Ivica Duhović- Žaknić [1]

Alles Grosse geschieht trotzdem!

Sarajevske Sveske br. 43-44 [2]

I dio:

SRCE MALO UDESNO
Joe je kažnjen! Hrvati su šokirani, razočarani, neugodno iznenađeni, žalosni, frapirani FIFA-inim treniranjem strogoće, apsolutno sigurni da omiljeni stoper nikoga nije htio uvrijediti, on se samo malo zanio, mikrofon mu se sam od sebe stvorio u ruci i vidio je sebe u svom velikom snu, u potpunoj euforiji i zanesen je zaskandirao Za Dom!, a jednako zanesena masa je ustaški zaurlala: Spremni! I tako nekoliko puta. Bezazleno!, poput male djece koju su tako naučili, onda se netko dosjetio Zajčevog Za Dom i ustvrdio kako je Joe mislio upravo na Zajčev način, jer Joe je dobar dečko i došao je u Hrvatsku jer je obožava, ljubi a ne zbog milijuna koje je dobio s konta poreznih obveznika, a i publika vična operi i srođena sa Zrinjskim isto je tako mislila odgovarajući: spremni! Sve su to dobri dečki koji ozračje na našim stadionima čine veličanstvenim. A meni se od tog ozračja zacrnilo pred očima, nije me uvrijedilo, zgrabio me je strah za budućnost zemlje u kojoj se to događa i za budućnost naše djece. Mogla je FIFA i prijeći preko toga, ali oni su domoljubnom stoperu drakonski odrezali kaznu a čini se i karijeru. Ljepše od deset utakmica uskrate i onih četiristotridesetsedam tisuća kuna, koje mali Joe treba platiti (Šteta zbog tolikog novca, jer to je novac hrvatskih građana!i značio bi puno naprimjer za nabavku aparata za jednokratno zračenje kod raka dojke, kako žene ne bi morale višekratno odlaziti po porciju mučnine, slabosti, smrti.) jest zabrana ulaska na stadione, Joe ne smije biti tamo ni kao gledatelj! Presvijetla je to točka u ovoj crnoj priči, iz koje iščitavam snažnu poruku civiliziranog svijeta: FIFA nije Hrvatska i ne koketira s fašističkom ideologijom, za FIFA-u nije poželjno biti ustaški nastrojen, FIFA je svjesna cijene koju je Svijet platio mračnjaštvu dvadesetog stoljeća, prepoznaje ga i kažnjava. Poruka je jasna i posramljuje me kao Hrvaticu. Sramim se za svog oca pripadnika antifašističkog pokreta, za obitelj svoje majke koju su fašisti, ustaše i nacisti postreljali, poklali i poubijali, svih redom, za neke ni ne znamo u koju su balkansku jamu bačeni, sramim se za njih koje su mi oduzeli prije nego što sam došla na ovaj svijet. Sramim se i zbog nereagiranja hrvatskih institucija na divljanje dobrih dečki koje u ovoj zemlji biva nazivano veličanstvenim. I zbog raznoraznih čelnika koji ovih dana unisono ponavljaju kako će podržati Joea u žalbi, trošeći nesmiljeno i opet novac hrvatskih građana. (Ne želim biti prorok ali želim da FIFA po žalbi odsiječe još žešću kaznu.) Posramljuje me i činjenica da osudu i kaznu nije izrekla domaća institucija i da za takvo što nije bilo ni izgleda. Jer, kao prvo, tamo sjede ljudi koji se boje da će ih zasuti pogrdama (kao što FIFA-u jesu, što je još jedan razlog za sram i još jedan pokazatelj koliko je FIFA ispravno postupila), i kao drugo – u tim institucijama sjede ljudi kojih se ja bojim, bojim se zadaha desne i desničarske provenijencije, kojim me zapahnu kad god im se obratim ili na bilo koji način dođem u dodir s njima, i koji mi serviraju s obilatom dozom neljubaznosti, jer ti nisi naša!, možda ne znamo koja si ali nisi naša!, kler će se jamačno suglasiti s time da nisam naša, jer oni se neizostavno pitaju i glasno izjašnjavaju o svemu (abortusu, ćirilici, braku i ljubavi, o pederima, obrazovanju, gospodarstvu, leizbikama, Srbima...) a nemaju me evidentiranu u svome stadu, pripadnost kojemu je uvjet za biti naša. Ako na čelne pozicije sportske, kulturne ili uopće javne institucije u ovoj zemlji i dođu u neko doba ljudi drukčije provenijencije, ili makar oni čije srce ne kuca pomalo ali sigurno udesno, to zapravo ne znači nikakvu promjenu, oni zasjednu tamo poradi sebe i bave se sobom, a stado ostaje staro, pritaji se malo i čini po svome, cijeneći i nagrađujući podrepaše, klimoglavce, liziguze, neznalice, pseudokatolike, mrzitelje drugih i drukčijih. Povremeno svi zajedno idu na misu, polnoćku svakako ali i na zadušnicu za Pavelića. Ako im se netko suprotstavi oni jasno i bez saplitanja poruče javnosti kako se Pavelić borio za Hrvatsku 41. jednako kao i MI 91. (Nejasnim ostaje samo koga sve podrazumijevaju MI.)Ako suprotstavljanje zdravog razuma eskalira znaju oni i tući. A čelnik, neki blijedi ljevičar ili onaj koji misli da to jest, i koji ne zna na kojoj strani mu kuca srce - šuti. Čak i kad svijetle kamene površine splitskog Varoša osvanu okićene crnim svastikama.
Doista – čudna neka scena hrvatska.

