Abdulah Sidran [1]

ODABRANA POEZIJA-ABDULAH SIDRAN

Sarajevske Sveske br. [2]

NE MOGU DA ZASPIM

Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku,
čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije,
ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam,
ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan.
Na jedno čulo sveden, radim, i postojim, samo
sluhom.

Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da
Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan,
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik.
Cijelu sobu obujma, a više ga nema, nego što ga ima.

Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku
da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem,
nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet.
Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima –
okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop.
U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa
mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje
bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi
led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi,
nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem:
sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i
veselju, pominju me djeca: «Ocu je danas stoti
rođendan!» Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim
rukama, odjednom objema, kako se nikad niko
krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Alahu! Svemilosni,
otkloni!

Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i
trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni
otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,
dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo.
Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i
budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam
Smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom
a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i
prima. Mene, i ovo moje strašno bilo.
I sve da mi bude – i lijepo i milo.
Kako nikad nije bilo.

MOLITVA ZA ZOJU RUSANOVU

Nije imala smisla za humor,
ona, Zoja Rusanova.

Danas – nakon što komšije
u glavu nam pamet ućeraše –
moglo bi se pomisliti kako je tu bilo neke,
onako, sasvim blage, vjerske netrpeljivosti.
Ali – nije, nema govora!

Izvjesno jest, međutim, kako baš nimalo
smisla za humor nije imala naša profesorica
njemačkoga jezika, Ruskinja, Zoja Rusanova.

Prozove: «Sidraaan!» a ja, ne ustajući, kao
za kartaškim stolom, otpovrnem: «Bez mene!»
Malkice problijedi, ispod cvikera, kad skonta.
Pa nastavi, abecednim redom: «Sučić!»
A Ninoslav, iz iste klupe, ko snokta: «Dalje!»

Za katedrom, ruka joj se trese, ko Agadir.
Jedva upiše ocjene, pa ispadnu krupne!
Kečevima bilo tijesno, u onim malim, uspravnim,
pravougaonicima.

Po godine kasnije, u redovnoj kampanji
ispravljanja kečeva, posljednjega tjedna u mjesecu
maju, naučimo, Ninoslav i ja, sve što se,
iz njemačkoga, moralo znati: deklinacije,
konjugacije, skladanje vremena, čudesni preterit,
«Abdera un die Abderiten», i Getea, napamet:

«Wer reitet so spöt durch Nacht und Wind?
Es ist der Vater mit seinem Kind!»

Und so weiter.

Naučili tako – da se više nije dalo zaboraviti.

Između klupa, šeta dobra Zoja Rusanova, ali
ne vidi kako Sučić i Sidran po dva prsta guraju
u plafon. Neće da nas pita. Ne da joj njena visoka,
belogardejska principijelnost! S kojom ne ide
smisao za humor. Da ga je imala, imalo,
kazala bi: A bezmene, a dalje?, pa nas nekako,
ipak, malkice propitala, u čudu stala, i dvojke
nam dala. Al – jok! Nego pelikanom, u dnevniku,
podebljava one naše, sad: zaključene ocjene.
Ninoslav otišao na popravni, ja kehnuo. Nagodinu.
Moralo, valjda, tako biti: nisu mi valjale ni hemija ni
matematika, a iz vladanja imao – nulu!

Kod kuće, fasujem teške batine. Baška od oca,
ujutru, baška od starijeg brata, popodne. Majka,
ni takla me nije. Nego svoje tijelo podmetala,
da me koja jaka šaka – mimoiđe.

Na tavanu, rane ližući, otplačem cio taj
predugački dan: utorak, šesnaesti juna,
hiljadu devetsto šezdeset i druge.

Pred samu ponoć, obrišem suze
i čvrsto odlučim
da idem
u književnike.

(Post scriptum)

Kao da jučer bijaše,
a četrdeset godina prošlo,
u tmušama, u tmušama.

Osim onog koji ovo piše,
nikoga više, iz ove pjesme,
nema među živima.

Molim Te,
Predobri Bože,
budi blag
s njihovim dušama.

TUGA

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.

Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.

Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?

Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.

Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?

