Ozren Kebo [1]

SVE ŠTO SE DOGAĐA NA OVOM SVIJETU, SVE JE ISPRAVNO, ODMJERENO I MUDRO

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

Prolog

Proglašavam da je sve što se dešava na ovom svijetu ispravno, odmjereno i mudro. Ima mnogo relevantnih dokaza za tu tvrdnju, a ovom prigodom biramo nekoliko proizvoljnih sekvenci.

Jer nam se tako ćefnulo.

U ranu jesen, kad počinje trganje

Ko hoće nek vjeruje, ko neće nek onda sumnja: samo na Bivolju Brdu, nadomak Domanovića, centralna Hercegovina, postoji tele koje se ne boji kravosaca. Kao što znamo, kravosac je kratka, debela zmija koja se prišlepa kravama i onda im isisa mlijeko. Kad završi s mlijekom, u ekstremnim slučajevima pređe na krv. Ovu bizarnu spregu, mnogo intrigantniju od izanđalih primjera prijateljstva između psa i mačke, ili još gore – mačke i miša, dugujemo sretnom sticaju okolnosti. Konkretni i neobični par, tele dakle i kravosac, kad su se prvi put sreli, oboje su bili u takozvanim ranim fazama djetinjstva. Dok u Božijem stvorenju još ne vri instinkt neprijateljstva, osnov svakog održanja. I preživljavanja. Nije onda ni čudo što ih je Elizabeta Trbušić, zvana Baštanka, jedna elokventna i fragilna ličnost, na samom izmaku ljeta 1971. godine, opazila kako se beskonfliktno druže kraj Kebine čatrnje. Već ovaj događaj bio je dovoljan da se pronese glas o neobičnom selu Bivolju Brdu, a tad su Baštanki na noge došli svi koji nešto znače na potezu od Gubavice do Lokava.

Eto kakvo smo mi ugledno selo bili. Nije benevolentni kravosac jedino čudo po kojem se Bivolje Brdo pročulo. Ovo raštrkano udruženje kuća ima još nekoliko znamenitosti koje je grehota ne spomenuti. U prodavnici mješovite robe radio je Rifet Huber, ugledni tabijasus koji je stanovao odmah iznad radnje. Shvatate li, u istoj kući su mu i ognjište i prodavnica. Ognjište gore, a radnja u prizemlju. Kad bi Bivoljani silazili u Mostar, ili bi se vraćali sa Domanovića, svi bi odreda svraćali u Rifeta po napolitanke za unučad. A on, mrzovoljan još od djetinjstva, jer mrzovolja je njegov odnos prema svijetu, njegov filozofski stav takorekuć, čim bi ih vidio tako uređene, s bijelim košuljama i novim francuzicama, znao je po šta dolaze i promptno bi zatvarao radnju. Unutrašnjim stepenicama popeo bi se pravo u svoju sobu i iz nje ne bi izašao sve dok ga se namjernik ne okane. Nešto im nije volio prodavati napolitanke, niti su mu bili dragi njihovi unuci, iako je i sam imao dvojicu huberčića. A osim toga, znao je da su Bivoljani napolitanke zaboravili kupiti u gradu, pa sad hoće da se vade preko njegovih, Rifetovih, leđa. E neće moći. Neće moći, drugovi! Ne držimo napolitanke. Ili, ako vam je draže, držimo, ali ne prodajemo.

Može se slobodno reći da njegov dućan zauzima strogi centar Bivoljeg Brda. Tom dijelu sela, oko kojeg se odvijao kompletan dubravski život, pripadaju još tri značajna objekta: četverogodišnja osnovna škola, jedna prirodna lokva za napajanje stoke, koju smo tako i zvali – Lokva, i bivša kafana Lovac. O Lokvi se i danas priča zahvaljujući Huberovom nesretnom šegrtu i daljem rođaku, Orhanu Huberu s Gubavice. Orhan se za bijednu opkladu – dvije partije flipera i flašu kokte – okupao u toj vodi sumnjive higijensko-biološke ispravnosti. Recimo to po starinski – punoj balege i blata. Bilo je to potkraj ljeta, pred samo trganje 1971. godine, kada je zabilježen i jedan neobičan susret kravosaca i teleta. Zlatan je kravlje i magareće izlučevine odmah saprao vodom iz čatrnje, ali se neugodnih aromata zadugo nije mogao riješiti. Koktu su mu dali da popije vani, a flipera nije nikad ni odigrao. Kad je čuo za kupanje, Huber ga je na licu mjesta isplatio i nikada više nije htio da čuje za šegrta. U istoj lokvi se jednom nesretnim slučajem ugušilo magare Edhema Šoše sa Pijesaka, mada se o tome nije mnogo raspredalo jer su tih godina magarad, ovo je živa istina, ionako stradala preko svake mjere.

