Dragi Mihajlovski [1]

DIJAKOVA SMRT

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

TIMURTAŠ

Prebrojasmo se! Mnoge uze Alah, devetsto trideset i sedam! Mnogi još jauču ispod velikog bijelog šatora, koji je malo udaljen od zidina. Tristo dvadeset i pet! Probodeni, izmrcvareni, sakati! Ovo mi se odavno nije desilo! Čista vojnička katastrofa! Ne može se reći da nas sad nema dovoljno! Trinaest hiljada zdravih, izvježbanih, moćnih ratnika čeka na moju zapovijed: osam hiljada pješadinaca i pet hiljada konjanika! Sila je to, nije šala! A koliko ima nevjernika? Niko tačno ne zna, ali sigurno je pola od wih već mrtvo! Još smo ih dolje, kod tjesnaca, razbili! Kao gwide smo ih zgazili! Glupi nevjernici! Maloumni junaci! što su postigli? "Što su postigli, ej Bajruuuše?" Ovo je sigurno izletjelo iz mene kao krik, pa eto ti Bajruša kraj mene, ni iz čega se tu stvorio: iz samog plavetnila beskrajnog neba ili iz dubine stradalničke zemlje, gde je možda bio došao da posjeti svog mrtvog druga, bliskog saborca, sad otjeranog u hladnoću i tjeskobu negostoljubivog mraka. "Zovi komandante!", kažem mu, svjestan koliko smo blizu vječnom mraku. Dovoljno je da te ošine sitni kamen ispaljen iz praćke nekog ljutog branitelja i - toliko. Tu završava tvoja odiseja, tvoj skromni, beznačajni, mukotrpni put. Pokupiće te kao đubre i strpaće te u jednu od ovih razjapljenih rupa, koje se posvud unaokolo otvaraju gladne novog, svježeg mesa. I produžiće dalje. Do sljedećeg popunjavanja, do sljedeće gladne jame. Glupi, glupi, vojnički kraj. Bijeda, gadost, krv i bol! Jaukanje, vika, krici! Himna smrti! Oda tuge i grubog, hotimičnog ličnog poraza! Ples samosažaljenja i svireposti! Šejtanski trijumf!
"Gdje su, Bajruše? Pozvani su?", kažem i sjedam u šator na drvenu stolicu, koju Bajruš nosi za mnom svuda po bijelom svijetu. Kobajagi za sreću! Sreća? Izgovaram i slušam to što je izgovoreno - sreća! Što to bi? Ponavljam riječ još nekoliko puta i sa svakim sljedećim ponavljanjem smisao joj se sve više gubi! Sreća! Sreća! Što to bi? što se krije iza ovih pet smiješno složenih glasova nasilno spojenih u jednu riječ, koja mi se sve više čini praznom, besadržajnom, čak i glupom? Koji se bog, koji sultan, koji čovjek nekad dosjetio da napravi ovaj kratak, nesrećan spoj suglasnika i samoglasnika, i da wega postavi kao simbol, kao krajnji cilj našeg vječnog traganja? Vrh života pun osjećajnih ispupčenja i udubljenja? Podvig umora? Dođe mi da se smijem! Ha, ha, ha! Sreća! Sreća! Put ni do čega! Do privida riječi! Ha, ha, ha! Potraga za čim? Za riječju, a riječ je privid, ispušteni vazduh obojen nevidljivom dušom! Sreća! Boli me svaki suglasnik, svaki samoglasnik! Bol osjećam, ali značewa nema! Bože, kakva prevara! Prostačka i nečuvena! Zavrzlama nad zavrzlamama! Ujdurma nad ujdurmama! Hir šepavog! Sreća je parola, prazna riječ, prevara koju nam je smjestio neki seoski šeret; glup san nekog ludog siromaška, koji jedva krpi kraj s krajem; zamak od tankog kartona, koji se brzo ruši nakon uboda obične, sitne, beznačajne čiode! Snovi! Snovi! Ludost sićušnih!
"Tu su!", kaže Bajruš i klawa se do zemlje. "Neka uđu!", kažem i ostajem na stolici, a ono što mi šeta mislima sad mi se jasno vidi u očima.
