Miljenko Jergović [1]

MIRNA

Sarajevske Sveske br. 02 [2]

Mirna je navršila desetu kad joj je u dva mjeseca iznenada narasla lijeva dojka. Desna je i dalje bila potpuno ravna, kao u djecaka njezinih godina, a lijeva je bila krupna, jedra i cvrsta, skoro kao polovica dinje, s pravom ženskom bradavicom, koja bi se pri dodiru s hladnom stijenkom kade ispupcila, kao mali kurcic, rekao je Darijan, pa ga više nije puštala u kupaonicu dok bi se tuširala. Bradavica na desnoj strani skoro da nije ni postojala, malena, svijetla i nevidljiva nije reagirala ni na toplo ni na hladno. Svakodnevno bi to provjeravala, neodlucna koja joj se strana manje svida i koja na odvratniji nacin potvrduje da nešto sa njom nije u redu. O svojoj ženskosti još ništa nije znala, jer po Dianinom uvjerenju nije ni bilo vrijeme da joj se kaže. Uostalom, u vrijeme kada je Mirni pocela rasti dojka, Diana je otputovala u Kairo, gdje ce, putujuci s kraja na kraj Afrike, provesti cetiri luda mjeseca s Markom Radicom, kapetanom duge plovidbe u kojega je godinama ludo zaljubljena i koji je, vjerovala je tako, njezinu djecu prihvatio kao svoju rodenu. Njih je ostavila na brigu svojoj osamdesetpetogodišnjoj majci, nad cime se skandaliziralo šire susjedstvo, pa se po gradu neko vrijeme cak pricalo da je Diana pokojnoga Vida Kraljeva napustila rodenu djecu i pobjegla s nekim crncem u kojega je ona stvar, svjedocile su zabradene udovice, tolika da bi njome moga murve otresat, a da se ne popne na drvo. Takva ogovaranja nisu uznemiravala Reginu Delavale. Previše je toga vec preko glave preturila, a i sama je u ustima vec isprala pola grada, pa je na neki nacin i bilo u redu da joj se to vraca. Osim toga, pomalo je i uživala u namijenjenoj joj ulozi. Malo kojoj se dogodi, barem u prici, da u tim godinama postane mucenicom, koja se sa svojih deset prstiju brine oko dvoje male djece. Znala je da ce novosteceni ugled kratko trajati, jer ce se Diana vratiti, a ona ce ponovo postati baba do kakvih grad drži tek malo više nego do pasa koji se suncaju na trgu, ali sad je svi pozdravljaju s poštovanjem, pitaju je za zdravlje i treba li joj što, sve se nadajuci da ce im se požaliti i tako novim detaljima obogatiti pricu o kurvi koja je otišla za crncem velika kurca. No, govorila bi im da je dobro, cudi je zašto svi kukaju na južinu, kad ona ništa ne osjeca. Ne žali se stara baba što ju bole kosti vec zato što joj treba bokun muškog, rekla je jednom na užas onih koji ce to dalje prenositi, napominjuci da u tome ima nešto, jer krv ipak nije voda i jasno je u koga se crnacka kurva uvrgla.
Regina nikome nije htjela dati gušta i u tome je bila jednako odredena kao i u namjeri da iskoristi priliku kakva joj ne bi bila pružena da Diana nije pobudalila za tim Markom Radicom. Uostalom, oko djece i nije bilo velika posla. Trebalo im je oprati i ispeglati, brinuti se da slabo obuceni ne idu na zimu i da imaju šta za pojesti. Ionako im nije trebalo kuhati, jer nikad nisu ni okusili njezinu kokoš, nego bi obijesno cepili noseve i cinili gadljive grimase dok bi se kuhala u onom najvecem zelenom loncu. Umjesto toga jeli su svoje eurokreme i paštete, što Reginu nije previše živciralo, iako nije shvacala kako netko može ne jesti kuhanu kokoš, kad bi je ona u dva dana cijelu pojela i još bi lizala prste, kao što su ih lizali i svi njeni. S novim generacijama dolaze i novi obicaji, pa je ne bi iznenadilo da dode vrijeme kad više nitko nece u loncu kuhati kokoš i kada ce se svima rigati na sam pogled na troprste goluždrave nožice što vire iz kipuce vode, kao što se riga njezinoj unuci. Moglo bi se reci da je u tome što ju je Diana ostavila samu s djecom bilo puno više užitaka nego muke. Pa i u tome što je kokoš mogla skuhati kad god joj je bila volja, a ne da joj kcer zanovijeta da se ne sjeca što su jucer jeli, pa je danas skuhala isto.
