Ozren Kebo [1]

ČUDESNI SVIJET TRANZICIJE

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

(sedamnaest izrazito lijepih razmatranja o raznim pitanjima
koja su potresala i još potresaju društva srednje, istočne i jugoistočne Evrope; a provuklo se i nekoliko svjetski relevantnih tranzicijskih prizora)

Tranzicija, definicija

Tranzicija – prelazak iz jednog dehumaniteta u drugi, nešto blaži. Bar na početku.

Tranzicija je temeljni društveni, ali i individualni proces. Kao što je poznato, mijenjaju se samo sistemi, države i vlasti, društvo ostaje isto. Temeljne društvene vrijednosti – i onda kao i danas – bile su (onda) i ostaju (danas) pohlepa, strah, korupcija, prevara, neutaživa žeđ za imetkom, neutaživa glad za vlašću, još nekoliko grijehova manjeg kalibra (požuda, alkohol, trač) i to je to.

Ali to je zaista to: društvo ostaje isto, njemu nikakve promjene ne mogu ništa i njega se tranzicija ne dotiče: na isti način na koji ga se nikada nisu doticali, religija, moral i ideologija. Društveni odnosi imaju izvjesnu dozu sklada, iz stoljeća u stoljeće malo veću, zahvaljujući isključivo strahu. Strah od Božije ili državne kazne, strah od osvete ili sramote. To, i samo to, obuzdava nas da ne stupimo u proces eternalnog klanja.

Tranzicija je međustanje između revolucije i evolucije. Nije krvava kao revolucija, niti je lijena kao evolucija. Tranzicija je nešto kao srednji put, ona bez krvi ruši države, sisteme, politike i ideologije. A ima i krvavih tranzicija, samo nećemo o tome.

Goodbye, Tito

U naše male gradove, u naša zabrđa i doline, tranzicija je stizala na različite načine. Bilo je sfera u koje je ujahivala brzo, takoreći ekspresno, a ima i takvih oblasti našeg života gdje još nije ni počela. A počet će jednom, u to smo sigurni.

Tranzicija je dolazila brzo samo ondje gdje se sudaraju forma i suština. U psovkama i zakletvama. Do prvih demokratskih izbora kleli smo se u Tita, a psovali Boga. Odjednom, nekako preko noći, odrasli i djeca počeše psovati najvećeg sina naših naroda i narodnosti, a kleti se u Jednog i Jedinog. Psovke su nam ružne, grube, grdne, i tu nikakve tranzicije nije bilo. Ono nekadašnje „Nisam, Tita mi“ ili, „Nisam, Tite mi mrtvog“, na današnjem se kaže kaže „Jebem ti Titu mrtvog“. Naravno, to ništa ne govori ni o Titu, ni o Allahu dž. š., ali kazuje mnogo o nama.

Kratki leksikon samoupravnih fraza i direktiva

Stvarat ćemo klimu: Ovaj je izraz bio zamišljen kao motivacijska politička direktiva. Kao takav, vjerovatno spada u sam vrh socijalističke samoupravne metaforike, ali bez stvarnog uporišta u realnom životu. Nije bilo nijednog političkog govora, nijednog referenduma, otvaranja vodovoda, puta ili osnovne škole, na kojem vrijedni pregaoci socijalističke misli nisu obećali da će stvarati klimu. Kako se stvara dotična? Nikako, to ne postoji. Stvarali mi ili ne stvarali, dođe uragan, po mogućnosti Katrina, pomete sve pred sobom i na jedan krajnje respektabilan i validan način dokaže da je čovjek nemoćan pred klimom, te da je svako ko je obećavao da će stvarati istu – obični demagog.

Zauzeti stav: Ovo je sračunata fraza, smišljena iz taktičkih razloga. Kad pojedinac ne zna šta uraditi u datoj situaciji, kako odgovoriti na postavljeno pitanje, kad bi se obeznanio od mogućnosti da istrči u javnost prije partijske baze, kad ne bi znao kako se konstruktivno postaviti prema pojavi, onda se fino sakrije iza kolektiva. Znate, prvo moramo zauzeti stav. Pa ćemo se potom izjasniti. Zauzimanje stavova formalno se dešavalo na partijskim sastancima, a neformalno, tj. suštinski – u općinskim komitetima. Ili, još tačnije, na beskrajnim kafanskim sesijama, gdje su drugovi vrijedno zauzimali stavove na račun države i društva.

Nećemo dozvoliti: Stalno su ponavljali da neće dozvoliti, uz to su po potrebi bili još i neugodno represivni, i šta? Na kraju su ipak dozvolili sve ono. Milioni političkih fraza, govora, zakletvi, kletvi, programa, planova, fantazmagorija, sve se to srušilo pred stotinama hiljada ubijenih, mučenih, protjeranih. Sve su dozvolili, sve što se moglo zamisliti. Sve što je ljudskom umu palo na pamet, to su drugovi dozvolili. Rat možemo posmatrati i kroz prizmu ove fraze: pet punih decenija vikali su da nikome neće dozvoliti da uništi temeljne vrijednosti društva, ali onda se pojavio jedan koji je bio revniji od njih u nedozvoljavanju. On je rekao da neće dozvoliti ugnjetavanje njegovog naroda. Tako je počelo. Ostatak priče znate.

Uložiti dodatne napore: Živi upiš. Kad god bi pred komuniste iskrsao kakav problem, neko od čelnika pojavio bi se na televiziji i poručio članstvu i ostalim masama da se moraju uložiti dodatne napore. To je bila čarobna formula. Nikom i nikad nije palo na pamet da se upita zašto regularni napori ne daju rezultate i zašto se stalno moraju ulagati dodatni. Ako je već decenijama bilo tako, onda je to moglo značiti samo jedno: da s uobičajenim naporima nešto nije bilo u redu. A taj se defekt nije mogao otkloniti ulaganjem dodatnih, nego mijenjanjem, temeljnim i revolucionarnim mijenjanjem prvobitnih napora. Ali jebaji ga sad. Razbijenu vazu niko ne sastavi. Možemo samo žaliti za njom.