I evo ih. Dolaze jedan po jedan. Smjerni, pokorni, ali divlji. Ne znaš ko će ti kad zabiti nož u grudi. Slavoljublje! Svako ga ima! Svako od nas! Ima ga svaki od ovih strogih, surovih, nemilosrdnih ratnika, koji sad, kao po navici, ulaze u moj šator, poklawaju se i stoje preda mnom. Znam to po sebi. Zašto bi oni bili drugačiji? I ja sam do juče bio kao oni. Sve do nesrećnog prelaska preko prevale, gore kod Pletvara. Otjelovljewa sujete! Dođe mi da ih sve zakoljem kao kokoške! Da počne krv da im prska po šatoru, kao što prska krv iz vrata mlade koke koja još nije postala nosilja, i koja je ostala bez glave, tik pošto je sijevnula oštra sjekira na tvrdom panju. Nevjernici su oni! žeđ za slavom ih čini nevjernicima. Misle da mi to nije jasno? Da ne znam za njihovu ludu želju da me vide posrnulog, osakaćenog, mrtvog; pa da se poslije međusobno ispoubijaju, boreći se za moje mjesto? Nagnuće se nada mnom polumrtvim, ružnih lica punih iščekivanja, i nemilosrdno će pitati, kao što su jednom u iskonskom Vavilonu pitali Makedonca Aleksandra, slavnog Iskendera, dok je bio na samrti: "Ko će te naslijediti?" A ja ću im, isto kao i on, skupljajući snagu, s dušom se rastajući, odgovoriti: "Najjači!" Da, baš to želim da im učinim. Najjači! Neka se poubijaju bezumnici. Nek se satre njihov soj. Da se spasi ova jadna zemlja slavožednih, nasilnika, ubica! Ne! Mogu im učiniti nešto još gore! Da poludim! Da! Da izađem sasvim iz njihove glupe šeme postojanja i da ih pogledam iz nekog drugog, njima nepoznatog ugla, i da se smijem njihovoj beznadežnosti! Tad neće znati što da urade! Da me ubiju? Teško! Moraće da me slušaju bez obzira na to kakve budalaštine zapovijedam! Zato što će sultan ipak meni vjerovati, mojoj beglerbejovskoj riječi, mojoj istini - a njih će surovo kazniti. Ali čekaj, polako. Možda nisu svi loši! Ko se borio dolje lavovskom snagom dok sam ja preživljavao svoju bijednu, ružnu krizu, a? Ko je pobijedio i zgazio tvrdoglave nevjernike? Oni! Ili neki od njih! Ne znam! Priberi se, čovječe! što brže to bolje! Pogledaj svoje potčinjene. Stoje pred tobom i čekaju nešto da im kažeš, nešto što će zagrijati wihova surova srca! Neku blagu, mirnu riječ! Ima takvih! Nisu sve prazne poput “sreće”! Ustani, čovječe, odbaci sumnju i budi njihov bog! Oni samo to traže od tebe! Samo to i ništa drugo. Da budeš zdrav za sebe, snažan i surov za dušmanina, strog, ali blag prema njima! Takvog vođu žele!
"Ne stojte, sjednite!", kažem. Gledam ih kako stoje i dalje, baš to sam i očekivao, i polako se smirujem, vraća mi se vojnička strogost, zapovjednička blagost, ona zbog koje me vole i cijene. "Loše stoje stvari, gospodo! Ali vraćawa nema! Pred kim da se povučemo, mi, slavni Alahovi ratnici? Zar pred jednom nevjerničkom bandom ludaka, koja vjeruje da može da zaustavi naš pobjednički put? Nikad! Snage imamo! Alah je s nama! Imali smo dovoljno odmora! Vojnici smo, a ne babe!" Govorim i polako dolazim sebi, ličim na onog starog, kakvog me znaju. Oni me gledaju, gledaju, žele, vidim, da mi vjeruju, ali nešto ih sprječava. Kao da je neki nevidljivi, tajni, crni argat mraka stao između nas i ne dozvoljava nam da se razumijemo. Hvata me očaj. što više podižem glas, efekat je sve manji. Ja već vičem, a oni samo ćute. Riječi odabrane, ali njima poznate, udaraju kao krupne kapi proljetne kiše po tvrdom i ćutljivom zidu preda mnom. "Ujutro, u zoru, napadamo!", vičem, navaljujem, a oni bulje u mene kao da me prvi put vide. "U zoru napadamo!", ponavljam, ali ovog puta tihim, molećivim glasom. "Da ih pobijedimo i cijeli će grad biti vaš!", obećavam, "cijeli", mucam, "samo da ih pobijedimo, da odemo dalje, mnogo dalje, do plavog, beskrajnog Jadrana!" Pogled mi se mijenja, Bože, da li ludim? Izlaze, klanjajući se, obećanje uvijek pomaže, znam ja dobro, nisam od juče. Stari sam lisac. Star, vrlo star. Od početka svijeta, možda od iskonskih zora. Samorođen možda, kažem i znam da riječi više nisu moje. Neki tuđinac, osjećam, legao mi je na grudi, uhvatio ritam, kuca u mom srcu, govori umjesto mene. Ovako dolazi ludilo. Ovako, i nikako drugačije. S tuđincem uvučenim u tijelo, s tuđincem, koji svom dušom govori, glagolji, galami, besjedi - govori umjesto tebe! Bože, gospode, čuj me, molim te - i pomagaj!