Skraćena Osnovna škola Bivolje Brdo opsluživala je djecu u prva četiri razreda. Poslije su naobrazbu nastavljali u Domanovićima, petnaest minuta pješačenja, južno od rodnog im sela. Petnaest minuta pješačenja, a zbog čega? Traume koje su sticali na početku naukovanja, ti vrijedni Bivoljčićani kasnije kroz život nikada nisu zaboravljali. Sve što bi im učitelj utuvio u glavu prije podne, hodža bi poslije podne na mejtefu svojim argumentima izbio iz glave. Naučno i logički anulirao. Nadomak historijske šanse, u mnogim krajevima svijeta cijenjenog dvojnog obrazovanja, oni su, jadni, i to ne svojom krivicom, skretali na suprotnu stranu, tamo gdje niko pametan ne bi volio da dođe. Hodža je, hoćemo reći, svoj posao radio polovično: uvijek mu je uspijevalo da poništi učiteljeve riječi o socijalističkoj izgradnji i našoj skladnoj zajednici naroda i narodnosti, ali ne i da hajvančiće do kraja ubijedi u ono što je sam zagovorao. Tako mali Bivoljani ostadoše bez ijedne vjere, zbunjeni pred brojnim čudesima ovog svijeta. «Ni pioniri, ni muslimani», običavao je diskvalificirati ih Huber po stare dane, i to im osta biljeg dovijeka.

Centar svijeta i društvenog života u vakat o kojem pripovijedamo bila je kafana Lovac. Nju je držao Afan Kebo, sin Hasanov, nešto ranije penzionirani pripadnik profesionalne vatrogasne brigade i član Lovačkog društva Jarebica iz Mostara. Afić, tako su ga zvali. Imao je mršavo lice i tanke brčiće iznad usana, a usta prebogata bijelim zubima. Ko god ga je bar jednom vidio kako se smije, više ga nikad ne bi zaboravljao. Zašto tako dugo i kvalitetno pamtimo ljude koji se smiju? Možda zato što je većina turobna? Kad je postalo jasno da u Mostaru više nema hairli hljeba, negdje na početku ljeta 1971. godine Afić je ostavio šmrk i pušku, te se prihvatio vadičepa. Porodičnu kuću preuredio je u kafanu. Od dvije sobe napravio je jedinstvenu i nedjeljivu prostoriju, ubacio u nju šank, devet stolova i jedan fliper, a kuhinju gotovo da nije ni dirao. Jedino je između špareta i stražnjih vrata, okrenutih prema čatrnji, ugurao najmoderniji frižider koji se tad mogao naći na tržištu, poklon od vatrogasaca. U Afića su se mogle kupiti i napolitanke, pa tog ljeta bi prekinuto prepucavanje između Bivoljana i Rifeta Hubera, koji iz samo njemu poznatih razloga nije volio da prodaje keks. Afić je, ustvari, tipičnom tržišnom mjerom – uvođenjem konkurencije, dokinuo Huberov monopol, zasnivan na lošoj ćehri.

Kafana je dobro radila. Otvarala se u šest sati ujutro, uz pjesmu Dođi, Dala Mladena Tomića, i sve do iza osam sati gosti su pili samo čaj i kahvu. Afić bi tada uklanjao ostatke protekle noći, slušao hitove s gramofona i pio prvu lozu. Iza kuće, na dnu bašte pune bagrema, držao je dva lovačka psa, Belu i Lolu, jedine uspomene na prošle dane. Hranio bi ih i usput se malo poigrao s njima oko podneva, kada bi isticala prva smjena i kada su u Hercegovini, kako zapisa jedan suptilni hroničar, uveliko izjednačeni tasovi postojanja i nepostojanja. U tom svijetu gustoće i relativnosti podnevni ezan bio je poziv na apsolutni počinak. Poslije podne kafana se otvarala u četiri sata, ali bi gosti dolazili tek oko šest, kad sunce zađe iza oraha na vrhu Lokve. Prvi večernji posjetilac bio je Huber. Njegovo radno vrijeme završavalo je u sedam, ali je on posljednjih mjeseci radnju zatvarao ranije, da bi izbjegao mostarski autobus. Znao je šta će tražiti oni koji izađu na našoj stanici. Tek poslije Hubera počeli bi pristizati i ostali. A ti, Rifete, zatvorio prije vremena. To bi im bilo prvo što bi rekli kad uđu u Lovac.

