Milan Rakovac [1]

NOSTRA TIERA VIECIA STARA, PUBRATEINE

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

ponešto o našoj talijanskoj literaturi 20. stoljeća

Ligio Zanini autor je stihova iz kojih sam prekovao ovaj naslov – „naša zemlja drevna stara, pobratime“...
U podnaslovu spominjem „našu“ talijansku literaturu, pamteći lekciju Silvija Strahimira Kranjčevića (učitelja u Bosni), koji odbija molbu Vladimira Nazora da ga namjesti negdje u Bosni kako bi naučio dobar hrvatski jezik: Ostanite Vi na obali, jer svi ti rimski hramovi i mletački dijalekti i palazzetti dio su hrvatske NACIONALNE kulture. S.S.K. danas bi s ovom uputom Nazoru bio heretik (na obje obale Jadrana!), a ni meni koji više od stoljeća kasnije tvrdim nešto slično neće biti oprošteno niti „svojatanje“ niti pak „ugroza“, jer, dakako, kad velim „naše“ ne mislim samo na teritorij suživota dviju kultura. Naravno, u „naše“ (ovdašnje talijanske – kao i hrvatske i slovenske ubrajam i rodom ili životom ili djelom i istro-kvarnersko-dalmatinske talijanske pisce živuće u Italiji, što se u poneke „kriterije“ također ne uklapa, naravno.
Hoću odmah podastrijeti srž: jednu pjesmu na istroromanskom ili istriotskome (autor Ligio Zanini, Rovinjež, dobar mi pokojni prijatelj, robijaš na Golom, napisao i roman Martin Muma o tome, preveden i na hrvatski), i jednu na istrovenetskome (autorica Laura Marchig, iz Rijeke, bliska mi prijateljica). Posrijedi su dva britka autorska artefakta, lokalno-univerzalna, bujne poetičnosti, autentične artističnosti, arhaičnih govora. Radi se o tome da je gotovo svaka riječ u ovim drevnim govorima i ovim pjesmama naprosto semantem!
Pojašnjava Ligio Zanini svoju pjesmu „Pubrateine“ :
„Iz knjige na rovinjskom dijalektu 'Ribari i težaci', rovinjske novele, što ju je Raimondo Devescovi sam izdao 1894., doznajemo da se rovinjski seljak obraćao hrvatskom seljaku riječju 'pobratime'... Od drevnih vremena u našem dijalektu se pridjev 'viecio' pojačavao odgovarajućom riječju iz hrvatskog jezika, to jest 'staro'...
Imenica 'pobratim' (pubrateine) je nestala iz današnje upotrebe, ali izraz 'viecio-staro' još se upotrebljava“.

Ligio Zanini:

PUBRATEINE POBRATIME
Pubrateine, sigouro ti ta racuordi Jur se domišljaš, o pobratim,
dal lughito che ti m'arivi ugrajice ča si mi je ora
e de li veide ch'i t'incalmivo... i trsi ča san ti hi cipija...

I tuoi gaiardi bianci Tuoji vuoli bili
fiva muliseina la meia puoca tiera mekali su muoju brižnu zemlju
e svielte le miee man ganbiva a ruke mi žvielte pričinjale
el salvadago in ustran. diblje u domaće.

Cuntento ti ma ie da tu feia, Kuntiento si mi da šćier
ca favalando cume mei ča razminjući se z namon
la fiva la su' schera, je kopala suoj ried,
ca cantando e pirendo cun mei ča pivajuć i plačući s namon
la ma uo da tanti fioi. mi je dala svu tu dicu.

Ma la longa tanpastada Ma je grda nevera
masacra 'nda uo miese criatoure pobila čuda svita
dastrusendo i nostri loghi: rovinala naša mista:
la tiera xi turnada doura, i ziemlja nan se strdla
li veide xi rusagade dal lagrami. i loze nan zatrla troskot.

Pubrateine mieo, O pobratim muoj,
lassemo che li sigale canto ma neka nan črvčki čvrče
cume preima de la tanpastada. ka'i prija nevere.

Informatvini prijevod iz istriotskog u čakavicu je moj, a uz Zaninijevu opasku kako se riječ „pubrateine“ više ne koristi, moram reći da se riječ (i pojam) „pobratim“ više ne koristi ni u nas, istarskih Hrvata. Osobno, čuo sam je kada sam naučio hrvatski književni standard, ona je zacijelo došla u Istru s našim precima, imigrantima iz Morlakije (Vlaške, brdske Dalmacije), Hercegovine, Bosne, Crne Gore, tamo negdje u 16. stoljeću.
Preveo sam u istu čakavicu i pjesmu «Mati slavinska» (slavenska majka), Laure Marchig (kao i ostale citirane pjesme i citate), vrsne poetesse novije generacije, snažnoga iskaza, osobnog u strasnome vrisku zavičaja, ali i osebujno mondijalističkoga, i kada pjeva o Blake-ovoj planini (La montagna di Blake), i o bubnju kojem hoće skršiti hrbat, i o slavenskoj majci:

Laura Marchig

MARE SLAVA MATI SLAVINSKA
'Sti coli giali de tera che ciapa Ti brižići žuti zemlje ča se lipi
čiplje oči ka'i ccie kripke.
piziga i oci Come zize gagliarde.
A ti te lo domando mare slava Te pitan mati slavinska
che ti sburti in alto i sorisi de late ki rivaš u viške nasmih mlični
quale xe el mio sguardo originale ča je muoj prvanji vid
varado dal peto col primo respiro? hićen z prsi u prven zdihu?
Fra i mii maestri ti la più bestiale: Ti zvirska mrež maještri mi
che dai odori tui te go imparado ča z oduori ti san te navadila
el naso pien de miel e de cipola. nosa punega meda i žbulje.

