Mehmet Kraja [1]

MOJ JE OTAC VOLIO ADOLFA (IM ATË E DONTE ADOLFIN)

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

26.

Istoga dana, u međuvremenu, moj je otac viđen kako luta gore dolje skadarskom čaršijom, ćutljiv i zamišljen, izgubljenog pogleda, tamo prema padinama Taraboša, ponekad oborenog ka zemlji, kuda je gazio kaldrmom i nabijenim blatom na njoj. Malo kasnije je viđen ispred zgrade Prefekture dok je stajao na jednoj strani ulice i radoznalo gledao one koji su ulazili i izlazili otuda. Ljudi, pošto su polomili dvokrilnu kapiju Prefekture, uzimali su sve što im se svidjelo i bježali noseći razne stvari, fotelje, ćilime, pokrivače, male i velike škrinje, čak i kojekakve legene ili drške za zastave i druge stvari za koje niko nije znao čemu služe. Zadnji otuda izađoše trojica, koji su, pošto nisu stigli da sa balkona izbace jednu staru furunu od livenog gvožđa, polomiše jedan od prozora zatim još jedan i pobjegoše kradomice, kao da ih neko juri.
Sada je zgrada Prefekture izgledala kao sablast, ili kao nekakva lobanja iz groba, iskopanih očiju i velikih ustiju nalik na pećinu. Moj je otac krenuo dalje. Ej zemljače, vidi šta sam našao! Ludi Zef izađe kroz vrata Prefekture i stazu kroz dvorište do ulice pređe trčeći. Pod pazuhom je držao neku veliku sliku, neku fotografiju, neku od onih koje je moj otac viđao obješenu po uredima i drugim mjestima, gdje je on morao često ulaziti. Jednu takvu jednom prilikom je vidio u carinarnici Virpazara, gdje su ih bili odveli karabinjeri Crne Gore, jer vjetar koji je bijesno duvao po jezeru, umjesto da ih odvede u Skadar, izbacio ih je u močvare Vranine. Samo što mu se tada, onaj čovjek sa fotografije obješene na suprotnom zidu, nije svidio. Kočoperen i okićen značkama, izgledao je kao petlić, kome se ismijavaju kokoške iz mahale. Dočim ovaj što ga je ludi Zef držao pod pazuhom, izgledao je strog i divalj, kao da se napio šafrana. Slika je bila u pozlaćenom okviru, pažljivo izrezbarenim vijencem od lovorovog lišća i sitnim cvjetićima žutih latica, i bila je prekrivena tankim i glatkim staklom, kao ogledala mladih snaša koja su se kupovala na ženskim pijacama.

27.

Mome ocu, ni sada ni kasnije, nije bilo jasno šta mu se više dopada, ram fotografije, koji je širio nekakav blatnjav sjaj i u onom jesenjem danu više je sličio na pasji zub, ili namrgođen čovjek u njemu, prodornih očiju, kratko ošišanih brkova i kose očešljane na stranu. Šta će tebi ovo? Ludi Zef odstupi za korak, stavi sliku pod kaput i onda se približi mome ocu i puhnu u lice, šireći iz stomaka i iz usta nekakav kiselkasti zadah. Ona mi ne treba, odnijet ću je Kelju, Kelj Marubuju, on će mi je otkupiti za dvadeset napoleona, a za dvadeset napoleona kupit ću malu kuću u Bahčeluku, uzet ću jednu mladu snašku, mlada nevjesta će raditi kućne poslove, a ja ću se ispružiti po minderu prekrivenim vezenim šiljtetima, tako ispružen čas ću drijemati, čas ću biti budan, kad zadrijemam sanjat ću, kad ne drijemam, gledat ću mladu nevjestu kako radi kućne poslove, čas ću gledati ovu sliku zakačenu na zidu i razmišljat ću o stvarima po svojoj volji.
Tako govoraše ludi Zef i u tom trenutku htjede otići, ali moj otac mu prepreči put i reče: stani, o Zefe, stani nešto da ti kažem, i strpljivo mu objasni da nije moguće i da proda fotografiju Kelju Marubiju za dvadeset napoleona i da zadrži tu istu fotografiju na zidu kuhinje, jer je svijet sastavljen nekako drugačije, tu su nekakva drugačija pravila, koje ćeš i ti Zefe shvatiti jednoga dana. Ludi Zef izvadi sliku ispod kaputa, pogleda je sa nekakvim osjećanjem pokornosti, zatim s protivljenjem pa na kraju i izraženim prkosom. Zna li ovaj toskniški , reče pokazujući na čovjeka sa fotografije, ako ne zna toskniški, jebat ću mu majku, pa promrmlja i neke druge riječi, za koje moj otac nije imao niti strpljenja niti vremena da ih sluša.