Do sitnih sati gosti su pijuckali i igrali žandara u parovima. Najviše su se pili loza, Nikšićko pivo i Rubinov vinjak. Svi su mnogo prdili, zbog specifične ishrane, bogate vlaknima; smrad nikad nisu mogli sakriti, a protiv zvuka su se borili kako je ko znao. Jedan se način ipak izdvajao svojom efikasnošću: kad više ne bi mogli izdržati – samo bi zagalamili na nekog za susjednim stolom i diskretno otpustili goluba mira. Ništa se ne bi čulo, a katastrofalne olfaktivne posljedice stizale bi tek nakon nekoliko dugih i neizvjesnih sekundi. Ovu providnu igru promovirao je učitelj, ali je on poslije pokušao da autorstvo pripiše Huberu. Iako u lošim odnosima sa mrzovoljnim trgovcem, Afić nije dozvolio da se njegovi gosti tako brutalno denunciraju, pa je istina ipak ostala nenagrižena. Bilo je i takvih koji su prdeže htjeli legalizirati, koristeći ih u skrivenoj kartaškoj komunikaciji. Inicijativa nije prihvaćena. Kodovi su decenijama stari i dobro uhodani. Mig lijevim okom – žandar, desnim – pop, trljanje nosa – cura, a nakašljavanje – desetka. Češanje desnog uha značilo je da taj ima malu, a lijevog – veliku. Rezultat igre direktno je zavisio od poznavanja kodova i ko se tu slabo snalazio nije ni trebalo da sjeda za sto.

Svakog petka u osam sati počinjala je tombola. Nagrade su imale stroga ruralna obilježja, prilagođena socijalnoj, starosnoj pa i psihološkoj strukturi stanovništva. Cijena kupona bila je koliko i jedno žestoko piće. Tombola je s uspjehom živjela čitavo ljeto a sve je propalo noć uoči trganja.

Kao da je i sam slutio šta se sprema, Afić je prije izvlačenja prošetao do vinograda, zamišljen i usamljen kao nikad do tada. Jedino su sepeti, nabacani između čokota, čekali svoje vrijeme, sve ostalo nagovještavalo je skori kraj. Ljetna scenografija načičkanog neba, tamnih sjena i udaljenih laveža, bila je na samom izmaku i on je u tome vidio loš znak. Te večeri nagradni fond bio je bogatiji nego ikad. Afić je tako htio da privuče i goste s Gubavice, ali izgleda da mu nije bilo suđeno: po nesreći, svi važniji dobici pripali su Bivoljanima. Kosu je dobio Pero Marić, on je stanovao preko puta, besplatnu večeru Ahmed Mrgan, prva kuća do Kebovine, dvije besplatne partije flipera pripale su Mehici Rahimiću, a ono što su mnogi tretirali kao očigledan dokaz namještaljke, najviše je iznenadilo samog gostioničara. Utješnu nagradu, šteku napolitanki i flašu kokte tek izvađene iz frižidera dobio je Rifet Huber. Vas iznerviran, Huber je zgrabio francuzicu, opsovao i napustio kafanu da se više nikad u njoj ne pomoli.

Poslije tog događaja sve je krenulo naopako. Kafane su se na kraju klonili i najstariji Bivoljani, pa šoferi ostadoše jedini gosti. A i oni su više voljeli piti u bašti iza kuće, tako da je unutra vladala sablasna pustoš. Gramofon se pokvario. Fliper je gutao kovanice, a nije uzvraćao igrama. Gdje to ima? Afić je uskoro zabravio vrata, a Bivoljane prokleo predvidjevši im veliku nesreću. Tako na kraju i bi. U jeku trganja Lokva prvi put nakon rata presuši. U blatu nađoše mrtvog Orhana Hubera i sahraniše ga izvan greblja. Grom je odvalio dva puta zaredom u školu i oštetio krov. Seriju teških nesreća Bivoljani nisu povezali sa lošom karmom, ili naopakom sezonom, nego sa učiteljevim riječima koje i danas lebde nad selom. Sjedeći jednom prilikom kod Tri bagrema, istoj onoj kafani koja se prije kobnog trganja zvala Lovac i koju je Afić, ljut zbog neutemeljenih insinuacija, prodao jednom neuvjerljivom tabijasusu sa Domanovića, učo reče da će nesreća pratiti svako selo koje okrene leđa poštenu čovjeku, a tetoši lopove. Ove riječi kao da su uzrokovale reprizu događaja koji je u istoj prostoriji već jednom viđen. Opet vas iznerviran, Huber je dograbio francuzicu sa stola, opsovao i, ne plativši kahvu, izjurio iz kafane, da se više nikad u nju ne vrati. Prisutni Bivoljani ostaše ko popišani da razmišljaju o tajanstvenim vremenskim ciklusima i njihovim onozemaljskim uzrocima.