Mirna je od bake pokušavala sakriti cudo koje je na njoj izniknulo, zvala bi Darijana koji joj je širokim vojnickim zavojem cvrsto obmotavao gornji dio dijela, oblacila je široke košulje i bježala od Regininih ociju. U školi joj je bilo lakše, cak i nakon što su djeca vec pocela primjecivati da joj je lijeva strana deblja od desne, a djecaci su se zatrcavali da svojerucno provjere što je to, pa bi ih mlatila cime je stigla, ali nekako joj se cinilo kako njezina deformacija u takvome okružju i nije u toj mjeri nenormalna. U prvo vrijeme se tješila da je ta dojka ipak manji užas od fibroznih bubuljicavih lica, grbe na ledima sirote Ane i vodene glave Nazifa iz prve klupe, ali kada se nakon tri mjeseca rasta dinjasta izraslina pocela bližiti svome vrhuncu, Mirna je shvatila da je to strašnije od svih bubuljica i svake grbe, jer je nezaustavljivo, smrtonosno i sramno. Na kraju ce je ta dojka sasvim prerasti i ubiti je kao što ubija rak. Možda to i jest rak, nije znala, kao što nije znala niti zbog cega ju hvata užasni stid kada u ogledalu kupaonice ugleda pola od onoga što je vidala na tijelima odraslih žena po plažama na Mljetu i Korculi, zbog cega bi joj majka pokrivala oci, i što je nasludivala i pod crnom vestom svoje none. U jedanaestoj godini vjerovala je da dojke narastu nakon što se rode djeca i samo se po njima vidi da je neka žena radala. Zamišljala ih je kao tetrapake s mlijekom, koji nakon poroda ostanu na tijelu za cijeli život i dok bi virila gole mljetske kupacice bila bi sigurna da nikada nece roditi, jer joj se odvratnom ucinila pomisao na ukvareno mlijeko pod kožom ostarjelih ženskih tijela, a sada joj je, eto, narasla dojka, i to samo jedna, iz cega se lako dalo zakljuciti da nije normalna, nakazna je i pitanje je vremena kada ce svi, a ne samo Darijan, postati svjesni njezine nakaznosti.
Promjenu na sestri on nije doživljavao tako dramaticno, jer nikada nije ni razmišljao o smislu dojki na ženskome tijelu. Mirna se po jednoj pojedinosti medu nogama od njega razlikovala cijeloga života, pa je njezinu ogromnu dojku, kao ukradenu s naslovnice magazina u izlogu novinskoga kioska, doživljavao kao samo još jedan detalj u razlikovanju i uopce ga nije cudila asimetricnost na njezinu tijelu. Cak mu se cinilo da je normalnije da joj izraste samo jedna, a ne dvije. Na drugu bi, vjerojatno, vec postao ljubomoran, jer ne bi znacila tek razliku u spolu, nego i razliku u uzrastu i sigurno se, nakon majcinog povratka iz Afrike, više ne bi htio kupati zajedno sa sestrom. Naime, ona bi ih oboje strpala u kadu i izribala ih o istome trošku, ne obaziruci se na Reginine primjedbe kako se tolika djeca vec sama moraju kupati. Nije joj se dalo misliti jesu li dobro oprali uši, noge i leda i sramotiti se pred svijetom koji bi rekao da ne vodi dovoljno racuna o djeci, nego bi ih u dvadeset minuta okupala i potom pustila da se brcakaju u kadi, onako maleni i goluždravi, bez svijesti o razlici i njezinom smislu i bez ijedne dlake na tijelu. Diana se, naime, držala toga da su njezina blizancad u biti istoga spola, dok god im ne pocnu rasti dlake. Tek tada ce ih razdvojiti i nauciti sramu koji razdvaja spolove. Nije mogla pretpostaviti, niti je ikada cula da je to moguce, da ce njezinoj kceri najprije narasti jedna dojka, uveliko prerastavši njezinu, a tek potom doci ce sve drugo.