RAVUL

Pobijediće nas, možda će nas satrijeti, trag će nam se izgubiti, a ne znamo ni ko smo! Ko smo, zaista? Gori svijeća u tijesnoj ćeliji, noć je. Možda noć pred uništewem. Gori svijeća i obilježava treperav krug mog ograničenog svijeta piščeve mašte i šturih sjećawa! Pisati, zapisati, makar i ukratko, ono što nam se dešava, da bi buduća pokoljewa, ako ih bude bilo, znala što nas je snašlo, kako je kuga zakucala na naša vrata, kako je groznica tresla naše domove, kako je kolera satrla domaćine. To mi se čini vrijednim! Bar jezik imamo, dobro je! I pismo! A ko su nam preci? Što su mislili i što su zapisivali prije nego što su iščezli s prelijepog svijeta gustih šuma, plodnih kotlina i dolina, plavih jezera, Bijelog mora? Starac Paisij rekao mi je jednom kad smo se popeli na Brijeg, na jedno pola sata pješke od manastira, i kada smo se zagledali u široko pelagonijsko polje, da su naši preci došli s područja iza Karpata. Zinuo sam i čekao da mi objasni, a on je samo rekao da su i njemu tako rekli, da su Karpati planine iznad Vlaške zemlje, a da se iza wih proteže ogromna, nesaglediva ravnica koja seže do samog ledenog, Sjevernog mora. Zamislite kakva je zbrka nastala u mojoj glavi nakon spomiwawa svih ovih stvari. Danima i noćima sam razmišljao o tome kako bi mogla da izgleda ta Vlaška zemlja, ti Karpati, ravnica iza njih, ledeno more! A i sada, dok sjedim na drvenoj stolici nagnut nad lojanom svijećom, pitam se, ako jednom i stigne ovaj rukopis do nekog budućeg čitatelja, hoće li se on samo smijati mojoj neukosti i prostoti, ograničenosti i zaslijepljenosti! Ali, molim vas, oprostite! Jer, što još možete da očekujete od čovjeka koji nikad nije otišao dalje od pelagonijske visoravni, od čovjeka koji nikad nije vidio ni jezero, ni more, ni velike gradove, o čijem postojanju samo sluša priče? Ne tražite mnogo od mučenika koji svijet vidi samo uz pomoć svoje mašte; koji zamišlja kako bi moglo biti ovo, kako bi trebalo da izgleda ono; od prostog dijaka, koji nikad nije dodirnuo ženu, a kamoli neki čarobni, začarani, divni predio pun uzbuđenja! Prost sam gospodine, prost i neuk, izvinite zbog toga. Svijet su moj četiri stotine monaha i dijaka, ovdje u manastiru, nekoliko oskudnih rukopisa koje sam imao prilike da vidim i prevedem, rijetki razgovori s teta Marijom i mnogo vila, vještica, patuljaka, nečistih bolesti, zlih vjetrova i duhova, koji me svakodnevno obuzimaju i tjeraju da ostanem to što jesam u ovom drevnom obitavalištu kraj Dragora, dobrano nadošlog ovog proljeća. Ali ipak, što je s precima? Da li su zaista došli s područja iza Karpata? Zašto su morali da dođu odnekud? što ako su oduvijek ovdje bili, od samog postanka svijeta i vijeka? Zašto bi baš mi morali biti došljaci? Da li možda neko tako želi, da budemo došljaci, da budemo novodošli, da bi uvijek postojao neko ko će tvrditi da je stariji, da je ovdje prije nas, pa da tako ima pravo da nas gwavi, da nas tjera na poslušnost, na savijanje glave i klečanje pred starijim, možda prvostvorenim? Da li zaista postoji redoslijed postanka? Da li je Bog prvo polako, vješto i sa stilom, stvorio narode koji su mu značili mnogo, a poslije sve druge, na brzinu, u naletu – da bi bili vječno pokorni ovima prvima? Kakav je slučaj s nama? što smo mi? Sloveni, tako kaže jezik, tako kažu obredi. Ali što je s vjerom? što ona kaže? Ona mnogo ne