MANUFAKTURA

Alma Lazarevska [1]

Radost čitanja

Sarajevske Sveske br. 51 [2]

Bio je čas pred Farewell Party. Islanđanki s licem kao guščije jaje i ovaj put sam bio pisac iz opkoljenog grada. To što sam stanovnik grada koji je 1425 (ovaj broj je znala ona, ne ja) dana bio opkoljen, kod bujne Islanđanke je svih sedam dana radionice podsticalo njenu maštu. Da li bi snajperista, okrenula se i pogledala me preko naočala, očima boje sjevernog mora, gađao i osobu koja čita knjigu?

- Zavisi, uskočio je Kolumbijac poštedjevši me uloge eksperta za snajperiste. Ako čita …tu je izgovorio ime koje ću ovdje prešutjeti. Mada, o prešutkivanju upravo pišem.

Sam sam kriv što sam podsjetio Islanđanku da sjedim do nje. Govorio sam (nešto ipak treba reći na tim skupovima, plaćene su ti dnevnice, honorar) da ne mogu proći pored osobe koja čita knjigu a da ne saznam naslov knjige, ili makar ime pisca. Silno želim saznati ko je to ili šta je to jedno ljudsko biće izdvojilo u svijet za sebe. Pretvorili ga u ostrvo. Ostrvo - magnet. I tako dalje, i tome slično sam govorio. Bojao sam se da glatku površinu guščijeg jajeta opet ne oblije rumenilo i da se ne povede priča o voajerstvu. Te sam prešutio da sam se izvještio u diskretnom škljocanju čitača na koje nailazim u parkovima, u tramvajima, vozovima… Zbog njih posežem za džepnom kamericom koju nosim otkako sam shvatio da će ono pored čega danas prolazim, možda već sutra nestati.

Polaznici časova kreativnog pisanja imali su akreditaciju i na njoj ime i prezime koje sam mogao pročitati bez indiskretnog zagledanja. Kevin je bio od onih koji su imali jednokratnu ulaznicu. Tog ih je dana bilo najviše, možda zbog plakata. Predstavio se, ali nisam siguran da sam mu zapamtio ime. Neka bude: Kevin. Možda je bio i na nekom od ostalih časova. Ja sam ga vidio samo nakon ovog. Završnog. Prišao mi je u trenutku kada sam odlučio da šmugnem prije no me Kolumbijac pogura na Farewell Party.

Naučio sam da je sve što treba: saslušati i s vremena na vrijeme reći: Really!? Ili: It’s very interesting! Ne možeš pogriješti ako se držiš provjerenog: O!? Da sve omane, uvijek prolazi to oblo, lijepo: O!?

Ovog sam puta samo kimao glavom. Hoću, svakako ću to učiniti kada se vratim u svoj grad. Preko okeana. Imam tu knjigu. Prevedena je kod nas. Za gradsku biblioteku ne garantujem, pomislio sam. Ni za onu nekada najveću i najljepšu. U opsadi je pretvorena u zgarište.

Prošlo je osam godina od tog Farewell. Mnogi su još bili u međuvremenu. Knjigu koju mi je Kevin pomenuo otvorio sam drugi dan po povratku u svoj grad i u svoj jezik. Imam je iz studentskih dana. Tvrdi, tamno plavi , platneni povez. Zaobljeni hrbat. Neupadljivi zlatotisak. Solidna svilenkasta vrpca koja se nije rasplela ni raščerupala. Da ne duljim: čvrsta, elegantna knjiga. Kada je otvorenu držim na dlanu, imam osjećaj da dodirujem sirovu svilu. Zlatotisak pulsira.