Diskurs zvizdana

Sve dobre stvari dešavaju se pred kraj ljeta. U to pijano doba, kad ni za sumnju nema mjesta, ljudima izmiču obična tumačenja, a nameću se neobična. A ni događaji nisu svakodnevni. Tako su jednom posred Bivolja Brda u Hercegovini zatečeni kravosac i tele, tradicionalni neprijatelji, u nimalo neprijateljskoj pozi, a i mnogih drugih čuda dešavalo se uoči i nakon trganja.

Berba grožđa protekla je bez suvišnih inicijativa. Na vinogradima i oko njih nije bilo neobičnih događaja, niti čudesa. Dječak, fragilan i zbunjen dvanaestogodišnjak, tumara okolo, ignorirajući zvizdan. Tek je tri sata, do popodnevnog otvaranja kafane ostalo je još dosta vremena. Tas postojanja nakon trosatne ravnoteže polako osvaja drugi dio zaslužene prednosti nad tasom nepostojanja. Vinograd je pun zmija, a naš mudonja, koji tad još ne zna šta može opak gmizavac, bezbrižno šeta između čokota. Dječačka mašta, željna ushićenja i svakojakih čudesa, vršlja Kebinim zabranom tražeći nešto što bi unijelo preokret u monotoniju predvidljivih zbivanja. Kraj je ljeta i nešto bi se moralo desiti prije nego što počnu kišni dani. Inače, pustoš caruje do kasnog proljeća.

A čudesa kao za inat nema. Ostalo je još malo do otvaranja kafane, petak je i večeras je tomobola. Možda nešto tada da se desi, jer od vinograda očigledno nema ništa. Kao i svakog prethodnog dana, u to doba jedino se čuju cvrčci. Postojanost njihovog oglašavanja uznemirila bi svakog ko ih duže sluša, a očekuje čudesa. Jer kad cvrčci cvrče, nikada se ništa ne dešava.

Beznadežan, mudonja se seli pred kafanu. Podnevna pauza je prošla i Afić, šutljiv, prazni pepeljare. Tek je četiri i ako neki šofer ne zaluta prije, prvi gost ući će tek oko šest sati. To je Rifet Huber, najrespektabilniji tabijasus od Gubavice do Dubrava. On drži zadrugu preko puta kafane i zatvara je sat ranije, da onima koji se vraćaju iz grada ne bi morao prodati koju napolitanku. U tom međuvremenu pred kafanu nenajavljen dolazi Orhan Huber, dalji rođak ovog tabijasusa. Dječak čuči u prašini kraj ceste i od čepova skinutih sa pivskih flaša i kokte slaže obris aviona. Orhan mu prilazi s leđa i prekoračuje ga lijevom nogom. Onaj koga tako preskoče, kaže predanje, neće više rasti. Vas izbezumljen, mudonja trči za Huberom ne bi li ga nagovorio da ga sad preskoči i sa suprotne strane, sprijeda, kako bi i dalje mogao da raste. Orhan mu, međutim, uspijeva pobjeći prema Lokvi.

Dječak je poslije ipak rastao i nekako dosegao 185 centimetara. Ali Hubera nije zaboravio. Kad god bi se u životu našao pred nekom rampom, kad god ne bi mogao dalje, zato što mu je zabranjeno ili što sam nije znao, sjetio bi se Orhana i njegovog preskakanja. Mislio je da će vremenom i to izblijediti, kao što blijede i sve druge stvari, ali ne bi tako. Kako vrijeme odmiče, huberčića je sve više.

O prirodi i porijeklu Onoga

Ponavljam: sve što se dešava na ovom svijetu je ispravno, odmjereno i mudro organizirano. Pošto mu je Orhan pobjegao prema Lokvi, u čemu na prvi pogled nije bilo ničeg lošeg, niti neobičnog, a još manje prijetećeg, ovaj dječak o kojem vam sada svjedočimo, opet okrenu prema vinogradu. Kad tamo, naslonjen na kamenu ogradu sjedi V., Afićev najmlađi sin.

- Dođi vamo da nešto vidiš – kaže V.

Dječak priđe, a rođak mu u ruke turi nešto nedefinirano. Niti je slikovnica, niti knjiga. Nit novine, niti bilo šta poznato.