Su la strada de fughe, de le scelte Na ten putu bižanja i izbire
vedo arpioni de lagrime e medaglie vidin kljuke suz i medalj
tuti che me zuca sve ča mi potiže
conceti e comozioni. pensire i miline.
Ma se straparme provo de 'sta tera Ma 'ko ću se zvuć z te zemlje
resta striche de pele e sangue amaro. ustaju friži kože i krv žuka.
Lechime alora le feride, insegna Lizni mi donke rane, naputi
a rispetar la piera, el oro, el zolfo poštivati stinu, zlato, šuolfer
e la maniera de intuir la quieta i muod da razumin mir
doglia che scava e che ne fa contente. babinje ča riva i smo kuntiente.

Upućujem se u ovaj zapis posve jasnog nauma: kroz dvije autorske pjesme-paradigme koje odmah kažu sve, kroz psiho-mentalni ambijent, dihotomičnu Istru, njena dva paralelna kulturalna kruga, dva autohtona i autentična romanska i jedan hrvatski dijalekt – raščistiti moguće dvojbe. Posrijedi su dva istarska romanska govora: istriotski, ili istroromanski (rovinjska varijanta), koji je zapravo jedan od najstarijih romanskih post-latinskih jezika uopće milenijskoga kontinuiteta, i riječke inačice mlađega istrovenetskog govora, uvriježenoga po Istri i Dalmaciji od doba mletačkih conquista, dakle od 13. stoljeća do sloma Serenissime pred Napoleonom.
Brojne su varijante venetskoga govora na ovim stranama Jadrana: tršćanski, istrovenetski (koparski, pulski, fjumanski, zaratinski), ali osobito su kulturalno bili osebujni arhaični i posve autentični istroromanski govori, zacijelo razvijani od doba raspada Zapadnog Rimskog carstva – veljotski (krčki) i dalmatski (delmatski), posve izumrli, na žalost, kao i ladinski, koji su u romanskoj matrici imali natruha i ilirskih i grčkih i slavenskih vokabulara, te dobro očuvani istriotski naših „bumbara“ (boumbari), najstarijeg istarskog življa uopće, koji se govori u Rovinju (Rovigno), Balama (Valle), Vodnjanu (Dignano), Galižani (Gallesano), Šišanu (Sissano).
Ujedno, izabrao sam ove dvije izvrsne pjesme i prepjevao ih na vlastito narječje, zapadnoistarsku čakavicu, hoteći (umjesto razlaganjem) autentičnim artefaktima u tri (srećom još vrlo živa) jezika plasirati vitalistički i artistički habitus i habitat u njima samima. Kao i ukazati na jednost istarske dvojnosti, dvije posve različne kulture i jezika koji kohabitiraju stoljećima, prepliću se i uzajamno „kontaminiraju“. Ali to nije tema za ovu priliku.
Tema jesu naši talijanski spisatelji 20. stoljeća, a posvojnost, dakako, nije posesivne (posvojne, prisvojne), nego kulturalno-teritorijalne naravi: naši, jer ovdje žive, sa Slovencima i Hrvatima, i jer pisci kao kolege jedni druge znamo i čitamo i prevodimo se uzajamno i javno zajedno nastupamo desetljećima; jer smo „pubrateini“. Naši, jer te literature pripadaju kako matičnim kulturama (Italije, Hrvatske, Slovenije), tako i jedna drugoj u svome zavičajnom ambijentu, bivajući tako neprekidno u dinamičnoj interakciji, pobuđujućoj, jedna se s drugom odmjeravajući, primjeravajući, ogledajući i ugledajući se uzajamno, referirajući i polemizirajući, makar je katkada taj ogled (uzajamni) nalik odrazu u mračnome zrcalu nacionalnih histo(e)rija zapravo poput „Slike Doriana Graya“.
Jer interetnična borba za supremaciju i dominaciju naprosto je isključivala onog drugog i drukčijeg, počevši od druge polovine 19. stoljeća, pa sve do danas. Mi ćemo ponosno i danas zapjevati narodnjačku himnu „Krasna zemljo, Istro mila/ dome roda hrvatskog“, pa nemam što odgovoriti kolegi Talijanu, u našem uznositome istarskom euroregionalizmu, kada me upita „dome roda hrvatskog? A gdje smo mi?“. Kao što će Pier Antonio Quarantotti Gambini u Trstu 1945. sa „čuđenjem“ gledati „malene, tamnopute, povijenih nosova“ Slovence, jer Slaveni koje je on znao (rođen u Pazinu), bili su visoki i elegantni, ali oni su morali biti „Hrvati ili intelektualci“!!!
Od građanske revolucije 1848. do danas, kroz dva svjetska rata, po nekoliko državnih zastava i himni i vojski u jednoj jedinoj generaciji, kroz biblijske valove exodusa („ne-Talijani“ – Austrijanci, Mađari, Česi, Slovaci) odlaze u desetinama tisuća poslije 1918.; Hrvati i Slovenci, suočeni s „etničkom bonifikacijom“ i kulturocidom odmah za njima, opet na desetke tisuća, a Talijani (ali i Slaveni) bježe od jugoslavenskog nacional-revolucionarnog radikalizma poslije 1945.
Hoću reći, ta dva Črnjina kulturna kruga, harmonično okrećućih se kotača istarskog vozića upregnutog o tovara (osel, osao, magarac, asino, samer, mus), nakon 1848. (pa do 1975., Sporazum iz Osima) vrte se u nasuprotnim smjerovima. I tek ćemo sredinom 1990-ih na prvom (i jedinom do sada) Sveistarskom kongresu u Puli, Fulvio Tomizza i ja re-formulirati te krugove u tri kotača „istarskog tricikla“.
Dvije kulture i literature kroz stidnu i stupidnu nacional-„romantiku“ Ottocenta naprosto „ne vide“ jedna drugu, osim s prijezirom i mržnjom, i uvijek kroz negaciju i diskvalifikaciju. Premda ovdašnji pisci nikada nisu prihvatili rasističku retoriku kakvu je Talijanima ponudio Gabriele d'Annunzio – „van kopilansko roblje s vašim smećem i svinjskim izmetom“, kao ni naša strana odgovor u istom tonu „Van š njima! Van š njima! Nećemo ih mi!“