Potražio sam u toj knjizi esej Putovanje s Don Kihotom i u njemu stranicu gdje se pominje enfant terrible. To je putnik kojeg je tokom prekookeanske plovidbe pisac zapazio jer u trpezariji sjedi za zasebnim stolom i dok jede čita neku knjigu. Kevin me je upozorio da tu treba postaviti fusnotu i pod njom napisati Ulysses. Primio sam ovo kao jednu od dosjetki kakvih se naslušam na susretima pisaca i onih koji bi pisali. Nije mi zvučalo čudno ni kad mi je Kevin, onako usput, dodao da slobodno vrijeme koristi obilazeći biblioteke i u sve dostupne primjerke pomenute knjige upisuje rečenu fusnotu. Ne bi me začudilo da je za to dobio neku stipendiju, neki fini grant. To je, valjda, projekat - ne mnogo eksentričniji od mnogih o kojima sam se već naslušao. Šta radi kad ne ispisuje tu fusnotu, nisam ga pitao. Danas žalim zbog toga. Žalim što ga nisam bolje zapamtio. Što nisam škljocnuo. Što nisam prekoračio ogradu sazdanu od lažnih uskličnika i upitnika, od It’s very interesting, Really, O?! Baš žalim. Ispaštam sopstvenu bahatost, kukavičluk, izmicanje. Stao je pred mene, a ja sam ga olako odgurnuo. Pokušavam evo, to naknadno ispraviti.

Da je pomenuo neki drugi naslov, a ne Ulysses, možda bi me zaintrigiralo. Ovako, pomislio sam da je Kevin bio podstaknut plakatom koji najavljuje završni čas radionice. Na njemu je bila reprodukcija famozne fotografije Eve Arnold, Marilyn Monroe reading James Joyce's Ulysses. Sjećam se da smo stajali preko puta tog plakata, ja sam mu bio okrenut leđima, ali Kevin ni u trenutku nije skretao pogled ka Marilyn. Niti je piljio u mene, nije imao sumanut pogled. Kada govoriš nekome, onda ga ljudski gledaj, tako se ponašao. Bistar, čist pogled. Da, to je utisak što mi je preostao iz jedinog susreta s Kevinom.

Kopanje po “slučaju Ulysses“ nudi još jedno objašnjenje za Kevinovu fusnotu. Enfant terrible putuje preko okeana 1934. godine. Do decembra 1933. godine Ulysses je u Americi bio zabranjena knjiga. Na carinskoj kontroli, onima koji su je pokušavali unijeti iz Evrope, nepovratno je oduzimana. Ulysses je u Americi stekao pravo čitanosti u vrijeme kada je ukinuta i zabrana točenja alkohola. Sa 1934. godinom prekida se dugi niz dry years. Istovremeno su potekli alkohol i Ulysses. Zgodno kao anegdota, ali ne dam se zavesti. Kevin je imao druge razloge. Shvatio sam to kada su mi u ruke stigli Dnevnici pisca one knjige u koju sam po Kevinovoj preporuci trebao upisati fusnotu. Kevinovu fusnotu. U Dnevnicima je zabilježena i1934. godina. Pisac prvi put prelazi Atlantik. Za svaki dan plovidbe pravi dnevnički zapis. Ti su zapisi ubrzo nakon povratka iz Amerike poslužili kao podložak eseju na koji me je uputio Kevin . Voyage with Don Quixote. Putovanje s Don Kihotom. U originalu: Meerfahrt mit Don Quijote. To je jedan od eseja u knjizi Reden und Aufsätze. U engleskom prevodu: Essays of Three Decades. U mom jeziku: Eseji.

Pisac budućih Eseja na putovanje preko Atlantika nosi Don Kihota. Čita ga u prijevodu Nijemca Ludwiga Tiecka. Već je drugog dana plovidbe okončao čitanje koje je počeo prije nekoliko mjeseci. Ali, fabulaciji eseja ide u prilog da sve vrijeme plovidbe čita ovu knjigu.

Plovidba brodom, to je u malom boravak na onom brijegu što ga je pisac dočarao u svom slavnom romanu. Tu su stolica za ležanje, paluba za šetnju, pled i ogrtač - rekvizita koju pisac nabraja. Hans Castorp nije tu. Ali jeste pisac koji ga je stvorio. Clavdia Chauchat? Ni nje nema, ali je tu putnik koji mu privlači pažnju i kojeg pokušava otpisati riječima enfant terrible. Dakle, nije enfant terrible fabuliran za potrebe eseja. Evo ga i u Dnevnicima. Putuje prvom klasom, kao i pisac. Ali se od putnika prve klase tuđi. Sjedi sam za stolom dok ruča. Za ručkom čita. Čita na palubi. Pravi pribilješke. A kada nije s knjigom, s putnicima je druge klase i s jevrejskim iseljenicima.