Poduzeti neophodne mjere (i korake): Ulaganje dodatnih napora svodilo se na poduzimanje neophodnih mjera i koraka. Poduzimali su ih godinama, decenijama, slomili se od poduzimanja i ništa.
Ali je fraza preživjela i izvrsno pliva u novom, sretnom demokratskom društvu. I danas poduzimaju.
Šta?
Pa mjere i korake!
Ali kakve?
Pa neophodne.

Akcioni plan i program: Nije pleonazam, jer plan i program ne moraju značiti isto, ali jeste redundancija. Retorički i smisleni višak. Ako već napraviš plan, ne treba ti program. Problem je u tome što su se komunisti potpuno iscrpljivali te kreativno i smisleno izražavali i praznili u izradi planova i programa, tako da nije ostajalo ni snage, ni volje, ni potrebe za akcijom. Dakle, za onim zbog čega su planovi i programi postojali.

Idejno skretanje: Jedno od najboljih lukavstava koje je mogao smisliti ljudski um. Doneseš zbir dogmi, pravila, propisa i zakona koji te vječno učvršćuju na vlasti i koji pri tome, uostalom kao ni druge dogme na ovom svijetu, apsolutno ne odgovara činjeničnom stanju (čitaj – životu), i onda svaki nasrtaj na uspostavljene pozicije nazoveš idejnim skretanjem, skretanjem s pravog puta, kontrarevolucionarnom djelatnošću, borbom za vlast etc. Majstori vladanja, nema drugog načina da im iskažemo divljenje za sve što su radili punih pola vijeka. Toliko kod nas, a u nekim drugim sredinama i duže.

Neprijatelj: A ko idejno skreće, taj je neprijatelj. Neprijatelj je imao važnu ulogu tokom cijele historije socijalističkog pokreta.
Razlikujemo tri vrste neprijatelja: unutrašnje, vanjske i neprijatelje svih boja.

Karakteristike: neprijatelj je opasan. Neprijatelj je podmukao. Neprijatelj nikad ne spava... I, što je najgore, famozni neprijatelj preživio je i do danas. Dobili smo demokratiju, cvjetaju nam ruže na svakom koraku i u svačijoj bašči, ali takozvane široke mase, ovaj put u formi naroda, i dalje se s govornica i drugih prikladnih uzvišenja političko-religijske prirode zastrašuju najrazličitijim neprijateljima. To je, izgleda, neki stvarno opasan tip.

Revolucionarna svijest: Komunisti su nastavili da govore o revoluciji i nekritički slave tekovine iste čak i kad je postalo očigledno da od nje nije ostalo ništa, da su se sve te guzonje izrodile u sopstvenu suprotnost: njihove vile, bazeni, mercedesi, sav taj nezasluženi, u suštini kontrarevolucionarni luksuz, sadržan u teškoj, nezarađenoj guzovači, bio je negacija revolucionarne misli. I kao takav vapio je za istinskom revolucijom, za novim snagama koje bi zbrisale s političke mape ove antirevolucionare. Nažalost, takvo što će se i desiti. Zašto kažemo nažalost? Zato što su vlast preuzele snage u svemu gore od komunista. Količina krvi, broj žrtava, stepen razaranja i općeg nazatka društva i okruženja, to zorno potvrđuju. Pa kad su prošla stradanja, zauvijek ostavivši rane u nama, dobili smo nove, ovaj put narodne guzonje. Naš današnji, demokratski guzonja više ne vozi mercedes. Nego passat, audi, octaviu, ako taj stilsko-karoserijski zaokret nekom nešto znači.

Socijalistička misao: Misao usmjerena ka socijalizmu kao najboljem društveno-političkom sistemu. Koliko li je samo doktorata, magisterija i lepršavih naučnih radova napisano o projektu samoupravljanja, o Kardeljevoj, kako su joj tepali, historijskoj knjizi Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samupravljanja, koliko je instituta osnovano i koliko je ljudi u njima zarađivalo hljeb. Ozbiljna energija uložena je u projekat koji se, poslije svega, urušio preko noći. Od energije nije ostalo ništa, možda i zato što su njeni nosioci, većina njih, istu tu energiju promptno poslali u drugom pravcu, poštujući smjernice i pravce razvoja novih gospodara. A te su smjernice na najbrutalniji način anulirale osnovne teze iz njihovih disertacija. Nijedan doktorat zbog toga nije oduzet. Niti jedan jedini doktor znanosti nije se odrekao svog djela zbog toga što mu je stvarnost krvavo oborila teze iz rada i na najbrutalniji način anulirala njegova naučna dostignuća.

Radnici, seljaci i poštena inteligencija: Radnicima i seljacima po ideološkom automatizmu priznavan je status društveno-verificiranih kategorija. Inteligencija je to tek morala dokazati. Budući da intelektualci razmišljaju, da su, dakle, pametni a često i obrazovani, za njih se pretpostavlja da neće odmah prihvatiti vrijednosti socijalizma i revolucije, nego da će ih prvo propuštati kroz intelektualnu prizmu. Pa ako propuštaju, onda nisu pošteni. A ako ne propuštaju, nego ako vrijednosti prihvataju odmah, na prvu, dakle bez prizme, onda su pošteni. I mogu od Pokreta dobiti potvrdu o poštenju.

Guzonja: U politiku obično ulazi mlad i mršav. Kako godine prolaze, povećavaju mu se obim vrata i struka, ukupna masa podbratka, količina nekretnina i deviza u čarapama. Naravno, ima i mršavih guzonja jer ovaj termin ne odnosi se na sve političare, niti zavisi od njihovih fizičkih karakteristika. To je ustvari poetska slika kojom se pokušava prikazati fenomen pohlepnika na vlasti koji je vlast podredio pohlepi.

