Midhat Ajanović [1]

ESEJ O TARKOVSKOM

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

Večeras mi na san izašao Branislav Nušić.
"Čekaj malo! Vi ne možete biti tu… Pa vi ste mrtvi!", kažem ja zaprepašten, a Nušić meni s nokta:
"Ko je, bre, mrtav, mamu ti balijsku?"
"Gospodine Nušić, vi ste meni idol u životu i ja vas toliko poštujem da me možete zvati kako hoćete, ja se neću uvrijediti… Ali, znate, ja baš ne mogu biti "balija". Ja sam Hrvat."
"Vi ste još gori!"
"Govorite mi šta god hoćete, psujte, vrijeđajte, udarajte ako treba, ali ja sam vaš obožavalac do smrti. Svako vaše slovo sam pročitao."
"Dobro, de… Kako ono reče da se zoveš?
"Nino."
"A ti si Nino, onaj novinar… Dobro, bre, Nino, šta je s vama ovde? Kakvi ste vi to ljudi u Bosni? Pa, polomio sam se za vas: pozorište sam vam napravio, kulturu vam evropsku uveo i opet kad god dođem ovde svi mi govore da sam mrtav. Ne mogu, bre, više da izdržim tu provokaciju."
"Šta vam kažu u Srbiji?"
"Srbiju i Srbe mi ne spominji. Oni su još najgori od svih. Pa ja njima, bre, knjige pišem već 120 godina, ali sve džabe… I to ne knjige obične. Drame im pišem, da se ne moraju mučiti i čitati već da im glumci sve to fino istamburaju… Ali ništa, to njima sve na jedno uvo uđe i na drugo izađe. Zato sam i došao u Sarajevo. Verovao sam da ovde nema nacionalizma…"
"Dobro ste učinili. Sarajevo je višenacionalna sredina koja se kroz stoljeća održala zahvaljujući pravilu da smo svi koji ovdje živimo Sarajlije i svi smo jednaki bez obzira na vjeru i nacionalnost."
"Pa jeste jednaki… jednake barabe, bre… Znam ja vas, ja sam ovde dolazio još dvadesetih godina. I nisam bio sam. Evo i tvoji Hrvati su bili tu, Tin Ujević, Andrija Maurović, Matoš… Mislio sam ovde će biti pupak Jugoslavije, ovde će cela zemlja da se učvrsti da to radi ko časovnik, bre. A vidiš li ti, Nino, šta se danas radi? A i ti taj… Čitam ja ta tvoja smeća šovinistička…"
"Ja pišem samo o filmovima."
"Pišeš ti samo o mom… Nemoj me vući za jezik, bre! Ti misliš ja ne znam čitati latinicu. Čitao sam ja to tvoje "samo o filmovima". Bljuješ mržnju kao da si se mraka napio…"
"Dobro, priznam… Omakne se i meni malo jugošovenstva. Takva vremena…"
"Sram da te bude. I ti sebe nazivaš mojim čitaocem."
"Niko nije dovoljno veliki da ponekad ne bi bio mali."
"Ne moraš se baš toliko smanjivati da te kroz mikroskop moraju gledati."
"Svi oko mene su poludjeli, čovječe! Ovdje ko još nije poludio taj nije normalan. Ne mogu biti iznimka, i meni izleti koja nacionalistička..."
"Pa ako ne možeš biti iznimka, zašto onda pišeš?"
Hiljadu me hladnih znojeva oblilo. Dugo vremena lebdim na onoj razdjelnici između mog vazda plitkog sna i katkad još plićeg budnog stanja pitajući se je li to Nušić odnekud stvarno banuo u moj stan. Pokušavam se sjetiti ko je zapravo taj Nušić i jesam li ja uopće nešto njegovo čitao. A onda odjednom iz mojih, od nespavanja vazda mlohavih, misli lagano počinju izvirati naslovi: Gospođa ministarka, Opštinsko dete, Hajduci… Za mene definitivno više ne važi ona latinska: ars longa vita brevis - pročitao sam sve živo i mrtvo.
Previše čitam i previše pijem - kako onda da budem sretan?
Probudim se da upalim svjetlo, a ono nema struje - crkao osigurač. Bauljam okolo po mraku. Palim svijeću i gledam na sat. Čovječe, šta mene sve neće snaći! Da me u pola tri poslije ponoći probudi Branislav Nušić! Ne zaspah ja više večeras. Petljam oko osigurača dok sijalica konačno ne progleda. Kontam da li da maznem jedan ili dva viskija, možda bi me to vratilo u san? Znam da neće, jer poznam sebe štono kažu ko brata rođenog. Neće biti "jedan ili dva" već ću, ako počnem, dočekati zoru u zagrljaju prazne flaše. I to će mi biti malo pa ću sa drugim pijancima ranoraniocima krenuti na turneju od kafane do kafane. Prvo ću na Čaršiju. Ima tamo jedan kiosk, zavučen iza slastičarnice "Tip-Top", koji radi za taksiste u noćnoj smjeni. Oni tu mogu pojesti hrenovku namazanu senfom i uguranu u frtalj somuna te se ugrijati kojim konjačićem. Kiosk radi cijelu noć i zatvara se tek u devet ujutro tako da ću stići oboriti dvije, tri žestine i sve to presjeći pivom nakon čega ću krenuti dalje. Koračat ću u laganom tempu niz Čaršiju, a ljudi će mi se sklanjati s puta kao ispred hodajuće kolere. Usput ću drmnuti po jedan štok ili viski u svakoj kafani koja mi se nađe na putu. U posljednju destinaciju moje jutarnje havarije stići ću taman u jedanaest kad se "Hvar" otvara. Tu ću se dovršiti jednim duplim JB-om, a onda nazad u stan pijan ko letva u dunđerskim tarabama. Ostatak dana ću prespavati i vile znaju koji će se sve uljezi vrzmati po mojim snovima i maltretirati me. Probudit ću se tek navečer kada me čeka ona užasna, najužasnija kombinacija; u glavi sam mahmuran ko čep, u dušu mi se uselila depresija i očaj kao da sam propali pjesnik iz ruske provincije koji tek što se nije ubio, a u grlu se razgorila ona neizdrživa alkoholičarska žeđ od koje na jeziku rastu gljive muhare i koja čini da bih rođenu mater i oca prodao za gutljaj hladne pive.