Nakon što joj je preko vikenda dojka na ocigled rasla, u ponedjeljak ujutro Mirna je rekla Darijanu da ne mora donositi zavoj, jer ona ne ide u školu, ostat ce u krevetu i neka uciteljici kaže da je bolesna. Darijanu je bilo svejedno, spremio je školsku torbu, obukao cipele i pošao van. Di ti je sestra, pitala ga je nona na izlasku, eno je u sobi, govori da je bolesna, doviknuo je i odmaglio svojim putem. Regina se uspanicila da je djetetu zbilja loše, jer je mala odlikašica i ne bježi iz škole, a ne bi joj bilo drago da sad mora tražiti doktore, pa je odjurila u sobu i tamo je imala što vidjeti. Pod poluprozirnom spavacicom njezine male unuke ocrtavalo se nešto što je Regina na tren pripisala vlastitome gubitku razuma. Nije mogla vjerovati ocima. Jedna velika sisa s bradavicom na vrhu štrcala je prema njoj kao da se ruga njezinim godinama. Ajme cerce, a šta ti je to! Mirna se rasplakala, shvativši da je otpala i ona mala, sasvim zanemariva, ali ipak svijetla nada da na sebi nosi nešto normalno, zbog koje je i odlucila noni pokazati svoju dojku, hvatajuci se poput nekoga tko je nepravedno osuden na smrt za posljednje nešto što bi ga moglo spasiti. Nije više bilo nacina da se sakrije to što je sakrivala tri mjeseca, a sada je, eto, shvatila kako je fantomska dojka možda i groznija nego što je mislila da jest, jer je nona pokrila usta dlanovima, što je pred njom ucinila još samo jednom: kada je admiral Boško Alac skocio iz svoga stana na devetom katu i pao pred njihove noge. Dojka na koju se pomalo i navikavala bila je jednako strašan prizor kao razmrskana admiralova glava iz koje se po asfaltu rasula neka sivo-žuta smjesa nalik govnima koja ribari raspu po žalu kad ih izvade iz velike tune.
Šta mi je, none?, išla je za njom po kuhinji i lomila prste. A nosi te vrag, kako bi ja to znala, ali sigurno ima ko ce znati, odgovarala je starica. Idi pa pitaj, molim te, pitaj nekog, molila je Mirna ocajno. Kako cu pitat. Misliš da odem i kažem da je desetogodišnjem ditetu narasla sisa ko pipun, ali samo jedna i šta bi to moglo biti? Pa, odma bi me u ludnicu strpali, nego bi to neko mora doc vidit. Mirna se zamisli: dovest ce ljude da je gledaju; a ne, to ne dolazi u obzir, prije bi umrla, kao što možda i hoce, ali kad? Koliko joj ostaje vremena prije nego što je gigantska dojka privuce zemlji? Još sedam dana ili sedam godina? Hoce li zauvijek ostati zatvorena u kuci i skrivati svoju sramnu nakaznost, sve dok je grobari ne iznesu van ili dok njezina izraslina ne dobije svoje mjesto u tegli s formalinom, u znanstvenopopularnoj emisiji, medu nerodenom djecom i posljednjim primjercima izumrlih životinjskih vrsta? Nije mislila da joj nona želi zlo, ali možda je ipak malo zluradosti u njezinoj namjeri. Nije samo ona stara, nego je staracko nešto izraslo i na njezinoj unuci, pa to sad hoce pokazivati, ne bi li se tako pomladila ili opravdala to što je još uvijek živa, iako svakoga jutra, vec godinama, zaziva crnu zemlju, a u zadnje vrijeme i Boga, da je uzmu sebi i da se ne muci više.
Tko zna što je zapravo mislila Regina Delavale, ali istog je popodneva u kuhinju sazvala sve starije žene iz susjedstva, njih devet, posjedala ih oko stola i pokraj špahera na drva. Vidicete sad nešto, rekla im je i otišla po Mirnu. One nisu progovorile rijeci, mlade su se medusobno zgledale, grimasama nešto pokazivale i strepile pred cudom o kojemu im Regina nije ništa rekla, ali su znale da je veliko cudo, dok su dvije najstarije, zabradene u vjecnu udovicku crninu, s naocalama koje samo što ne padnu s nosa, vrijedno heklale svoje bijele koncane ornamente, kao da znaju da im nije ostalo još puno vremena u životu.