Jer uvijek kola i bridi našim nervima topla ideja convivenze, suživota, strpljivosti i trpeljivosti, naprosto genre-de-vie u minulim stoljećima, i nju iskazuju s talijanske strane jedan Niccolò Tommaseo u istom dobu razdora, zatim Angelo Vivante, Biagio Marin, Fausta Cialente, Enzo Bettiza, Fulvio Tomizza.
Početkom 20. stoljeća zacijelo je najvažnija socijalno angažirana osoba Giuseppina (Maria Sandra) Martinuzzi (Labin 1844. – 1925.), samouka učiteljica, političarka, agitatorica i aktivistkinja, publicistkinja i književnica široke kulture. Među njenim književnim djelima treba istaknuti ono naslovljeno Nepravda (L'ingiustizia). Iz talijanske građanske obitelji, u ranoj mladosti iredentistkinja, ali rastući u rudarskome ambijentu postaje militantna socijalistkinja, posve predana radničkoj stvari. U članku „Dva proletarijata“ zapisat će: „Dakle, slavenske škole za Slavene, talijanske škole za Talijane, odnosno, pismenost svima, to moramo željeti. Čim svi nauče čitati, političko pravo glasa dobit će na vrijednosti.“ Giuseppina Martinuzzi jest „revolucionarna književnica“ (Giacomo Scotti) i novinarka. Ona piše revoluciju dva desetljeća prije Oktobra i Labinske republike:
„Talijani i Slaveni, zajedno/ u velikom čovječanstvu,/ oploditi moramo sjeme/ nove civilizacije“, kao i čistu liriku u pjesmi „Istarska lastavica“ („La rondinella istriana“), koju je Dario Marušić sjajno uglazbio i (dvojezično) prepjevao: „O rondinella dalla penna nera/ Che voli la mio balcone innazi sera/ O lastrovice puna si kuraja/ ča iz mojega kraja doletevaš“...
Enrico Morovich upisat će u poeziju „hrvatsku staricu“ na riječkome groblju, Mate Balota (Mijo Mirković) napisat će potresan nekrolog svome kumu (Talijanu vlastitim izborom) Bedrini; kao što će Zvane Črnja, kad sam doveo k njemu u Ičiće Fulvija Tomizzu, zapisati kako se spremao za susret „s drugom stranom“ i nenadano shvatio da nema druge strane, da postoji samo jedna istarska strana, strana stradalnika i patnika. I zato sam, u mnoštvu izvrsnih poetskih artefakata, posve pristrano izdvojio baš ove dvije pjesme, koje utvrđuju ambijent i aromu, dah i duh convivenze.
Molim za ispriku kolege Talijane što se kao „većinac“ uopće usuđujem baviti njihovim „manjinskim“ svijetom, i izvinjenje općenito i uopće, što ću u ovome zapisu pomalo intimizirati; ali prisan (dakle i subjektivan) je moj odnos s mnogim talijanskim autorima s ove strane Jadrana (i s one). Neki su od njih umrli: Lucifero Martini, pjesnik i izvrsni organizator prekograničnih susreta pisaca, uz poeziju, smijeh i vino u Opatiji, onomad; Ligio Zanini koji mi je sa smiješkom sasuo u prah i pepeo (svaki) nacionalni mit, veslajući u svojoj battani (kako se zove vrst barke, a i središnji talijanski literarni časopis u Rijeci) – „ zemlja ne pripada nikome, mi pripadamo zemlji“; Fulvio Tomizza, sa svojih tridesetak romana o Istri, od kojih je cijela jedna gigantska istarska paradigma i demitizacija Bolji život, u čiji spomen već deset godina raspravljamo o prekograničnosti na Forumu Tomizza Umag–Koper–Trst i dodjeljujemo nagradu za kratku prozu Lapis Histriae (istarska pisaljka, kao i istarski kamen) – na čiji je natječaj do sada prispjelo nekih tri stotine radova na talijanskom, slovenskom i „svim štokavskim jezicima“.
Fulvio Tomizza (1935. – 1999.), kada ga već spomenuh, najbolji je „izgovor“ za ovaj moj krajnje subjektivni pogled na talijansku istarsko-kvarnersko-dalmatinsku literaturu Novecenta. Svojim djelom i životom neprekidno je hodočastio na obje obale Jadrana, kao kolos s Rodosa, u obje države i kulture, kao vrhunska paradigma „našijenaca“, stoljeće nakon što je Niccolo Tommaseo (1802.-1874.), Šibenčanin rodom, u Veneciji postao jedan od najvećih lingvista Italije - posljednji u nizu slavnih „Schiavona“, Krleži tako dragih (a objavio je i svoje Iskrice na hrvatskome), koji su dali zamjetan prinos talijanskoj kulturi i Italiji i Europi. Koliko i rodnoj grudi. Fulvio Tomizza objavio je tridesetak romana, mahom s istarskom tematikom, i zacijelo je najuspješniji istarski pisac uopće, prevođen na mnoštvo svjetskih jezika. S ponosom moram ovdje naglasiti da je najviše prevođen upravo na hrvatski.
Možda smo Mate Maras i ja, na Črnjinu inicijativu, početkom 1980-ih i izravno sudjelovali u raskidanju podmukloga rasističkog povjesma između jadranskih kultura. Jer kada smo preveli La miglior vita (držim, najbolji Tomizzin roman, dobitnik najuglednije talijanske književne nagrade Strega, preveden na sve svjetske jezike), uslijedile su denuncijacije (iz nekih dogmatskih krugova, boračkih i crkvenih) i cijela kampanja protiv objavljivanja tog krajnje tolerantnog djela, u kojem kroz jedan ljudski vijek zvonar Martin Kružić dočekuje i ispraća države i nacije i njihove svećenike, među kojima su i dva moralna stupa, jedan pop Hrvat i jedan domaći Talijan. Ondašnja politika je razumno presudila, i Bolji život je objavljen u izvrsnoj biblioteci Čakavskog sabora „Istra kroz stoljeća“, a Fulvio Tomizza dočekivan je kao apostol suživota u Puli, Kopru, Rijeci i Zagrebu.