- Šta je ovo – pita dječak zbunjen, potresen, životno iznenađen.

- To ti je živa jebačina. Haj ne prenemaži se, pregledaj ali brzo, moram vratiti Orhanu.

I dječak počne da razgleda. Uspaničen je prizorima koje vidi. Danas on zna šta su fotografije prikazivale: coitus, coitus colectivitis, coitus acrobaticus, felattio, cunnilingus i ostala životna veselja. Ali onda...

- Šta joj ovo radi?
- Liže pičku, zar ne vidiš?
- Fuj.
- Što fuj, baš je dobro.
- Fuj. Ja ovo nikad, dok sam živ, neću raditi.
- Hoćeš, hoćeš.

U tom sumrak počinje sa neodbranjivim prodorom ka našem mirnom i harmoničnom Bivoljem Brdu. Znadete li kako je to kada zatrepere prve sijalice u selu? Klasična varka predvečerja: svjetla obećavaju sve, a kao i uvijek – od obećanja ne bude ništa. Ama baš ništa.

Ima li išta da nije dobro na ovom svijetu?

Kako je to davno bilo. Zar je prošlo 35 godina? Cijeli jedan život dijeli nas od tog vremena i tog mjesta a onaj dječak sve pamti. Ima neke strasti u tom pamćenju. Bivolje Brdo smješteno je 15 kilometara južno od Mostara. Dole, na Neretvi, sunce je već zašlo, ovdje na vrhu bit će ga još pola sata. Ali nema više onu snagu kojom je pržilo preko dana. D. M. jednom je prilikom, pod uticajem maligana i pred više svjedoka izjavio: «Sumrak je svugdje čudesan, a u Hercegovini još pomalo i mističan. Ko ne vjeruje, nek popije govno.» Upravo smo vratili kravu sa ispaše. Bila je i na Lokvi, napila se vode koliko joj treba do ujutro. Vodimo je u štalu. Svaki detalj ovog sela povezan je sa uzbuđenjem. Iz kamena izbija vrelina. Malo dalje iza kuća je ledina – u kršu iskrčena – na kojoj je igralište. Mlađa omladina tu igra lopte. Starija je kod kuće, umiva se sapunom i sprema za izlazak. Osman K., poštovan i uticajan zidar, došao je na odmor. Preko godine radi u Njemačkoj, ljeti naleti da obiđe svoje i pokaže novi auto. Kad zađe sunce, počet će sumrak, ubjedljivo najljepši dio dana. Momci izmile iz kuća i krenu u potragu za djevojkama. Zmije se uvlače pod kamenje. Otkako je Afić prvo zatvorio Lovca, a onda sljedećeg ljeta propala i Tri bagrema, selo više nema ugostiteljskog objekta. Mladež se pred veče skuplja na ogradi kraj puta. Svi znaju sve o svima. Selo je mirno. Ima zavisti i podozrenja, ali nema mržnje. Trpe se nekako. Rijetkost je da jedna kuća ne komunicira s drugom. Život je težak i svi su prinuđeni da se toleriraju. Svi imaju kućne pse. Ali psi su skoro pa društvena svojina, zajedničko dobro; često mijenjaju kuće i vlasnike. Mirni su, kao i ljudi. Osman je po svim kriterijima uspješan Bivoljanin. Nije mašilo ni jedno ljeto a da on ne dođe u selo kofera punih čudesa sa Zapada.

Kakvi su to dolasci bili! Pravi spektakli. Na raštrkanu teritoriju sela umarširao bi predveče, sa ženom i bebom. Vozili su novu Opel mantu, apsolutni hit na evropskim cestama. Tek od jučer na autobanu, a već danas na Bivolju Brdu. Respekt. Imao je tamne naočale, možda najjači i najfrajerskiji simbol onog ljepšeg, potrošačkog svijeta. Bile su to jedine sunčane naočale u kompleksu sela od Gubavice do Domanovića, tog ljeta. Iako je bio juli, iako je pržilo kao u Sahari, Osman je nosio fine kožne rukavice. Tako rade, mislili smo, svi pravi vozači u inostranstvu. To je jedna vrsta respekta prema volanu i autu. Glanc novim Opelom proklizio bi kroz selo i svi bi znali da je na odmor došao Osman iz Frankfurta. Ako baš hoćemo da budemo do kraja slikoviti, a precizni, onda to možemo reći i ovako: selo ujutro miriše na mlaćenicu i rosu, a u sumrak na pečene kukuruze. Na spavanje se ide rano. Večera, malo priče uz radio i valja utrnuti svjetlo. Rano se ustaje, još za mraka. Poljoprivreda vam je kod nas moguća samo do deset ujutro. Sunce već tada tako priprži da je hladovina, i to ona kućna, od zida, jedini spas. Zato valja ustati u tri, u četiri. Kad je velika suša, neubrane karpuze i pipuni ispucaju od vrućine. Život je jednoličan i mučan, što bi teško bilo zaključiti jer niko se ne žali.