Idemo u kužinu, rekla je none, nemoj, molim te, Mirna je navlacila plahtu preko svoga srama, sad je gotovo, sad moraš, žene su došle, one znaju, vukla ju je iz postelje. Bolje da ti podeš doli, nego da ih dovodim vamo. Nije se dalje opirala, misleci da je i tako sve gotovo i da njezino tijelo ustvari prestaje biti iskljucivo njezina svojina, jer ce ju i mrtvu gledati i prevrtati kako tko bude htio i bit ce joj svejedno, pa neka se navikava.
Regina je unuku gurnula ispred sebe u kuhinju; kad je vidjela sve te žene Mirna je refleksno ustuknula, ali nije bilo povratka. Zadigni maju!, naredila je nona, no dijete se nije bilo u stanju pomaknuti. Starica je hitrim pokretom, onako s leda, zadigla Mirni majicu, ruke su same od sebe poletjele u zrak, bijela tkanina prekrila joj je oci, vidjela je crne siluete, miješali su se glasovi susjeda: Isukrste bože, bidna mala, pola žena- pola muško, ko da ju je danas do pola, a sutra otpola pravilo, a lipe li sise- ovako kad pokriješ drugu stranu, i lice i lice, ne smiš joj gledat lice, ovako je dobro kad se tilo do pola vidi i kad joj je glava pokrivena, a je l joj šta nareslo medu nogama?, ima li runo?, kako je pocelo?, veliš preko noci, još jucer je bila ista i na jednu i na drugu stranu, ama nije šta je tebi... Mirna je nepomicna slušala žene, cinilo joj se da je sve to jedan glas koji je cas dubok, cas kreštav, hrapav i djecji i mogla bi tako ostati satima, samo da joj ne spuste majicu s lica. Mogu li opipati?, cula je i odmah osjetila ledene prste na dojki, koji je gnjece kao da nije živa, na isti nacin na koji grabe glavicu kupusa u vrtu ili lome mahunu boba. Nikad joj nitko tako grubo nije dodirnuo ruku, lice, tijelo, što je dokaz da strana i mrska izraslina nije nešto živo i drago, nego je muka i jad, kao kamenje koje treba povaditi iz zemlje u koju ce se zasaditi vinograd, kao velike kiše koje saperu svu zemlju, odnesu je u more i na mjestu vinograda ostane samo gola stijena. Dojka je prokletstvo i kad je u paru i kad je samo jedna, shvatila je Mirna, i više se nikada do kraja tog osjecaja nece osloboditi.
Pokrij se, šta stojiš ko drvena Marija, podviknula je Regina, malo u strahu da joj unuka uživa u tome da ju golu gledaju. Mirna kao da se tek tad probudila iz obamrlosti, kad su joj žene mogle raditi što su htjele, rezati je kuhinjskim noževima i po grudima joj posipati užareno ugljevlje - ne bi ni jauknula, obuze ju užas i uz ludacke krikove otrca u sobu, baci se na postelju i poce se tresti kao da joj je na svaki živac u tijelu prikljucena žica sa strujom. Nije ništa mislila, nije osjecala, nije mislila o životu i smrti, oslobodena boli željela je samo da ovo što prije prestane, što god da jest i kakav god bio kraj. Tek bi joj se povremeno, u tupoj treskavici, ucinilo da ponovo osjeti ledene grube prste na dojki, pa bi se bacila na drugi kraj kreveta, pokušavajuci pobjeci od onoga od cega se više nije imalo kamo, jer se dogodilo i jer ce tako ostati.
