Srđan Puhalo [1]

TRANZICIJA I BOSANSKOHERCEGOVAČKO DRUŠTVO ILI NIŠTA NAS NE MOŽE IZNENADITI

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

Kada su me zamolili da napišen nešto o trenziciji u Bosni i Hercegovini, prvo što mi je „palo na pamet“ je da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedno društvo, već tri etnički podijeljena društva, koja žive jedna pored drugih, a ne jedni s drugima. Svaki narod ima svoju teritoriju, svoje političke partije i političare, svoje medije, svoje pisce i pjesnike, svoje istoričare, ali i svoje domaće izdajnike.
Najveći broj Srba, Hrvata i Bošnjaka u tome ne vidi veliki problem. Našom percepcijom, prije svega, dominiraju etnički stereotipi i predrasude . Sopstvena etnička grupa se potpuno nekritički opaža, što za posljedicu ima kolektivnu amneziju i apsurdnu toleranciju prema mnogim ratnim i poratnim „nestašlucima“. Istina je da i drugi narodi imaju poneku dobru osobinu, ali to nije dovoljno da bi mogli mirno spavati ili se, ne daj Bože, razoružati.
Tranzicija je jedna od onih riječi, kao i stres, kojom se mnogo toga u Bosni i Hercegovini opravdava, ali ništa jasno ne objašnjava. Valjda je zbog toga i omiljena među domaćim političarima, ali i ovim uvoznim.

Upoznajte zemlju da bi je više voljeli
Unaprijed se izvinjavam na suvoparnom tekstu, ali o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini najbolje govore brojevi Agencije za statistiku BiH .
Pođimo redom.
U Bosni i Hercegovini živi 3 842 265 stanovnika (procjena iz 2008. godine). Broj rođenih (25 791) u 2009. godini je skoro podjednak broju umrlih (25 671). Prema nekim procjenama, najveći broj mladih, oko 70%, želi da ode iz Bosne i Hercegovine , ali na takve informacije smo odavno oguglali.
U novembru 2009. godine imali smo 506 460 nezaposlenih, a prosječna plata je iznosila 791 KM (396 Eura). Bruto društveni proizvod (BDP) je iznosio 31% prosjeka Evropske unije, dok je potrošnja po stanovniku (SKM) iznosila 37% prosjeka zemalja Evrospke unije. Naravno, nikoga neće iznenaditi informacija da mnogo više uvozimo, nego što izvozimo. U 2007. godini oko 18% stanovništva pripadalo je kategoriji siromašnih, mada su neke informacije još sumornije .

Tranzicija vrijednosti
Početkom devedesetih odbacili smo socijalizam, a prigrlili nacionalizam, koji se kasnije pretvorio u šovinizam. Friško nacionalno osvješteni stanovnici Bosne i Hercegovine očekivali su da će višepartijski sistem, što nije isto što i demokratija, riješiti sve probleme, ali su se grdno prevarili. Demokratija je za njih bila previše zahtjevna, valjalo je misliti svojom glavom i racionalno donositi odluke, što se pokazalo nemogućim.
S gnušanjem smo odbacili stari sistem vrijednosti, ali novi još uvijek nismo uspjeli uspostaviti. Radi se na tome, ali sporo i kilavo. Taj novi sistem vrijednosti će kreirati, oni koji su se u tom moralnom vakumu najbolje snašli, tj. oparili. Valja to bogastvo učiniti legalnim i prihvatljivim.
Tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, sve je bilo dozvoljeno. Mogli ste krasti, lagati, otimati, tući, a vlasti su najčešće imale razumijevanja za vaše „nestašluke“. Danas ti „kontraverzni biznismeni“ čine domaću političku, ekonomsku i intelektualnu elitu.
Tradicionalizam koji je dominirao devedesetih godina, lagano nestaje pred ideološkom i tehničkim novotarijama uvezenim sa zapada. Taman smo mislili da smo se vratili korijenima, što je san svakog nacionaliste, ali nas je globalizacija vratila u realnost.
Kolektivitet, uz pomoć nacionalizma, još uvijek pruža otpor individualizmu, ali se bojim da je bitka unaprijed izgubljena. Na krilima novih preduzetnika nestaje briga o interesima zajednice. Naravno, niko vam to neće priznati, ali istraživanja su neumoljiva . Ne vjerujemo demokratiji, ne vjerujemo političarima, ne vjerujemo komšijama, ali za sebe nećemo reći da smo nevjernici. Pa, i kako bi, kada to nije politički korektno.
Devedesete godine su učinile besmislenom i jednu od najpoznatijih definicija inteligencije, kao „snalaženje u novim situacijama“. Ta definicija je previdjela moral kao presudan činilac civilizovanog društva. Tih godina najsnalažljiviji su se ponašali bahato, agresivno i bezorazno, dok je ostatak ljudi usavršavao trpljenje, snalažljivot i improvizaciju. U tim vremenima planiranje se izjednačavalo s ludilom, jer se živilo od danas do sutra ili eventualno prekosutra. Od malih nogu smo se učili improvizaciji, ali izgleda da to sve manje „pije vodu“. Što smo bliže evropskim integracijama, to ćemo više postajati racionalni, sistematični i efikasni. Možda je to dobar način da donekle „zauzdamo“ ono životinjsko u nama?