28.

Moj je otac dade ludom Zefu toliko para da bi mogao kupiti dva simita i čanak jogurta, fotografiju sa pozlaćenim okvirom stavi u bisage, a bisage okači o rame i nastavi teškim korakom sokakom koji je vodio donjom stranom čaršije. Prije nego li je skrenuo za prvi ugao, s druge strane ulice, ludi Zef ga još jednom pozva i reče mu, lagao sam te, o ludi zemljače, neću kupiti simite ovim parama, ići ću da pošaljem telegram kralju Engleske, da mi pošalje brodove i da dođu da me uzmu, te poče pjevati tankim i promuklim glasom, onako kako je uvijek pjevao kada bi ga uhvatila ona njegova, dolaze brodovi morem, onda zastade i nekom drugom koji je tuda prolazio i reče, hoću da ti otpjevam jednu pjesmu na toskniškom, i poče pjevati promuklim glasom, razvlačeći glas, oo-o, ee-e, izgovarajući riječi nekakvim tužnim jecajućim tonom.
Moj je otac već stigao kod Hasana berberina, koji je imao dućan u donjoj strani čaršije, tamo gdje su se račvale dvije ulice, jedna koja je vodila ka obali jezera i druga koja je išla u pravcu tvrđave. Berbernica je bila mala i uska, s jednim prozorom dva pedlja iznad kaldrme pa do ispod same niske strehe, vratima koja su prilikom svakog otvaranja ispuštala cijuk zahrđalih šarki. Berberin je imao krupno tijelo, punačko lice i jednu perjanicu omotanu oko vrata kao ogrlicu jarma. Izgledalo je da teško diše, kao da su ga tjeskoba dućana i sitan svijet svuda oko njega ugušili i učinili ga tužnim. Veliko ogledalo na čeonom zidu dućana, na suprotnoj strani ličio je na nekakav zatvoreni vodeni kavez, koji je držao jedan drugi svijet u zatočeništvu isto toliko uzan, koji je također teško i tužno dahtao, dugo kao da se prenemaže sa samim sobom. Hoću da me obriješ i skratiš brkove. Hasan berberin beše odlutao u mislima ko zna gdje.

29.