govori o tome. Ona je uvezena, donešena, silom uvedena. Da li su Sloveni oduvijek bili hrišćani? Nisu. Hrišćani su od prije nekoliko vjekova. Pokrstili su ih sveti ]irilo i Metodije, Kliment i Naum. Zašto se onda držimo tako slijepo nečega što je uvezeno? Koju smo vjeru imali prije toga? što je falilo mnogoboštvu? Svaka travka, svaka životiwa, svaka zvijezda - bog! A što ako nas sjutra pobijede oni ljuti napadači, oni silni nevjernici. Ako nam nametnu islam umjesto hrišćanstva, Hrista zamijene Muhamedom, Boga Alahom? Da li će se nešto bitno promijeniti? U čemu je razlika? I tako je sve uvezeno, nametnuto, nije naše. Kažem: ko su bili naši preci? Da li smo zaista s tog područja iza Karpata, iz tih ravnih, jednoličnih predjela, ili smo oduvijek bili ovdje, na ovim divnim brdima i planinama, na ovim plavim predjelima božje velikodušnosti i ljepote? Starac Paisij mi je još prenio da smo, kad smo došli iz te zemlje u podnožju Karpata, svi bili plavi, bijelog lica, plavooki i krupni. Gledam svijet koji znam, vidim teta Mariju, monahe, dijake, vladike, vidim sebe, znam građane Bitolja, seljake iz okolnih mjesta, teško će se naći neko takav: samo plav i samo plavook, i samo krupan. S kim su se pomiješali oni koji su došli, ako su uopšte došli? Da li s potomcima slavnog Linkestijca Arhabeja, koji je kraljevao u ovom gradu i u cijeloj Pelagoniji mnogo vijekova prije Isusa: najmanje pet, kako kažu grčke knjige, prije nego što je izgubio kraljevstvo od lukavog Makedonca Perdike, udruženog sa Spartancem Brasidom? Ili s potomcima velikog Filipa Drugog, koji je gnjevan sačekao pljačkaša Bardilju, ilirskog kralja, ovdje negdje u pelagonijskoj ravnici, i pobio njegovih deset hiljada vojnika; a potom, neka četiri vijeka prije Isusa, izgradio Herakleju kao vojno odredište na putu Vija Ignjacija baš ovdje, gdje se danas još uvijek diže svakad ugroženi Bitolj? Vjerovatno oni koji su došli, ako su došli, nisu ovdje našli pusto polje, prazne kuće, nenaseljene predjele, mrtve domaćice, kotline i doline bez ljudi, robe, stoke? Ili su možda bili toliko snažni i oholi (kao što jednom reče mali gadni Zlatoust, koji se uvijek hvalio da je čistokrvni Sloven; iako mislim da bi se Sloveni, ukoliko ih je ovdje uopšte bilo, sigurno stidjeli njegove pojave) da su poubijali sve živo na svom putu do Peloponeza i započeli svoj novi, čisti život - novih, čistokrvnih, plavookih i plavokosih ljudi? Zvuči nevjerovatno, smiješno, glupo! Više volim, iako sam u ovim stvarima neuk, to priznajem, kao što sam neuk i u mnogim drugima, da drugačije shvatim istoriju i naše porijeklo! Ovdje su možda dolazili i odlazili narodi, ali zemlja, ta strašna ljepotica, svima naplaćuje porez, uzima im najljepše i od toga oblikuje svoj jedinstveni i raznoliki narod! Zemlja je porijeklo! Zemlja je vjera! Zemlja je moj narod, nekadašnji, sadašnji i budući! Ona će znati da i od ovih nasilnika, koji su se rasprostrli pod stasitim zvijezdama, uzme najbolje, da ga ugradi u nas, da postanemo bolji! Ne, kažem, ne znam za druge, ali ja nisam s tog područja iza Karpata! Ja sam plod ove zemlje! Oblik ovog iskonskog predjela! Kvazi Sloven, prefarban zreo Indoevropejac, hrišćanin na probi, dijak u iskušewu, Linkestijac: otvoren, ali i čvrst prema svim napadima nekog novog Bardilja ili osmanlijskog sultana, ili novog oblika stare poznate vjere! Ja sam Makedonac!