Konfrotacija s Bogom, uključujući i posljedice

A ako slučajno ima neko kome nije dobro na ovom svijetu, nek se javi dok ne bude kasno. Poslije više ne primamo nikakve žalbe, niti subjektivne prigovore. Ideologija druga Tite najviše je uspjeha imala u gradu. Tamo su komiteti, komunisti, mediji i kompletan uticaj. Selo je ostalo vjerno religiji. Selo i grad tih decenija ne dijele istu kulturu. To su dva svijeta. Kad dijete iz Mostara dođe na Bivolje Brdo, to između ostalog znači da je ateista bahnuo među vjernike. Dječak o tome pojma nema. Igraju lopte i između njega i Mehice R. od samog početka tinja kulturološka napetost. Ono što je na početku samo tinjalo, po uhodanoj logici plamena na kraju se definitivno rasplamsalo. Mehica, pošto je na domaćem terenu, a dječak je stranac i uz to sam, prvi kreće u napad. Unosi se dječaku u lice i žestoko mu psuje majku. Dječak se ne plaši, ali neće da je tako primitivan pa bira odmjereniju soluciju. Uzvratit će psovku, ali umjesto najveće svetinje, što je dole, u gradu, bez sumnje majka, on će opsovati ono što u njegovoj socijalističkoj sredini nema nikakve vrijednosti. Boga. Odmjerenija solucija? Tek tada dječak će shvatiti, ne još je mali, preciznije je reći – naslutiti, gdje je došao. Utakmica se prekida i svi igrači ga okružuju. U proteklih 14 godina nije imao ovako tešku situaciju: sam protiv svih. A ti svi su odlučni da presude onom ko im je opsovao najveću vrijednost. Ali kako je on to mogao znati? Saznao je tek sad, iz njihovih reakcija. Pojma nema ko je taj Bog i zašto su se svi ovako uzbudili. Pa zar nije drug Tito najvažniji? Stvar spašava Razija, dječakova komšinica. Hrabro se suprotstavlja Mehici, lideru čiji je autoritet srušen zbog ženske neposlušnosti. Ona uzima dječaka za ruku i odvodi ga kući. Ništa od linča. A i lekcija je naučena. Ali stekli smo novog neprijatelja: Mehica svoju mržnju usmjerava na dječaka, a ne na Raziju. Ona je bila samo izvođač radova, nevolje je donio stranac. To je bio dječakov prvi susret sa Bogom i njegovim značajem. Preko nenamjernog prostakluka zauvijek je naučio lekciju – više nikad nije opsovao Svevišnjeg, a na psovku majke, protivnicima i neprijateljima od tog ljeta uzvraća prikladnijim i isključivo svjetovnim načinima.

Voz nije jednostavna reminiscencija

Komplicirana je situacija s vozom, vrlo komplicirana. Ljeti se besposleni dio sela, onaj koji nema obaveza na njivi i u staji, preseli dole, na Neretvu. Na drugoj obali je pruga. Večernji vlak iz Ploča kruna je dana. Preko puta naše plaže – Mujinog pijeska – naići će tačno u 20, 20. Kupei svijetle, paraju prvu tminu, promiču prema Mostaru. I onda dalje prema Drežnici i Njemačkoj. U njima, u tim kupeima, smješteni su radost, život, obećanje, nada, slast... Tako to izgleda nama, besposlenoj omladini i predomladini, koja je od dnevnih obaveza pobjegla na kupanje. Svako svjetlo iz kupea zariva nam se pravo u srce, jer smo mi s druge strane rijeke, tamo gdje se nije događalo ništa relevantno. Ili bar veličanstveno. Kako da nam se bilo šta i desi kada smo uvijek na pogrešnoj strani života i Neretve. Proći će deset, petanest, dvadeset godina i svi mi koji smo tih predvečeri čežnutljivo gledali voz za Frankfurt polako ćemo početi da shvatamo jad i depresiju balkanskih vozova. Suprotno našim dječijim vizijama, kupei su postali, a vjerovatno je tako oduvijek bilo, najsumornija mjesta na ovom svijetu. To su stjecišta neponovljivog smrada: u njima svoje tragove ostavljaju prljave čarape, istrošena obuća, loša rakija, ustajala piva, prepečena piletina, izgubljeni ljudi i njihove depresivne priče. Neoni kupea dobri su samo dok se gledaju iz daleka. Nađeš li se u njihovoj zoni svjetlosti, shvatit ćeš zašto propadaju iluzije i zašto gotovo ni jedna zabluda iz djetinjstva nije preživjela otrežnjenje zrelog doba. U stvari, preživjele su tek rijetke slike i pokoja rečenica. Dječak jednog popodneva, silazeći na rijeku, sreće staricu koja mu kaže: «Moj sinko, samo nemojte zaboraviti...». Kad bi neko bio dovoljno mudar da rastumači njen mnemonički vapaj, onda bi i ovo svjedočanstvo krenulo drugim, ispravnijim smjerom.