Iz Dnevnika saznajemo da se pisac potrudio dokučiti šta neobični putnik čita. Čita neku knjigu o Joyceu i neku Joyceovu knjigu. Dva puta u Dnevnicima: Joyce. Je li to ovdje pisac koristio opera glasses koje nosi i preko okeana (zahvaljujući tome gledao je jato delfina), ili je bilo dovoljno tek diskretno gledanje preko ramena?

U Esejima, koji su nastali nekoliko mjeseci nakon dnevničkih zapisa, i za razliku od njih bili namijenjeni objavljivanju (pisac je testamentarno odredio da se Dnevnici ne otvaraju prije no istekne 20 godina od njegove smrti) Joyce se ne pominje. Prešutkuje se. Putnik koji čita je propušten u Eseje, ali ne i knjiga, odnosno pisac knjige koju čita. Tu stoji tek da enfant terrible čita neku knjigu.

U Dnevnicima je nedvojbeno da je slavni Nijemac zbunjen kad shvati da skoro niko od putnika na brodu ne zna ko je on. On koji je već Nobelovac. I koji će u NY 6. juna na rođendanskoj torti javno ugasiti 59. svjećica pred mnoštvom poznatih uzvanica među kojima će biti i gradonačelnik. Pisac u Dnevnicima ne krije da ga je žalac bocnuo tek kad je shvatio da ga eto ne primjećuje neko ko objeduje s knjigom. Ko je pasionirani čitač. Ignorira ga kao što Clavdia Chauchat ignorira Hansa Castorpa. U nepostojanje ga prevodi. Majstor je ovaj pisac u stvaranju takve scene. Ono kad Hans Castorp razgovara s rođakom, a zapravo se trudi da privuče pažnju madam Chauchat koja mu je okrenuta leđima. A ona? Tek se osvrne u jednom trenu i pogleda njegove cipele.

Jesu li cipele slavnog pisca podnijele takav pogled? Nisu. Čak ni cipele nije pogledao enfant terrible. Riječju - nije ga ni vidio.

Ali, zašto pisac u nepostojanje nije preveo njega pišući esej Putovanje s Don Kihotom? Zašto je propustio ovog neobičnog putnika u svoj esej? Zašto je enfant terrible u eseju ovjekovječen. Jer je pisac Majstor koji ne bagateliše likove. Majstor a ne sitni osvetnik. Propustit će u svoj esej lik (bez njega bi esej bio zakinut za ono neophodno zrnce soli), ali ne i detalj sa knjigom. Ne ime pisca čiju knjigu čita. Zašto ne i njega?

Možda je objašnjenje sažeto u rečenici koju je nekoliko mjeseci prije ovog putovanja poslao jednom svom dugogodišnjem korespondentu. Povod je druge vrste, ali je primjenjljiv i ovdje.
Ja sam čovjek ravnoteže, ja se instiktivno naginjem na lijevu stranu kada zaprijeti opasnost da se čamac nagne na desnu i prevrne - i obrnuto, stoji u jednom njegovom pismu datiranom 20. februara 1934. godine.

Nije se opasno nagnuo čamac. Pišući esej Putovanje s Don Kihotom (pisao ga je poslije povratka iz Amerike i objavio te iste godine) slavni Nijemac je učinio da se to ne desi. Ostali su u čamcu pisac Cervantes i on. Ravnoteža nije narušena.

Četrdeset i jedna godina je trebala proći da bi se saznalo da je jedan putnik na nizozemskom brodu Volendon koji je 19. maja 1934. godine iz Evrope zaplovio ka Americi, čitao Joycea, pri tome i ne primjećujući pisca Čarobnog brijega.

Kevin je djelovao kao zdrav, žilav Amerikanac, zakleo bih se: irskog porijekla. Ipak sam noćas, čitajući jedan oglas, pomislio: Da li je živ? Kad stariš, naročito kada se nekoga sjetiš iznenada i u gluhim noćnim satima, svrdla ovo pitanje.

Borim se s nesanicom ploveći okeanom interneta. Tumaram prostorom internetske ponude rabljenih knjiga. Noćas sam u ponudi pod šifrom Octavio nabasao na knjigu Eseys of Three Decades. Tu je veoma ozbiljan i temeljit opis knjige sažet u tvrdnji Like New Book.