I što je najgore od svega, nova, duga noć tek je preda mnom.
Ne, ne… Definitivno odustajem od ideje da se približim flaši. Osim svega, ako sad udarim po viskiju to bi mi bilo već drugo oduzimanje u dvadeset i četiri sata, a ja sam ipak, kako se to kaže u "Hvaru", alkoholičar niskog intenziteta - onaj koji se napije samo jednom dnevno. Konačno, šta i da se ubandačim od viskija ako će mi se opet prikazati neki gnjavator koji će me peglati tako dugo dok me ne istjera iz mog vlastitog sna.
Ko da gledam, sad bi mi u san provalio Miroslav Krleža:
"Kaj pišeš te nacionalističke pizdarije?"
"Kad svi samo to traže."
"Pa ne moraš baš biti kao one frajlice sa Zrinjevca koje daju sve što im zatraže."
Nema koga ja neću usniti. Neku noć sam sanjao i tebe. Kao ti me pitaš:
"Klaraš li se?"
"Klaram!", velim ja.
Hajd' sad znaj šta si me ti pitao i šta sam ti ja odgovorio.
No, daleko najgori od svih mojih noćnih mora je Dashiell Hammett. On nikad ne ulazi u sobu već se samo nasloni na vrata, puši, lizucka viski nasut u vinsku čašu i dugo šuti. Ponekad i po pola sata samo suče brkove i gleda u me škiljeći na jedno oko prije nego štogod progovori:
"Popij jednu!"
"Nemaš mi dati neki bolji savjet? Pa ja ionako ništa drugo ne radim nego pijem."
"Nema veze. Ipak popij jednu sa mnom. Da mi komunjare nazdravimo našoj totalnoj propasti."
"Ja nisam komunjara!"
"Jok, nisi nikako…"
"Otkud znaš moj jezik?"
"Otkud ti znaš moj?"
"Danas ko ne zna engleski smatraju ga debilom."
"Ko ima dva zrna soli u glavi ne treba mu dalje pričati o imperijalizmu i neokolonijalizmu u današnjem svijetu. Ipak ćemo pričati na tvom jeziku. Bolji je od engleskog, može se sočnije psovati."
"Nema problema."
" Jesi li ikada razmišljao o tome zašto smo mi komunisti popušili? Zbog materijala."
"Kakvog materijala?"
"Ljudskog. Znaš li ti od čega je čovjek napravljen? Od đubreta. I to od raznovrsnog đubreta kao što su mržnja, pohlepa, krvožednost, sebičnost, ljubomora, zavist … Zato sam i prestao pisati. Kome pisati? A ti, vidim, još pišeš…"
"Ma ne pišem ja ništa. Samo neke gluposti o filmovima. I još nešto politički…"
"Politički? Misliš nacionalistički, ovdje kod vas sva se politika svodi na nacionalizam. Vi na Balkanu ste ogledni primjerci budala. No, ako ti je to utjeha, mogu ti reći da ni ostali svijet nije mnogo bolji. Svugdje se ljudska kreatura upinje dokazati da je njena nacija, njena boja kože i religija bolja od druge. Da mu dokaže da je njegov Bog bolji i veći radnik ubija radnika druge nacije, rase i vjere. Zato ćemo, ako Bog da, još malo svi skupa otići u finu materinu. Srećom, ja sam na vrijeme spržio svoju jetru i više me nema tu…"
"Neće biti ni mene, skontao sam elegantan način kako da se izmaknem odavde i izbjegnem historiju…"
"Jesi li? E, pa onda imaš dobar razlog da popiješ jednu."
Čim se probudim zgrabim flašu kao da sam maloprije iz Sahare došao. Već je stignem dopola iskapiti prije nego se moj nezvani gost sasvim raspline i vrati u carstvo prikaza i duhova. Kao i obično, jedino što mi preostaje je da izaberem s kojim ću od dva jednako tmurna i dosadna sagovornika provesti ostatak noći - sa samim sobom ili sa tobom i tvojim pismima.
Kad bih samo mogao zaspati i kad zaspim da ništa i nikoga ne sanjam, sve bi mi bilo ravno do mora. Ili da barem, ako ništa drugo, mogu izabrati ko će zalutati u moje snove, pa da se recimo opet sretnem sa Andrejem Tarkovskim i da to o čemu sam s njim razgovarao sutradan zapišem. Tada se ne bih budio prije jutra jer s njim sigurno ne bih brstio politiku.