Guzovača: Besplatni dernek, na račun države i radničke klase (nekad), odnosno poreskih obveznika (danas). U međuvremenu smo dobili državne revizore, ali bi im guzonje radije oči iskopali, nego što bi dozvolili tim zanovijetalima da ih liše guzovače: svih onih ajvara, džemova, salama, keksova, kiselog kupusa, paprike, hercegovačkog grožđa i uvaženog bosanskog krompira, što su se kao socijalistički peškeš i izraz specifične narodne ljubavi darovali odgovornim drugovima. I pokojoj drugarici.

Jer on, taj respektabilni drug, kad ode na put – dobije dnevnicu, sve mu besplatno i još se vrati punog gepeka.

Gepek: Kažu da je u ono doba gepeke najbolje punio Fikret Abdić Babo. Mnogi je amortizer društvenog mercedesa glavom zaplatio raznoliki proizvodni asortiman SOUR-a „Agrokomerc“.

Reakcionarne snage: To su oni koji ne prihvataju revoluciju svim srcem. Revolucija nije dozvoljavala sumnju. O kritici da i ne govorimo. Neprijatelj se najbolje i najvatrenije tamanio s prigodnih govornica. Isto kao i danas. Ili si s nama ili protiv nas. Poznato?

Simpatizeri: Tamo negdje na sredini puta, između društveno verificiranih članova i imanentno sumnjivih nečlanova, smjestili su se simpatizeri. To su također nečlanovi, ali oni su, ko biva, za našu stvar. Kako, to niko nije znao objasniti, ali eto, pikala im se...

Kolektiv: Kult kolektiviteta počiva na principu zajedništva. Mi svjesno brišemo i radosno potiremo međusobne razlike, individualne osobenosti, žrtvujemo ih radi interesa zajednice, tj. kolektiva. Tako je nametnuta ideologija koja se izrodila u službeni stav: zadružno mi je draže od mog. E, ali u kurcu.

Strani okupatori i domaći izdajnici: Kvalifikativ iz rane faze socijalističkog zanosa. Uvijek su išli u paru, vjerovatno da bi se prisustvom mrskog okupatora naglasila sva sramotnost domaće izdaje. Teror pobjednika karakterizira poratno vrijeme. Za ovaj naš rat volimo reći da je završio bez pobjednika. A istina je da smo ih dobili trojicu, da je svakom narodu pripao simbolični komad teritorije na kojem kvazipobjednici suvereno vladaju, određujući ko je zaslužan, a ko izdajnik. Predrag Matvejević suštinu i metodu ovakvog vladanja sažeo je u precizno zapažanje: «Ako kritikuješ tuđe, onda vrijeđaš. A ako kritiziraš svoje, e onda si izdajnik.»

Zjenica: Možda najpoznatija stilska figura Josipa Broza Tita krila se u poruci «Čuvajmo bratsvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti kao zjenicu oka svoga.» Danas svjedočimo kako izgleda život bez uvažavanja i vid bez zjenice. A Gojko Berić, proslavljeni novinar iz Sarajeva, jednom prilikom piše: „Moja generacija odgajana je u duhu ideološke parole o bratstvu i jedinstvu, komunističke verzije biblijskog gesla 'ljubi bližnjeg svoga'.“

Pisma druga Tita: Kad bi društvo upalo u retoričko-kreativnu krizu, drug Tito bi socijalističkoj javnosti poslao neko od svojih legendarnih pisama. Ti samoupravni ajeti poslije su se kolektivno izučavali na partijskim sastancima i time bi se završavala njihova funkcija. Upravo tako – nikad nijedna Titina riječ, poruka, vapaj, prijetnja, nisu zaživjeli u praksi, ali jesu beskonačno diskutirani na partijskim džumama i misama.

Staro pravilo: moralne upute nikog ne obavezuju, niti ikad mijenjaju stvarnost. Svojevremeno smo čitali seriju nadahnutih tekstova u kojima su brojni hrvatski intelektualci analizirali uzaludnost Papinih poslanica Hrvatima i Hrvatskoj. Papa bi došao, govorio, poručivao, a od svega bi ostali samo veliki spektakl i još veća cijena priredbe i obezbjeđenja. Hrvatska nije postala bolja od tih plemenitih poruka. Zamijenimo Papu bilo kojim liderom, a Hrvatsku bilo kojom drugom zemljom i dobit ćemo isti rezultat. Svijet, države i ljudi ne mijenjaju se moralnim pridikama, niti oktroiranim pismima. A Titove poslanice na kraju su se izrodile u svojevrstan samoupravni folklor, u sredstvo za njegovanje kulta ličnosti i održanje vlasti, a ne za mijenjanje i popravljanje stvarnosti.

Da se poslužimo njihovom frazom: ovaj komitetski imperativ nije, što bi se ono reklo, zaživio u praksi. Ali je preživio i opstao kao često i rado rabljena politička forma u mnogim govorima, tekstovima, porukama i izvještajima.

Kovačnica bratstva i jedinstva: Metafora sa širokim spektrom djelovanja. Ipak, najčešće se i najefikasnije pojavljivala kao sinonim za radnu akciju, fenomen koji zaslužuje poseban tekst. A ova radničko-zanatska priroda ideoloških metafora posebna je priča.

Komitetski optativ: Mi moramo, mi trebamo. Ovaj motivacijski poklič ostao je vječan. Ne podliježe tranziciji. Mogli bismo ga zvati i dejtonskim iluzivom. Dejtonski iluziv – mi moramo, mi trebamo, poduzet ćemo dodatne napore – tu je da bi stvorio iluziju da se nešto dešava, da se nešto radi ili bar da će se nešto uraditi u zemlji u kojoj se ne dešava ništa, a radi još manje.