TARIK

Svio sam se
u čahuru
pozne ljubavi

Sve boli
što spolja
dotiče rubove

Unutra, u čahuri
moje pozne ljubavi
ima jedna kolijevka

U kolijevci
bićence jedno ima

Osmijehom me
svakoga trena
za tle prikuje

I ne mogu nikako
mimo kolijevke
da prođem

Preplave me talasi
nebeske radosti

Prepustim se
pa u nebo tonem

Neko drugi
- dok u nebo tonem -
izgovara strijepnju
sasvim zemaljsku:

Taj osmijeh
tu radost
jesam li već platio
u minulim godinama
nevolje i trpnje

ili ću tek
morati da plaćam
trpnjom i nevoljom
u danima što slijede?

(1996)

DANI BOSANSKE KNJIGE U ISTRI

Bolje da me ubije
nego da čini to što čini
onaj što me iz kuće vadi
i nekuda, na put, odvodi

Dobar sam
znaju koliko sam dobar
da cirkus učinim
veselijim i boljim
na književnim večerima
i večerima poslije
književnih večeri

Ali samo ja
i ono moje troje
što u Sarajevu ostaju
znamo: bolje je i lakše
da me ubiju
nego da me iz kuće vade
i odvode na put, u Istru,
Austriju, i sličnu
književnu industriju

Iščupam se, jednog ljeta,
iz njenih kandži,
odvedem dijete
da upozna more
i usput vidi očeve
morske egzibicije

Zaronim duboko
pred njegovim licem
izronim daleko
na njegovim leđima:

«Gdje je bio babi?»
upita ga majka
a dijete snokta
bistro odgovara: «U Istri.»

Ni tri godine nema
ni R još nije naučilo govorit
a već mrzi Istru, Austriju
i ostelu očevu
književnu industriju

Zaronim još jednom:
neka se sa slanim uokolo
pomiješa ono slano iz očiju

Pod vodom
u dubini
očima se kunem
da me više nikad niko
iz kuće otrgnuti
ni izvaditi neće

Neka bez mene
putuje cirkus

Neka i bez mene
sretno živi
svako njegovo
književno veče

NE MOŽE SE ŽIVJETI U SARAJEVU

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-nebilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
- tri života da imaš.

Zato – kako god okreneš – nije moguće
živjeti u Sarajevu. Od dobra – boli glava. Trebalo bi,
odmah, na visokom svjetskom nivou, napraviti
potpuno novo Sarajevo, u kom bi bilo moguće živjeti.

Kada ga, ako Bog dadne, naprave –
neka mu ista ostane geografija. neka ista ostane i ta
Miljacka, lijepa, a ni potok ni rijeka,
neka brda ostanu ista.

Neka pomru, ali neka se ne promijene –
svi ti ljudi što po Sarajevu žive.

Jer u njemu, nije moguće živjeti.
Život je kratak za Sarajevo.

JUGONOSTALGIJA

Svake smo godine
sa Goranova proljeća
- nakon priredbe u zagrebačkoj
tvornici papira – odnosili kućama
svežnjeve sa hiljadama stranica
mašinskog, pisaćeg, bankposta i pelira.

Ko je mogao i htio
imao je na čemu
- do idućeg Proljeća -
po tri-četiri knjige napisati.

Meni se nešto nije dalo.

Svi kažu: ni jedan dan bez crte,
pa skroje barem knjigu-dvije u godini,
a ja sasvim obrnuto: ni crta bez dana –
pa sastavim po jedan knjižuljak
u tri-četiri, jal u pet u šest godina!

Iz Makedonije, svake godine
- ko sad se sjećam – po dva-tri kartona
makedonskog, crnog. Ko ga usput ne popije,
nego nekako do kuće dovuče –
mogao je, cijelu jesen i zimu za njom,
uz vino puniti one prazne zagrebačke papire.

Meni se nešto nije dalo.
Ko će to teglit, sa Ohrida, preko bijela svijeta,
pa u Bosnu – nego sam ih odmah, na licinom mjestu –
otvaro-smirivo, među svojim dobrim južnoslovenskim
drugarima. Valjalo je – u široku društvu i pod jakim
aršinom – znati pokazati ko bolje umije
piti i pjevati, pjevati i piti!