Osobno, izgubio sam svoj „pobjednički mir“, jer prihvativši Tomizzu kao brata (uvijek izdvajam jednu njegovu posvetu mi na hrvatskome „Brate moj, smo ali nismo!“), prihvatio sam i stradanje i trpljenje Talijana kao svoje vlastito; i kao uzdarje na prijelomni Bolji život napisao svoje „drugove i dugove“, roman Riva i druži.
Tomizza je objavio, rekoh, niz sjajnih romana: Materada, Djevojka iz Petrovije, Obrnuti toranj, Zlo dolazi sa sjevera, Dalamtinski san, Franciska, on je općeprihvaćeni i uvaženi Talijanski pisac, ali ujedno i hrvatski i slovenski pisac, a ponajviše je istarski pisac, istarski talijanski, hrvatski i slovenski pisac, pisac sa granice, pisac granice, prekogranični pisac. Isto tako, Tomizza je, smatram, i izravni pokretač novog pograničnog diskursa. Izravno ili neizravno, svojim je djelom pokrenuo lavinu nove pogranične literature, novog, otvorenog, humanističkog dijaloga, pa i niz romana koji će uslijediti, autora kao što su Schiavato ili Ugussi, a s hrvatske strane Fabrio ili pisac ovih redaka. Nije tu posrijedi neka njegova „učiteljska“ uloga, nego je Tomizza primogenitus istarskog, romansko-slavenskog, jadranskog dijaloga i kontakta.
Pokrenuo je „romansirani dijalog“, dijalog kroz romane, susret romana, kulturalni kontakt romanske i slavenske kulture, između dvaju jezika, između dviju obala Jadrana koji nije postojao sve tamo od doba renesanse, kada su hrvatski pjesnici Dalamcije pjevali istodobno na svome jeziku, kao i na talijanskom i latinskom.
Nastalo je novo stanje, s Tomizzom, i ono je naprosto stvorilo ovdje ambijent kulturalne tolerancije i nadvisilo dominantni duh nacionalističke retorike, mitomanije i kolektivne psihopatologije, koji nas je sve zajedno prožimao kroz minulo stoljeće (1848. – 1975.).
Zato je Tomizza, svojim djelom i djelovanjem, kako rekoh, ujedno najjasniji razlog za podsjećanje na još neke talijanske pisce s ovoga podneblja, koje je u Italiju i bijeli svijet odnio tsunami isključive i nasilne historije. I kada je riječ DE HISTORIAE HISTRIAE, „vratiti“ barem djelom i prihvaćanjem te ljude u njihov, naš zavičaj, u našu kulturu – to postaje uvjet harmoničnog susreta nas samih s nama samima, s tom našom strahotnom poviješću, s odbačenim „pobratimom“. Do Tomizzinog Boljeg života bili smo svatko u svome životu, ovdje si morao biti ili Hrvat, ili Talijan, htio to ili ne, a Tomizza je i živeći i pišući malo u Trstu, malo u Materadi, sve do smrti, odbacio (retorički i literarno) to pasatistično AUT-AUT (ili-ili) pretvorivši ga u povijesno ET-ET (i-i). Dakako, imao je, rekoh, predšasnike kakvi su bili svi oni glagoljaši, latinisti, schiavoni, dubrovački, hvarski, zadarski sonetisti (u dva jezika), napose pak veliki reformisti istarski (Lupetina, Vlačić, Trubar, Vergerio), iskreni humanisti Tommaseo, Saba, Cialente, Bettiza, Balota, Črnja, i osamljene individue koje nisu pristajale na modu historije, poput dvaju Riječana, Osvalda Ramousa (u Jugoslaviji) i Enrica Morovicha (u Italiji).
Riječanin Enrico Morovich (1906. – 1994.) jedan je od najvažnijih nadrealističkih pisaca Italije, opažen već 1936. svojim prvim ozbiljnim djelom Krčma na brzacima, kao i kasnijima kao što su Seljaci na planinama, Zeleno odijelo, Noći s mjesečinom. Otišao je iz Rijeke u egzil 1950. i živio mahom u Genovi.
Pier Antonio Quarantotti Gambini (1910. – 1965.), rođen u Pazinu, živio u Kopru, Trstu, Veneciji, autor je značajnog romana Na valu krstarice (objavljen i na hrvatskome, „Istra kroz stolejća“, Čakavski sabor), te knjiga Vojnikova ljubav i Konji iz Tripolisa.
Enzo Bettiza (1927.), Splićanin, jedan od najuglednijih novinara u Italiji, autor je romana Tršćanski fantom i sjajnog autobiografskog romana Egzil, prevedenog na hrvatski, te esejističkih i publicističkih djela kao što su Izgubljena knjiga, Dani revolucije, Krune i maske.
Od Morovicha do Tomizze cijeli je niz umjetnika koji su otišli u exodus poslije Drugoga svjetskog rata, kao što su poslije Prvoga pod sličnom prinudom morali odavde otići veliki Srečko Kosovel ili Ive Mihovilović ili Mijo Mirković (Mate Balota).
Među talijanskim autorima s istočne obale Jadrana, koji će na zapadnoj obali Jadrana (i diljem svijeta) postići zasluženu svjetsku slavu, zacijelo je među najistaknutijima Riječanin Paolo Santarcangeli (Pal Schweitzer), 1909. – 1995., Židov mađarskog materinjeg jezika, koji piše gotovo isključivo na talijanskome, i koji je napisao svoj riječki roman Luka obezglavljenog orla, a osobito se proslavio svojom diljem svijeta kultnom Knjigom labirinta, u kojoj veličanstveno sparuje literaturu, slikarstvo, arhitekturu i arheologiju. Umberto Eco zapisuje u predgovoru da je Knjiga labirinta – labirint iz kojega se granaju „mitološke staze, filološki hodnici, antropološki rovovi, poetične nizbrdice“. Santarcangeli je autor još niza izvrsno primljenih knjiga, napose u intelektualnom svijetu: Homo Ridens, Confiteor, U babilonskom zatočeništvu.
Uza nj, tu je i Gino Brazzoduro, Riječanin rođen 1925., apsolutni pjesnik egzila čiji su već sami naslovi posve nedvosmisleni: Granice, Preko linija, Između Scile i Haribde:

