnevnom životu, te ponekad na umjetničku proizvodnju - premda uglavnom folklornu - te na vjerske običaje i vjerovanja, premda je religijski stav arhaičan, ili u najboljem slučaju pripada ruralnom svijetu, i pomiješan je s praznovjerjem i magijom, priželjkivanjima i vještičjim prizivanjima. A što se tiče Balkana, ovdašnji pojam "kulture" ili, bolje rečeno, predrasude o "kulturi", nastao je stjecajem znanosti antropologije, s jedne strane - koja je, usput budi rečeno, slabo zastupljena u balkanologiji, te su, kroz amatersko-akademski žurnalizam, tamo dolje na Balkan prilično nedijakritički transplantirani određeni zaključci izvedeni na sasvim drugim krajevima našeg planeta - i, s druge strane, zapadno-srednjoevropske koncepcije državotvornosti nacije. Rezultat toga stjecaja Borneo (born neo) - Evropa u balkanskom kontekstu jest izjednačavanje kulture s etnicitetom. Postoji, međutim, i treći pojam kulture, koji predlažu Ferenc Fehér i Agnes Heller, a koji dolazi iz metafore o ručku jednog stanovnika Königsberga, Imanuela Kanta - pojam kulture kao dijaloga. Tradicionalni pojam kulture upućuje na univerzalno; antropologijski pojam kulture upućuje na partikularno kao tribalno; a taj treći pojam upućuje na dijalog između partikulariteta - ali ne tribalnih, jer dijalog može postojati samo između pojedinaca, a uz to bih još samo dodao kratku napomenu da pojedini glasnogovornici takozvanih organskih i kulturnih zajednica najčešće proizvedu samo monolog, ili čak katatonički solilokvij. Dopustite mi da kažem da, govoreći o granicama kulturnih podjela, ja kulturu zamišljam u njenom trećem značenju, pa i kad je riječ o Balkanu. Zar je zaista moguće da bih ja prije imao zajednički jezik - pri čemu ne mislim na cehovske izraze - s nekim albanskim mafiozom nego s nekim srpskim intelektualcem? Tako i srpski intelektualac sa mnom, u usporedbi sa srpskim mafijašem? Ako je ipak tako, moram priznati da ja svojim albanstvom kulturno pripadam albanskoj mafiji. A isto vrijedi, mutatis mutandis, i za mojeg srpskog kolegu, odnosno nekog u Srbiji tko je u mojem položaju.

2.

Moguće je da je to što govorim o kulturi više želja nego stvarnost, da je stvarnost upravo suprotna. Kultura, ona na Balkanu, izmiče mojim koncepcijama. Riječi, riječi, riječi - koliko god je neumjesno ovdje citirati Shakespearea, tog staromodnog univerzalista - riječi su samo konvencije. A konvencionalno značenje riječi "kultura", posebno na Balkanu, odgovara zidovima. Zidovi tvrđava, zidovi tamnica. Metafora zida ugrađena je u metaforu mosta. Zar bi most bio potreban da nema jaza? I kakvom se to magijom zidovi mogu pretvoriti u mostove? Vještičjim prizivanjem, prije nego priželjkivanjem. Međutim, to kako razne zajednice na Balkanu vide svoje balkanske susjede savršeno se poklapa s percepcijom Balkana u nebalkanskoj civiliziranoj Evropi, odnosno na Zapadu. Dok "oni" uporno grade određeni zid kojim se Balkan odjeljuje od Evrope, ni "mi" baš ne zaostajemo u maštovitosti, te ih imitiramo gradeći slične zidove kako bismo odijelili "nas" od ostalog Balkana. Među Evropljanima određene provenijencije, barbari su Balkanci. Među Balkancima, barbari su određeni narodi Balkana. A barbare treba držati extra muros. Očistiti. Dok "mi", odabrani "mi", ostajemo paranoično zazidani unutar tih istih zidova.

3.

