Aljoša Curavić [1]

JESI LI NAVIO SAT?

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

"Ljubavi, gdje si? Odsutan si."
"Još jedna godina iza nas", odgovori on, nevoljko.
"Još jedna godina zajedno", reče ona, razgovorljiva.
Lagani povjetarac puhao je s mora. Češljao je njegovo lice, njen potiljak. Dan se raznizavao između neba i mora, u eksploziji boja. Povjetarac je milovao stvari i činio ih nestvarnima. Uvlačio se među biljke razbacane oko terase. Šaputao u krošnjama. Njihao jarbole usidrenih barki. Golicao motke jedara i zapone, užad. Okretao kormila i zastavice. Izdizao se na vrh zvonika, lijegao na dno male lučice.
On zateče sebe kako misli: Kada zaustave vjetar, svijetlo će se ugasiti; dogodit će se jasan buć koji će umrijeti utopljen u zemlju.
"Kada budemo stari, i gledanje će nam činiti zadovoljstvo", pojačala je ona dozu, znajući da je ne sluša.
"Oprosti, draga. Nisam te pratio. U kom smislu?"
Odjednom, neka graja u krešendu provalila je u taj godišnjeodmorski istarsko-venecijanski prostor. Prekinula je povjetarac i zaustavila zalazak sunca. Dva psa su se parila na drugoj strani ulice. Grupica djece oko njih. Smijala su se. Pokušavali su ih razdvojiti udarcima nogu i trzanjem. Prolaznici su zastajali. Neko je zapljeskao rukama. Kada su se dva psa konačno razdvojila i pobjegla trkom, kao progonjene zvijeri, nevidljiva ruka je ponovo otvorila vrata povjetarcu i upalila finale dana.
"Ko zna zašto su farovi svi crveni!?", reče ona.
"Ako je to pitanje, zaista ne znam šta da odgovorim. U svakom slučaju, nisu svi crveni.", reče on.
"Pa, ja ih vidim crvene."
Crven je bio odsjaj sunčeva zalaska na moru. Sunce je izgledalo kao ogromna naranča napola presječena duguljastim crnim oblakom, ispružena na horizontu. Već duže vrijeme mu se u ušima vrtjela jedna riječ koju nije uspijevao odgonetnuti. Proganjala ga je, kao što nas nekad proganja neki refren, neka melodija koje se ne možemo osloboditi. Ko zna zašto, ko zna kako, ko zna otkud mu je ušla u mozak, u krvotok. Nekad se riječi zalijepe za prste ili za papile ukusa; položene prašinom ili peludom, prodiru kroz pore ili sa tekućinom koju gutamo. Ne osvrću se na zvuke, prodiru u nas u tišini da bi probudili u nama ko zna koje iskonske svjetove. Sa druge strane ulice svijet je prštao glasovima; mješavina govora i zvukova širila se zrakom, sudarala se, miješala i završavala ko zna gdje.
"Gogal..."
"Molim? Dobro što me ne slušaš, ali to što mi odgovaraš nerazumljivim riječima, liči mi na demenciju", reče ona tonom iritiranim i šaljivim istovremeno.
"Kako tebi zvuči Gogal? Šta riječ Gogal za tebe znači?", upitao je tonom čovjeka koji tetura i traži oslonac.
"Ništa", odvratila je kratko ona, "zvuči mi kao gugutanje novorođenčeta".
U posljednji trak svjetlosti prodrla je sirena. Zaustavio se stari autobus, promukao i raskliman. Crvenkast kao zemlja, blokirao je ulicu i zaklonio horizont. Vrata su se otvorila s piskom, ali niko nije izašao. Na strani, upravo ispred terase, veliki bijeli natpis: Jezus te gleda – Gesù ti guarda. On se nasmiješio. Ona je pomislila: kakva budalaština. Pas od ranije lupio je njuškom u zadnji točak. Podigao je nogu i popišao se.
Njih dvoje, umorni od dana, umorni od tišine, ustadoše i krenuše ka kući. Bio je to poseban dan. Praznički, njegov rođendan. Ona je došla na ideju da mu pokloni stari sat za noćni ormarić. Jedan od onih antikviteta koje je ona veoma voljela i koje je on primao kao dragocjene beskorisne predmete. Osobit sat sa pokretnom lampom, u obliku kišobrana od kromiranog mesinganog lima. Zabavljao ga je taj sat sa kišobranom. U kući ga je opet uzeo u ruku. Rukovao je s njim kao što se to radi sa starom krhkom stvarčicom. Podigao je poklopac koji je pokrivao sijalicu. Pogledao je unutra. Kromirani sloj je bio malo pohaban, pocrnio od vremena. Pogledao je s pažnjom i uočio dvije riječi, ili dva sloga jedne riječi podijeljene nadvoje znakom manje. Stavio je naočale da bolje vidi. I pročitao, šapatom: Go-Gal. Stiže ga njen glas, iz sobe.
"Dragi, jesi li navio sat?"
Nije odgovorio. Nije znao šta da kaže. Napolju je bio mrak dana koji tek što je protekao. Podiđoše ga po leđima žmarci, vlažni i hladni. Probudio se. Napolju je bio mrak dana koji je tek počeo.

prevela sa italijanskog: Nadira Šehović