Bojan Ivanov [1]

LJEPOTICA I ZVIJER

Sarajevske Sveske br. [2]

Prilikom svakog pokušaja pripovijedanja o savremenoj makedonskoj umjetnosti, djelo vajarke Anete Svetijeve (1944, Bitolj) najcešce se, u nekom gramatickom smislu, srece kao svojevrstan veznik koji spaja pojedine, prethodno vec saopštene, istorijske sadržaje i njihovu tekucu kritiku u izrazu najmladeg likovnog pokoljenja. S druge strane, dugi vremenski raspon, u kojem ovaj veznik obezbjeduje smisao kad je u pitanju vrjednovanje niza dogadaja na makedonskoj likovnoj sceni, nagovještava da stvaralaštvo Svetijeve opstaje u isto vrijeme i kao cinilac, i kao predmet istorijske kritike u sadašnjosti.
U sagledavanjima jednog ovako postavljenog funkcionalnog i hronološkog okvira, ocito nema mjesta za pocetne etape vajarske karijere ove autorke. Osnovna pretpostavka je da je rana plastika Svetijeve zaokružena kao didakticka vježba, kao priprema i najava koja ostaje zarobljena u svojem dobu, odnosno u jednom osobitom kontekstu tumacenja kretanja u makedonskoj savremenoj kulturi. Obrazloženja ove pretpostavke ukorijenjena su u nejasnom (ali i snažno prisutnom) osjecanju da se likovna praksa s kraja šezdesetih i u toku sedamdesetih godina prethodnog stoljeca (tad kad su zabilježena i prva grupna, i samostalna predstavljanja Svetijeve) odvijala u metodološki negostoljubivom ambijentu mnogobrojnih i raznorodnih društvenih, politickih i stvaralackih tematizacija tadašnje jugoslovenske stvarnosti.
Rijec je o stvarnosti koja se u savremenoj makedonskoj istoriografskoj rutini opisuje i objašnjava nepokretnim binarnim ustrojstvom zaustavljenih razvojnih linija.
Jednu liniju predstavljaju umjetnici koji konceptualno jedro likovnog jezika nastoje oživotvoriti u materijalnim tragovima gesta i akcije. Njihovo djelovanje je po svojoj prirodi nužno povezano s gradenjem cvrstih programskih mostobrana kad je u pitanju jedan uži krug istomišljenijka, a ponekad se veže i za pokušaje gradenja razvijenog fronta stvaralackih zalaganja, cija su opredjeljenja uglavnom obuhvacena odrednicom "nova umjetnicka praksa".
Ona druga razvojna linija izvlaci se neodlucnim potezom i bez nekog jasnog pravca. Nju cine umjetnici koji su u podjednakoj mjeri svjesni utemeljiteljske važnosti jezickih cinilaca u postavljanju vizuelnih konfiguracija i u postizanju odredenih likovno-smisaonih stanja. Oni, medutim, pokušavaju da do kraja otjelotvore konceptualno jedro u odgovarajucem (disciplinarno neprotivurjecnom) slikarskom, vajarskom ili grafickom iskazu. Nasuprot savremenim pokušajima da takva opredjeljenja jednoznacno budu pricvršcena za termine kao što su "koncept u slici" ili "vertikalna umjetnost", ova razvojna linija jugoslovenskog likovnog konteksta iz sedamdesetih godina prošlog vijeka do danas nije dobila svoju odrednicu, odnosno nije stekla vlastitu kriticko-teorijsku legitimaciju. To su, u stvari, prostori bezimenog identiteta izgradenog na osnovu idiosinkraticnih tehnicko-tehnoloških, tematskih i leksickih istraživanja likovnosti. Ukratko, to su prostori na kojima se zacinje i hvata zamah umjetnicka karijera Anete Svetijeve.
Ipak, kad je u pitanju ovakvo neuobicajeno odsustvo dubljeg, istorijski usmjerenog, interesa za profesionalne pocetke vajarke Svetijeve, objašnjenje se može potražiti i u ravni konkretnih biografskih fakata. Naime, polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka, baš u vrijeme prvih rekapitulacija i antologijskih presjeka koji su ukljucivali i vrjednovali tekuce stvaralaštvo ove makedonske umjetnice, u stvaralackim prioritetima Svetijeve nastupa izvjestan, jedva prepoznatljiv, tematski preokret. U ovom smislu, prirodi preokreta, odnosno namjerama Svetijeve, može se prici iz dva razlicita pravca u okviru jednog istog prakticnog silogizma.