Postoji jedna prilično raširena sintagma: Balkan i Evropa. Sintagmom se jednako koriste i pojedini Balkanci koji njeguju pozitivne osjećaje u vezi s Evropom, i pojedini ne-Balkanci koji se smatraju - a takvima ih s pravom smatraju i drugi - prijateljima Balkana. Međutim, ta sintagma, sa svime što podrazumijeva, odmah znači i to da Balkan nije Evropa i obrnuto. I ne samo to, nego da je Evropa civilizacija ako je Balkan zemlja barbara, i obrnuto. Slično je to još jednom diskursu o Evropi u kojem se Evropa prikazuje kao suprotnost svojoj istočnoj polovici - te stoga semantički istoznačnica "Zapadu", pri čemu i "Evropa" i "Zapad" označuju još jednog označitelja: "civilizaciju". Tako zid postaje zrcalo, da parafraziramo metaforičku ideju Berlinskog zida, koju koristi mađarski politolog Elemér Hankis. To je zrcalo samozadovoljstva, u kojem se vlastita slika oblikuje kao kontrast onoj drugačijoj slici koja je na drugoj strani zida ili zrcala.
Primjerenijim mi se čini ono što je rekla Maria Todorova pišući o Balkanu ne kao o konstruktu drugosti, nego o konstruktu nepotpunog sebstva. U tom slučaju Evropa, odnosno Zapad, nije više Snjeguljica koja u ogledalcu motri vlastitu ljepotu, nego jedna od dramatis personae iz Shakespearova komada - zbilja ne razumijem zašto mi neprekidno u misli dolazi taj staromodni univerzalist - Caliban, koji ne prihvaća vlastito lice u zrcalu. I dalje, kad smo već kod Shakespearea, a Evropa, Zapad i Balkan su samo riječi, riječi, riječi, vratimo se jednom drugom njegovom liku kojeg sam maloprije citirao, Hamletu, i onoj čuvenoj epizodi u kojoj je on umalo silovao vlastitu majku, ali to nije učinio, nego je samo usporedio dvije sličice u medaljonu, odnosno dvije zrcalne slike: jedna je slika njegova oca, a druga muža njegove majke, a muž joj nije njegov otac, nego brat njegova oca. Ovdje vlastita slika postaje malo neoštra. Hamlet nije imao spolni odnos s tom ženom, za razliku od rečene dvojice iz dvije zrcalne slike. Silovatelj je uvijek onaj drugi, koji uvijek ostaje extra muros, uvijek s druge strane ogledala. Tako i bratoubojica, i njegova žrtva, premda su kroz igru zrcaljenja njihove uloge međusobno zamjenjive.

4.