DRUGI
Otiđite.
Tamo vas čekaju.
Upućuje se mirno
prema drugoj obali
gdje žive
Drugi.
- Drugi?
Nismo li
mi još ovdje
drugi?
Isti narod
još zakratko
odijeljen.

Brazzoduro prosuđuje: „Nastala je nova pogranična moralnost kadra nadvladati shematsku rigidnost“, versificirajući ideju u pjesmi „Stranac“: „Tko će ikad slušati/ njegove nevjerojatne priče/ u jeziku koji za vas/ nema riječi.“
Na tome tragu (kontakta s „barbarskim slavenskim svijetom“ – što talijanska iredentistička kultura odbija!) dosljedan je i Franco Vegliani, 1915. – 1982. (otac mu je kao sudac, rodom s Krka u vrijeme fašizma promijenio, po rasističkom zakonu, svoje prezime Sincovich u Vegliani – Krčanić recimo, jer Krk se na talijanskome naziva Veglia – spomenuh i drevni romanski dijalekt VEGLIOTO). Franco Vegliani živio je na Krku, u Opatiji i Rijeci, a izdvojiti valja dva njegova izvrsna romana Suđenje u Voloskom (Talijanska drama u Rijeci izvela je dramatizaciju) i Granicu, roman koji je također dramatiziran i po kojem je snimljen igrani film.
Jedan od istaknutih istarskih novinara i pisaca u egzilu svakako je i Guido Miglia (1919. – 2009.). Sjećam se dobro kad su se preda mnom pograbili istarski hrvatski emigrant iz Italije, novinar Ive Mihovilović i istarski talijanski emigrant iz Jugoslavije, novinar Guido Miglia, da bi se godinama poslije prijateljski dopisivali. Guido Miglia u jednom zapisu podsjeća na velikog hrvatskog pjesnika iz Istre, Matu Balotu (Mijo Mirković): «Mi smo dva prognanika, on je opet stekao rodni zavičaj, ali ja nikada.» Miglia je napisao niz važnih knjiga o Istri, mahom pripovjedaka i putopisnih zapisa: Istarske skice, Naši korijeni, U Istri – dnevnik, Istra kao hrast, Staze sjećanja.
Diego Zandel, rođen 1948. u izbjegličkom logoru, napisao je niz knjiga s istarskom tematikom, uvijek, poput Tomizze, tražeći koncilijantnu nit: Izgubljeni sin, Istarske priče, Moja priča iz zemlje Istre, Riječko-istarske priče (upravo objavljene i na hrvatskom), Granice mržnje.
Zanimljiva je, ako ne i bizarna, pojava „protu-exodusa“. Jer dok Talijani masovno napuštaju Jugoslaviju nakon što je Mirovnim sporazumom s Italijom 1947. Istra (Slovensko primorje, Rijeka i Kvarnerski otoci, Zadar, Lastovo) pripala Jugoslaviji, u Jugoslaviju iz Italije dolaze graditi komunizam mnogi Talijani, poput nekih 2.000 radnika mahom iz Monfalconea (Tržič), te nekoliko pisaca i intelektualaca, iz ideala i ideologije, među kojima i istaknuti sveučilišni profesor, književnik Eros Sequi (Treviso 1912. – Beograd 1995.), talijanski oficir koji prelazi na partizansku stranu, o čemu će kasnije objaviti dnevnik Vidjeh i romansirane partizanske zapise Bilo nas je mnogo.
Giacomo Scotti (1927.) doći će iz Napulja u Pulu 1947., kada većina Talijana napušta grad. Scotti, izvrsni pjesnik, plodni pisac, strasni novinar, objavljuje desetine knjiga desetljećima, vrsni polemičar, „neugodni pisac“, zapisat će stih:
„Ljubio sam dvije domovine, sve do bijesa
ne vjerujete li
pogledajte moje rane: moje je meso
od njih sve rascvjetano“...

