Luan Starova [1]

POLIFONISTI

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Otkad zna za sebe i za svoju porodicu, a naročito u toku godina provedenih u egzilu, neprestano je razmišljao i tragao za načinom kako da najdublje siđe do svojih (čak i do onih davno iščezlih) predaka. Tražio je žive oblike njihovog nekadašnjeg duhovnog postojanja.
Tragao je godinama, decenijama, ali oni su, ustvari, sve vrijeme bili tu – svi ti njegovi preci. Sve što je on trebalo da uradi bilo je da zapjeva staru toskijsku polifoničnu pjesmu, pa da mu se vrati to iščezlo balkansko vrijeme.
Nekad je kraj bistrog jezera, najstarijeg i najljepšeg na svijetu, u cvatu svoje mladosti, s društvom do zore pjevao te polifonične toskijske pjesme. Kao u nekom čudesnom nevidljivom nizu, pjesme su povezivale nekoliko generacija, poput čarobnog zvučnog đerdana, jedinstvenog balkanskog svjedočanstva o precima iz najdavnijih vremena. To polifonično pjevanje kraj jezera ostalo mu je zauvijek u sjećanju, način pjevanja koji je možda i najstariji na Balkanu – pjevanje, kao od zaborava istrgnuto i sačuvano vrijeme.
Dok je bio daleko od svojih bližnjih, dok su mu se u duši gomilala nova iskustva usljed života s drugima, osjećao je da samo na osnovu onoga što pjeva pripada određenom narodu, narodu isključenom iz istorije. Ove polifonične pjesme, od kojih bi mu (čak i kad bi ih neko samo spomenuo) zatreperila duša, mogle su se samo u društvu pjevati. A u životu mu je najteže bilo kad bi mu pjesma potekla iz dubine duše i kad je on, jadan, nije imao s kim zapjevati. Samo te toskijske pjesme, koje je zauvijek zadržao u sjećanju, u dubini svog bića, mogle su ga povezati s odsutnima – i nikad nije znao koji su od tih odsutnih živi, a koji mrtvi.
Pjesma se ponekad sama od sebe u duši pjevala.
Na početku svoje proklete emigrantske sudbine, koja ga je zadesila u tom gradu kraj rijeke, u samom jeku staljinizma, u vrijeme poluvjekovne osame svog naroda – toskijske pjesme iz svog rodnog grada kraj jezera pjevao je s još dvojicom emigranta T. A. i Ć. Z., koji su dolazili iz istog kraja. U toku tih nesrećnih i neizvjesnih vremena punoću života i srećne trenutke mogli su da nađu samo u toj pjesmi koju su zajedno pjevali...
Bilo je dana, blaženih dana, kad bi se sva trojica, bez ikakvog prethodnog dogovora, okupili kod oca, u trenucima kad bi svakome od njih zapelo ponešto u duši, te su se muka najbolje oslobađali uz tu zajedničku pjesmu. Znali su da bi im, u suprotnom, pjesma zauvijek mogla ostati zarobljena u duši, nemoćna da izađe napolje, poput ptice u kavezu.
Kad bi majka vidjela ova dva očeva rođaka-emigranta, i njoj bi odmah nešto toplo zagrijalo dušu, znala je da će, uprkos siromaštvu, njihova kuća tiho zapjevati. Kuća je snažna onoliko koliko je jaka i nada da je opstanak moguć u trenucima kad pjesma izvire iz cvijeta siromaštva.
Majka se krišom radovala ovoj pjesmi, iako je bila svjesna toga da u ovom prokletom vremenu i zidovi imaju uši, te da se lako moglo desiti da pjesma postane plijen ušiju koje su bile zadužene za „čistotu“ emigranata. U tim davnašnjim godinama sve je bilo moguće. I pjesma je mogla biti zarobljena. Majka bi zbog toga zatvarala kuću sa svih strana i brzo pripremila meze od svježeg povrća, te donijela hladnu rakiju iz podruma.
Tad bi čitava kuća sa svom onom tišinom u sebi prihvatila polifonične zvuke, prvo očeve, pa one drugog i trećeg očevog rođaka; a nerijetko smo i mi djeca s majkom postajali nevidljivi pridružnici, podržavaoci simfoničnog toskijskog spirituala.