Partijska negacijska prijetnja: Još malo o frazi „mi nećemo dozvoliti“. Ništa se u međuvremenu nije izmijenilo. Ostalo je mi, jače nego ikad ranije. Ostalo je nećemo. Jer mi nikada nećemo. Da hoćemo, ne bismo bili ovdje gdje smo sad. A nećemo dozvoliti, e to nam je najdraža laž. Jer na kraju uvijek i sve dozvolimo, a najsladostrasnije upravo ono za šta smo se kleli da nećemo dozvoliti. Nisu li komunisti vrištali da nikada neće dozvoliti neprijatelju da rovari po zemlji i sistemu? I? Kako je to završilo? Znamo kako je završilo. Nije li SDA dobila prve izbore urlajući da nikada više neće dozvoliti krvavu Drinu? I? Kakva je Drina bila 1992? Nikad krvavija. Lideri bosanskih Srba su 1995. urlali da nikad neće dozvoliti zajedničke registracije. Pa su dozvolili. Poslije toga nikad nisu htjeli pristati na zajednički novac. Pa dodje konvertibila marka. Ista se stvar desila i s pasošem.

Pa su se onda smjenjivali razni tipovi, mnogih se niko više i ne sjeća, a štošta su obećavali da neće dozvoliti. U stvari, politička praksa počiva na evidentnoj laži: rečenica „nećemo dozvoliti“ uvertira je u dozvoljavanje.

Demokratija, napokon: I tako, 2010. godine, pune dvije decenije nakon što smo porazili socijalizam, mi imamo suštinski kontinuitet – i to u svim sferama postojanja – socijalističke misli, prakse i ideologije. Neke fraze zadržali smo u punom i nepromijenjenom kapacitetu, a neke su promijenile ruho (formu), ali ne i ono što je ispod njega (sadržaj).

Demokratija i tranzicija: Početak možemo čak i administrativno konstatirati: kada smo umjesto samoupravljača postali dioničari, naši životi ušli su u kvalitativno novu dimenziju. Iz svijeta u kojem su jedni pokušavali varati druge, bačeni smo u svijet u kojem svako pokušava prevariti svakoga. Propast proizvodnih snaga je najkonkretniji rezultat takve tranzicije. U korijenu kriva ideja, da je vlast gospodar, a ne servis zajednice, preživjela je i socijalizam i tranziciju i čvrsto se ukopala u demokratski život. Vlast i dalje nije servis nego gospodar. Kao da nikada nikakve tranzicije nije bilo.

Smisao kahve

U Londonu 2000. godine moj je dragi brat kahvu nosio u auto, pa bi je srkao i ispijao na putu do posla, usred jedne od najvećih saobraćajnih gužvi na svijetu. Žestoko smo se ideološki razišli po tom pitanju. Moj prigovor svodio se na to da on skrnavi suštinu kafe. Kava je – govorio sam nadahnuto – prije svega, užitak. Nije naš narod zalud smislio alternativne nazive: za alkohol oduzimanje, a za kahvu sabiranje. Kafa nam zaista pripomaže da se saberemo, da okupimo na jedno mjesto sve mentalne snage i energetske potencijale, da se sretnemo sa samim sobom. Unijeti je u auto, a onda u onaj urbani haos, to je praktički i filozofski udar na smisao crnog napitka.

Jer kava je ritual. Nešto od tog reda i poretka mogao je da shvati svako ko je makar informativno izučavao pijenje čaja kod Japanaca. Tako sam mislio onda i tako sam nastavio da mislim i nakon povratka iz Londona. E, ali život slabo mari za naše misaone sisteme. Godine 2005. moja uvažena supruga, kad pođe na posao, u auto ponese kafu. Tim povodom obavještavam javnost da svijet definitivno ide do đavola. Londonski srklet dobacio je i do Sarajeva. I tek mi je sad sinulo. Oni držače za čaše, u autima, ono nije za sokove, nego baš za kahvu. U vozilima su se pojavili još krajem osamdesetih. Već tad su projektanti naših života znali da ćemo, kad-tad, pristati na poraz (u Londonu ranije, u Sarajevu kasnije) i da će nam zauvijek uništiti zadovoljstvo i suštinu sabiranja, koje je evoluiralo u puko srkanje na semaforu.

Jet set u doba tranzicije

Priču koja slijedi sarajevski glumac Milan Pavlović ispričao je u jednoj televizijskoj emisiji zabavnog kraktera, negdje u proljeće 2006. Milan odgovara na pitanje kako žive sarajevski glumci, imaju li novca:

- Evo sad ću vam ispričati kako živimo. Mi smo vam zadnja sirotinja, kao i većina ljudi u ovom gradu. Jednog dana sastali se nas trojica kolega. Hoćemo da popijemo koju pivu. Saberemo sve para što smo imali i potpuno izgubimo vjeru u život: deset i po maraka. S tim novcem ne isplati se ići u kafanu, ne znam bismo li mogli i tri pive naručiti. Nego u granapu kupimo sedam onih zidarskih, to su sarajevske pive punjene u flaše od pola litre, klipače ih zovemo, i sjednemo na stepenište ispred Narodnog pozorišta. Tu smo sjedili jedno sahatak, ne više, taman koliko je nama trojici moglo potrajati tih sedam piva. Šta ćemo i gdje ćemo sad? Onako kokuzni nismo imali veliki zbor, jedino nam je preostalo da odemo na Akademiju. Tamo u podrumu ima odličan bife gdje nam daju da pijemo na teku. U teku upisuju dug, pa ga mi onda platimo kad imamo novca. Ali tako ne možeš piti neograničeno, samo dva piva. I to je jedno sat vremena. Tada neko u novinama pročita da je u Narodnom pozorištu premijera opere. Mi znamo da je poslije svake premijere koktel, sačekamo da opera završi i pravo u teatar. Tamo se izmiješasmo s uglednim gostima. Stolovi se prelamaju od hrane, kelneri kao leptirići zuje između gostiju noseći na tacnama piće. I sve to besplatno. Za nas trojicu raj. A ujutro, u novinama, u rubrici jet set slika nas trojice, a ispod fotke piše: „I poznati glumci prisustvovali su premijeri“. I eto, mi smo sad jet set. Strašno.