Kada Hasan berberin prisloni brijač pored desne sljepoočnice, otac ga uhvati za ruku. Čekaj malo. Ustade i iz bisaga izvadi sliku sa staklom, koju je malo prije kupio od ludog Zefa, tamo kod zgrade Prefekture, postavi je pred berberina i prstom pokaza na brkove namrgođenog čovjeka sa fotografije. Ošišaj mi ih ovako, ni šire ni uže, pravo ispod nosa. Hasanu berberinu stade brijač u ruci, neko vrijeme je gledao u fotografiju, zatim obrisa brijač o pregaču te se obrati mome ocu, tamo preko, u ogledalu, i poče šaputati, kao da govori iz vodenog svijeta nekom bukom koja odzvanja u ušima i ne govori ništa, ne može, ne mogu, ja sam samo berberin, nisam se nikada miješao u politiku, ljudi ovdje dolaze, razgovaraju o politici i odlaze, prije zatvaranja dućana otvaram širom vrata i prozore, da povetarac sa jezera ponese sve sa sobom, ovdje ne ostaje ništa, razumiješ, ništa! Zatim pođem kući i kažem Hasimi, mojoj ženi, da mi skuha kahvu, pa mi skuha kahvu bez šećera u fildžanu sa dva pozlaćena kruga, što mi je donio jedan prijatelj iz Venecije. Sjednem na minder prekrštenih nogu, držim kahvu pred sobom i pijuckam je polako, malo po malo se misli gube i udaljavaju u danu što nestaje, bježe, i nema ih nigdje više. Hasima sjedi naspram i gleda me, gledam i ja u Hasimu i razmišljam o vremenu kada je bila još mlada, o njenom tijelu kao izvajanom u gipsu i vratu kao isklesanom u mramoru. A kosa joj je crna, kao gavranovo pero, gledam tako Hasimu, pijuckam kahvu polahko i razmišljam, kud li odoše ona lijepa vremena gdje li su sada, zašto se nikad ne vrate? Pa se u sebi nasmijem, bježi budalo jedna, otkud ti znaš šta se sve dešava na ovom velikom svijetu. Hasima me gleda pa se i ona smiješi, raduje se, i ja se radujem gledajući je. Tako ona gleda mene radosnog pa se i ona raduje, dan za danom odlazi, pogledam kroz prozor, već se uveliko navukao sumrak, osjećam vrijeme koje protiče. Svijet utanja u nekavo bunilo...
Stani, prekinu ga otac. Brkove. Ošišaj mi ih kratko, dva prsta ispod nosa, ni šire ni uže, Berberin Hasan se osjeti kao upecana riba u mreži. Lik mu se vrzma po ogledalu okačenom na zid i nikako da izađe iz njega. Skadar je prepun špijuna, reče, sutra će svi govoriti kako berberin Hasan šiša brkova kao u Hitlera. Sam sam vidio jednog zemljaka koji je izašao iz svoga dućana, razumiješ ti to, oni s planine se nalaze svuda. Nekom Džemajlu iz naše mahale njegova žena reče, pusti me da odem do Aćif age, da kažem onima s planine da si ti balista. On se dugo zamislio nad ovim, tri dana nije izlazio iz kuće, popušio je kilo duhana i četvrtog dana zakla sjekirom svoju ženu. Iskomada je, tako da su je jedva sakupili u jedan čaršaf kako bi je sahranili. Tako Džemajl poludi, poče šetati noću po gradu pozivajući svoju ženu, o Džemilje, aman oživi bar samo jednom, hoću da te ponovo ubujem, razumiješ li me?
Moj otac izvadi kesu s novcem vezanu učkurom, odriješi je s mukom te berberinu Hasanu ubaci u ruku novčanicu vrijednosti jedne ovce, ošišaj mi brkove kratko, onako kako ti rekoh, dva prsta ispod nosa, ni šire ni uže. Berberin Hasan zajapuri se u licu, čas zagleduje novčanicu čas kradomice baca pogled na ogledalo, ne zna se šta tamo vidi, sebe, moga oca ili onaj vodnjikavi ram okačen na zid, koji drži svijet zatvoren kao u dnu jezera. Berberin Hasan u neko doba dođe k sebi. Zatvori vrata zasunom. Uze četkicu i jedan bakreni sud. Poče sapunjati lice moga oca. Naoštri brijač na kajišu i poče ga brijati od sljepoočnice. Na ogledalu berberin Hasan izgledaše kao izgubljen, kao da se na tu stranu preselio samo za jedan tren, samo kako bi prevazišao ono bunilo pa će se ponovo vratiti na ovaj svijet, da ponovo bude onaj svakidašnji.
Kad berberin Hasan primače brijač brkovima, moj otac mu pridrži ruku, okrenu se i pogleda ga u oči. Ako mi ih ne obriješ kako valja, crno ti se piše. Berberin Hasan onemi, samo klima glavom. Kud li mu misli odleteše sada? Svijet je veliki, pomisli, kako bi bilo da se on, dakle berberin Hasan, rodio na nekom drugom mjestu, ni sam ne zna gdje, možda u mjestu gdje nema ni jednog svog zemljaka koji će mu moći reći da mu skrati brkove kao u Hitlera, pa da ga surovo tako pogleda kao da je on kriv što je u Skadru haotično, gdje se ne zna ni ko pije a ni ko plaća. I kosu mi skrati kod sljepoočnice i očešljaj mi je na jednu stranu, ovako, pokaza berberinu Hasanu. A njemu su misli bile negdje drugdje, kod Hasime, njegove žene. Sjećao se kako je jednom kada je bila još mlada rekla, obrije mi je Hasane, ova žuta kna koju sam kupila svrbi me. Tako je Hasan noću otišao do dućana, uzeo britvu i makaze, i u trku se vratio kući pa je obrijao sa zadovoljstvom. Oprao joj je i istrljao dobro, baš onako kako bi svaki pravi muškarac to uradio. Bacio se na Hasimu, tu na minderu. Ali se tada desilo nešto što berberin Hasan neće nikad zaboraviti. Izgledalo mu je da je ušao u neku blatnjavu baru, te je uranjao i izranjao iz tog blata noseći sa sobom ono odvratno umakanje. Dolazilo mu je da se opogani – ništa, pa ponovo da svrši – nikako. I ništa, nikako da doživi slast. Hasima je ležala onako opijena, kada je Hasana berberina potpuno napustila ljubavna strast žena mu je kazala, blago meni, moj Hasane, nek svo zlo ode sa njim, moj Hasane, ne sjekiraj mi se ti, prolaze ovuda oni seljaci koji prodaju drva, imaju oni muda ko torbe od bisaga okačenih o rame, i ovaj posao rade bez ikakvog problema. Hasan je ostao kao posran, tu na minderu, potom je pokupio brijač i makaze vratio se u dućan, zaključao se unutra, puno je tada razmišljao čak i da se ubije. Kako? Samo presečeš vratne žile i sve je gotovo. I danas kad vidi čovjeka natovarenog bisagama, nešto mu se prevrće u stomaku, koče mu se vratne žile i osjeća oštar bol u grudima.
Moj se otac pogleda u ogledalu i sa dva prsta za trenutak, pogladi brkove pod nosem. Očešlja mi kosu na stranu, nakvasi je vodom i potapšaj je, tako, da stoji pripita za čelo. Berberin Hasan izvadi zasun iz vrata, za tren proturi glavu van i dade znak mome ocu da može ići. Ne pričaj nikome gdje si se brijao, reče.
Moj otac ne obrati pažnju na berberina Hasana, nego izađe sa bisagama na ramenu i dugim koracima dva puta pređe kroz čaršiju uzduž i poprijeko. Tokom hodanja, samo je jedanput uspio da vidi sebe na jednom staklu neke radnje. Ej zemljače, hoćeš li kupiti čakšire, od sukna su, oprane su drvenom perilicom. Možeš ih oblačiti i bez gaća. Otac se okrenu ne bi li vidio onoga što govori, ali se on prikri u jedan od dućana, zatim zatvori vrata i više se nije pojavljivao. Čovjek koji je tuda prolazio zastade za tren. Ne reče mu ništa. Samo je vrtio glavom i brzo se udalji sležući ramenima. U sokačetu koji je izbijao od čaršije nekakav dječak pod kačketom kao da ga vreba ali se odmah sakri iza ćoška. Moj je otac i dalje hodao bez žurbe. Isti taj dječak sa kačketom, ili možda njemu sličan, pojavi mu se ponovo u jednoj drugoj uličici, na drugom uglu. Otac se spusti niz strmu kaldrmu ne osvrčući se na sokake, na uglove, odakle te inače neko uvijek može posmatrati, ili ti mahnuti rukom, ili ti dovikivati, ej zemljače, priđi, hoćeš li pičke za pare, ili možda hoćeš sat sa lančičem, hoćeš li da ti napišem hamajliju, da ti ne hvata ljetnja groznica, da se ne utopiš u jezeru, i da ti alatka dobro radi dok joj ne puknu damari.

