Nelida Milani Kruljac [1]

ČUDNA DJECA

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

Jedna subota bistra neba i topla i ugodna zraka, sa suncem koje ima posljednji pokus pred ljeto. Umirujuća glazba radija ispunjava tišinu, u mojem se prazničnom srcu gnijezde galebovi koji dolaze jesti na strehu male kuhinje u dvorištu, vječno u sukobu s uzetim psom Jerryjem, koji zarađuje svoj kruh lajanjem na svaku pticu. I tada, u tom stidljivom proljetnom lahoru nakon kišnog tjedna, na vratima se pojave oni. Došli su s procvjetalim granama breskve, ubranim na drveću koje raste u vrtovima i na livadama obraslim samoniklim biljem. Mnogo uzajamnih osmijeha, govor utroje, međusobno se prekidaju dodatnim hihotima. Najveća mi djevojčica s blagom ljupkošću nudi cvijeće i predstavlja se: „Seada, ja se zovem Seada.“ Ostali? Jedan, dva, tri, četiri, pet..., ta koliko vas je? „Ne znaju pozdraviti“, jedva prebaci preko usana Seada, „treba ih žaliti.“
Zahvaljujem na cvijeću. Kratak oproštaj. Nastavljam kućne poslove uz sve olakšice mira, uronjena do glave u radini odmor na koncu jednog nabujalog tjedna. Nakon nekih sat vremena, opet zvono na vratima. Pohitam, prebrzo, hop, tko je, samo trenutak! Oni su. Crvenih obraza, još zadihani. Ovaj put s ljubicama.
Nekako odveć mirni, budući da ih je pet. Nova lica. Nova skupina, samo Seada je iz prijašnjeg mnoštva. Onog što dolazi u posjet uzetom psu Jerryju, koji nije uvijek bio takav, već je s njima istrčao svoj život livada i borika. Tako da su Saša i Sanjin odrasli uz njega i sada rade kao pomoćnici u kuhinji. Kod Karla uče prati suđe i čistiti ribu, ali nedjeljom ujutro nalaze vremena da ga pođu pozdraviti: Jerry, Jerry dragi, kako si? On je ispružen nauznak ili oslonjen o bok već više od godine i pol. I Seada ga je došla vidjeti, ostali čudom ostaju nijemi, ravnodušni.
– Tko su ovi, Seada, ovo dvoje ili troje nisam nikad vidjela u našoj četvrti?
– To su moji bratići, Asim i Emir su braća.
I svi pobjegnu, Seada potrči za njima.