Noćas definitivno neću ništa piti! Umjesto toga sjedam za sto i pokušavam pisati. Uhar ako ubodem ijednu suvislu rečenicu, makar riječ.
Već mjesecima se mučim oko eseja o Tarkovskom kojeg sam davno obećao napisati za "Sineast", ali ne ide nikako. Nemam naslova, nemam prve rečenice, nemam snažan šlagvort koji bi tekstu dao nužni zamah i onu pokretnu silu koja učini da rečenice poteknu kao rijeka, nemam nit koja bi povezala sav ovaj rusvaj od razbacanih bilješki po stolu… Nemam zapravo niša osim puke potrebe da napišem tekst.
Ne žuri mi se zbog njih u Redakciji, njima će ionako, kad god da ga završim, izgledati kao da sam tekst napisao nevjerovatno brzo, niti zbog onih mojih pet, možda šest čitalaca koji ionako mogu sasvim lijepo živjeti i bez mojih tekstova. Žurim zbog samog sebe, jer pisanjem sebi dokazujem da sam još tu, da sam i dalje u stanju za sobom ostaviti tragove u materijalnom svijetu.
Nadnosim se nad hrpetinu papira na kojima su odranije zapisane rečenice i pasusi, sve bez glave i repa, izresci iz novina sa člancima i intervjuima Tarkovskog, fotografije iz njegovih filmova, knjige sa podvučenim dijelovima koje ja zovem "možda citati", par filmskih časopisa od kojih jedan na ruskom u kojem je objavljen dugački tekst u kojem neki tip bulazni o filmovima "Solaris" i "Rubljov". Moj sirovi materijal od kojeg bih trebao isklesati esej o … O kome? O "pjesniku filma"? Ili možda o "tužnom geniju", o "čovjeku koji je vizualizirao široku rusku dušu", o "vjerovatno najhumanijem umjetniku koji je ikada djelovao u filmskom mediju"…? Sve prokleti klišej do klišeja. Ako nisu klišeji onda su banalnosti tipa "Tarkovski se bavio slikom, prozorom, onim što vidimo, najvažnijim izvorom naših saznanja, iskustava i naravno iluzija" ili "Tarkovski je u stanju vidjeti ono što je nama ostalima nevidljivo". Ma nemoj mi reći! Ne uspijevam dakle čak ni odgovoriti na pitanja o tome ko je Tarkovski niti čime se on zapravo bavio.
Jesam li ti nekada, možda tokom neke od onih naših maratonskih sjedeljki u "Hvaru", već pričao o tome kako je teško pisati? Mislim pisati zaprave, tako da se tvoj tekst čita jednako lako i jednako žedno kao što se voda pije i tako da čitaocu tvoje pisanje izgleda kao najlakša stvar na svijetu. Muke Tantalove, stari moj, svaka rečenica teška kao civare pune betona. Pa opet, nikako da se okanem tog ćoravog posla iako je, kao što ti je sigurno jasno, jedna takva aktivnost kao što je pisanje u mom sadašnjem životu nešto krajnje suvišno, skoro pa besmisleno.
"Čovjek piše zato što je izmučen i nesiguran u sebe. Kad bi bio uvjeren da sam genij zašto bih pisao.", kaže lik pisca u "Stalkeru". O sebi, kao i svaki izmučeni i nesigurni čovjek, znam vrlo malo, ali ipak znam da sigurno nisam nikakav genije. Umijem se diviti filmskom geniju i njegovom briljantnom djelu, ali ne umijem riječima formulirati uzroke i svrhu tog divljenja. Jedino vrijedno što sam do sada stavio na papir ono je što mi je sam Tarkovski rekao ono jednom kada sam ga usnio.
"Piši da je Tarkovski znao da Boga nema, ali je ipak vjerovao u njega", kao kaže mi on, a ja ko fol zapisujem. Pravim kao intervju i pitam ga o narativnoj strukturi u Ogledalu.
"Naše uspomene su slike, poslagane ne po nekom redoslijedu ili po važnosti već po svojoj unutarnjoj organizaciji i logici, kao tkivo koje prekriva kostur i oblikuje tijelo, kao ćelije što tvore to tkivo. Ogledalo je izložba tih slika. A kad dođeš u galeriju, ti neke slike gledaš dulje, neke kraće vrijeme, na neke se ponovo vratiš, neke jednostavno preskočiš jer te se nisu dojmile…"
Dok mi to priča u san odjednom ujahaše dva kozaka odjevena u crvene mundire na bijelim konjima i sabljama okrenutim pljoštimice počeše žestoko udarati Tarkovskog po leđima i glavi.
"Zašto ga udarate?", pitam kozake. Umjesto njih odgovara mi Tarkovski već sav krvav i oboren pod konjska kopita:
"Zbog istine! Ljudi su se nagledali toliko laži na ekranu da ih istina zbuni i razjari."
"Pustite ga, majmuni!", dreknem ja i tu se probudim.
Sve od tada čekam da se Tarkovski vrati, ali njega nema pa nema.