Alessandro Damiani (1928.), umni gramšijevac, perfektni stilist, iz rodne će Kalabrije zapravo krenuti u Grčku da se bori za komunističku stvar, ali će ga rezolucija Informbiroa zateći u Rijeci, gdje živi i danas. Bruno Maier, spisatelj i književni kritičar, istarski egzilant u Trstu, koji se iznimno bavio ovdašnjim talijanskim piscima, za Damianija će reći da je „lucidni sudionik“ povijesti ali i njen „odaljeni svjedok“. U blistavoj knjizi eseja Ostati na Itaki, zapisao je Damiani o ovdašnjim Talijanima: „Volim kod ovih ljudi njihovu izmučenu povijest, tragove velikih došavših civilizacija, žilavost, jezičnu i dijalektalnu različnost; mrzim, ponekad bijesno, njihovu izvjesnu indolenciju.“
Lucifero Martini (1916. – 2001.), Firentinac pulskih korijena (živio u Rijeci), pjesnik, pripovjedač, esejist, dramatičar, kritičar, zapisat će na Kefaloniji 1943., kad su Nijemci strijeljali Talijane koji nisu htjeli s njima:
„I ne usudismo se brojat nas
ne htjedosmo znati
da nas je za jednog manje.“

Sequi, Martini, Damiani, Scotti i drugi, poslije exodusa, u koji odlazi gotovo cjelokupna talijanska inteligencija, ujedno će utemeljiti novu shemu literature i kulture, još dok traje rat, a u ranome poraću dnevne novine («La Voce del popolo» – glas naroda), časopise (La Battana), radio-stanicu (zatim i televiziju) u Kopru, Talijansku dramu u Rijeci, Centar za povijesna istraživanja u Rovinju. Među pokretačima kulture djeluju i domaći Osvaldo Ramous, Andrea Casassa, Domenico Cernecca.
S one strane Soče, ezulski pjesnici fiksiraju svoju bol i nostalgiju, ali zbiljskoga kontakta nema, zbog rata i spora oko Istre, zbog exodusa, zbog „Tršćanske krize“, zapravo sve do sredine 1970-ih i velikog uzajamnog otvaranja nakon potpisivanja Sporazuma u Osimu 1975. godine. S ove strane granice, „i rimasti“ ( preostali, ostali – kako ih emigraranti s visoka nazivaju, kao i Slovenci svoju manjinu u Italiji, „zamejci“, prekograničari) najprije će godinama pjevati svoje ( i naše) „mi“, prije nego dosegnu svoje „ja“; pjevat će (i ćemo) kolektivnu kulturalnu matricu pobjede nad fašizmom i revolucije i internacionalizma. Dakako, bit će precizno organizirani i gotovo izolirani u svojim Circolima (Circolo italiano di cultura), kulturnim klubovima, getima jugoslavenskog nacionalnog, nerijetko nacionalističkog bratstva-i-jedinstva, nakon što smo mi „alogeni“ (inoroci) pretrpjeli fašistički kulturocid.
I ta će matrica dati ploda. Da podsjetim na snažnu poeziju i prozu Sequija, Martinija, Scottija, Damianija, ali i suštinski odaljenog intimista među njima, kakav je bio Osvaldo Ramous (Rijeka 1905. – 1981.), osnivač i prvi direktor Talijanske drame, sa svojih devet knjiga pjesama, nekoliko dramskih tekstova, desetak radio-drama, bezbroj kritika i eseja i tri romana: Galebovi na krovu, Serenada smrti i Kartonski konj (objavljen nakon četrdeset godina, jer govori o exodusu). U svojim djelima Ramous iskazuje „suzdržani modernizam“, hermetičnost autora uvijek bježećeg od politike, zauzimajući se za slobodnu poziciju talijanske kulture u nas, „nezavisno od izmjena stanja s ove i s one strane granice“, kao i za „zbližavanje kultura u doticaju... dviju obala Jadrana“. Prvu zbirku pjesama, U tršćaku, objavit će Ramous 1938. godine. Još 1969. zagrebačka „Zora“ objavit će njegovu knjigu pjesama Riječ u vremenu. Nedavno objavljena je Ramousova knjiga sabranih pjesama – Sve pjesme (Tutte le poseie), odličan potez riječke nakladničke talijanske kuće EDIT, dolično uzdarje tom velikom pjesniku i dar čitateljima.

Osvaldo Ramous:

LANCI
Bolovao sam od lanaca
zvukova
i neprohodnih krugova
svjetla.
A ritam, ritam neprestani:
krv,
zvijezde, godišta.
Vrijeme je samo brujanje
zvona.