Vijecanje u kuhinji trajalo je satima. Neke od susjeda vjerovale su da je u malu ušao vrag, a ako ga istjeraju van i sramotna dojka splasnut ce sama od sebe. Predlagale su za istjerivaca nekog mljetskog pustinjaka i svrzimantiju, pa jednog sinjskog fratra i još jednog koji je dvadeset godina robijao u Zenici jer je na daljinu istjerivao vraga iz Borisa Kidrica, što je rezultiralo naprasnom Kidricevom smrcu, pa su komunisti, tvrdila je najstarija medu babama ne prestajuci hitro heklati, zbog te vudu carolije osudile istjerivaca, inace dominikanca, bijelog fratra. A možda bi valjalo pozvati onog trebinjskog hodžu, bez obzira na razliku u vjeri i sve opasnosti koje iz toga proizlaze, jer je on po istocnoj Hercegovini i Podrinju s opsjednute djece skinuo više uroka nego svi katolicki popovi zajedno. Ideja o istjerivanju vraga iz njezine unuke nije se Regini svidjela, iako je u zadnje vrijeme po prvi puta u životu pocela otkrivati Boga i crkvu, ali još uvijek nije shvacala smisao egzorcizma, niti je mogla povjerovati da se davo u ljude uvlaci kao u onim strašnim americkim filmovima. Sklonija je bila povjerovati kako se radi o nekom nasljednom poremecaju, jer se o takvim stvarima puno govorilo na televiziji, a savršeno se uklapalo u ono što je mislila o Vidu Kraljevu, pokojnome Dianinom mužu, ali nije joj bilo mrsko pomisliti i da se radi o nasljedu Iva Delavalea, njezinog pokojnog muža i Mirninog djeda. »ak joj se cinilo logicnim da se ženska prokletstva prenose muškom lozom. Nikada u ženi ne može biti toliko zla, koliko ga zna biti u onome što joj ostave muž ili otac. Jedna susjeda držala je kako se radi o medicinskom problemu, pa dijete pod hitno treba odvesti doktoru, postoje hormonalne tablete, injekcije i cuda medicine, jer bi ta sisa malu mogla ubiti ili doživotno unakaziti. Doktori moraju zaustaviti njezin rast da bi do iste velicine stigla narasti druga kad za to dode pravo vrijeme. No, ova susjeda bila je brzo ušutkana i od ostalih prija i od Regine, jer je malo vjerojatno da se radi o nekoj poznatoj bolesti, naime vec netko bi tada cuo za ovakve slucajeve, a još je nevjerojatnije da za golemu sisu ima u ambulanti lijeka. A ako, pak, odvedu dijete doktoru, tada ce u tri dana cijeli grad znati za nakaznost male Kraljeve i sramota ce progristi kamene zidove kuce Delavale. Naravno, svih devet žena zareklo se da ce šutjeti o onome što su vidjele, pred Bogom zgriješile prema djetetu ako bi ikome išta rekle, ali ne prodoše tri vec samo dva dana i vec je cijeli grad brujao o cudu u Ulici Pod starom murvom. Dojka na tijelu desetogodišnje djevojcice prerasla je u cas svoju stvarnu velicinu i postala najveca u dugoj i slavnoj povijesti grada, iz nje je pocelo štrcati mlijeko, a oko bradavice izrasle su tri duge i debele crne dlake. Prica je jednako zabavljala primitivne i polupismene prodavacice na tržnici i na peškariji, kao i intelektualnu elitu, profesore i novinare te redatelja i glumce iz mjesnoga teatra, koji bi se subotom okupljali u Gradskoj kavani i cinili šale na racun male Amazonke i razloga zbog kojih se upravo sada, u vrijeme kompliciranja politicke situacije u zemlji i ratnih prijetnji, pojavila baš tu, na ovome mjestu. Da nas nece mobilizirati i povesti u obranu ovih zidina?, glasno se zapitao lokalni lirik i besposlicar, koji je u nedostatku dara i inspiracije sav svoj umjetnicki smisao nalazio na cošku stola Gradske kavane. Njegovu dosjetku ispratili su gadljivi izrazi svih lica za stolom. Niti se radilo o dobroj šali, niti o osobito mudrom komentaru. A što trece bi se moglo reci?
Mirna se do veceri nije uspjela sabrati. Darijan ju je zatekao kako se trese na postelji i nerazumljivo odgovara na pitanja, otrcao je noni, pitao ju što se dogodilo, nije to za muške uši, sine, odgovorila mu je. Vidiceš šta ce biti za tvoje uši kad nam se mater vrati, odvratio je i vratio se sestri. Cijelu noc sjedio je uz nju i pokušavao saznati što se dogodilo, ali ona mu prvo nije mogla, a zatim nije htjela reci. Što se tada vrtilo po njegovoj glavi sam Bog zna, no Darijan nikada nije saznao zbog cega je Mirna bila tako izvan sebe. Dok god o ženama i muškarcima ništa ne bude znao, on ce svako malo pitati, ali nakon što pocne saznavati i spoznavati njihove razlike, više instinktivno nego svjesno prestat ce spominjati ovaj dan. Kada tek s navršenih dvanaest jedne kasne ljetne noci na televiziji vidi Djevicanski izvor Ingmara Bergmana i shvati što znaci rijec silovanje, Darijan ce biti duboko uvjeren da je tog dana, dok je on bio u školi, a poslije u lovu na grlicija gnijezda, njegova sestra silovana. Vjerovat ce da je tako i dok ludu Mandu budu spuštali u grob i nikada ga nece napustiti onaj osjecaj krivnje koji se u njemu rodio dok je u Bergmanovom filmu gledao oca silovane kceri kako se šiba brezovim prucem. Nije pomišljao da bi Mirnin slom mogao imati veze s dojkom, niti je išta zakljucio iz cinjenice da sav grad prica o tome. Trajno ga je unesrecilo i olovnom težinom naselilo to što je bio jedini koji u džinovskoj dojki nije vidio nakazno cudo, pa nije mogao naslutiti da je u tome sav problem.