II dio:

ZA(O)TOČENI
Onomadne sam u rukopisu jednog našeg poznatog otočanskog pjesnika otkrila riječ zaotočeni. U hipu su u meni počeli bujati za(o)točeni soneti, za(o)točeno more, za(o)točeni ljudi, sve za(o)točeno, a posebno pjesnici, pisci, književni i ini stvaraoci. Mi, rođeni na otoku, ukorijenjeni u (i: na) otoku, poharani otokom, poneseni otokom, zakopani u njemu. U Korčuli ili u nekom drugom, svejedno. Oni koji mu nikad i nikako ne uspijevaju i ne žele pobjeći. Prošli i sadašnji. Oni koji su u književnom svijetu postali ime, ali i oni koji to nisu. U nastavku je pjesnik (Jakša F.), kad sam mu priopćila svoje oduševljenje riječju zaotočeni, mislio da je pojam apstraktan i da možda ne bi funkcionirao kao naslov art knjige u koju otočanski umjetnik, slikar Nikola S. upravo pretače njegove zaotočene sonete. Ja sam ostala pri tome da bi upravo naslov Zaotočeni bio ravan Islomaniji, jer obje riječi poniru na čudesan način i duboko u naše otočansko biće. Na kraju se pjesnik suglasio sa mnom. Dakle: ZA(O)TOČENI.