Toskijska polifonična pjesma svoj smisao nosi u dugom pjevanju samoglasnika. Glasovi prate jedan drugi, a polifonija se održava tako što se oni praktično i ulivaju jedan u drugi. Samo se, u stvari, naizgled međusobno prate, ali njihov krajnji cilj je harmonija. Ove pjesme, kao ni jedne druge, upijaju u vremenu istinu o porodičnom opstajanju. To su za nas bile čudesne porodične himne o tihoj, intimnoj domovini zadržanoj u sebi, bez ikakvih borbenih pozivanja na bilo kakvu drugu himnu iz svog vremena na Balkanu. Ako je bilo nekih momenata sreće u životu u izgnanstvu, bilo je to samo u vrijeme dok su se pjevale prastare, arhaične toskijske pjesme. Bilo je nerazumljivih, nepoznatih riječi iščiljelog značenja u njima. Ipak, pjevači su ih pjevali s istim onim zanosom i vjerom kao što su pjevali i riječi i metafore koje su razumjeli. Te prastare riječi, arhaizmi, kao da su predstavljali nešto sveto u pjesmama, svjedočile su o još jednoj stepenici koja je vodila naniže na putu ka drevnosti predaka – u vidu signala za potomke. Pjevači su nerijetko dopunjavali pjesme istinama o svom životu, dopunjavali su ih stihovima o podvizima ili stradanjima prethodnika...
Pamtilo se u našoj kući najljepše pjevanje toskijskih polifoničnih pjesama, pamtili su se ti dani kao srećni dani usred vremena gladi i neizvjesnosti. A upravo takvo je bilo i posljednje polifonično pjevanje našeg oca i dvojice njegovih rođaka emigranata.
Prvi solista bježao je naprijed pjevajući čudesno izvajanim glasom, pa su potom jedan drugog pristizali, ostvarivalo se vraćanje ka nečemu neodređenom ali značajnom, mogućem samo u pjesmi, ako već ne i u životu. Vraćali su se ka nečemu čemu je egzil zauvijek oduzeo mogućnost ostvarivanja. Na tren bi se glasovi osamostalili, produžili bi da se prepliću neizvjesno, kao sami za sebe, ali opet u okviru nekakve harmonije odsustva.
Pjesma je istovremeno bila i tiha i snažna, svaka gotovo izvajana u toj tišini, otkinuta od prolaznosti.
Majka se tiho, prinoseći meze i rakiju, pitala kako to da se ovi glasovi, dok su se uspješno probijali kroz tišinu, nikad nisu uspijevali međusobno sustići, ostajući uvijek u bjekstvu jedan u odnosu na drugoga.
U podsvijesti, a i možda i negdje još dublje u sebi, prenosila je ona ovu misao i na svoju emigrantsku porodicu, kojoj kao da je bilo suđeno da nikad ne sustigne izgubljenu i sve udaljeniju domovinu, izgubljeno ognjište, pretke.
Jedino ova pjesma mogla je svjedočiti o tome koliko je bila velika njena balkanska tuga, u nekom od svojih melanholičnih izvijanja u tišini noći. Sav taj emigrantski bol bio je jasno kristalizovan u ovim zvucima...
Svaka porodica u pustinji egzila imala je vlastite varijante toskijske polifonične pjesme – svoj povratak iz egzila samo u pjesmi moguć. Nama djeci (možda smo se upravo po tome najviše i razlikovali od drugih emigrantskih porodica u gradu) toskijska pjesma utihnula bi i zamijenila plač, naročito onima manjima u trenucima gladi, neizvjesnosti.
Dešavalo se – istina, rijetko se dešavalo – da se otac ranije vrati s posla, da se kod kuće sretne s tugom i plačom, da majka teškom mukom vrati porodični mir, da umiri dječji plač, najveću ranu siromaštva; pa da on tad skoro nesvjesno zapjeva, da uhvati tok polifonične toskijske pjesme. Glas bi postao jači, zanosniji, prihvatala bi ga starija braća i naš bi plač iščezao već u dodiru s prvim zvukovima. To se rijetko dešavalo u našem domu, ali se dešavalo...
Kasnije, kad su očevi rođaci emigranti otišli: jedan sa svojom porodicom ka Turskoj, ka onom dijelu svojih predaka s promijenjenom vjerom; a drugi ka Njemačkoj, pa ka Americi, zadržavši pritom svoju prvobitnu vjeru (ništa više od toga nismo doznali o njima) – ostala je samo uspomena na presahlu toskijsku pjesmu. Moj otac je dugo tugovao što je skoro zauvijek izgubio mogućnost da dostigne polifoniju koja je olakšavala njegovu emigrantsku sudbinu.