Ljudi, sumrak, bravetina

Neko me dobro blagoslovio, pa mi je darivana sreća da upoznam isječak prošlosti kakav je danas teško naći. Hercegovačka sela, to su zbirke razbacanih kuća na mjesečevoj površini. Naša brda su gola, krševita, puna drače i kamenih ploča. Čovjek mora zarana upiti taj pejsaž da bi ga kasnije, kao odgovorno i svjesno biće, mogao voljeti. Drveća su rijetka, pravi estetski ispadi usred gole, kamene pustinje.

Ali sve to na stranu, sve je to geometrija Hercegovine, geometrija, uostalom, u nestajanju. Prava dragocjenost su ljudi. Starica koja susreće dječaka na Lokvi i kaže mu: «Moj sinko, samo nemojte zaboraviti.» Lijepa snaha iz drugog sela koja je dječaku prigovarala da je tako mršav jer ne pije dovoljno vode. «Vidi mene kako sam napredna, ja svaki zalogaj zalijevam vodom.» Džemal Astronaut koji je hodao selom tek kad se drugi povuku u hlad, znači kad se izjednače tasovi postojanja i nepostojanja. Bleko koji je spavao pod vedrim nebom, a imao najveću kuću u selu. Obren, koji je obilazio brda vukući za sobom na kanafi privezano brave. Hanka, koja je svima htjela da pokaže sisu, ali niko nije htio da gleda ono što ona nudi na pokazivanje. Omer Lovac, zvani dječija radost, jer je uvijek odlazio i dolazio s puškom. Vrijedni Petar D., uzorni domaćin čije se imanje razvijalo iz godine u godinu. Rifet Huber, koji nije volio da prodaje napolitanke, a živio je od trgovine. Orhan Huber, koji se okupao u Lokvi. U njoj je i skončao, skrivajući se od dječaka kojeg je prekoračio ispred kafane Lovac. Ibrahim Veliki, kojeg su tako zvali jer se šuškalo da ima najveći kurac u Hercegovini. Neki su ga zbog istog razloga zvali i Ibrahim Veličanstveni. Čestiti i plemeniti Ibro nikada nije demantirao ove glasine. A i ko bi ih normalan demantirao?

A kad sunce zađe i počne najljepši i najmističniji dio dana i stoljeća u Hercegovini – takozvani sumrak, pale se prve sijalice u kućama. Ako je podne u hercegovačkom selu orgija svjetlosti i blještavila, onda je sumrak smiraj orgije... Julski sumrak u Hercegovini, to je paradoksalna klepsidra boja, sa zagasitim prelazima koje je teško doživjeti na drugim mjestima. Neka neopisiva plava, izvjesna teška siva u daljini, onda mrka izmaglica koja počne na istoku i nadire prema nama donoseći noć... Zatim plamteće, jarke nijanse crvene, tamo na zapadu. Sve mladosti što ima, izmiljelo bi na seosku kaldrmu. Sumraci su bili puni obećanja. Nikada se nisu realizirala, ta obećanja, ali ovaj prelaz sadržvao je u sebi toliko pikturalnih i egzistencijalnih izazova da mu je nada bila imanentna.

Neko bi na radiju našao i pojačao narodnu muziku. Najbliža kafana tek je u Domanovićima. Rekosmo, naša je propala. Ljudi su se skupljali po avlijama i akšamlučili. Ali ne do kasno. Mrak bi vrlo brzo ukinuo sva obećanja, sve one varljive slutnje nastale tokom sumraka i ljudi se povlače u kuće. Još malo priče, oskudna ali funkcionalna večera i na spavanje. A onaj Mehica, on je odlazio u cure. Njemu su se obećanja ispunjavala.