Najprije, o onome što se vidi.
Svetijeva, na pragu svoje stvaralacke zrelosti, pocinje postepeno i naizgled nepovratno u drugi plan potiskivati obaveze prema svojoj umjetnickoj karijeri u korist svog naucnog kurikuluma. Pažljivo oblikovanje stvaralackog portfolija i freneticna izlagacka agenda, pažljivo održavanje veza u svijetu umjetnosti, kao i osluškivanje i predvidanje ocekivanja kulturne javnosti - sve to odstupa pred zahtjevima za potpunom profesionalnom posvecenošcu istraživanju pojava i pitanja sa raspuca folkloristike, etnografije, etnologije i socijalne antropologije. Nauka je, cini se, jedino zanimanje Svetijeve, a njeni pocetni koraci sa staza umjetnickog života samo su prefiguracija nove naucne karijere.
Zatim, o onome što je nagoviješteno.
Od prve polovine osamdesetih godina prethodnog stoljeca, a naporedo s vidljivim promjenama u profesionalnom statusu, u životu Svetijeve odvija se jedno tiho, gotovo pritajeno, pomjeranje autorske perspektive: ona prestaje da izlaže svoje skulpture i pocinje da predstavlja svoje djelo. Djelo Svetijeve se, bez izuzetka, ostvaruje u nizu problemski orjentisanih istraživanja odredenih tehnika i motiva, narativnih i simbolickih sastava i prostorno-plasticnih vizuelnih konfiguracija. Njeni ciklusi: "Sudaje" (1983-1984), "Rijeka" (1984), "Visoki Grad" (1986), "Kupacice" (1983-1987), "Golubice" (1983-1987), "Ljepotica i Zvijer" (1993), "Eros i Tanatos" (1996) predstavljaju kompleksne studije: postupka i znacenja, kultnog i okultnog, društvene i prirodne stvarnosti; ukratko: jezika kao odraza ljudskog postojanja. Od ovog gradivnog materijala Svetijeva oblikuje svoj opus, cija se ubjedljivost obnavlja u neposrednoj sprezi stvaralackog integriteta i koherentnosti u izvodenju. Otuda umjetnost kao da ponovo postaje jedini poziv ili, preciznije receno, misija Anete Svetijeve.
Pokušaj kriticke transpozicije djela Svetijeve u nove, više i, u osnovi, hipoteticki zasnovane registre istorijskog vrjednovanja - nema ni podsticaj, ni potporu u naucnoj argumentaciji. Naime, u novijoj makedonskoj istoriografskoj, kuratorskoj i kritickoj praksi djelo Svetijeve nerijetko je predmet svojevrsnog metodološkog i konceptualnog nasilja. Postoji uvjerenje da njena djela posjeduju takvu stilsku, izražajnu i tehnološku samosvojnost, te, uopšte, vanvremensku samodovoljnost - koja im dopušta da uspješno i s lakocom migriraju u razlicite vrjednosne kontekste i izlagacke situacije.
To uvjerenje se, u prvom redu, bazira na elasticnosti i fleksibilnosti narativnog sloja u njenim ostvarenjima, pri cemu se potpuno zanemaruje sagledavanje procesa koji karakterišu odnose što vladaju izmedu funkcionalne adaptacije i invarijantnosti vajarskog oblika, te izmedu materije i prostora. Otuda, u jednoj monografskoj ili problemskoj raspravi, Svetijeva može da bude predstavljena kao savremena makedonska umjetnica koja se razvija napredujuci od tradicionalnog vajarstva, preko likovno neutralnog objekta i ambijentalnih postavki, do instalacija i multimedijalnog izraza karakteristicnog za savremeni trenutak. Pritom, u nekom drugom kontekstu (na primjer, u vidokrugu pragmaticnih interesa i dnevnih potreba likovnih kriticara i kuratora) njena ostvarenja mogu se pojavljivati kao prigodna ilustracija folklorne, erotske i polne, te mitske i religiozne tematike.
Nesumnjivo je da je Aneta Svetijeva majstor plasticne naracije. Ona je, medutim, prije svega ukrotitelj Stihije koja opsjeda materiju; ona je jahac Daimona koji daje oblik poretku oslobodenom zahtjeva konkretnog mišljenja. Svetijeva je, naime, mislilac suština.