TIMURTAŠ

Šejtanski grad! Sudbinska prepreka koja se ispriječila preda mnom kao mutna, široka neprohodna rijeka! Što radim ovdje? Što sam se zaletio kao budala pod zidine i zatupljen, zaguljen, samo mlatim, udaram, krvarim? Zbog čega toliko krvi? I vidi je! Ona je pametnija od svih nas! Ona ne zna za vjeru, porijeklo, ovako posvud razlivena: pod bedemima, po livadama, po odjeći ratnika! Ona se besramno miješa i posvud je crvena! Za wu ne postoji druga boja osim crvene. Ko može sad da pročita, ovdje, u ovoj izmiješanoj lokvi svježe, crvene krvi, ko je bio nevjernik, a ko pravovjernik, ko je prizivao Isusa, a ko Alaha prije nego što će pasti i slomiti vrat, prije nego što će mu oštro koplje probosti grudi, iskrivljeni jatagan presjeći grkljan? Pitam se što je to što postoji u ovoj nepokretnoj, zgrušanoj i besprijekorno mrtvoj crvenoj tečnosti što nas, kad prostruji našim venama i žilama, čini ljutima, bijesnima, zaslijepljenima, poblesavljenima, nepovratno ludima, pa nas onako besramno, divljački, nečovječno gura u veliko i nedostojno, besmisleno klanje? Što se krije tamo? Koja moć, kakva sila, koji bog ili šejtan? Bože, spasi svijet! Spasi ljudski rod od laži krvi! Ljuti i bijesni, ispunjeni lažnim predrasudama i poukama, tuđim vjerama i istorijama, žurimo jedan prema drugom i ubijamo se. Vrebamo jedni druge, iscrpljujemo se, trošimo se do posljednje mrvice snage i uma samo da bi ubili, da bi uništili nepoznato, tuđe, možda i bolje od nas. A sve je zavjera krvi! Podla, gruba, bezobrazna predrasuda! Mi se prebrojavamo, mi se dijelimo, mi pišemo istorije u kojima smo, naravno, junaci i moćnici, mi se istrebljujemo međusobno kao pacovi, kao muve govnare krajem ljeta, sve radimo ne bismo li stvorili razdor; a ona, podla, ističe i miješa se! Uvijek iste boje, uvijek topla, kao da jedva čeka da se izlije iz naših mračnih izduženih tijela, iz svojih zatvora, u dugo željenu slobodu. Ne, više ne želim da koljem! Ne, više ne želim da činim ništa u korist slobode te podle zarobljenice! Niko me više neće moći natjerati da joj služim! Trebalo mi je dugo vremena, ali prozreo sam je! Shvatio sam jednom da su krv mrtvog Bajruša i moja krv iste, nepromjenljive boje. Shvatio sam da poslije smrti samo krv doživljava svoju ekstazu, svoj veliki, dugo pripremani trijumf, i da kreće na put ka svojoj voljenoj, miloj slobodi! Sve drugo - prethodna uzbuđenja i naprezanja, ljutine i bjesovi, radosti i tuge, nevažne pobjede i porazi, podjele na nevjernike i pravovjerne - bilo je samo hir, spoljni prikaz unutrašnjeg bunta krvi i njene posljednje, najveće bitke za izlazak iz zatvora naših tijela, njenog čudovišnog boja za trajnu, spokojnu slobodu!
Gledam posvuda lokve krvi, nazirem nevidljive duše upokojene u njima, dok ležim ovdje u šatoru isprskan svježom krvlju i kažem: Nikad više! Nikad više tuđe bitke! Vrijeme je da pokušam da dobijem svoju! Da, samo svoju! Najvažniju i najveličanstveniju! Bitku za život!