Strašno!

Nemogućnost uspostavljanja dijaloga

Rijetko se govori o jednom od ključnog problema u našoj svakodnevnici. Ovdje još na red ne može da dođe politička rasprava, jer još nismo ustanovili način na koji ćemo je voditi, niti smo se dogovorili oko njega. Prvo bi trebalo utvrditi intonaciju, pa onda sve ostalo. Ovo pretpolitičko stanje diskvalificiranja prisutno je na svim stranama i u svim segmentima – od politike, preko medija, do građana i njihove rasprave.

Zbog čega je nemoguće uspostaviti dijalog?

Odgovor nije i ne može biti jednostavan.

Zato jer smo naučili da slušamo samo sebe. Zato jer nismo naučili i ne želimo da slušamo druge. Zato što drugima uskraćujemo pravo na mišljenje. Zato što suprotno mišljenje doživljavamo kao poziv na rat. Zato što uvredu smatramo legitimnim sredstvom rasprave. Zato što rasprava s uvredama prestaje biti rasprava. Zato što nam s umnožavanjem uvreda koje upućujemo na tuđi račun raste ugled u društvu. Zato što je najdraži kompliment svakom intelektualcu i javnom čimbeniku – ona koja počinje rečenicom „E jesi ga oder'o“. Zato što je oderavanje potpuno zasjenilo argumentiranje. Zato što smo svi zaboravili onih nekoliko pristojnih polemika, u kojima su se razmjenjivali argumenti i činjenice, umjesto rafala i plotuna. Zato što rafaldžije i plotundžije imaju neku nesnosnu samouvjerenost protiv koje nikakav argument ne može ništa. Zato što nesnosna samouvjerenost počiva na uvjerenju da se dotični rafaldžija bori za svetu stvar. Zato što svi misle da je sveta stvar toliko sveta da borba za nju opravdava upotrebu invektive. Zato što svaka strana u našim političko-informativno-intelektualnim ratovima ima svoju svetu stvar... Dakle, zato što po tom pitanju nikakve tranzicije još nije bilo...

Kulturološki vic

Sarajevo je, kao što znamo, jedno od rijetkih mjesta na planeti u kojem se susreću, skladno žive i kreativno nadopunjuju pripadnici četiri velike svjetske religije. Ova rečenica nije napisana kao izvještaj, niti kao činjenica, nego kao kulturološki vic.

I to dobar vic.

Postalo je neukusno i spomenuti tu frazu, nekad istinitu, iz dva razloga. Prvo, ofucala se od upotrebe, a drugo, jedna je religija svojom dominantnošću poklopila preostale tri. Danas u Sarajevu imamo ostatke multikulturalnosti i zajedničkog života. Put do harmonije popločan je nebrojenim novim džamijama koje su nikle u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. U istom tom periodu izgrađeno je crkvi – jedna, dvije, eventualno tri.

A gore od svega u ovoj definiciji je što se raznolikost i multikulturni aspekt Sarajeva tretiraju i testiraju isključivo kroz njegovu etno-konfesionalnu kompomentu. Kao da život nema nikakvih drugih kriterija ni manifestacija. Pa kad se desi jedan benigni queer-festival, onda baš zbog toga, zbog isključivih i nepotpunih kriterija, multikulturalni aspekt grada sramno pukne po svim šavovima i pred očima cijelog svijeta. A Sarajevo pokaže svoje tužno lice vjerskog, zadrtog polugrada.

Ili bi tačnije bilo reći – grada u nastajanju. Nakon pet decenija socijalizma i skoro četiri godine stravične opsade, Sarajevo mora ispočetka učiti da bude grad. Proces učenja bit će, kao i većina dobrih stvari poslije rata – nametnut izvana.

20. januar 2009.

Već su ga proglasili najvažnijim danom te godine. Možda i decenije. Krupne riječi rezultat su krupnih problema u koje nas je doveo George W. Bush. Tog dana, dvadesetog januara konačno ga je, nakon osam godina patnje, smijenio Barack Obama. Inauguracija, kao i svaka druga, parada bezbjednosti, skrivenih agenata, otkrivenog modnog kiča i oduševljenja bez pokrića.

U cijeloj toj priredbi najzanimljiviji je bio odlazeći predsjednik George W. Bush. Odavno ne vidjesmo kiselije face. Nije to bila čak ni faca, nego facijalis, grimasa kojoj nije uspjelo da pređe u osmijeh, već se zaustavila u razvoju i ostala upamćena kao zaleđeni grč. Strašno je to bilo gledati. Amerika i svijet s neskrivenim olakšanjem radovali su se njegovom odlasku, a on je pokušavao da neuspjelim i neformiranim osmijehom prikaže da je sve ok, on osobno cool, a situacija pod kontrolom. Bez želje da se tumače i čitaju njegove misli, nemoguće je bilo ne uočiti da je ispod te strašne grimase divljala spoznaja o ocjeni koju mu je cjelokupna svjetska javnost dala – najgori predsjednik u povijesti Amerike. Učinci su na svim poljima katastrofalni. Štampa zahvaća samo jedan mali, marginalni segment te katastrofalnosti: tokom dva mandata – dok je svijet gorio – imao je čak 77 odmora (otprilike svakih deset dana jedan), što malih od nekoliko dana, što impozantnih od nekoliko sedmica, i održao samo 47 konferencija za novinare (otprilike, svakih 20 dana jedna), na kojima je odgovarao samo na unaprijed odabrana pitanja.