U ravni simbolickog repertoara njeno djelo se najvecim dijelom sastoji od artefakata u kojima namjena vlada izrazom. Ovi proizvodi naizgled nespecijalizovanog rada predmeti su ritualnih, votivnih, apotropejskih funkcija koje Svetijeva ostvaruje tipologijom idola, kumira, žrtvenika ili svetih mjesta. Naracija se odvija u preplitanju egzistencijalnog i ekspresivnog, u nerazlikovanju racionalnog od afektivnog, u nerazlucivanju nauke od umjetnosti.
Na planu korištenih tehnika, Svetijeva projavljuje onaj isti interes oko kojega se objedinjuje i simbolicki repertoar njene plastike. Nacelno, rijec je o hibridnim postupcima koji se teško mogu podvesti pod samo jednu disciplinu ili medij, kakvi su: slikarstvo, skulptura, arhitektura, instalacija ili video; iako se ne može odreci da je pocetna tacka, kad je rijec o opredjeljenju Svetijeve za skulpturu, smještena u tehnikama cetiriju osnovnih elemenata: vatre, vode, zemlje i vazduha.
Konacno, i na planu izraza djelo Svetijeve oslanja se na igru dvosmislenih iskaza i apela, na neomedenom prostoru nedoumica. Izgleda da to stvaralaštvo lako upija brojne, vremenski i prostorno udaljene, izvore inspiracije. U artefaktima Svetijeve objedinjene su zbunjujuce i protivurjecne poruke neke neuzemljene, globalne neolitske pop-kulture. Izraz ove autorke nije usmjeren ka ostvarivanju jezicke sinteze, vec se realizuje ukrštanjem i kontaminacijom idioma.
Uz navodenje nekoliko šturih biografskih i anagrafskih podataka o Aneti Svetijevoj i o njenom stvaralaštvu, bilo bi moguce predložiti sliku umjetnice cija je istoricnost (razumijevanje covjeka i svijeta, jedinke i stvarnosti, cjelishodnog i nepromjenljivog) stecena u vremenu radikalnog socijalnog angažmana u godinama posljednje velike revizije modernog projekta. Kao licnost, Svetijevu je, nesumnjivo, dodirnuo pokret generacijske i polne samosvijesti i ona je, najvjerovatnije, kod svojih likovnih ucitelja i mentora prepoznala želju za vjecnim životom u istoriji. Vrlo je vjerovatno da je ona sa svojim savremenicima dijelila želju za vjecnom mladošcu u elanu licnog aktivizma i u kolektivnoj emancipaciji. Kontekst ove istoricnosti pretpostavlja i postojanje bar dviju stvarnosti koje bi mogle biti cilj likovnog angažmana. Jedna stvarnost je aktuelna i predstavlja predmet kritike zbog masovne proizvodnje masovnih predstava, a druga je potencijalna i tema je anticipacije u manufakturnoj proizvodnji kolektivnih predstava - kao projekta o svijetu dostojnom covjeka. Djelo Svetijeve uglavnom je utemeljeno na jeziku implikacija, zbog cega je krajnje nezahvalno sugerisati odredeni kontekst stvarnosti. Sa svoje strane, ocigledno je da se jezik ovog stvaralaštva nadovezuje na tradiciju organskih formi i rudimentarnih tehnika oblikovanja.
Prici o savremenoj makedonskoj likovnoj umjetnosti predstoje nova pripovijedanja i prepricavanja. Tokom ovih buducih revizija, stvaralacki doprinos vajarke Anete Svetijeve postepeno ce dobijati svoje pravo mjesto u redoslijedu istorijske naracije. Sigurno je da ce sagledavanja, ocjene i objašnjenja, pa cak i rijeci imati razlicito znacenje ili upotrebu: umjesto o socijalnom angažmanu, vjerovatno ce se govoriti o nekonformizmu ili ce, pak, od sadržaja aktivizma možda preostati jedino provokacija, dok ce u arhaicnom možda ugasnuti regionalni, istocnomediteranski odzivi na racun atavistickih ili primordijalnih konotacija. Ono što je izvjesno je da ce stvaralaštvo Svetijeve i dalje ostati isto - ostace oblik u kojemu se ogleda unutrašnje ustrojstvo žive materije, covjeka i njegovih vrijednosti.