Sve što je propalo, moralo je propasti –
kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima njima,
strašnim ljudima – filozofima. A ja – notorna budalčina –
nikako tako ne mislim. Osim što jest propala, kakvoga
drugog dokaza imaju – da morala je propasti? Kad je
već propala, jesu li morala propasti i mjerila?

Tu počinje
i istog trena skončava
moja jugonostalgija.

(Brist, 4. 9. 2000.)

MENI TIMUR

Piši pjesme, Avdo,
I ne kazuj, nikada i nikome,
Baš ništa o tome šta osjećaš
I kako ti je

Drži govore, ali se pazi
Stalno gledaj da ti točak
Na prazno melje, i da ti se
Sa jezika ne otmu
Neke rečenice sa smislom!

Nego melji!
Kao pjesmice kad pišeš:

Cvrkuće oko kuće...
Bašta – mašta...
Cvijeće – smeće...

I sve tako
Kako god ti na um padne

Samo nemoj
Da ispadne
Baš iz tvojih usta
Nešta
Šta ne valja

Neka bude baš onako
Kako samo ti umiješ
O lijepome – lijepo
O ružnome – ni ružno ni lijepo

A o svemu drugom
između redova
kazuj šta god hoćeš

Nema nikog
Na ovome svijetu
Da te bolje razumije
Nego ja.

(Goražde, 28. 9. '04.)

MORIJA

Rat je bio mila majka
Šta nam učiniše
Ove godine potom

Iz čista mira
Po Sarajevu
Počeše najbolji ljudi da mriju

Tri godine evo
Kako stoje svi poslovi

Sa sahrane
Na dženazu
Sa dženaze
Na sahranu

Tri godine evo
Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza

A kad je u postelji
Smrt iščekivo
Emir Imamović Arči
Sestra mu Hajrija
Vidjela suze u očima

Pa leđa okrenula
Da svoje suze sakrije
I rekla
Da barem razbije
Nesnosnu tišinu

Zašto plačeš, braco?

Žao mi, sestro!

Čega ti je žao, brate?

Svega, sestro!

KOSMOS ŠTOSMOS

Za Mirzu Ibrahimpašića

Svejedno što je
Kroz naše krajeve
Protutnjao užas

Ni kamen na kamenu
Nije ostavio

Svejedno što su
Po Bosni
Rijeke pocrvenjele od krvi
Svejedno što su silne
Oplakale majke
Svejedno što su
Oni
Od nas stoput gori
Stotinu hiljada sestara
Od stotinu hiljada braće
Rastavili
Svejedno što nas više
Po svijetu ima
Nego što nas je
Kod svojih kuća ostalo

Svejedno, svejedno, svejedno

I danas danile
Tri frtalja bivše Jugoslavije
A Bosna haman cijela
Ne zna i ne umije
Čim popije čašicu-dvije
Zapjevati drukčije
Nego

Biljana platno beleše
Na ohridskite izvori

Kad ja pođoh na Bembašu
Na Bembašu na vodu

Pa po lojtrici gor
pa po lojtrici dol

Oj Moravo oj Moravo
Moje selo ravno

Skalinada, skalinada
Tu se penje tu se pada
To je sudba to je nada
Skalinada skalinada

A da ne govorim
Da ne zapjevam
Koju starogradsku

Šta onda čovjek
Da pomisli
I kaže

Mora da je nešto
I krupno i važno i fino
U toj ideji
Postojalo i bilo

I cijela ta pizdarija
Oko Jugoslavije
Mora da je bila
Jedna
Sasvim dobra stvar

Ali
Ko smo onda to
Mi
Šta smo onda
Sunce mu ljubim
Ti Mi

Kornjače
Žabe
Krmci
Il barabe

Ako stvari jesu Takve kakve
Očigledno jesu

Cijelom bi Svijetu
Izgleda
Bilo mnogo bolje
Da nas
Jednostavno
Nema

Pa da i mi
Konačno
Odahnemo dušom

(Goražde, 3. 12. 2004)