Bez namjere da lamentiram nad našom hudom sudbinom želja mi je pozabaviti se kratko položajem nas za(o)točenih nazovimonas pisaca, nas koji ostajući privrženi otoku pokušavaju ostaviti svoj zapis o njemu i otočanima. U procesu nastajanja zapisa evidentiram nevjerojatnu lakoću: otočna pozornica veoma je živa, mediteranski raskošna, neiscrpna, nekako istinita, otočansko življenje ostrašćeno, (oksimoron ovdje prestaje biti samo stilskom figurom), tragično a istodobno urnebesno radosno nudi se za pretakanje u pjesmu, u pripovijest, možda u roman, ovisno o nagnućima i sposobnostima autora. Ovoj autorici ono (pretakanje u pripovijest) predstvalja vrhunski užitak koji nazivam pisanjem na izvorištu, oslobađanjem od briga za svijet što traje, stvaranjem svijeta po svojoj mjeri, daleko od pravila, uredbi i fermana. Pisanje ne zahtijeva biti članom, ni prijateljem ili vršnjakom premijera, ne iziskuje financijska sredstva, projekte, organiziranje ovoga i onoga, pronalaženje sponzora, izdavača, agenata, publike, recenzenta, ono je samo, osamljeno, jasno i čisto. Svaki put kad napišem i stvorim jedan svijet po svojoj mjeri, uvjerena sam da ga treba pohraniti u memoriju čudesnog malog računala, ili još bolje u ladicu, kojoj više vjerujem (što svjedoči o mojoj nemodernosti). Tamo će mu biti dobro, mislim. Najbolje. Sjećanje na Popa i njegovo protivljenje pritom je neizbježno: vraga mu je dobro, ladica je smrt za rukopise... zajebi sveopću apatiju! boli tebe ona stvar što oni nimaju solada (Pop nije bio čovjek od praznih riječi, riječi su mu pune i sočne.) pitaj im, išći!... Kažem da me ne boli ona stvar jer je nemam, a on: imaš, knjiga ti je muška, za Islomaniju triba imat muda... Pop je ubrzo skončao na Jordanovcu, na pogrebu nije bilo popa (što je u redu, jer Pop je bio bezbožnik) a zapjevati nije došla ni klapa (što nije u redu jer su obećali, i jer su time iskazali tipično naše ondašnje poimanje poćudnosti iliti podobnosti ). Kako god bilo, još i sad čujem Popa kako mi iz hlada grobljanskih čempresa viče: izvadi knjigu iz škafetina!, uz obvezatno spominjanje one stvari i inih spolnih organa. Osjećala sam i osjećam golemu obvezu učiniti kako je rekao, s psovkama ili bez njih izvaditi rukopis iz ladice i pretvoriti ga u knjigu, poslati je u svijet. Islomaniju i svaku sljedeću. Postupak je svaki put veoma daleko od radosnog pretakanja u priču, činjenje je to izuzetno naporno, tužno i ružno, iscrpljujuće i ponekad ponižavajuće, tijekom kojega me izjeda saznanje da sam u postupku valoriziranja "svog proizvoda" upućena na institucije i osobe koje me ne razumiju i ne žele razumjeti. Ako se obratim lokalnoj ustanovi u sustavu kulture i zatražim eventualno (su)financiranje tiskanja svog rukopisa, ispriječi se preda mnom visoki birokratski zid, s vrha kojega me činovnik u kulturi pogleda ignorantski: nema!, pogleda me i sa stanovitim prezirom kao da se bavim nekakvim nečasnim poslom. Dakako da nema, jer upravo on – činovnik ždere većinu novca namijenjenog kulturi, drugi manji dio troši na gostovanja, reproduciranje uglavnom glazbene i scenske umjetnosti, a treći, najmanji dio tog novca namijenjen potporama stvaralaštvu je zapravo nepostojeći, nije zamišljen ni planiran. Jednako nepostojećom, neplaniranom i nezamišljenom se pred spomenutim birokratskim zidom osjećam i ja, tako da odustajem. Slijedi uzdah olakšanja na obje strane. Ja se vraćam u svoju za(o)točenost, u svoj prostor pisanja,u usamljeno brdsko selo na otoku a činovnik će u svojoj utvrdi kulture smišljati kako otkriti spomen-ploču ili (po tko zna koji put ) krstiti školu časnim imenom nekog otočanina, kojiput partizana, kojiput branitelja, a kojiput književnog stvaraoca. Ili će u njegovu čast priređivati Dane... Nitko se neće spomenuti činjenice da je i taj časni otočanin svojedobno bio za lokalne i ine birokrate persona non grata, nepodoban i nepostojeći. Da je pobjegao i gnan iracionalnim strahom od kamenovanja nikad se više nije vratio. Ni u smrti. Mogla si i ti pobjeći! kažem kojiput sebi. Još kad sam bila vrlo mlada, ostati na otoku držalo se dokazom nemoći, neuspješnosti, slabosti, poraza. Moji otočanski vršnjaci hitali su na kopno, u inozemstva, metropole,institute, sveučilišta, zvjezdarnice, kockarnice, televizijske kuće, automobilske industrije, u mnogoljudnost i blagostanje. A ti? ostaješ na otoku? misliš da je bolje biti prva u svojoj lokalnoj sredini, nego deseta ili stota u velikom svijetu?, rekao mi je S. Diana, govorili su mi i drugi ne poimajući moje razloge i moju za(o)točenost, kojoj nije ni do natjecanja ni do postolja. Tek do ispunjenja jedne želje, možda i zavjeta: ostaviti svojoj djeci zapis o sebi i otoku u vremenu ovom. Svim birokratima naše kulture unatoč.
Dakako da je - ukoliko izađemo iz lokalne sredine i obratimo se institucijama jačih kulturnih sredina, ili se prijavimo na neki od natječaja (za bilo kakvu knjigu) nadležnog ministarstva – situacija po nazovimonas lokalne pisce daleko teža: I tamo me kulturni birokrat sažalno pogleda sa svojih visina, ako me uopće pogleda, znam da me ne pročita! (i to nema nikakve veze s kvalitetom napisanoga, ponuđenoga! uvjerava me izdavač), dajući mi do znanja da nije njegov posao baviti se provincijalcima, marginalcima, vaninstitucionalnim, ostrvljenim osobama, nečlanovima, onima koji nemaju pojma o pravilima velikog svijeta (knjige), agentima, sajmovima, prodaji knjige i tržišnom nadmetanju, pa time pripadaju nižerazrednim bićima na društvenoj i civilizacijskoj ljestvici...
Ja pomislim kako mi je jako lijepo ne imati pojma i vraćam se u svoju zaotočenost, svojim maslinama, patakama, pamidorima i mindelima, starim bašćinama i zaraslim putima, s mišlju kako su oni, birokrati kulture, mojoj zaotočenosti s lakoćom ukrali jedno "o". Valjda nam to dolazi iz povijesti, tijekom koje su otoci često bili mjesta doživotna zatočenja.
Na posljetku: U cijelom našem birokratiziranom sustavu kulture ukažu mi se ponekad ljudi koji iskoče iz njega i pokažu zanimanje za "Indijanca iz rezervata". Zahvaljujući takvima (Petru, Tolji, I. Boškoviću, Jakši, Žigu, Vinki, Viskoviću, Goranu... nije da ih nema!), i smionim sponzorima (Nevenu, Vinku, Houski, Lakiću, Danijeli...) tiskanje knjige postaje sasvim izgledno, a to znači i sretan svršetak, na kojem mi vazda zasvijetli ona poznata rečenica velikana njemačke književnosti, Thomasa Manna: Alles Grosse geschieht trotzdem!.