Žrtve tranzicije
Mnogima je tranzicija „pala“ teško, ali su danas, najveće žrtve tranzicije u Bosni i Hercegovini, „mali“ ljudi koji su početkom devedesetih imali oko četrdeset godina. Možda je to i zaslužena kazna, za sve ono što su (nisu) uradili početkom devedesetih godina. Iz socijalističkog „raja“, protjerani su pravo u rat, a potom u balkansku verziju kapitalizma. Sve bi im bilo lakše da su mogli da zaborave ona „sretna“ vremana rada, reda i redovnih godišnjih odmora. Prisjećajući se starih vremena, nisu primjetili, da je došlo novo doba, koje nisu mogli ni zamisliti. Sada se pitaju gdje su pogriješili dok čekaju da ih neko, pod stare dane, zaposli ili da ispune starosne uslove za penziju. Mladima je nešto lakše, oni ne pamte bolja vremana i namaju za čim da žale, na njima je samo da se priviknu na trenutnu situaciju. Tranzicija je za njih normalno stanje.
Najveći broj građana Bosne i Hercegovine jednostavno nije mogao razumjeti tranziciju. Između njih i tranzicije stajala je jezička barijera. Prvi put u životu čuli su za riječi: projekat (a da nije za kuću), implementacija, evaluacija, biznis-plan, inflacija, internet, fejsbuk, džender, sertifikati, distrikt, devstirano i dr. Oni su izgubljeni u prevodu.
I dok polako učimo sve te strane riječi, i država je na našoj strani, uvode nove strategije o cjeloživotnom obrazovanju. Jedva čekam da i to vidim.
U Bosni i Hercegovini su stradale i kulturne institucije. Razorena je kulturna infrastruktura, a ljudi rastjerani po „bijelome“ svijetu. Brojke to najbolje pokazuju. U 2008. godini u zemlji su radila 4 dječija pozorišta, po 9 profesionalnih i amaterskih pozorišta i jedno eksperimentalno pozoriše. Sva ova pozorišta su 2008. godine odigrala 1756 predstava. U zemlji postoji oko 150 biblioteka, tj. na jednu biblioteku dođe oko 25 000 stanovnika. O muzejima niko i ne vodi računa.

Tranzicija i ja
Naravno, tarnzicija se ne događa samo drugima, „lupa“ ona i po meni. Ovo što ćete sada pročitati je napisano tačno prije dvije i po godine, ali i danas na te nedoumice tražim odgovore.
Ovih dana sam postao otac jedne preslatke djevojčice. Zove se Milica. Trenutne dimenzije su manekenske: težina 3,2 kg i visina 52 cm. Napokon sam, prema mišljenju rodbine i prijatelja, uradio nešto korisno. Moram da priznam da sam u panici. Nije lako biti dobar roditelj nigdje, a naročito kod nas.
Pored finansijskog udara, nespavanja i dolaska Tašte, ostaje još mnogo problema sa kojima ćemo se u narednom periodu morati suočiti.
Krenimo sa tehničko-patriotskim dilemama. Da li će dječijoj guzi više prijati „zapadni“ „Pampers“, prohrvatska „Violeta“ ili srbijanski „Boni“? Da li joj guzu mazati „našom“ Pavlovićevom masti, bosanski mehlemom ili koristiti stranu izvikanu dječiju kozmetiku? Da li kupovati, neatestirane, ali jeftine igračke, proizvedene u tradicionalno prijateljskoj Kini ili one proizvedene u „Evropskoj uniji “, koja želi da ukine Republiku Srpsku i njenu policiju? Nije se lako odlučiti.
Sada dolazimo do mnogo važnijih pitanja, a to je vaspitanje djeteta?
Da li joj govoriti da bude poštena, da uči i da dijeli sudbinu svog naroda, ili je od malih nogu pripremati da postane pjevačica, da se uda za nekog Dušanića ili Roguljića (lokalni tajkuni) i da gleda samo svoj interes. Da li joj govoriti da su svi ljudi jednaki pred zakonom, da su svi ljudi braća (pa i Bošnjaci i Hrvati) i da etnička pripadnost nije najvažnija osobina čovjeka. Možda je trebamo vaspitavati kao „ljutog“ nacionalistu koji voli svoj narod, Guču, a Kosovo više od svega. Kao kosmopolita sigurno će da zaboravi svoje korijene, a bez toga život je patnja.
Kada krene u vrtić ili školu, da li da ide na vjeronauku? Tamo će je učiti da je manje vrijedna, jer je nastala od muškračevog rebra. Da li će imati osjećaj krivice zbog toga što je njena daleka prethodnica Eva, ta „povodljiva“ žena, navela Adama na grijeh i zbog toga sada živimo u dolini suza (ne odnosi se na Bosnu i Hercegovinu). Ako bude ateista, da li će moralno da posrne, ili možda neće?
Poseban problem je šta joj čitati pred spavanje? Andersenove bajke, antologiju bosanskohercegovačke poezije za djecu ili narodnu epiku npr. „Zidanja Skadra na Bojani“, gdje žene imaju veoma zapaženu uloge.
Da li je vaspitavati da je kontracepcija i abortus najveći neprijatelj srpskog naroda i da će Premijera ili ministre upoznati samo ako ima devetero djece. Kada joj reći, da bez obzira koliko je pametna, vrijedna i obrazovana, ne očekuje da ima uspješnu poslovnu karijeru, jer su direktorska mjesta, kod nas, najčešće rezervisana za muškarce. Da li je učlaniti u SNSD ?
Ako sve ove nedoumice nekako razrješite, postavlja se pitanje kakvu će budućnost imati vaše dijete? Niste sigurni u koliko će ratova učestvovati, da li će „upropastiti“ svoj život time što se udala iz ljubavi za Bošnjaka ili Hrvata, a možda i Kineza.
Znam da ćete reći da „trčim pred rudu“, ali vrijeme brzo proleti. O ovome valjda razmišlja svaki odgovoran roditelj na našim prostorima, naročito u vrijeme tranzicije.