30.

Dva sata kasnije, kod dućana berberina Hasana, ugleda kako su se sakupili neki ljudi, čitava družina, možda i više. Bejahu napravili nakakav krug, nekoliko koraka ispred dućana i ćutahu. Dućanska vrata bejahu otvorena, unutra se nije moglo nazrijeti ništa određeno, nekakva siva spodoba kao umotana stajaše stisnuto kao neko bolesno pseto. Šta se tu dešava? Čovjek koji je stajao pored mog oca, podiže crni fes nagore i protrlja čelo dlanom. Ubili su berberina Hasana, reče. Čovjek sa fesom se znojio, te ponovo obrisa čelo.
Otac iskorači jedan korak i kroz otvorena vrata pokuša da vidi unutrašnjost dućana. Ugleda berberina Hasana ispruženog potrbuške, na podu, licem okrenutim na stranu, kao da je krajičkom oka pogledavao sebe u nevidljivom ogledalu. Na onom pravom ogledalu okačenom na zidu bilo je nešto krvlju napisano velikim slovima, te se nije moglo ništa vidjeti. Onostrani svijet je bio zatvoren u tom vodenom kavezu.
Moj otac koraknu nazad i vrati se na pređašnje mjesto. Šta li tamo piše? Čovjek sa crnim fesom se napravi da nije ništa čuo, zatim se okrenu, ode na stranu i nešto prošapta, kao da je govorio sam sa sobom, smrt fašizmu, i ponovo obrisa čelo nadlanicom ruke. Šta, zar je berberin Hasan bio fašista? Čovjek se okrenu i prvi put pogleda mog oca u oči. Govnasti fašista. Sada progovori glasno, i kada primijeti da se svi okrenuše k njemu, okrenu im leđa i udalji se nesigurnim koracima.

(Odlomak iz istoimenog romana)

Prevod: Enes Tuna i Qazim Muja