Naravno da će Talijani u Hrvatskoj ostati rascijepljeni između matične domovine i zemlje u kojoj žive, koja se pak rasula a oni ostali opet razdvojeni nadvoje-natroje, kao u onoj narodnoj žalobnici: Hrvatska, Slovenija, Italija. Istina povijesna još je jedna: nakon Serenissime, Mletačke republike koja je održavala dva kulturna kruga (romanski i slavenski), i nakon carske habsburške spretne dominacije nad dvaju već zavađena svijeta strovaljena u ponor povijesne fojbe, jame, kroz dva svjetska rata i dva suprotstavljena nacionalizma nakon tih ratova, istina jest da je jedino antifašizam, konkretni, usmjeren osobito protiv lokalnog rasističkog pograničnog fašizma, uspio iznova zbratimiti (Pubrateine, Pobratim) u partizanskoj fratellanzi (bratstvu) Hrvate, Slovence i Talijane.
Moram naglasiti i jedan osobito bolan historijski aspekt za ovdašnje Talijane: oni su dominirali stoljećima, ekonomski, politički, kulturalno. Jer, bez obzira na statistiku (popis stanovnika u Julijskoj krajini 1910. bilježi nekih 650.000 Hrvata i Slovenaca i 350.000 Talijana), gradovi su odreda bili talijanski, odnosno talijanske kulture. A poslije Drugoga svjetskog rata, slavensko se selo (istarsko i jugoslavensko) prelilo u napušteni romanski grad, a šačica preostalih Talijana (spalih na nekih 30.000 duša na području Istre i Kvarnera), našla se podčinjena trijumfalnom hrvatskom i slovenskom seljaku-partizanu, surovom i sirovome ratniku i revolucionaru. Doduše, rekoh već, antifašizam je bio učvrstio svoj amalgam – bio je jedini pravi razlog ostanku dijela talijanske populacije u Jugoslaviji, ali i u tom revolucionarnom slavlju pobjednički govornici znali bi izustiti „drugovi Hrvati, Slovenci i pošteni Talijani!“ (kao što je diljem zemlje iz „bande“ izdvajana „poštena inteligencija“).
Zato taj povijesni kontekst, naravno, uvjetuje i literaturu, i nije posrijedi tek spomenuto „mi“ naspram“ja“ matrica kroz koju rat i antifašizam i razdijeljenost Talijana od Italije rezultiraju „idejama (ideologijama) i idealima“, nego je dramatični povijesno-društveni kontekst, dakako, ono što i umjetnika određuje, uvjetuje, prigušuje, sputava, ali i inspirira.
Prijelom, napose kvalitetom iskaza, nakon golootočkog iskustva, u istarskoj će književnoj produkciji (ne samo talijanskoj), uz Osvalda Ramousa, sočno i moćno artikulirati osobito Ligio Zanini. On živi povijest kao direktni protagonist, i kritički je poima, e da bi je kroz stih posvojio i interpretirao ono „ja“ u našem „mi“.
Moja pak generacija, propisavši javno tamo šezdesetih godina, odmakla se od historije&revolucije kao modusa scribendi, opisavši svoje (djetinje) traume i frustracije o istim tim kolektivnim dramama, matricama, mitovima i mitomanijama i psihopatologijama sudaranih i sapletanih etniciteta i entiteta. Taj naraštaj ujedno će se ozbiljno latiti proze i objaviti (mahom u svojim zrelim godinama) nekoliko nezaobilaznih romana:
Nelida Milani (1939.) zacijelo je među iskazanim osobnostima ovdašnje talijanske literature i litrerarne znanosti 20. stoljeća, kao i istaknuta pedagoginja. Objavila je roman Kartonski kovčeg i priče Trulo jaje (dvojezično), a ona i Ana Maria Mori, četveroručno, roman Bora – Bura, „dijalog dviju žena o exodusu“ (Claudio Magris), jedne koja je otišla iz Istre (Mori), i jedne koja je ostala ovdje (Milani), dijeleći isti jezik i kulturu, zavičajni sentiment i bol razdora.
Mario Schiavato (1935.), napose vrstan dječji pisac, u zrelijoj će dobi napisati jedan od ključnih romana istarskoga Novecenta Terra rossa e masiere (Crlenica i gromače), preveden na hrvatski, u kojem se bavi narečenom historijom, perfidnom i zlotvornom, uglavnom razlažući povijest jedne vodnjanske obitelji kroz dva svjetska rata i dva jednako tegobna poraća.
Ezio Mestrovich (1941. – 2003.), novinar i pisac, ostavlja za sobom barem dva izvrsna prozna djela, roman U Rijeci jednog ljeta (o Riječanima kroz noviju povijest, domaćih i rasutih po svijetu), te Fojba u jesen.
Claudio Ugussi, 1932., slikar i pisac, napisat će na iste istarske teme roman Razdijeljeni grad.
Zamjetna je produkcija poezije i proze na književnom talijanskom i na istrovenetskom dijalektu, među autorima moje generacije, rođene pred rat, u ratu i ratnome poraću, kao što su Ester Sardos Barlessi, Anita Forlani, Gianna Dallemulle Ausenak, Umberto Matteoni.
Možda ću suviše smiono ustvrditi da je mojoj generaciji dopalo i čišćenje Augijevih štala odnosnih nacionalizama, i to ne samo u literaturi. Dakako, nije tu posrijedi neki istrijanski mirakul, nego naprosto golo životno osvješćenje sinova i kćeri poginulih poraženih očeva i poginulih očeva pobjednika (ako ovo nije prejaka riječ), i tako smo, svatko na svoj način, naravno, na tragu Tomizzinog Boljeg života, potražili i našli intimnu povijesnu istinu – da je BOLJI ŽIVOT iz istoimenoga romana tek svećenički eufemistički anagrafski zapis za Onaj svijet, za smrt nekoga koji, dakle, nije umro, nego je PREŠAO U BOLJI ŽIVOT. A naši djedovi odlazili su u bolji život u Galiciji i na Soči u Velikom ratu, i četvrt stoljeća kasnije u logoru na Rabu ili u Podhumu strijeljanih talaca, ili Lipi spaljenoj zajedno sa svima živima, kao i u fojbama kroz strašnu starozavjetnu odmazdu za počinjena i nepočinjena zlodjela. Zločin nad zločincem, naravno, također je zločin, talijanski fašistički ili jugoslavenski partizanski, ali sa tim se zlodjelima ni Italija ni Jugoslavija (Hrvatska i Slovenija) još nisu suočile, osim u književnosti, a naročito se nismo suočili sa zlodjelima počinjenim u naše ime.