* * *

Slavna uvodna scena Kubrickovog filma "2001:Odiseja u svemiru" pokazuje čovjekolikog majmuna kako do smrti udara svog susjeda velikom antilopinom kosti da bi samo za sebe i svoj rod zadržao izvor vode. Time nam Kubrick i njegov scenarist Clark, baš kao i neki znanstvenici (poput npr. Roberta Ardreya) sugeriraju da su rat i ubijanje, a ne rad, stvorili ovo što zovemo civilizacija te da su pohlepa i zločin esencijalne osobine ljudskog bića sve od njegove zore. Svi oblici organizacije društva, od robovlasništva do kapitalizma, zasnovani su na pohlepi i sebičnosti. Zbog te dvije temeljne ljudske osobine propao je i pokušaj da se izgradi socijalizam, plemenita ideja koja se, zbog gramzivosti i zloupotrebe vlasti i moći svojih navodnih zagovornika, u praksi pretvorila u svoju suprotnost.
Umjetnost, jedina ljudska djelatnost lišena sebičnosti i pohlepe, u svim se društvima progoni jer govori istinu o nama, jer nas podsjeća na to ko smo i kakvi smo, a kakvi bi morali biti. Stoga se najčešće laž podmeće pod umjetnost, stoga se izmišljaju tzv. "trendovi", falsifikati koji se navodno bave životom, a zapravo su svjetlosnim godinama daleko od njega.
Hollywood nam, recimo, posljednjih godina nameće pitanje incesta pa je pred nas stiglo na desetine takozvanih "mainstream" filmova baziranih na likovima čiji se neki postupak motivirao time da su ih seksualno zlostavljali roditelji (najčešće otac) u djetinjstvu. Komercijalna književnost, televizija i drugi mediji su, jasno, dali svoj doprinos tom "trendu". No, šta mi iz tih filmova i knjiga saznajemo o čovjeku? Ništa. Mi živimo u svijetu gdje su stvarne ljudske drame onih na čije kuće padaju bombe i čija djeca skapavaju od gladi, u svijetu u kojem stotine ljudi umire svakog sata od takvih bolesti kakva je malarija jer ne mogu platiti vakcinu, u svijetu u kojem je propaganda proglašena istinom, a historija pretvorena u šarenu lažu, u svijetu nepravde i prevare. Mnogo više od ovih koji se danas prikazuju u kinima, uvjerljivu sliku o čovjeku i njegovom svijetu daje jedan drugi film snimljen tačno prije deset godina.

* * *

Umjesto Tarkovskog u posljednje vrijeme samo sanjam mrtve pisce i nekakve propale anarhiste i komuniste. Čim sklopim oči kao da neko otvori vata na mojoj glavi i unutra upusti orkan koji nema šta i koga sve ne nanese. Onda se vrata naglo zatvore i u glavi ostane sva ona naplavina nadošla sa orkanom. Tako mi nedavno ovdje u sobu bubnu neki čičica sa debelim naočalama i kožnatim kačketom sve mašući kažiprstom prema meni, kao da mi prijeti, dok mi se obraća svojim piskavim, tuberkuloznim glasićem:
"Iluzija je da čovjek otuđenim radom može kupiti svoj privatni život, svoju navodnu slobodu."
"Koji si sad pa ti?"
"Trocki, zar me ne poznaš?
"Još si mi samo ti trebao."
"Je li te zanima jedno predavanje o otuđenom radu, o tome kako se zaposlenjem dokida sloboda današnjeg čovjeka? Ništa si bez posla, a ništa si i s poslom jer uvijek možeš biti otpušten. Ljudi su korumpirani poslom, zaposlenje pa čak i famozna "socijala" su oblik korupcije radnika da se ne buni…"
"Ne peglaj, matere ti. Ne pamtim kad sam se ljudski naspavao i sad me ti gnjaviš sa stvarima koje me izglave ne zanimaju."
"Čuj ne možeš spavati? Ja imam jednu dobru metodu kojom se to zlo stopostotno liječi, ko rukom odneseno."
Kako to reče Trocki se u jednom skoku približi mom krevetu i poče mi masirati sljepoočnice.
"Kako se sad osjećaš?"
"Kao da vodim ljubav sa šoferom Gradskog saobraćajnog."
"Samo se ti opusti i slušaj šta ti ja pričam. Vidiš, tokom industrijalizacije u devetnaestom stoljeću razdvojen je privatni od profesionalnog života. Glavni napori vladajuće klase sad su usmjereni na reguliranje radnikovog privatnog života, čega je recimo groteskni izraz bila Prohibicija, a zastrašujući današnja čovjekova izloženost medijskim manipulacijama. Savremeni čovjek misli da ima "slobodno vrijeme", a zapravo je zarobljenik…"
"Prvo makni ruke s mene i drugo zaveži, jer ako ti ja ustanem, ono što su ti uradili u Meksiku biti će mila majka kako ću te ja rasturiti!"
Vidjevši da mislim ozbiljno Trocki se prvo skameni od straha i potom se u sekundi dezintegrira; nestade baš ko rukom odnesen. A ja se, bezbeli, probudih.