Toliko, zasad, o metaforama o Balkanu. Promotrimo sada sam Balkan kao metaforu. Bez obzira na to koliko je teško definirati njegov svakako pluralistički denotativni potencijal, konotacija je uvijek jedna, i to negativna. Postoji diskurs na Balkanu i o Balkanu koji je kritičan prema prevladavajućem zapadnjačkom diskursu o "nama" i istovremeno - implicitno ili eksplicitno - zapadnjačkom odnosu prema "nama", ili, točnije, protiv "nas". Ja sam do ovog trenutka samo ponavljao taj balkanski diskurs o Balkanu. Sad bih ga pokušao obrnuti. Zapadnjački balkanski diskurs postaje istinit samom činjenicom da ga "mi" odbacujemo. Sama za sebe, pa čak i kad je popraćena nekim trivijalnim dodacima, balkanska kritika zapadnjačkog diskursa čini mi se mnogo opasnijom za Balkan od samog tog diskursa jer mnogo pogubnije djeluje na muškarce i žene u regiji, budući da vodi viktimizmu i samim time antizapadnjačkim pozicijama. Već smo i predobro mogli vidjeti, iako prekasno, na primjer one posljedice antizapadnjačkog nacionalizma koje je Danilo Kiš prije mnogo godina opisao kao savez između Kominterne i Dostojevskog.
Ali u ovom kontekstu bih se želio pozvati na slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Prema njegovim riječima, Zapad ima razumijevanja za Balkan kad su Balkanci žrtve - kao u slučaju izbjeglih kosovskih Albanaca, onih jadnih žena, djece i staraca čija su se lica i čije su se suze mogle vidjeti na ekranu svakog televizora. Ali u onom trenutku kad kosovski Albanci reagiraju, kad se late oružja i krenu u borbu, kaže Žižek, istog časa u percepciji Zapada postaju teroristi, narko-mafijaši i tako dalje. Žižek zaključuje da, kad se neki pojedinci Balkanci pokušaju ponašati kao subjekti, a ne više kao puki objekti krajnjeg nasilja, tada ih se Zapad zgražava. Ima istine u ovom Žižekovom zaključku. Ali moje pitanje glasi: kako da se "mi", pojedinci Balkanci, ponašamo kao subjekti a da pritom druge pojedince Balkance ne pretvorimo u objekt krajnjeg nasilja? Ako ne postupamo tako, za to ne treba kriviti Zapad.
I još jedna primjedba. Tokom kampanje NATO-a na krnju Jugoslaviju, u zapadnim medijima - vjerojatno radi političke korektnosti, vjerojatno zato da bi se naglasilo da "mi" na Zapadu nismo protiv srpskog naroda, dapače - o Srbima se govorilo kao o ponosnom i hrabrom narodu. Koliko je meni poznato, ti atributi nikad nisu udijeljeni onima koji su postali žrtve u ime tog istog srpskog naroda i srpskog nacionalnog ponosa. Tu već mislim da Zapad treba kriviti, premda ne kao uzrok tih strahota i užasa koji su se na Balkanu događali devedesetih godina. Ali treba ga kriviti za određenu nikad priznatu fasciniranost brutalnošću i okrutnošću, za određenu empatiju bez simpatije, zbog percepcije, koja je možda proizvod sublimacije, rezultat sličnosti s ne tako davnom poviješću civiliziranog Zapada.
Ali ova slika postaje još kompliciranija kad vidimo da su se Srbi više doživljavali kao žrtve u vrijeme kad se Kosovo etnički čistilo od Albanaca nego kasnije, kad su srpske izbjeglice bježale s Kosova pred nemilosrdnom albanskom odmazdom. To je to drugo lice ponašanja Zapada u balkanskom zrcalu: nečista savjest Zapada o vlastitoj, ne tako dalekoj prošlosti. Tako su žrtve na Zapadu stvarnije od nečijih drugih žrtava, bez obzira na to jesu li te zapadne žrtve stvarne, poput srpske djece u bolnici u Surdulici, ili virtualne žrtve, poput Srba koji su na beogradskim mostovima plesali pred TV kamerama u majicama dizajniranim kao meta, potpuno svjesni činjenice da im ne prijeti nikakva opasnost. Ni Britanci, ni Francuzi, ni Nijemci, čak ni Talijani nisu iskazali takvu hrabrost pod bombama. To je pošlo za rukom samo nekim Talijanima, u Firenci, na mostu preko Arna, 1999. godine, iz solidarnosti s određenim Srbima kojima je predstavu režirala gospođa Milošević, a pozornica su bili mostovi preko rijeke Dunav u Beogradu, dok su daleko od njih, i daleko od televizijskih kamera, negdje drugdje na Balkanu, indiferentno tekle rijeke krvi. Oni na Arnu nisu bili ni manje ni više sigurni od onih na Dunavu. Bio je to čin solidarnosti sa žrtvama, ali solidarnosti s vlastitim žrtvama.
Dakle, je li ova komplicirana slika, u kojoj je pomaknut nosilac uloge žrtve, a neprekidno izmiče i vlastita slika - varljivi ishod igre zrcaljenja?

5.