Komisija za istraživanje zločina njegove administracije protiv čovječanstva ocijenila je da je rečena administracija šokirala savjest ljudskog roda u pet područja: pokretanje agresivnih ratova, nezakonita hapšenja i mučenja, gušenje nauke, katastrofalna politika prema globalnom zatopljenju i odustajanje od New Orleansa uoči, za vrijeme i nakon uragana Katrina.

O njegovim grijesima mogla bi se napisati studija s nekoliko hiljada stranica. Kao da su sve te stranice stale u njegov facijalni grč, na dan Obamine inauguracije. I onda se pojavila princeza, Obamina supruga Michelle, i najsrdačnije, najtoplije zagrila tog nesretnika koji nije mogao sakriti sopstvenu nesreću. Nije mu mnogo pomogao njen srdačni gest, ali je nešto važno rekao o njoj i njenom karakteru: danas, kad te svi proklinju, ja ću stati uz tebe i makar ti na sekundu, makar za jedan nevidljivi miligram, olakšati tu unutrašnju patnju.

Onaj grč nije uvažio njen divni gest. Nastavio je da razara lice bivšeg predsjednika, koji možda i nije bio svjestan da mu je nova gazdarica Bijele kuće na trenutak pružila moralnu podršku. U karakterističnom, trapavom stilu, odsutnog pogleda, nesvjestan i njenih i svojih poteza, prihvatio je taj zagrljaj, preživio ga potpuno neprisutan i otišao u helikopter. Koji ga je odveo u novi dom, da tamo razmišlja o onome što je uradio sebi i drugima.

George W. Bush, sa svojim planetarnim porazom, možda je u ovom trenutku, bar na psihološkoj ravni, zanimljiviji slučaj od Baracka Obame, s kojim će psihologija, politologija, filozofija, sociologija, sve poznate društvene i antropološke nauke, također imati pune ruke posla. Tip je na nejaka pleća primio breme koje ne odgovara gabaritima jednog čovjeka, kakav god da on bio. Hoće li ga to breme slomiti, odnosno kako će ga slamati, to ćemo pratiti narednih mjeseci i godina.

Seksualna tranzicija: Bošnjaci između pedera i pedofila

Bošnjaci su na polju seksualnih ispada i spolnih sloboda u kratkom razdoblju od pet mjeseci prešli težak put, pun unutrašnjih protivrječnosti i zbunjujućih pokazatelja. U sepembru 2008. godine htjeli su da tuku homoseksualce, malo je falilo da bude mrtvih. Tu su Bošnjaci, odnosno religijsko krilo unutar tog polimorfnog naroda, demonstrirali zvjersku prirodu, onu mračnu provincijsku introvertnost koja prokazuje i sankcionira sve što je drugačije.

U februaru 2009, kada je jedan vjeroučitelj osuđen za pedofiliju, vjerski je vrh, a s njim i veći dio napaćenog naroda, stao uz seksualnog delinkventa, ignorirajući svu težinu njegovog prestupa i moralnu gorčina koju taj prestup izaziva. To je zanimljiva slika podijeljene naravi: u ljudima istovremeno žive pobožnost (ili bar osjećaj da bi trebalo biti pobožan) i ona savremena urbana opakost, rezultat medijske i svake druge globalizacije. U nemogućnosti da se ovaj konflikt razriješi ili bar ublaži na produktivan, odgovoran, zreo i dostojanstven način, među Bošnjacima – uostalom, isto kao i kod okolnih naroda – dolazi do one klasične bipolarizacije na tradicionalnu, konzervativnu opciju, s jedne strane, i (post)modernu poziciju s druge. Ideološki sukob, bez ikakve šanse da izraste u razgovor i uvažavanje, evoluira u civilizacijski konflikt u kojem argumenti posustaju pred galamom, a dijalog pred svađom.

U vezi s ovim, simptomatična situacija. U dnevnim novinama ugledni vjerski službenik iz Zagreba izjavljuje da „se danas ni u jednoj državi savemenog svijeta islam tako ne napada i ne blati kao u Bosni i Hecegovini“. E eto nas kod kategorije neprijatelj svih boja. „Optužbe na račun islama“ možda ponekad i jesu bile neumjerene, neukusne, ali u najvećem broju slučajeva ne radi se o blaćenju religije, nego o argumentiranim kritikama s konkretnom adresom. Kad se nema odgovora na kritiku, onda se ona uopćava, s individualnog prenosi na opći plan. Provjereni komunistički metod: svaka se primjedba dezavuira unaprijed pripremljenim odgovorom da je to napad na sistem i njegove vrijednosti... Ova tranzicija bit će duga i bolna, a kad će završiti, to niko živi ne zna.

Tranzicijsko pamćenje

Osamnaest godina nakon početka i četrnaest od prestanka sukoba, evidentno je šta je sve rat ostavio iza sebe: nesreću, pustoš, pobijene, mučene, protjerane i jedan teški, permanentni sukob, atmosferu konflikta koja se iz godine u godinu razvija. Konflikt ima ružnu osobinu da hrani sam sebe. Nijedna nesuglasica nije riješena, nijedna mržnja nije splasnula, ništa nije oprošteno i ni vrijeme ni zaborav ne čine svoje. Pamtimo teško i nakaradno. Žrtve i dželati zauvijek su isprepleteni u infernalnom klupku, jedni druge dokrajčiti ne mogu i jedni drugima služe kao hrana, pogonsko gorivo. Energent bez kojeg ne možemo. Jedna blaga riječ, jedan prefinjeni pojam, oprost, mnogo bi uradio na tom planu. Ali oprosta ovdje, da prostite, nema...