RAVUL

Nema gdje da se bježi. Tu je kraj. Povučeni smo u najudaljenije ćelije manastira i čekamo da nas odnese bujica. A bujica je snažna, moćna vatra koja se svom žestinom upiwe da nas proguta. Od divnog zvonika s bronzanim crkvenim zvonom donesenim čak iz Soluna, osta zgarište. Od lijepih nježnih kupola, na čijim je unutrašnjim zidovima vještim rukama najboljih mijačkih zoografa naslikan Sin, osta pustoš. Od ikonostasa, godinama mjerenog, osmišljavanog i rezbarenog rukama najboljih bitoljskih majstora, osta prašina koja će i sama ubrzo nestati, kao da je nikad nije ni bilo. Od suptilnih fresaka našeg sveca i njegovih saboraca, ostaše čađavi, poružnjeli likovi koji će tamnim plačem podsjećati na današnji sudnji majski dan; ako uskoro, pošto i mi odemo, ne dođu tuđinci i svojim debelim prstima im ne iskopaju oči i ne premažu lice tamnim slojem hladnog maltera. Od ponosnih zidova s prozorima i vratima izrezbarenim od čistog orahovog drveta, ostaše ove ruševine. Puste, šture, ruine što smrde. Simbol naše truleži, znak naših teških grijehova počinjenih tokom kratkog boravka na zemlji.
Postaje sve toplije. Kapi krupnog znoja izbijaju na našim čelima. Gdje je sad naš bog da nas spasi? Zar se toliko naljutio na mene zato što sam se, u trenutku slabosti, presavijen od bola za starcem Paisijem, klonio sopstvene svojeglavosti i pomislio da bih mogao da služim i drugome? Zar on nije bio taj koji je, bar po riječima upokojenog starca, uvijek tvrdio da je sve moguće oprostiti? Sve, pa čak i moj težak prestupnički grijeh? Gdje mu je sad milosrđe, saosjećanje za naše grijehove i smrtnost, žaljenje za našom izgubljenošću i prostotom. Pogriješio sam, priznajem. U mislima, kažem. U mislima sam pogriješio što sam pomislio da ima nade za obnavljanjem, da ima nade da se čovjek pomiri s onim što dolazi, da iz zla može da se izrodi dobro ako ispravno promišljamo stvari, ako smo dovoljno pametni. Vidim da nije tako. Da treba vremena da se otkrije prevara, privid u kojem živimo, pa da tek tad možemo da govorimo o promjeni. O dobroj, čvrstoj, zdravoj promjeni u našoj svijesti, u našoj širini razuma i uma. Jer vidite što sam dobio pokušajem da nešto promijenim. Bog je ljut na mene i ne želi da me čuje, grad mog života je srušen i spaljen, moj duhovni otac je mrtav, teta isto tako, a ja sam stigao dotle da postanem ubica. Ubica mladih, zdravih, zbunjenih ljudi.
Sad čekam kaznu u ovom već zapaljenom manastiru, izbrisanom s karte svijeta, zajedno sa svojih trista devedeset i šestoro preostale braće. Toplina pretvorena u crvene, opake zmije uvlači se kroz pukotine, gura se u kamare, dolape i izbezumljuje nas. Ništa se ne čuje napolju. Ni poj ptica, ni meki fijuk vjetra po oprljenim krilima nekadašweg gaja, ni prijetwa hladnoće po kupolama i prozorima strahom okamenjenog zdanja. Samo toplina - teška, sparna, gadna vrućina koja ulazi sa svih strana i guta sve živo pred sobom? Da li se otvara vječnost? Da li ćemo se ubrzo, kad se istopimo kao slanina svježe zaklane svinje, naći svi zajedno, ošamućeni, izgubljeni, izgorjeli i pocrnjeli, na samom jezeru zaborava, koje gori u vatri sumpora i tartara? Da li ćemo, vezani lancima, prikovani teškim okovima, ostati zaboravljeni u zatvoru svoje vječne kazne? Ili ću se samo ja, kao najveći griješnik od svih, naći tamo kraj bešumne Lete, kao Tantal i biti iskušavan kapljicom vode nužnom da ugasi nepodnošljivu žeđ; a drugi, griješni, ali ne poput mene, biće protjerani da lutaju u vječnom progonstvu po mračnim predjelima nepoznatog Hada? Vjerujem da će mi Bog, ako riješi da se ukaže iz procjepa svojeg tajnog boravišta, sve moći oprostiti, sve osim ubistava; onih, koja sam počinio