A što ako "mi", Balkanci, ne odbacimo zapadnjačku metaforu, nego je prihvatimo? Jasno je da bi to značilo stajati i gledati kako se zapadnjački diskurs o Balkanu još jednom ostvaruje kao samoispunjenje proročanstva.
Jedan prilično pomodan način da se oslobodimo samoispunjenih proročanstava bio bi da kažemo da se ona ne mogu patvoriti, pa je sa stajališta istinitosti njihova vrijednost ništavna. Ali bilo bi to prepomodno. Ja bih za ovu priliku dozvao jedan događaj iz stvarnog života, povezan na neki način sa psihopatologijom svakidašnjice koju je dobri stari Freud opisao u istoimenom djelu: omaška, odnosno quid pro quo. On omašku definira kao psihopatološku pojavu pri kojoj se potisnuta istina pojavljuje u govoru. Ali omaška se može potkrasti i u štampi, možda zbog neke mehaničke ili elektronske pogreške, ili čega već, kao u slučaju koji ću ispričati. Tokom jedne rasprave o Balkanu, održane u Berlinu odmah nakon rata na Kosovu, neke njemačke novine pripisale su mi riječi drugog sudionika, svećenika iz Crne Gore, ili je možda bilo obratno, možda su crnogorskom svećeniku pripisali moje ime, a citirali njegove riječi. On je rekao, a ponavljam po pamćenju, sljedeće: umjesto da se pitamo: "Zašto nam rade to i to?" trebalo bi da se pitamo: "Što mi je činiti?" To su bile njegove riječi, omaškom pripisane meni. A ja potpisujem svaku riječ.
Prije nego što pokušam odgovoriti na to pitanje - koje je, nimalo slučajno, i moje pitanje, a pretpostavljam i mnogih drugih pojedinaca, premda je u mnogima potisnuto zbog onog prvog pitanja - pokušat ću, u nekoj vrsti međuigre, skrenuti prema zvijezdama. Ne da bih se upustio u razmatranja o zvjezdanim ratovima i sličnim stvarima, nego radi jedne kratke teorijske epizode u kojoj će svakako biti malo spekulacije, koji pojam inače etimološki potječe iz navade Kaldejaca da zvijezde kontempliraju pomoću zrcala, kako bi bolje razumjeli zemaljske stvari.
Tako bih se ja sad malo upustio u spekuliranje i teoretiziranje o odnosu između pojma metafore i, da tako kažem, susjednih pojmova - što bi moglo pomoći, ili se barem tako nadam, u razumijevanju odnosa između susjednih nacija.

6.

Mit, prvo mit. Mit ima veze s metaforom utoliko što je mit priča metaforičke strukture, premda se uzima, i to prilično doslovno, kao stvarni opis nekog događaja, osobito kad govori o tome kako su nastali temelji nekog društva. Tako mitska priča postaje povijest. Sve nacije, i na Balkanu i drugdje, imaju ili su imale svoje historijske mitove - herojske, viktimističke, ili obje vrste. Problem počinje kad se ti mitovi koriste protiv drugih. Tada, budući da različite verzije iste priče, preobraćene u povijest, naprosto ostaju kontradiktorne usprkos pseudoznanstvenim nastojanjima ili volji moćnika da te druge i cijeli svijet uvjere da upravo naš mit, a ne njihov, točno odgovara povijesti, krajnji ishod može biti da se sukob između verzija mita pretvori u sukob između naroda - te tako metaforički sukob postaje stvaran sukob. Možda je sve to što govorim opće mjesto. Ali nije dobro zaboravljati takva opća mjesta. Smetnut ćemo s uma da mitske žrtve postaju stvarni agresori. I da heroji, prema riječima baskijskog filozofa Fernanda Savatera, nisu ništa drugo do čudovišta koja su na našoj strani, kao što čudovišta nisu ništa drugo do izopačeni heroji.

7.

