Ugo Vesselizza [1]

Na mnogo načina se može sagledati pjesma

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

Na mnogo načina se može sagledati pjesma,
a jedan od njih je da se pjesma ne sagleda
uopšte. I to može izgledati kao nevinost,
zdrav razum pomiješan sa nevinošću,
popustljivost uznapredovanih godina, kada se pogledaš
u ogledalo i vidiš da si ostario.
Tada čovjek pomisli da je možda prekasno
Za sagledavanje, za htjenje,
za sud, ali granice nisu sasvim jasne;
kao kad sunce zalazi i izletu je
skoro kraj, i povratak sa sela u grad
u sumrak postaje lakši,
zavodljiviji u polusjeni sumraka.
Ali možda je prekinuti dan
ono što te više utješi, porodična večera,
čitanje pored vatre, u pucketanju vatre
rasplamsavanje razgovora,
prije nego kreneš spavati u sobu
ogledala. I tada, u tim godinama,
sagledavati ili ne sagledavati ostaje
uvijek lična stvar, izbor, ili želja
da se izabere, ili maksimum svađa između
muža i žene budnih u krevetu.
Naravno, moguće je reći sve ovo
mnogo drugačije, i onda
sagledavanje se mijenja, ili se prilagođava,
prilagođava svoj glas kao što se naši glasovi
prilagođavaju satima dana,
ljudima, stvarima...
I kada se šuti, i sagledavanje šuti,
ili ponekad istražuje, trača oko te
šutnje kao žena na pijaci, i nalazi
neka rješenja, zdrave pokazatelje
neke i u šutnji, ali to nisu
sigurno odgovarajuća rješenja.
Malo više naprijed, malo dublje,
čovjek otkriva uvijek nelagodu, koja
nije uobičajena nelagoda, nego nešto
od prethodnog dana, ili nešto što ne govori,
i ne komunicira, i ne upliće se u korak
kao kamen na stazi, tako
da ne izgleda kao uobičajena nelagoda,
ali ne izgleda ni mnogo drugačije.
Kada dan umire i jesen stresa
sa grana posljednje lišće, i zrak
je čist i svjež, malo prije polaska na spavanje.
prevela s talijanskog: Nadira Šehović