Tomizza, Zandel, Milani, Ugussi, Schiavato, Mestrovich, pa do najmlađe Gabrielle Chmet koja se u svojoj Istarskoj priči pokušava odrediti spram djedova iredentista i komunista. Ali, pad Zida i veliko oslobođenje od boljševizma, naročito Istoka, i jezivi balkanski ratovi, donose nam ovdje uz ove već „pomirene granice“ i uzgon novih pograničnih nacionalizama, i opet se obnavlja izazov za spisatelja; pristati na „svoju stranu“, ili nastaviti kontakt s „drugom stranom“. Prevladavajuća kolektivna čuvstva na ovim granicama ipak su u brazdi broda convivenze, i oslobođena ljudska misao i znatiželja više se ne mogu zatvoriti u kavez Viših Interesa i nacionalne patetike.
Zapitao sam se, negdje, kakav bi roman napisao danas Fulvio Tomizza, koji je 1999. prešao u bolji život, zapravo neutješan što se veliki istarski san re-programiranja duha negdanje mletačke convivenze nije ostvario; ako je već revizionizam na obje obale Jadrana prokazao antifašističke pokrete kao naprosto komunističke, „dakle“ i zlotvorske, a naziv partizanske fratellanze – bratstvo, fraternité iz Francuske revolucije koju također „revidiraju“ – valjda na cijelome svijetu nosi još samo talijanski riječki pjevački zbor. Možda bi Tomizza danas napisao GOLI ŽIVOT, o ljubavi, recimo, Kurda bjegunca na Zapad i Senegalke bjegunice na Sjever, njega deportiraju, ona odlazi u Francusku, vanbračnu im djecu u Trstu posvaja starija obitelj istarskih emigranata?
Zacijelo se opaža još jedna moja subjektivna ljubav, ona za dijalekt. Na općenitoj razini, držim da će „regionalno“ nadvisiti „metropolizam“ (kako je prognozirao Grgo Gamulin), odnosno, da će lingvistički purizam i akademizam i kulturalni integrizam možda jednom shvatiti da je narječje (argo, slang, koine, šatra) jedino sredstvo očuvanja Jezika, a ne opasnost za Nacionalni Jezik. Taj je pak Jezik do jučer tek trpio narječje kao nešto lokalno i regionalno, i stoga nevažno i marginalno. Istarsku kulturu, romansku i slavensku podjednako, uvjeren sam, održava u životu naročito snažno iskazano opredjeljenje za pisanje u dijalektu. Tu valja naglasiti da dijalektalna književnost i poezija (narodna i narodska, tradicijska i autorska, pisana i pjevana), iako na nju službena kultura gleda s visoka, obilježava cijelo 20. stoljeće, te da je u općoj literaturi ambijenta ne samo izborila vlastito mjesto, nego i nerijetko dosegla estetične vrhunce.
Nije tu posrijedi tek autentičnost i autohtonost vokabulara majčinog mlijeka, sintakse i semantike (i semiologije, kad već pretjerujem; jer se dijalektalnost i uopće zavičajnost prelijevaju iz pehara poezije po tlima likovnim, arhitektonskim, gospodarskim); posrijedi je naprosto „arhitektura arheologije“ ili „arhitektura arhaičnog“, autentičnog, autohtonog.
Nelida Milani Kruljac i Elis Degenghi Olujić (čijim pomnim zapisima mogu zahvaliti osobni dobar uvid u talijansku literarnu produkciju Istre i Kvarnera, osobito kod manje mi znanih, mlađih autora), dvije su postojane karijatide literature i kulture, literarne historije i kritike ovdašnjeg talijanskog književnoga kruga. Obje ukazuju na svježinu, osobnost, dinamičnost, intimizam, historičnost, tradiciju, autentičnost, ekspresivnost, poetičnu izvrsnost poezije na dijalektima.
Zapisat će Nelida Milani: „Dijalekt živi u ravnovjesju između stvarnosti i poezije, realističan je i ujedno simbolično-metaforičan, spoj primitivnog i modernog, jednostavnog i problemskog“. Jednako prosuđuje Elis Degenghi: „Istro-kvarnerski dijalekti iskazuju zasebnu i osebujno življenu stvarnost, i jezičnim iskazom kadri su, naspram jezičnog standarda (talijanskog, hrvatskog ili slovenskog), uvjetovanoga sve više bezličnim dnevnim poslom, spasiti poeziju i doseći njenu funkciju kritičkog i osobnog odnosa između 'ja' i 'duše'.“
Talijanski kulturni krug Istre i Kvarnera (kao i hrvatski, a i slovenski) pomno njeguje dijalektalnu poeziju već desetljećima, premda isprva gledan s visoka (kao i hrvatski dijalekt). Dijalektalni poetski izričaj iznjedrio je prvorazrednu poeziju i cijeli niz pjesnika koji se spremno iskazuju u svome narječju.
Tako će generacija rođena u drugoj polovini 20. stoljeća snažno obilježiti talijansku literaturu Istre i Kvarnera krajem 20. i početkom 21. stoljeća; tu su Adelia Biasiol, Lidia Delton, Loredana Bogliun (iz Vodnjana, istriotske oaze, koju desetljećima organizira i artikulira Anita Forlani, i sama pjesnikinja), Romina Floris iz Bala, Vlada Acquavita iz Buja, Ugo Vesselizza i Roberto Dobran iz Pule, Isabella Flego, Maurizio Tremul, Marco Apollonio i Aljoša Curavić iz Kopra, Laura Marchig iz Rijeke.
Loredana Bogliun s desetak knjiga pjesama, među kojima Ja sam kobac, Malena, Masiere/Gromače (dvojezično), Ugo Vesselizza iz Pule s knjigom pjesama Pjesme i pripovjedaka Elegija za ulicu Castropola, Maurizio Tremul iz Kopra sa zbirkom pjesama Vjetar u protusvjetlu i priča Himerični snovi adolescenta, Roberto Dobran iz Pule, s pjesmama Implozije, Laura Marchig iz Rijeke sa zbirkama Lilith i Od zlata do sumpora, zatim Vlada Acquavita – Herbarium mysticum i Divlja ruža.
Nema kraja ovoj krasnoj književnoj priči, iz koje se (dobro organizirane i stimulirane u svojoj Talijanskoj uniji, kao i kroz godišnji književni natječaj Istria nobilissima, Najplemenitija Istra) kao iz bajke, u maloj populaciji od tridesetak tisuća duša, poput mirakula rađa vrsna literatura. Osobnu priču o toj priči završio bih stihom-amalgamom, izvrsne pjesnikinje Loredane Bogliun, snažnim, trpkim stihom što ga markiraju „elastični sintaktični prijelazi“ (Tonko Maroević), onim jedinstvenim zrakom što ga udišemo vozeći Istrom onaj naš tricikl:
Amara e dulsa
zi sta nustra tera rusa
che veivo da recurdi
e de speranse mai pirse
Žuka i slatka
je ta naša ziemlja crlena
ča živi ud spomini
i nikada zgubljene nadije