Nije mi jasno otkud znam tolike komunjare. Na fakultetu mi je marksizam predavao jedan Joco, partizan s Kozare kome je taj posao bio sinekura za ratne zasluge jer mu se u po frke prohtjelo biti sveučilišnim profesorom. I normalno, postao je profesor i to od one vrste kakvu studenti najviše vole - morao si imati malo žešće zadebljanje mozga i to u dobro odmakloj fazi pa da kod njega padneš na ispitu. Joci se nije dalo gnjaviti sa studentima tokom lijepih ljetnih mjeseci tako da kod njega nije ni bilo augustovskog i septembarskog roka, već bi svako položilo iz prve, još u junu. Njegova ispitna metoda sastojala se u tome da ti postavi pitanje i onda gleda u nebesa praveći se da ne vidi kako ti ispod klupe držiš knjigu i čitaš. Dešavalo bi se i da Joco izađe iz kabineta u po ispita i ode na kafu i rakijicu u fakultetski bife koji se nalazio u podrumu zgrade. Studentu koji se upravo zalaufao jer je u knjizi pronašao lekciju o svom ispitnom pitanju, Joco bi s vrata poručio:
"Samo ti nastavi, čujem ja tebe."
Profesora Joce onda nema nazad cijelih sat i pol dok onaj levat gore čita li čita sve zaplićući jezikom od zamršenih marksističkih definicija i fraza koje izgovara po prvi put u životu. Živi cirkus.
Bilo je i takvih koji ni čitati nisu znali nego bi zamuckivali i frfljali isto kao da su doručkovali žicave boranije dok su im niz čelo curile graške znoja velike i žute kao grah tetovac. Joco bi se tada zavaljivao u stolici od smijeha i zvao Ljupčeta svog asistenta, jednog bucmastog i oniskog Makedonca.
"Ljupče, sine, da vidiš ovoga ovdje, veze žive nema. Isti ti."
Pri tom bi ga onako toplo, očinski odalamio iza ušiju.
Mene su jednog junskog poslijepodneva neka studentska raja pokupila iz "Hvara" i odveli me na ispit iz marksizma na koji sam bio tako temeljito zaboravio da mi "nije bio ni u plećki". Ja odem onakav polupijan pred profesora Jocu i pročitam par poglavlja s onim svojim od ljute lozovače nabubrelim i dvije i po kile teškim jezikom, a profesor gleda kroz prozor i studira strukturnu organizaciju i strateški raspored jata vrabaca na krošnjama trešanja u dvorištu fakulteta.
"Žali Bože ašlama!", bilo je sve što je profesor Joco progovorio za sve vrijeme mog čitanja marksističkog štiva, čiji smisao niti sam shvaćao niti sam pokušavao shvatiti. Ja pročitao, a Joco meni sedmicu. Mašala! Da sam bio trijezan pala bi čista devetka. A još da malo bolje čitam i da znam izgovoriti tvrdo "č" ne bi me mašila ni desetka. Eno onih što su kod Joce imali desetke - svi sad rade kao spikeri na televiziji.
Nakon uspješno položenog ispita vratim se nazad u "Hvar". To je bilo manje-više početak i kraj mog ukupnog studiranja marksizma i zbilja ne shvaćam kako to da ovoliki marksisti i engelsovci glume glavne uloge u mojim košmarima.
Naleti mi tako u san Joseph Pierre Proudhon i odmah s vrata, počne tupiti o tome kako treba ukinuti državu i iskorijeniti novac kako bi ljudi bili sretni. Ja mu kažem:
"Jebe mi se za sve to! Nek' ljudi budu nesretni, nek' pocrka stoka. Pusti me da spavam, čovječe."
"Ali kako te nije briga za radnike? Pa ti si radničkog porijekla!"
"Šta ti znaš o mom porijeklu, bilmeze?"
"Pa vidim da nemaš skoro ništa u kući; tri rasklimane štokrle, sto, otoman, pisaća mašina, nešto knjiga i video-kaseta…"
"Znači ako sam fukara odmah sam "radničkog porijekla". I ti i takvi prodajete radnicima ublehu o radničkoj državi. Gubi mi se s očiju!"
"Nisi me shvatio…"
"Ne zanimaš me, ba, u životu. Uostalom ko si ti? Nikad nisam čuo za tebe. Izlazi odavde, goni se u… "
"Jesi li čitao knjige Dashiella Hammeta?", pokušava me Proudhon drugom taktikom uvući u razgovor.
"Znam svaku napamet."
"Njegove knjige na prvi pogled izgledaju naivno…"
"Šta je, bolan, "naivno"? Ta tvoja glava četvrtasta je naivna…"
"Možda su ti ipak promakli neki aspekte njegove literature."
"Ti ćeš meni pričati o Hammettu? Meni? Pa ja, jadan ne bio, sutra mogu doktorirati na Hammettu. Samo što je u ovoj rupi od grada i harabatiji od države nemoguće sastaviti dovoljno kompetentnu komisiju pred kojom bih doktorat branio."
"Onda si sigurno obratio pažnju na satiričku dimenziju njegove literature iz kojih proizlazi da je Amerika, najjača nacija u povijesti, izgrađena na zločinu i pohlepi. O vladajućoj društvenoj formi koja se može nazvati kapitalistička diktatura koja kod ljudi razvija takve osobine kakve su gramzivost, sebičnost i prije svega mržnja."
"Ma, nemaš ti pojma… Kapitalizam se rimuje sa kanibalizam. Nama su rasizam i mržnja prirođeni, nagon za ubijanje ugraviran je u našu DNA. Čovjek je zlobna zvijer koja nije u stanju napraviti ništa bolje od kapitalizma."
"Ne slažem se. Kriminal, laž, ubistva i svirepost u ljudskim relacijama samo su logična posljedica sistema u kojima se čovjeka od bešike do groba uči da mrzi. Mediji i religija su tu da zaglupe radnika, da ga navedu da mrzi radnika, još siromašnijeg i još uniženijeg nego što je on sam. Mozak zatrovan mržnjom nije u stanju misliti i kapitalisti se ne moraju bojati da će im sutra, umjesto na svakodnevnu robiju u tvornici i dresuru pred televizorom, hiljade radnika doći pod prozor…"
"Čekaj malo, koga ti cijelu noć foliraš?"
"Vidiš sad kad su komunisti klepili ušima, na red su došli novi neprijatelji, muslimani, pa onda nakon njih možda dođu Kinezi, pa onda… Ko zna? Uvijek će se naći neko protiv koga će mržnja biti usmjerena i sve tako dok se ne otrijeznimo ili svi zajedno ne odemo tamo gdje si ti mene maloprije poslao."
"Kako si ti mogao čitati Hammetta koji je rođen bezmalo cijelo stoljeće poslije tebe. I otkud ti znaš za televiziju?"
Tu ga uhvatim u laži; kakav crni Proudhon, već se onaj Jocin asistent Ljupče prerušio i vršlja po mom snu. Ustanem i krenem da mu otkinem glavu i taman tad se probudim.
Onda poslije dugo gledam u prazno dok preko tamnog neba smještenog s unutrašnje strane mojih očnih kapaka promiču oblici nalik na jata crvenih galebova. Tek negdje u zoru, kad mi se misli malo razbistre i pamćenje vrati, sjetim se da sam se onomad živ polomio dok sam u debeloj knjizi marksizma našao stranicu o anarhisti Proudhonu - pitanju koje mi je postavio profesor Joco.

* * *

"Stalker" je neka vrsta emotivne autobiografije Tarkovskog. Taj film za koji su scenarij napisali poznati pisci braća Strugacki (njihovu sjajnu knjigu "Hotel kod poginulog alpiniste" pročitao sam ne dišući) počinje izjavom nekog nobelovca koji opisuje događaj iz bliske budućnosti u kojem je na planetu Zemlju iznenada udarilo neko nebesko tijelo: ”Šta je to bilo, meteor ili posjetioci iz svemira, što god da je bilo to se pojavilo u našoj maloj zemlji, čudo nad čudima; Zona. Poslali smo vojsku. Nijedan se nije vratio. Onda smo opkolili Zonu policijskim kordonom… Uradili smo pravilno…"
Kad ljudi nešto ne znaju ili se nečeg boje oni od toga naprave mit. Ubrzo se raširi vjerovanje da se u krateru koji je nastao udarcem nečega nepoznatog, nazvanom "Zona", i u koji je pristup ljudima onemogućen, nalazi mjesto nazvano "Soba". Sve želje će se ostvariti onima koji nađu ”Sobu” u ”Zoni”. Stalker, kojeg u jednoj apsolutno savršenoj glumačkoj kreaciji tumači Aleksandar Kajdanovski, vodič je u "Zonu". On želi saznati zašto se njegov prethodnik koji je našao "Sobu" i, vrativši se iz "Zone", postao neizmjerno bogat, odmah potom ubio. Prate ga pisac koji je počeo mrziti pisanje i znanstvenik koji je uplašen i očajan jer je kolega spavao sa njegovom ženom. On u ruksaku krije bombu od 20 kilotona s namjerom da uništi "Zonu". Svaki od te tri vrste ljudi; umjetnik kojem je centar svijeta on sam, znanstvenik koji želi zagospodariti svijetom ili ga uništiti, te takozvani obični čovjek koji je zapravo najkompleksniji jer nijedna pojedinačna dimenzija nije sasvim zagospodarila njegovom ličnošću, odlazi u "Zonu" da sazna nešto o samom sebi i uopće o ljudskoj vrsti.
"Stalker" je film znanstveno-fantastičnog žanra (za mene najbolji takav ikad snimljen) iako nema niti jednog specijalnog efekta. Tarkovski je shvatio da je u modernom svijetu budućnost postala dio sadašnjosti, a ne njezin produžetak stoga je njemu umjesto specijalnih efekata bilo dovoljno i ono što je našao u prirodi. Oguljeni zidovi, paučina i raspadanje, trulež ljudske "prirode" u nepomirljivom su konfliktu sa mirom i zelenilom stvarne prirode. Tragovi civilizacije prekriveni vodom, scene raspadanja i truleži koje kamera skenira kroz polaganu kretnju ukazuju se kao alternativna realnost, a sami ljudi kao bića iz svemira, uljezi što donose smrt i propast, koji su prenaselili ovu planetu s namjerom da na njoj unište svaki oblik drugačijeg života.
Urbani način življenja učinio je da se odrodimo od prirode i postanemo stranci u vlastitom svijetu. Priroda se ukazuje kao površina nepoznate planete, tragovi civilizacije prekriveni vodom trunu i nestaju… Pogled kamera prelazi preko žabokrečine, zahrđalog gvožđa obraslog mahovinom, preko vlage i hladnoće, mokrina s ekrana probija kroz onaj četvrti zid koji dijeli prostor filma i prostor gledatelja, zahvaća i uvlači publiku unutra.
Tarkovski je svojom jedinstvenom režijom, dizajnom i uz pomoć poezije svog oca Arsenija, uspio pokazati da je svijet u kojem živimo satkan od laži. Tarkovski vjeruje da se čovjek ipak može odmaći od onog Kubrickovog majmuna, da svoju sreću ne mora graditi na tuđoj nesreći i istodobno duboka sumnja u to. On nam ovim velikim djelom poručuje da je najviše što možemo učiniti od svog kratkog i krhkog života to da, uprkos oluji medijskih laži kojima smo zasuti svake minute, prepoznamo i sačuvamo ljudsko u nama.
Kao Stalker...

* * *

"Kad god ti pisanje ne ide, tada čitaj!", glasio bi drugi savjet koji bih dao nekom mlađem kolegi, onom koji ne bi poslušao prvi. A taj je, naravno, da se okane pisanja prije nego u to zlo i nevolju zaglibi toliko da se više ne može iščupati. Cijelu noć se mučim oko eseja o Tarkovskom, ali slova i riječi nikako da se poslože kako treba. Uzimam nasumično prvu knjigu koja mi se našla pod rukom. André Malraux, za kojeg je očito Charlie Chaplin bio isto što je za mene Tarkovski, piše o svom iskustvu iz Perzije tridesetih godina. Tada su u nekom kinu na otvorenom, gdje su zajedno s gledaocima "na zidovima sjedile crne mačke", armenski putujući prikazivači montirali ostatke od nekoliko raznih Chaplinovih filmova i napravili jedan sasvim novi i čudesan film.
"Mit se pojavio u čistom izdanju", veli Malraux.
Zapisujem na jedan listić da Malrauxu, ako mi se kadgod pojavi u snu, kažem da od svakog čuda ima još čudnije i ispričam mu priču o Škljoci sa Hrida, čovjeku dobrom ko hljeb koji je po zanimanju bio filmski doktor. Pisao si mi jednom da se na švedskom jeziku putujuća kina zovu kino-ambulante. Savršeno precizno! Liječiš ljude od čamotinje i očaja, neznanja i besposlice, razgrneš načas pokrov od tamne magle koja ih neprestano pritišće i upustiš tamo malo svijetla tako što im na noge doneseš iluziju da je svijet bolji, ljepši i zanimljiviji nego što jeste i što će ikad biti. Taj Škljoco se baš time bavio, liječio je filmom na hiljade nesretnika koji su imali taj baksuz da se rode i žive u nekoj od bosanskohercegovačkih zabiti. Nije mu bilo teško da se svojim kombijem marke "TAM" doklimata i do najudaljenijeg zaseoka smještenog Bogu iza nogu i tamo, na prvoj zgodnoj livadi, razvuče platno, montira projektore i onda čeka da se smrkne kako bi počeo sa projekcijom. Tada bi zajedno sa okupljenom rajom i sam uživao u filmovima koje je on ne samo prikazivao, već im je u neku ruku bio i autor.
Još u školi su ga prozvali Škljoco jer bi dok je govorio udarao zubima o zube tako jako da se čulo do Butmira pa on stoga najradije nije ništa ni govorio i najrahatniji je bio kad bi mogao sjediti u kinu i gledati filmove. Volio je film ko svoje oči u glavi koje je opet volio zato što je njima gledao filmove. Njegov problem bio je to što su ga obično istjerivali iz kina nešto zbog škljocanja, a nešto zbog njegovih fluorescentnih ušiju koje su svijetlile u mraku i tako dekoncentrirale druge gledaoce, odvlačile im pažnju i smetale da na miru prate film. Zato je Škljocina najveća sreća i radost bila kad bi mu se pružila prilika gledati filmove pod vedrim nebom. Tada su njegove uši izgledale samo kao dvije zvijezde koje su se spustile nisko pa se niko nije bunio. Kako je u Sarajevu i ostaloj Bosni bilo vrlo malo kino-projekcija na otvorenom, to ih je Škljoco sam počeo organizirati. Prvo se zaposlio u "Prosvjeta filmu" gdje su jedva dočekali da se pojavio neko takav ko će umjesto njih raditi njihov posao i tavrljati po blatnjavim stazama i bogazama bosanskih gudura. Cijela firma živjela je na Škljocinim leđima. Na desetine činovnika samo su bazali po svojim toplim kancelarijama, ispijali kafe i brali svoje plate predstavljajući u papirima Škljocine projekcije kao vlastitu aktivnost. Njemu to nije smetalo toliko koliko stalni sastanci radničkog savjeta i sindikalne podružnice koji su mu nakon nekog vremena toliko dojadili da je odlučio otići u privatnike čim se za to steknu uvjeti. Kupio je polovni projektor, platno i onog "tamića", ali mu je falio fond filmova kako bi imao sve što mu je trebalo za privatno pokretno kino.
Do filmova je došao slučajno i zahvaljujući jednoj poplavi - onoj koja se desila u prostorijama "Kineme", jedinog bosanskohercegovačkog filmskog distributera. Taj manje, više tragični događaj još se i danas prepričava među nama filmskim novinarima i ljudima s filma kao katastrofa bezmalo mitskih razmjera nakon koje u Sarajevu nije bilo filmova pa su kina bila zatvorena pune dvije sedmice. Zbilo se to negdje na prijelazu između šezdesetih i sedamdesetih kada televizija još nije bila ni blizu da zamijeni film pa su ne samo filmofili, već i oni koji u kino odu jednom godišnje bauljali po ulicama i birtijama gladni i žedni filmova kao narkomani nakon temeljite policijske racije u kojoj drotovi zaplijene i zadnju travku, i zadnje zrno droge preostalo u gradu. Historijski materijalizam potvrdio se u praksi; kad dostignu određeni stupanj civilizacijskog razvoja ljudi se više jednostavno ne mogu vratiti natrag i ponovo živjeti na stari način, bez već dosegnutih civilizacijskih blagodeti - u ovom slučaju kina i filma.
Vodurina je uništila najveći broj kopija filmova koji su se našli u "Kineminom" skladištu, ali je Škljoco ipak zavrnuo nogavice na pantolonama i zagazio spašavati ono što je preostalo, jer on je svaki metar filma smatrao dragocjenim. Nije mu uspjelo spasiti nijedan čitav film, ali tu i tamo izvukao je po koju rolu. To je bio startni kapital njegovog filmskog fonda kojeg će on kasnije dopunjavati kupovinom filmskih materijala izbačenih iz upotrebe, kopija koje su toliko izvrtile po kinima da su se pretvorile u obične froncle od celuloida, ostatke ostataka onoga što je nekad bio film.
Škljoco je međutim, sve to smatrao vrijednim, nosio kući, krpio i lijepio i tako sastavljao svoje čuvene filmske programe s kojima je višestruko premjerio rastojanje od Save do mora i od Drine do Une.
Par puta sam gledao Škljocine projekcije. Posebno se sjećam jedne od njih održane na parkingu preko puta Mehine kafane na Sedreniku. Projekcija je počela sa filmom "Osvetnik iz Rimrocka", scenom u kojoj Audie Murphey mariše neke barabe u kaubojskom "saloonu", no nakon pet minuta nastavila se scenom iz filma "Moćni Joe Young" u kojoj golemi gorila razvaljuje kavez u koji su ga zatvorili, na što se skladno nadovezalo kreveljenje čimpanze Chita iz filma "Tarzan i žena leopard", poslije čega se odjednom nađemo u svemiru u sekvencama iz filmova "Zabranjena planeta" i "Od Zemlje do Mjeseca" da bi se na koncu opet vratili u ambijent kaubojskog žanra, u scenu napada Indijanaca na voz u filmu "Winetou i Old Surehand". I sve to teče ko mlijeko, sa perfektnim ritmom i tajmingom, kao da je sam Eisenstein asistirao Škljoci dok je montirao svoj program.
Normalno da mi je Škljoco posto jedan od najdražih ljudi i da ga smatram jednim od najkompetentnijih filmskih znalaca koje sam ikada sreo u Sarajevu, tom pola selu, pola gradu u kojem smo se obojica rodili i koje je oduvijek bilo u nekoj tajanstvenoj vezi sa filmskom umjetnošću. U prvo vrijeme nakon što se pojavio video koji mu je skoro razvalio posao, Škljoco je često bio u kafani. Stalno je na licu nosio nekakav izmučen izraz, kao neko ko od rođenja nosi cipele za dva broja manje. Mogao si pričati o fudbalu, politici, ženskinju, tračati poznate i uspješne face, lagati o njima na pasja preskakala, ali džaba: on bi samo šutio i gledao u svoju pivsku flašu. No, čim bi se u društvu progovorilo o filmu, on bi živnuo kao da je odjednom sjeo na rajsneglu, dok bi mu se lice zasjajilo nekako iznutra kao da mu se u sred lubanje razgorjela olimpijska baklja. Tada bi počinjao pričati i narednih šest sati usta ne bi zatvarao. Škljocina teorija o filmu bila je jednostavna, ali istodobno vrlo uvjerljiva. Za njega je film bio prije svega kino. Uostalom, u svim knjigama piše da su film izmislili braća Lumière, iako su ljudi snimali filmove i prije njih - oni su izmislili kino, filmsku projekciju za više ljudi istovremeno, najjeftiniju zabavu i sredstvo da siromah načas pobjegne iz tamnice zvane život.
Među ostalim zrncima mudrosti o filmu koje sam čuo od Škljoce zapamtio sam i ovu:
"Da bi neki film bio istinski dobar u njemu ne mora sve biti dobro. Nek bude dobro makar nešto i meni dosta."
"A šta je to "nešto" za tebe?", progovarao bi novinar iz mene.
"To nešto je ono što naučiš o samom sebi. Baš kao i knjiga ili slika, dobar film je onaj u kojem na ekranu prepoznaš sebe ili saznaš štogod o samom sebi. U lošoj knjizi, slici ili filmu saznaš jedino ponešto o njihovim autorima."
Škljoco mi je priznao da se i on mučio s Tarkovskim. Imao je negdje par rola iz njegovog filma "Ivanovo djetinstvo", ali to mu se nigdje nije uklapalo. Kao da ga sad čujem kako mi kaže:
"Kako ga god staviš, strši ko kakva izbočina, ko rog na majmunu, pa mi cijela projekcija dođe nekako, Bože me oprosti, sva kruškasta, nikako da je fino zaokružim i uokvirim. Taj ti je Tarkovski sav nekako… jebiga, drukčiji. Majku mu, možda film ipak nije samo kino?"
Čuj, prekinut ću pismo na ovom mjestu. Sve mi se nekako čini da se riječi polako počinju cijediti iz mojih prstiju i da konačno imam onaj tekst o Tarkovskom.

(Odlomak iz, za sada, nezavršenog romana ”Salijevanje strave”)