Volim čitati ovakve opise:
First Edition, Stated 6th Printing August 1971. NOT a remainder. NOT a book club edition. Published by Alfred A. Knopf, 1947.
Black cloth boards with bright gold stamped spine lettering. Book is like new; clean, tight, sharp corners, bright spine lettering. Dust jacket is price - clipped with some light edge wear/small nicks, but no major tears. No writing, highlighting, underlining, dog ears, etc.
Pages and boards crisp and straight. Spine un - broken with no spine lean. Book in un - read condition.

Lijepo je pročitati da rabljena knjiga nema pseće uši, da je čista … Ali, ovaj me je put žacnula napomena no writing. Niko u tu knjigu ništa nije dopisao. Žvrljao. Ako je tako, onda je trebalo stajati i to da ovu knjigu Kevin još nije imao u rukama. Ili: Kevina više nema?! Još jedan nezavršen posao. Odlazimo nedovršenog posla - još jedna od noćnih mora koja prati moje nesanice.

Mogao bih saznati kako se Kevin preziva? Na putničkoj je listi uskladištenoj na internet. Passenger Lists. I njih volim čitati. Na jednoj od njih noćas tražim Kevina. Putnici prve klase parobroda Volendon koji je 19. maja 1934. godine isplovio iz luke Rotterdam. Tu se ukrcalo deset putnika. U luci Boulogne sur Mer četiri. U luci Sauthempton četiri. Izuzmem li dvaput navedeno prezime Mann (pisac putuje sa suprugom), preostaje šesnaest prezimena. Isključujem ona koja se ponavljaju. Jer, čudni je putnik sam za stolom. Ne putuje s porodicom. Kad sve ovo oduzmen, pa isključim ženska imena, neko od preostalih prezimena pripada Kevinu ? Odlučiću još noćas. Jutro me neće zateći u nedovršenom poslu?

Za sada: sjedi Kevin za onim odvojenim stolom i neće okončati ovozemaljsku plovidbu prije no na svakom primjerku knjige u kojoj se pominje, ne dopiše fusnotu sa naslovom knjige koju je čitao maja 1934. godine, ploveći preko Atlantika. Stići će mu i Like New Book u ruke. Možda, evo, u ovom trenu Kevin za njom poseže. Šalje poruku Octaviu. Tri su sata poslije ponoći, ovdje. Tamo…

Još sam par puta bio gostujući pisac. Bude neobičnih susreta. Ja se noćas, eto, živo sjećam ovog što se zbio nakon časa kad smo govorili o radosti čitanja. Natpis The Joy of Reading se na plakatu pružao paralelno s prugama na odjeći Marilyn Monro. Paralele. Linije koje, i da se pruže u nedogled, nikada se neće sresti. Koje su uvijek na istom rastojanju. Makar se na njih spustio i prst Kolumbijca. Da, svaki put kada je prošao pored plakata za čas The Joy od Reading, dotakao je one pruge na odjeći lijepe Marilyn. I to je djelovala kao zaluda ali plemenita radnja koja se suprotstavlja neumitnoj geometriji.

Marilyn Monro je fotografisana s knjigom Ulysses 1955. godine. Odjeća na njoj - kupaći kosti. Bosa je. U parku je. Dakle, ljeto je. Možda baš august, možda baš 12. augusta. Tog je dana umro pisac eseja Putovanje s Don Kihotom. Pisac Čarobnog brijega. Pisac koji je stvorio Hansa Castropa i Clavdiu Chauchat. Makar ništa drugo!

James Joyce je umro 13. januara 1941. godine. Nisam dokučio da li je ikada čitao esej u kojem se prešutkuje njegova knjiga. Ako jeste, da li je onim unutrašnjim okom (vanjske ga ionako više nisu služile) vidio da brodski enfant terible čita njegovu knjigu? U Ameriku nikada nije putovao. Da jeste, ne bi nosio opera glasses, nego lupu. S lupom je, evo, i na portretu koji je poslužio kao naslovnica magazina Time. Dva puta je bio na naslovnici Time-a . Thomas Mann jednom.