Čini mi se zapravo da ono o čemu sam htjela zboriti (položaj za[o]točenih pisaca u sustavu naše kulture) i nije nekakva stvarna kategorija, već samo moj osjećaj našeg mjesta (ili nemjesta) u tom sustavu. Onoga kojega nam je dodijelila kulturna birokracija. Bila sam došla na pomisao zatražiti podrobne podatke o raspoređivanju i trošenju kulturnoga novca od naših jedinica lokalne samouprave s transparentnim poslovanjem, koje bih jamačno i dobila i koji bi potkrijepili moj osjećaj, ali sam odustala jer brojke i računanje definitivno nisu moje područje. Došla sam bila i na pomisao pridružiti se konceptualnom umjetniku koji je nedavno na nekom dojmljivom mjestu u glavnom gradu bosonog prosvjedovao protiv postojećeg raspoređivanja sredstava u našoj kulturi. Nisam ni to učinila zato što mi je glavni grad daleko i putovanje do tamo više si ne mogu ni platiti, ali i zato što taj prosvjed po mom shvaćanju nije bio dovoljno radikalan. Hodati bos velegradskim pločnikom, kraj cvjetnih perivoja i velebnih (kulturnih) zdanja i na taj način ukazivati na siromaštvo, ukazuje mi se mrvicu licemjernim. Uzurpacije, bahatost i arogancija koje iskazuje naš sustav kulture na svim razinama, izazivajući njegovo osiromašenje, zahtijeva radikalnije načine prosvjedovanja, možda totalno razgolićavanje usred bezljudne otočne pustare, ili hodati bosonog po suroj mrkenti, kamo kamere dakako ne dopiru. Stoga mi preostaje samo jedno, moje najradikalnije sredstvo prosvjeda – riječ. Od srca zahvaljujem Vama koji ste je poslušali, i nadam se da ju je makar manji broj među Vama doista i čuo. Jer doista: Alles Grosse geschieht trotzdem!