Sljedeći dan zrak je još lakši. Ptičji koncert budi vjeru u postojanost proljeća. Vrapci i kosovi bore se za mjesto na granama akacije. Golubovi i galebovi otimaju se o hranu na krovu nadstrešnice. Stršljeni se pomamili nad uzburkanim mirisom carevića. Lažno praznična nedjelja, s glačanjem rublja i ispravljanjem uradaka, prije nego što nanovo započnem tjedan vratolomija između škole i kuće. Zvono na vratima. Opet oni, Seada and company.
– Emir je rekao da mu se dopadam – priopćava mi Seada.
Onaj viši, Asim, stoji nepomičan, mršav, povučen, pomalo dodvoran, kao obnemogao u nekoj svojoj samoći, kao da je istodobno živ i mrtav. Samo smrtno bljedilo lica upućuje prije na neku bol no na bolest. Žalobno lice. Najmanji se pak dječak bezrazložno ustrčao s jednog na drugi kraj skupine, kao ptica koja se nalazi u krletci a ptičkost joj uzbibala nutrinu, u očima mu nešto između nezadovoljene radoznalosti i straha.
Čudna djeca. Htjela bih ostaviti stvari neodređenim, ne želim ništa znati, ostavite me na miru, djeco, imam posla. Ali Seada nastavlja nametljivo, značajno, kao netko tko zna važne stvari.
– Njegova je majka mrtva u logoru, a oca su mu ubili.
– Kako, ma što govoriš? Čija majka?
– Asimova i Emirova majka. No da, njegovoj je majci mozak iscurio iz glave.
U srcu uzbuna "Kako?", nastavljam nakon što mi se povratio glas.
– Pa da, ništavilo joj je nagrizlo mozak... A i drugim mamama. Ja sam tresao sve mame, onako kako se protresa mlijeko da bi se napravio maslac, i poslije sam po mirisu prepoznao svoju pravu mamu među mnogim mamama kad su ih donijeli u selo na kolima. Baš po tom majčinskom mirisu koji se iz glave širio žilama kad bi mi se približila mokre kose i pokrila mi lice.
Moje oči konačno su susrele one prelijepog dječaka koji je govorio poput lavine. Odmah ih spusti, stoji tako, šutke drhteći, u krhkoj ravnoteži između nevinosti i ljupkosti, pogleda uprta preda se. Kad ga podigne, upravi ga u nebo.
Pogledam ga bolje s boka: kovrčava kosa, glavica kao u Arthura Rimbauda, izblijedjeli jeans, raznobojna košulja.
Kaže: - Istina je, istina je, jela je mahovinu i ptice, a i kamenje je bacalo ljude, istina je.
Seada me izvijesti da će tata i mama ugostiti Asima i Emira tjedan dana, a potom će oni otići živjeti kod drugog ujaka, u Šijanu.
I Asim Rimbaud sada nastavlja brzo i potanko, dopuštajući se tek poneki maštovit zastoj:
– Istina je. Tavan naše kuće srušio se na nas, a mi smo bili pod krevetom. Sad ćemo tjedan dana biti kod ujaka Mehe, onda idemo k ujaku Enveru, a onda idemo našem starijem bratu koji živi na Verudi. I tako, malo ovdje, malo ondje.
Kružit će između tri rođaka: kod svakog po tjedan.
– I onda ćemo se vratiti u Bosnu, kad naša kuća više ne bude imala vrtoglavicu i brašno bude odvojeno od pepela – kaže Emir.
– I vratit će se muslimanske ovce i kokoši, a i hrvatske ovce i kokoši. I pas Grom će se vratiti.
– A tata neće. Oni su pili i onda su povraćali, a tati je krv curila po glavi, vratu i iz otvorenih usta, širom otvorenih, izlazio je gutljaj jogurta. Svi su bježali kao zečevi, ali mi bez mame i bez tate nismo znali kamo trčati i skupili smo puno crjepova po dvorištu.
– Eh da, oni su povraćali i onda pili, i krv je tekla iz zemlje i curila prema drveću. I komadi krova su letjeli po drveću.
– Ma da – kaže mu Seada – drveće je u tvojoj glavi...
– Eh da, ali neće se vratiti Asad i Branko, mrtvi su, izgorjeli u vatri.
– Ne, nije istina, oni su izgorjeli vatru – proturječi spremno Emir.
Tek sada shvaćam da ima nešto ludo i nelogično u razmišljanju Rimbaudovog brace. Pokušavam razumjeti:
– Kako? – kažem. – Kako? Umrli su, izgorjeli, Emire? Kako je bilo?
– Olovo ih je napunilo hicima, i potom su tijela spalila vatru i okolnim se smradom širio zrak.
Seada je udarila u smijeh i kaže tihim glasom:
– Magarac je, vidite?
– Eh da, ali tata nam je rekao da oni koji zapovijedaju naslijede zemlju i mržnju... Mi smo otišli kamionom, bili smo sretni što odlazimo daleko, spavali smo sklupčani, stisnuti jedno uz drugo, sva djeca, čak i jedno na drugome, ja sam škakljao Mirnu crvenih očiju, a ona se smiješila kao kad su nas slikali za zelenu televiziju.
I nato otrče i viknu adio doviđenja.

U ponedjeljak Seada je došla sama. A Asim? A Emir?
– Ah – kaže mi mudrijašica – otišli su. Otišli su u neki logor u Italiji. Dobili su ovjerene iskaznice, dali su im maje i hlače.
– Ali zašto? Pa kako?
– A što ćete? Oni su prognanici, tek obični prognanici! Što ćete drugo da učinimo? Više od ovoga! – i raširi ruke, a potom sve više pametujući:
– Bila je to njihova sudbina od kada je svijeta i vijeka!
Ostala sam progutana šutnjom. Progutala sam šutnju. Pokušavam s kućanskim poslovima i svijetom nanovo uspostaviti odnos kao prije muslimanske djece. Ali priroci ostaju neprijelazni, javljaju se titrave slike koje mi idu na živce: zapjevavajući govor djece, te izokrenute priče, isprekidane, prekinute, a ipak bez konca, one stisnute usne, uglađeni osjećaji, mlada tijela kao svijeni šaš, očajnički smijeh, te kapi slane vode koje mi cure u usta. Prokleta pitanja bez odgovora, prokleti Rimbaud izvan vremena i bez korijena koji, sjedeći na rubovima ulica, steže pojas i prosjači brašno, stid, sardine i rabljenu odjeću, prokleti braco koji u glavi nosi izokrenut svijet, jebena bošnjačka djeca došla izdaleka kako bi razorila ustrojstvo misli, pojavnost proljetnog dana.

preveo s talijanskog: Igor Grbić