U kući kraj rijeke, kraj te brze rijeke koja je uticala u obližnje more, nama, osuđenima na ostanak, uselila se u kuću nova nijansa izbjegličke melanholije. Nije više bilo načina na koji bi se polofonijom izazivala tišina. Ona je ostajala onakva kakva je od pamtivijeka i bila. Nepromijenjena.
Otac je sad sve češće pio, ali ni piće nije smatrao pićem kad bi pio sam. Znao je da mu ono tako u mnogo većoj mjeri zatvara dušu nego što mu je oslobađa. Majka je postajala sve zabrinutija što je otac pio i tugovao. Desilo bi se, kad bi popio više no obično, da sam zapjeva poneki akord toskijske pjesme, onako, više za sebe. Pjevao bi neku novu pjesmu, koju bi, možda i sam izmišlljao tokom pjevanja – ko bi ga znao.
Pjevao je tiho, kao da je bio u nekakvom prećutnom dogovoru s tišinom. U pjesmi su se spominjali njegovi preci Sulioti. Pjevao je o nekom njihovom epskom podvigu, presudnom za sudbinu narednih generacija – o ključnom razlogu za seobe u okvirima vjere, vremena i identiteta.
Pjevao je i, dok je pjevao, kao da je pokušavao da nešto glasno dokaže, ipak, nije mogao svojoj pjesmi dati polifoničnu auru. Pjesma bi tek tako izbijala iz njega, nepolifonično, bila je isprekidana, kao tok sudbine, kao čitav njegov život, kao da je bila riječ o posljedici nekog velikog sudbinskog dogovora u prošlosti iščezlih generacija, čiji su taoci postale sadašnje porodice, a i sjutrašnje...
Pjesma je bila nezavršena, ali više joj se nije mogao ni vratiti, jer, tad već, kao da više nije ni postojala. I dalje bi, u takvim trenucima (ne bi li mislima svojim promijenio tok), pjevušio akorde pjesama koje je pjevao s rođacima, s onima koji su ga zauvijek napustili.
Pjevao je tako, tužno, razvučeno, isprekidano i pjesma ga nije mogla utješiti. Ipak, tokom jednog takvog pjevanja desila mu najljepša stvar koja mu se u to vrijeme, usred tog dozivanja iščezlog porodičnog vremena, uopšte i mogla desiti. Kad mu se glas već skoro izgubio u tišini, neočekivano ga je, kao u pravoj toskijskoj polifoničnoj pjesmi (poput kakvog glasa kojeg je sama sudbina dozvala), sustigao jedan drugi vedar i poznat glas – pravo iz njedara vlastite porodice. Bio je to siguran, jasan glas, koji je on gotovo mogao i dodirnuti, ali u tom trenutku još uvijek nije mogao povjerovati: moj najstariji brat prihvatio je očevu toskijsku pjesmu na izdisaju. Pojačavao je postepeno svoj glas jasno, čisto, pridruživali su se i drugi glasovi djece, podržavali su dugo i zvonko pjevanje.
Otac se vratio napuštenoj pjesmi. Čitava naša kuća ju je prihvatila. Tišina je poslije dugo vremena bila savladana...
Majka je bila preporođena, i ona je pjevušila. Očeva i naša sreća činila ju je još radosnijom, kao i u vremenu (ipak, ovog puta možda još i više) kad je otac u našem domu pjevao pjesme s rođacima koji više nisu bili s nama.
Majka je, srećna kao i nekad, poslije duže vremena spuštala zastore na prozorima, ali sad i s nekom novom dozom sreće koju nikad prije nije iskusila.
Jedino što u svojoj porodičnoj istoriji niko od nas nikad nije zaboravio bio je taj sveti dan kad smo svi prvi put, zajednički, pjevali tu gotovo zaboravljenu toskijsku pjesmu. Ako raja igdje ima, bio se tad uselio u našu izbjegličku porodicu.

* * *
Kad nas je otac, mnogo godina kasnije, zauvijek napustio, a da se pri tom nikad ponovo nije vratio u rodni grad, i kad smo mi djeca odrasli i razlili se tokovima života, stvorili nove porodice – moja majka ostala je sama u kući pod nepokolebljivim izgovorom da je to bila očeva posljednja želja, ostala je u samoći koju mi, sva njena djeca, nikad nismo preboljeli.
Noćima bi, tako sama, pjevušila staru očevu pjesmu iz vremena kad smo je prvi put zajedno pjevali u porodici. I tad bi ona postajala neko ko je iščekivao taj drugi, njegov glas...