Postoji još jedan pojam koji je povezan s pojmom metaforičke priče i istovremeno joj suprotan: alegorija. I jedno i drugo su priče koje ne treba shvaćati doslovno, budući da upućuju na nešto drugo, na nešto iza ili izvan. Prema Umbertu Ecu, u kontekstu povijesti kulture, prijelaz od alegorijskog simbolizma ka metaforičkom simbolizmu dogodio se negdje krajem osamnaestog stoljeća, s romantičnom književnošću. Ovdje se može vidjeti razlika ili kontrast između alegorije i metafore. S romantizmom počinje proces, koji artikuliraju ili anticipiraju Goetheova razmišljanja o prirodi umjetnosti, desakralizacije umjetnosti, koja, međutim, istodobno i sama postaje religija. Ono "izvan" na što upućuje metaforička priča nema nikakvu drugu stvarnost osim same metafore. Upravo po tome je metafora univerzalna, jer postoji beskonačno mnogo mogućnosti čitanja, i svatko u njoj može naći ogledalo u kojem se zrcali svijet. Nasuprot tome, alegorija sadrži moralnu zapovijed, definitivno samo jednu jedinu i kategoričku. U tome je univerzalnost alegorije - njezina etika postoji samo kao svijet univerzalnih sankcija.
Æelio bih predložiti alegorijsko čitanje jedne stare albanske legende koja sadrži mit o postanku par excellence. Prema toj srednjovjekovnoj legendi, valjalo je izgraditi zamak, ali se zidovi ne daju podići i neprekidno se ruše, sve dok jedan neimar ne da vlastitu ženu i svoje tek rođeno dijete koje će zajedno s građevinskim materijalom ugraditi u zid. Tek tako, zida radi. U stvari, legenda kaže da su zidala tri brata neimara. Ali kad su spoznali kakva se žrtva od njih traži - a uvjet je bio i to da im sutradan ponovno jelo i piće donesu jedna supruga i jedna bratova supruga, te da nijedan od braće ovo ne smije ispričati svojoj ženi - dvojica su prevarila trećega, vlastitog brata. Prevara, dakle, a ne ubojstvo. Među rođenom braćom. Da bi se sazidali zidovi. Tek tako, zida radi.
Htio bih dodati još nešto. Nadam se da je poruka nedvosmislena, kao što alegorijska poruka i treba da bude. Premda znam da nije za sve one neimare koji zidaju zidove i koji će uvijek biti sigurni da je zidanje zidova srednjovjekovnog zamka vrijedno ubijanja onih koji se ne mogu braniti. I koji nikad neće pomisliti da će i na njih doći red, u nekom trenutku. I koji će i dalje varati nekoga tko im je zapravo brat. Tko je njihove krvi, ako krvno srodstvo ovdje još uopće ima neko značenje.
Nadam se da ovo može poslužiti kao odgovor na pitanje onog svećenika iz Crne Gore koje su pripisali meni i nisu puno pogriješili: "©to mi je činiti?"
Ipak, osjećam kako bih još nešto trebao dodati. U ovoj priči o braći, ženama i novorođenoj djeci, u kojoj su glavni junak zidovi, ili su zidovi ono što je najvažnije drugim protagonistima - osim, možda, novorođenom djetetu - u ovoj priči se zid ponaša kao magično vještičje ogledalo. Mislimo da je onaj drugi s druge strane zida, ali drugi je ovdje, s ove strane zida. Stojimo, u stvari, pred ogledalom misleći, kako bi mislila životinja, da s druge strane iza ogledala netko stoji, netko drugi. Možemo li "mi" proći kroz ogledalo, kao Alisa u zemlji čudesa? To nam je činiti, u ovoj našoj zemlji čudesa, ako mi dopustite da ovako u množini odgovorim na pitanje koje mi je pripisano pogreškom ili slučajem. Vjerujem da ovaj odgovor na moje pitanje nije solilokvij. Vjerujem da ovo što sam napisao nije ogledalo, nego da svoje lice prepoznajem u tom drugom što mi stoji sučelice. Videmus nunc per speculum in aenigmate, tunc autem facie ad faciem. (Novi zavjet, Prva poslanica Korinćanima, XIII, 12)