Jutro nakon neprospavane noci brat i sestra proveli su u snu. Regina ih nije htjela buditi jer je san važniji od škole. »ak se trudila da u kuci bude što tiša, nije vadila lonce iz kredenca, niti se s prozora na prozor dozivala sa susjedama, znajuci da cijele noci nisu spavali. Voljela je tu djecu više od vlastite kceri, jer djeca nisu nizašto kriva, ali njezina ljubav prema njima bila je oskudna, trpka i nestalna. Uvijek je voljela puno spavati, a nikada za san nije imala dosta vremena, pa se smilila nad njih dvoje i njihovim snima, puštajuci da sva dragost srca preplavi misao na unucad. Tako se dogadalo kad god bi u Mirni i Darijanu prepoznala nešto svoje, isti osjecaj, želju, a pogotovu strah. Žarko bi ih tad prigrlila i branila, cemu se Diana uvijek cudila i pripisivala iznenadne Reginine napade ljubavi za unuke njezinim godinama, seniliji ili ludosti koju je, u malenim dozama, cijeloga života primjecivala kod svoje majke. Nije povezala da u unucima nona voli samo ono što osjeca u sebi, a nije ni mogla povezati, jer bi se njezini izljevi dragosti i miline dogadali iznimno rijetko, dok bi inace bivala više ili manje ravnodušna i nezainteresirana, katkad i necuveno hladna, u situacijama koje bi u vezi s unucima dirnule svaku baku na ovome svijetu. Živeci u svome razorenom svijetu Regina Delavale je s drugima dijelila samo ono što su oni iz svojih citavih nedirnutih duša upucivali kao slucajne znake prepoznavanja. Bila je opsjednuta onim što se u njoj zbivalo i da je netko mogao uci u njezino srce zatekao bi tamo ženu koja nije preboljela uvrede, razocarenja i na prevaru ukradene godine, dakle ženu koja bez muža navršava pedesetu, a ne staricu od punih osamdeset pet. Taj nesporazum izmedu duše i tijela, gdje je prvo mlado u nesreci, a drugo dotrajalo u skladu s vremenom koje odlazi, vjerojatni je uzrok dugoga života Regine Delavale. Dva su prirodna nacina za odlazak s ovoga svijeta: ili odeš, poput vecine ljudi, pomiren s izgubljenim životom ili završiš u ludilu jer duša ne izdrži nemirenje. Intenzitet ludila na koncu odredi dužinu života.
Istoga popodneva Mirna je noni rekla da više nece ici u školu. Ubit ce te mater kad se vrati, pokušavala je stara, ali bilo je uzalud. Djevojcica je odlucila da više nikad ne izade is kuce i ne pokazuje svijetu svoju sramotu. Uostalom, nije vjerovala da ce docekati dan majcinog povratka s africkih putovanja. Do toga je preostalo dvadesetak dana, što joj se, kao umirucem, cinilo jako dugim vremenom. Ležala je na postelji i gledala u zid na kojem su visile slike glumaca i pop pjevaca, relikvije davnoga bezbrižnog vremena dovršenog nekoliko dana nakon što je majka otputovala, kada je prvi put primjetila da joj lijeva strana grudi biva veca od desne. Da nije otišla, možda bi sve bilo drukcije, na vrijeme bi je odvela doktoru, ucinila nešto što je trebalo uciniti, sad je vec beznadno kasno. Nema nacina da ju itko izravna, niti da zaustavi bujanje divljeg mesa. Sažalila se nad sobom, bez oca, ostavljena od majke, sama na svijetu; potekle su suze i Mirna je napokon našla nešto što je poznavala, osjecaj koji nije bio nov i u kojem se barem za kratko mogla smiriti.

(Odlomak iz romana)