Tranzicija kao izgubljena iluzija

Kad god se kod nas govorilo o nedoraslosti, lopovluku i urođenoj korumpiranosti lokalnih političara, uvijek bi im se kao kontrapunkt navodio primjer sretnog, razvijenog Zapada, na kojem su sve države uređene, izrazito pravne i pravedne, a političari rade u korist zajednice koju predstavljaju. Kao krunski dokaz ovoj ubitačnoj dihotomiji navodi se primjer sina nekadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla. Mali je, kaže ova nikad provjerena bosanska legenda, prošao autom kroz crveno i po automatizmu izgubio vozačku dozvolu na šest mjeseci. Niti mu je slavno prezime pomoglo, niti je otac – u tom trenutku oficijelni suveren najrazvijenije evropske države – intervenirao, niti se sin pozivao na porijeklo i moćno prezime.

A kod nas... tako je glasio nastavak priče. A kod nas je sve naopako... I onda, pred sam kraj Kohlove briljantne karijere, u kojoj je čak uspio ujediniti dvije Njemačke, desi mu se (vjerovatno bi bolje bilo reći – desi nam se) ona korupcijska afera koja upropasti njegovu karijeru, ali i srušu kompletnu sirotinjsku parabolu o sretnom, pravnim poretkom oboružanom Zapadu, koji je imun na korupciju i varljive političare. Da li je još ikog ta priča otrijeznila, ne znam. Mene je zauvijek spustila na zemlju. Šta da očekujem od bilo koga ko se ovdje bavi politikom kad ni tamo ništa drugo ne rade nego traže suptilne načine za ostvarivanje sopstvenog interesa.

Papci protiv šminkera

U socijalizmu, glavna kulturološka podjela bila je na papke i šminkere. Danas – eto koliko smo nisko pali – na vjernike i ateiste. Naravno, najgrlatiji vjernici danas, to su bivši nevjernici, ali tako to ide. Od stare podjele (papci kontra šminkera) nije ostalo ništa otkako su modne trendove počeli profilirati suspektni tipovi. Imao sam poznanika iz Ljubinja i meni je vrhunac tadašnje modne neosviještenosti bila njegova zločinačka, hormonalna kombinacija – štofano odjelo plus tene. Kad se danas obučete tako, fashion-ekspert, čovjek koji odjeću procjenjuje sličnim principima kojima Azira gleda u kašike, slavit će vas do neba. Eto u šta se svijet izrodio. Onda je takvu urnebes kombinaciju mogao obući samo ljuti papak iz Ljubinja, Mostara, Sarajeva ili nekog sličnog ekstenzivnog područja. A danas je to ultimativni detalj: jednom sam ga čak detektirao i na večeri kod američkog ambasadora, gdje papci slični meni zalutaju samo teškom ironijom sudbine, historije ili nekog još težeg udesa.

Mnogi neoborivi dokazi

Iz jednog intervjua u Graciji: „Zaboravili smo se smijati. Kad vidim nečiji osmijeh, makar slabašan, nejak, kao da me sunce ogrije.“

Svijet bez osmijeha svijet je bez života. Svijet bez osmijeha je svijet kojem stremimo. To je naša budućnost. Ni prošlost nije bila blistava, sadašnjost je tmurna, a ono što nas čeka, e to bi rasplakalo i najveselije. Kad je već tako, jedino što nam ostaje je – da se od srca nasmijemo sopstvenoj stvarnosti. Smijati se krvniku životu, ko to ima snage, ništa mu drugo ne treba. To bi bilo nešto kao smijeh superiornosti, ili još bolje, preciznije i poželjnije – smijeh prihvatanja života i svijeta, onakvih kakvi jesu.

Ali nema toga. Nešto je u nama puklo. Nešto je u nama i oko nas duboko, duboko poremećeno, u nekim slučajevima i bolesno, što i ne bi trebalo da čudi, jer bolesno društvo proizvodi bolesne pojedince.

Mnogi neoborivi dokazu potvrđuju: osmijeh na licu dobro raspoloženog čovjeka danas je mnogo više od grimase. To je legitimacija, iskaz o unutrašnjem stanju vlasnika, svjedočanstvo da je neki – makar mali, makar jadni – mir, ipak, moguć. Unatoč politici, religiji, korupciji, medijima i drugim zlima s kojima nam valja živjeti.

Umjetnost krađe kišobrana

Znam dva miliona ljudi koji su izgubili kišobran, a ne znam ni jednog jedinog čovjeka koji ga je našao. Tako je govorio stari, dobri Dario Džamonja. I zaista, ova definicija funkcionirala je decenijama. Ima li iko ko ovo čita, a da barem jednom nije izgubio ono što niko ne krade? Izgubljeni kišobrani bili su nešto čime smo se hvalili, skromno svjedočanstvo naše rastresenosti, potvrda da smo malko ćaknuti, otkačeni, da nismo od ovog svijeta. Da i u nama živi ta boemska, pjesnička odsutnost koja – sva obuzeta duhom – ne mari za materijalno.

A svjedočili su i o našem imanentnom poštenju, jer mi gubimo, ne krademo!

I tako je to trajalo sve do pojave takozvane globalizacije. U međuvremenu – bio bih nepošten da to ne priznam – ukrao sam dva impozantna kišobrana i tako srušio Dacinu teoriju. Globalizacija nam je donijela Kineze, a Kinezi su nam donijeli one jeftine ambrele za jednu oborinu. Kupiš, rasklopiš, a kada kiša prođe baciš u kantu. Da ga ne baciš, sam bi se raspao. S ovom globalnom epidemijom izumrla je umjetnost krađe kišobrana, jedno lijepo umijeće, a mi smo zauvijek izgubili svjedočanstvo našeg prezira materijalnog svijeta i odanosti duhovnom. Oprostite na zaključku, ali ova civilizacija mora propasti. Lišiti se kvalitetnih, čvrstih, dugotrajnih kišobrana, radi buranije koja jedva da može izdržati jednu kišu, to oni s Marsa sebi nikad ne bi dozvolili.

Već je sad kasno za bilo kakav zaokret. Napravili smo nepopravljivu grešku.