zajedno sa sabraćom braneći baš njega, njegova prava, vjeru čistu kao suza, primogenituru naše svijesti. Nakon smrti starca Paisija, priznajem, malo sam se pokolebao. Preteški su bili oblaci crnog dima koji su gledali u mene, umjesto njegovog milog, smirujućeg, dostojanstvenog lika. Preteški i previše nerazumljivi za moj prostački, dijački um. Pomislio sam da treba da istražim mrak, da tragam na onoj strani božanskog, da tražim zaumno, da prodrem u predjele nedostižne i nepristupačne drugom, sljedbeničkom svijetu. To me i natjeralo da pred opasnošću tuđeg vladanja našim umom, pomislim na neki kompromis, na neko pomirenje, opravdanje. Možda na pomisao da je moguće i da se dvije suprotstavljene vjere pomire i jedna drugu nadopune. U tome sam vidio budućnost i našu i našeg naroda. Ali kazna je ubrzo stigla. Nagrnuli su, srušili su naš stari, sveti grad, poklali su stanovnike, otjerali su i najmanju nadu da sam bio u pravu, da je bilo kakvo pomirenje moguće. Smrt, naročito nasilna, toliko nevinih, mladih života, sve to čudno mijenja tok krvi u žilama. Odjednom podivljaš, pobjesniš, sam zaboraviš na sebe, ne možeš se prepoznati. Svaki damar, svaka žila, svaki mišić, jetra, bubrezi, želudac; sve vrišti za osvetom, viče dozivajući odmazdu. Tako sam napravio i najveći grijeh. Ja, zakleti dijak, pisac istorije u ovo bronzano doba, prevodilac svetog Dionisija, učenik smjeran starca Paisija, postao sam iznevjeritelj. Iznevjeritelj svog starca, svoje učenosti, svetog Dionisija, vladike, patrijarha, svakog dijaka na ovom tužnom lijepom svijetu, svog gospoda Boga. Ubio sam. Ubio sam ljudska bića. Ljude kao što sam ja i onih trista i kusur kaluđera, koji sada šćućureni i zaljepljeni uz zidove, u potrazi za hladom i spasom, zajedno sa mnom čekaju surovu, ružnu, vrelu smrt.
I koje je opravdanje? Bili su tuđinci nametljivci, bezvjernici. Gluposti! Gluposti! Gluposti! Takvo nešto ne postoji. Samo riječi, riječi, riječi! Lažne, prazne, izlizane parole koje su odavno prestale da označavaju ono što su označavale u doba vlastitog djevičanstva. Tužno je što sam se samo njima služio cijelog svog života, izgubljen u prividu koji se zove pismo, pisanje, prevođenje. Riječi, riječi, prazne parole!
Umiremo, nemamo kud dalje. Ova klada se rasplamsava sve više, svakog trenutka, svakog minuta. Što da kažem sad? Je li moguće pomirenje ovih dviju, za nas uvoznih, vjera? Je li ovo uopšte neka dilema ili možda pomirenje nikad nije ni bilo potrebno, jer u svom prapočetku, u svom vilajetu djevičanstva one nikad nisu ni bile posvađane. Bile su jedno. Sve što nas dijeli i svađa, i tjera da se koljemo kao zvijeri su - riječi. Riječi prazne, lažne, gole, lišene svakog značewa. Riječi, riječi, riječi! Zar vrijedi zbog njihove tuge, njihovog plača nad bijedom sopstvenog obesmišljavanja, međusobno da se ubijamo? Gospode, kakva zabluda, kakva greška! Surovo umirati, skotski ginuti zbog starenja riječi!
Plameni jezici nezaustavljivo nas dodiruju. Eno, gori mali Zlatoust. Pišti, vrišti kao nevjernik nabijen na vatreni kolac! Nije mi žao gada! Ali, zar je trebalo da završi ovako? Nisam znao da čovjek gori tako brzo. Kao luč, kao suvarak, kao slaninica stavljena u tiganj kad se prave čvarci. Prije nego što će plamen progutati i mene, vidim kako se s freske na zidu preko puta oslobađa zmaj pred kopljem svetog Đorđa, isteže svoju ružnu glavu, širom otvara odvratnu njušku i polako, strasno, uz silnu vatru što mu šiklja iz utrobe, guta jadnog nemoćnog sveca. Kleknem i molim se: Bože, oprosti mi, Bože, oprosti mi, stvarno nisam znao što radim. Stvarno nisam znao što radim! ...

Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović