Lidija Dimkovska [1]

Odabrana poezija Lidije Dimkovske

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

prevela sa makedonskog: Seida Brganović

Nacionalna duša

Otkako mi se brat objesio sa telefonskim kablom
mogu s njim preko telefona da pričam satima.
Dugme je uvijek pritistisnuto na Voice
da mu budu slobodne ruke, da može njima
da lijepi plakate preko božijih bandera
i poziva na žučnu raspravu na temu:
Da li je duša nacionalna?
Od uzbuđenja drhtimo oboje, istražujemo,
ja na ovom, on na onom svijetu.
Nauka dokazuje da ruske duše, npr., više nema,
da onaj ko sanja anđele, u smrti ih prekoračuje
kao sjenku.
Možda ima turska, krči iz slušalice moj brat,
jer svako jutro sluša cvrkutanje iz čajnika
Nazima Hikmeta,
pred da dogura kolica sa perecima
do kapije zemlje. Kupit ću ti jedan za dušu.
A onda zadihano šuti. I tražimo makedonsku
preko registarskih tablica na bogoputu Istok–Zapad,
po kartonskim kutijama sa natpisom “Ne otvaraj! Geni!”,
natovarenih na pleća prozirnih mrtvaca.
A u mrtvace ne možeš da se pouzdaš.
Mrtvaci su ilegalni imigranti,
sa svojim naduvenim organima prodiru u tuđe zemlje,
niz otvore na svojim udubljenjima i sa šiljcima na svojim
kostima
kopaju si i posljednji grob.
Tamo izazivaju posljednju tuču
za nacionalna nebesa
i za dušu koja se više ne posjeduje.
Sve je veći broj ljudi bez duša, duša bez imena.
U autobusu ne ustaju, jedni bez drugih
daleko odlaze,
sa posrednicima se traže, ali se ne spajaju.
Nacije si lupaju jaja od glavu.
Moj brat je očajan. Ja postajem A-nacionalna.
Telefonski kabel koji nas povezuje
izmigolji mi se iz oznojene ruke
prikliješti telefon uza zid i povuče se
u šteker.
Zašto se nikad za nesretne na onom svijetu
ne otvori besplatna SOS linija?
Zašto nikad ne naučih da zaustavim nekoga na putu
prema smrti?
I ja, kao i moj brat, od rođenja tražim dlaku u jajetu,
otkrovenje po svaku cijenu, raskrivanje smisla.
A duše ljudi koji traže dlaku u jajetu
završavaju na tri načina: obješene
sa telefonskim kablom,
u tijelima pjesnika, ili i jedno i drugo

Post-priznanje

Eto, dođe dan da si crijeva navijem na viklere,
da se pripremim za veliko priznanje
da umjetnost nije više, a trebalo bi, prije svega, da je
masaža,
da miriše na svakidašnjicu kao prirodna supa još
u predsoblju,
i da se kliže niz život kao eterično ulje od lavande.
Šta drugo da uradim sad, kad u odrazu
od vitrine sa knjigama
mogu da si opipavam mišiće, naprežem snagu,
sa kremom za učvršćivanje da stvrdnjavam dušu,
a ne mogu da potonem u pjesmu kao u kadu
ako je napukla, zahrđala i bez obilne pjene?
Takvo vrijeme dođe, da udovac dan tuge
provede u crnim dugim gaćama imeđu bijelih plahti
gledajući emisiju o iščezlim dinosaurima,
a ja eru zvonarica koje se viore kroz hodnike
muzike
da mogu da je nazovem samo kulturnom tekovinom.
Moja braća su retro-bjegunci u new-egzilu
doma za strance,
ja sam patuljak među manakenkama, kućna haljina mi je
vreća za smeće.
Obraćam se grijaču u banji sa “Bože moj”,
pitam ga kako da produžim kroz oluju sa
skorenom utrobom,
sa plastičnom vilicom, sa zgrušanom krvlju.
Užaren i strastan,
lizne me iz uha, tamo gdje je skriveno jezgro umjetnosti:
“Nađi si vrč za vodu i provodadžiju za muža”.
Čak i u čip da se otjelotvori, Bog ostaje staromodan,
a umjetnost – muha bez glave. Svi smo mi muze
jedni drugima,
i sa viklerima, a bez crijeva. Meso mi je tvrdo,
a put laka kao stranica Biblije.
Tvoja koža mi je noću sedmica
Lutrije Makedonije,
američki san svake balkanske gajde.
Napravit ću od nje rukavice koje će me milovati danju
u fondacijama za savremenu umjetničku viziju
i priznat ću da umjetnost nije, a trebalo bi da bude
naslada, eliksir, pričest, masaža, homeopatija.

Pamćenje

Pamćenje mi je vojnička konzerva paštete
sa neograničenim rokom trajanja. Vraćam se na mjesta
gdje sam zgazila sa samo jednim jezikom u ustima
i domorocima mutim žumanca za dobar glas,
u snijegu od bjelanaca Isus leži razapet kao da se šali,
za francuski poljubac potrebna su dva jezika,
sada kada ih imam nekoliko, nisam više žena nego aždaja.
Ni ja kao ni sveti Đorđe nikad ne naučih
da dajem vještačko disanje, nos mi je zapušen
godinama,
i sama dišem kroz tuđe nozdrve, svijet plaća.
Ah, nije ti čist posao, nije ti čist posao!
viču za mnom pali anđelčići
koji skupljaju stari papir i plastiku,
najviše ih volim kada u hodnik iznose
svoje krevetce da se provjetre od DNK,
tada se na njih prostiremo sa A. svako sa jedne strane
i u tačno zamišljenom ljubavnom zagrljaju
svi porculanski zubi nam se iskrzaju
nepca nam se pretvaraju u izbečene oči,
pred njima nam jezici u tmini postavljajuju prepreke,
reže, cvile, ječe, a nama ih nije ni žao ni strah.
Pamćenje mi je crna kutija oborenog vojnog aviona
sa neograničenim rokom tajanja. Vraćam se na mjesta
gdje sam zgazila sa samo jednom krvlju pod kožom,
domorocima križam plodne dane
u kalendarčiću za imendane i kućne slave,
domaće životinje žude za divljim, divlje za pitomim.
Kao jevrejski par u danima posta i mjesečnih ciklusa,
tako i ja i Bog spavamo u odvojenim krevetima.

Kavijarska perspektiva

Sve vrijeme čekam da se mrdnu ikre na hljepčiću
da se raštrkaju kao roleri u proljeće,
mijenjajući oblike jastva
da daju četvrtu dimenziju kavijarskoj grafici,
trnem dok slijedim njihov hod u natprisustvo,
samo da se ne ispoguše između odraza i kalupa
na teglici iz Norveške, i na ovom hljepčiću
koji želi da ih upije i za debele pare
prenese do debelog crijeva,
evo, sad će se rasprskati svaka na svoju stranu
kao jetrve jedanaestero braće koje nikada
nisu ostale nasamo sa svojim muževima, evo sada
otkrit će istinu, iako ne znaju šta će sa njom:
život u vakuumu je zamrznuta memorija, trbušni ples
prvih ljubavi, a korist je uvijek u korist
izabrane,
kao kad je mene polazilo jedno čudo mrava,
a baba Vetka se čudila kako to da me laze samo izvana,
a da mi se ne uvuku u nos oči ili u pupak i
ispod povoja,
onda joj je seoska gatara rekla: Da zapališ tri svijeće u crkvi,
jer unuka će ti se tri puta proslaviti dok je živa.
Ikre iscrtavaju tri kruga koji se sijeku
i propadaju u njihovo ždrijelo, a meni se u ruci zgužva
manifest kavijaraskog pop-arta, i sada kada sam
veliki čovjek, ehe,
ne znam da li u stvarnosti što me okružuje kao riblja utroba
znači da sam sada živa ako do tri puta
sam uskrsla
i do tri puta sam bila mrtva?! Ko može da zna red
ikre
u kavijarskoj obrnutoj perspektivi?

Razlika

Isusolozi, Alaholozi,
Carigrad nema savremenika.
Ovdje je sve profesionalno,
toaletna hartija, mašina za pranje,
lift, mikrofon, tjelesna masa.
Odatle savršenstvo – um je opljačkan sef
koji krije samo još tugu.
Živim kraj hrama osutog klima-uređajima
kao zakašnjelim boginjicama kod staraca.
Na domofonu cijeli dan neko me pita
da li u zgradi živi harmonikaš.
Možda zna čuvar zastava –
jedne crne, iskrzane od domaćih životinja
koja se vije sa balkona samoubica,
druge nacionalne, izblijedjele od pranja,
koja se vije sa balkona ubica.
Između rođenja i smrti život nema garancije,
jedini servis za popravke je još uvijek u nama samima.
Ponekad žarko poželim da sam vojni invalid,
da ležim na peškiru za plažu sa motivom gole žene
koja je pristigla iz Švedske sa Crvenim krstom.
Ali, uzalud, ovakvom danu potrebno je cijelo moje tijelo,
a noći samo torzo. Nezavisno od toga kojom rukom se krstim,
četiri strane svijeta, promašuju srce.
Zaštit ću ga aplikacijom preko majice,
s a glavom Čea Gevare ili sa vjeronaukom:
Taoizam: Shit happens.
Budizam: It is only an ilussion of shit happening.
Islam: If shit happens, it is the will of Allah.
Jehovini svjedoci: Knock, knock: Shit happens.
Hristijanstvo: Love your shit as yourself.
Samo jednu pjesmu znam da sviram na harmonici,
ali i ona je rimejk historije.
Bris mog bolesnog zeca ispratih u Beč,
a od bolesnog sveca – u Rim.
Kako i Ingeborg Bahman, svaki rezervni dio
vraća se kući u tuđem vozilu.
Postojanje izduženo u mrtvačkim kolima,
kojem živi s druge strane stakla
skidaju kapu
i mašu kao kad se rodio: Pa-pa.
Kada se voljeni vrati iz Carigrada sa žutim dunjama,
Fatma sa onog svijeta mu se kiselo nasmiješi.
Razlika između čovjeka i Boga je, dragi moj, samo jedna:
Čovjek prvo nalazi, pa gubi.
Bog prvo gubi, pa nalazi.