Kolateralna šteta: odavno više nema ni onih divnih Roma koji se neambiciozno vuku kroz gradove i sela, vičući «pooopravljamo kišobrane, ooooštrimo noooževe i makaze». Još prije dvadeset godina to je bilo egzotično, a danas je besmisleno zanimanje. Niti ko popravlja kišobrane, niti oštri noževe i makaze. Dok smo popravljali i krpili, cijenili smo život i zadati poredak. Kišobran je malo popustio i ti ga pažljivo dotjeraš. Osposobiš za dugotrajnost. Danas ne popravljamo, nego bacamo. Zar ne vidite gdje srljamo i u šta smo se izrodili?

Socijalističko ugostiteljstvo

Ovo što ću vam sad ispričati, nije da se žalim. Nego s izvjesnim mazohističkim užitkom pravim bilješku, ne bih li nekako sačuvao od zaborava onaj prototip starog, socijalističkog konobara, koji lagano izumire. Dotični posustaje i povlači se pred ljubaznim, novim snagama. Kad ga jednom nestane, tek onda ćemo shvatiti kakvu smo dragocjenost izgubili.

Sjedimo onomad u jednom pozamašnom planinskom hotelu. Februar je, sezona skijanja. Lik nas je toliko ignorirao da sam na kraju morao otići do šanka i prvo naručiti – konobara. Punih pet minuta nakon narudžbe, udostojio nas je svoje cijenjene pažnje. Naravno, nema jednog zuba, i to centralnog, jedinica gore, lijevo. Obrijan prije tri dana. Kosa masna, na sakou oko vrata respektabilna plantaža opale prhuti.

Kad sam ga upitao kakvih kolača ima, kaže, bez imalo zlobe:

- Puno pitate. Eno tamo izloga, pa pogledajte.

Haj' dobro, odem do izloga. Vidim da se na planini nikakve smjene društveno-političkog karaktera nisu desile: još su to oni dozlaboga dosadni i silovni kolači iz zlatnih sedamdesetih: red margarina, red suhe, usahle patišpanje. Ali on cupka nogom, požuruje nas, pa naručismo nekako. Sad se valja što prije opredijeliti za piće, dok ekselencija još ima strpljenja da nas sasluša. Kad sam naručivao konobara, vidio sam na šanku da imaju dijamant, što je prava rijetkost, budući da ovdašnji ugostitelji iz nepoznatih razloga preferiraju uvozne mineralne vode. Eto i jednog plusa za planinu.

- Imate li dijamant s bijelim čepom?

Mislite da mi je odgovorio? Ne, opet je uslijedio komentar, iskren i dobrodušan.

- E ovo je prvi put da me neko nešto slično pita.

Ali za nas je to bitna informacija: plavi čep znači da je voda gazirana, bijeli – da je prirodna. I tako ostanemo bez pića. Da je bar od kolača donio ono što smo naručili, nego jok. On je izabrao nešto evidentno po svom ukusu. Odšutim i to jer, kao što znamo, u našim krajevima konobar je svetinja. Na kraju, dva kolača i jedan sok naplatio je, baš onako socijalistički, deset maraka. Račun, naravno, nismo dobili.

Nostalgija je stvar tehnike, a ne emocija. Dolaze tako ružna vremena da ćemo čak i o ovom što nam se danas dešava jednom pričati sa sjetom. Uostalom, ko bi mogao vjerovati da ćemo one oskudne sedamdesete, one krizne i ružne osamdesete, jednom, tj. danas, tretirati kao stara dobra vremena. A ko zna, možda i jesu dobra vremena u kojima su glavni izvor sekiracije bili konobari?

Kratki leksikon tranzicijskih fraza i direktiva

Televizijski program: Televizijska zabava ljudima koristi kao kompenzacija za banalnu stvarnost. Jedini problem – televizija je banalnija čak i od naše svakodnevnice. U odnosu na onda, danas nam nude neuporedivo veći broj kanala i neuporedivo manje istinskih sadržaja za odabrati. Hiperinflacija ponude donijela je uniformiranost programa, svi liče jedan na drugi, svi daju iste emisije, samo su scena i akteri različiti.

Kladionica: Kompenzacija najšireg spektra. Za izgubljeni ili nikad nađeni posao, za izgubljenu ili nikad dosegnutu sreću; za usamljenost; za odgovornost; za zaturene iluzije. Nekad smo imali sportsku prognozu, loto i tombolu. Danas je kladionica pregazila sve osim binga, tranzicijske verzije nekadašnje tombole.

Mali čovjek, uzor poštenja: Ima jedna karakterološka zabluda s kojom bi se stvarno trebalo oštro obračunati. Političar je loš i pokvaren, a takozvani mali, obični čovjek – dobar, plemenit, pošten. Žrtva političara. Ovako stoje stvari – mali čovjek je, uz časne izuzetke, slika i prilika političara koji ga predstavlja, samo mu historija, evolucija, tranzicija i život još nisu dali priliku da se istakne.

Antropološka konstanta: Države umiru. Sistemi propadaju. Političari dolaze i odlaze, zauvijek nestaju. Fraze ostaju. Zablude preživljavaju. Laži su otporne na sve promjene. Korupcija će preživjeti svaku revoluciju, svaku evoluciju, sve tranzicije i sve promjene.

Ja, Bosna i Hercegovina
potresna ispovijest tranzicijskog siročeta

pozivam za svjedoka wolfganga petritscha i thomasa millera,
i ono što se u američkoj ambasadi piše,
da je svaki bosanac uvijek na gubitku.
a hercegovac – tako-tako.
(van)evropska sam država sirotinjskog reda.
imam četiri miliona stanovnika.
i imam – jedni kažu hiljadu, a drugi – petnaest godina.
teško doba. već sam dovoljno narasla da više nikad ne bih bila
a) cvijeće hrvatske kifle,
b) vrh srpskog buzdovana
c) čučavac kralja Fahda...
...a još nedorasla da budem samostalna država.
e pa, jebite me ako znam šta će sa mnom biti...