Sutra sve iznova. Njihov život uvijek je bio težak i nikog ne smije da zavara elegična intonacija ovog teksta. Elegiju smo unijeli onako, radi ćeifa.

Apendix naturalis
Višegodišnje posmatranje i sistematsko analiziranje sumraka rezultiralo je slijedećim, nepobitnim slutnjama:

1. Ništa u toku dana ne može se mjeriti sa sumrakom. Čak ni svitanje, koje također u sebi sadrži nešto malo od misterije prelaza i prolaznosti. Ali nedovoljno da bi se početak dana mogao mjeriti s njegovim krajem. Zašto je to tako, ostaje neistraženo.

2. U sumrak, život na trenutak zgasne. Sve se primiri, i ljudi i hajvan. Sumrak je onaj dio dana koji počinje definitivnim zalaskom sunca, ili neposredno uoči zalaska, a završava u nedefinirani trenutak potpunog smrkavanja. Kažemo nedefinirani jer je teško odrediti kada prestaje sumrak i počinjen noć. Mrak također ima svoje bitne nijanse. Stepeni mračnosti u prvom satu izmjenjuju se intenzitetom koji mogu zapaziti samo utrenirane, namjenske oči.

3. Sumrak, pogotovo ljeti, nagovještava kratkotrajne i varljive mogućnosti. Između bijele i crne, kao cikličnog kontrasta, izmjenjuju se kontradiktorne i kontraproduktivne verzije i nijanse plave, sive, crvene, zagazito žute... Ali i zimi sumrak sačuva u sebi dovoljno magije da pažljivog posmatrača podsjeti kakve će mu hedonističko-estetičke orgije prirediti u ljeto. Zimi se smrkava u četiri i dvadeset, ljeti u devet i frtalj.

4. Tišina koja prati sumrak ima u sebi nešto svečano. Sumrak je po svemu izuzetan, pa i po toj patetičnoj, neutemeljenoj i ničim izazvanoj uzvišenosti. Tehnika posmatranja sumraka kompleksna je vještina: ne smije ga se tretirati sekvencijalno, nego kao visokointegriran vizuelni proces, neodvojiv od tišine.

5. Sumrak u sebi zaista sadrži obećanja. Pošto nije stanje, jer kratko traje, nego tek prelaz između dvije prolaznosti, dana i noći, a pošto je toliko specifičan, onda mi gajimo neosnovani nagovještaj da će ono što nam sumrak najavljuje biti čak ljepše i uzvišenije od njega samog. Iako rijetko bude tako, jer ništa relevantnije od sumraka ne može nam se desiti tokom dana. Ali njegova misterija i jeste u toj tragičnoj formi, u zamršenoj igri varke, lažnog obećanja i prolaznosti.

6. Sumrak u prirodi – nepodnošljiva ljepota. Sumrak u likovnoj umjetnosti – kič bez izuzetka. Oponašanje prirode odavno je izgubilo artističke aribute, iako u naš svijet nadire vrijeme bez sumraka. Tačnije – poigrajmo se sada malo sa metaforičnim i stvarnim značenjem – sumrak civilizacije ukida sumrak kao prirodnu pojavu. Što će vratit dostojanstvo sumraku kao umjetničkom objektu i nepovratno upropastit naše živote. Ko ovo ne razumije, nek ništa ne brine. Razjašnjenje stiže brzinom koja će nas sve potresti.

7. Sumrak i akšam – paralele. Mnogi izjednačavaju sumrak i akšam iako između ova dva pojma postoji nekoliko temeljnih razlika. U najkraćem, sumrak je podloga za akšam. S. Princip jednom prilikom citira Nedžada I., za kojeg kaže da je dao najbolju definiciju akšama: «Kad sunce zađe, kraj kake vode, pijenje rakije uz mezu.»

A šta je mu ga je sad meza? E to zahtijeva novu priču. Koja će se zvati – U rano proljeće, kad sve propupa; ali baš sve...

Epilog

I? Šta da kažemo povodom ustrojstva vidljivog svijeta? Ako i poslije ovolikih argumenata ima zabludjelih kojima taj svijet nije po mjeri, ovdje svečano i zvanično izjavljujemo da nismo skloni podržati njihov heretički stav. Mi smo, naime, zadovoljni. Jest da nam ne cvjetaju ruže, ali nismo ih ni očekivali. Ruže ni u kom slučaju nisu bile predmet našeg interesiranja. Cvijeće kvari i zamagljuje perspektivu. Htjeli smo poručiti nešto drugo: postoje neprovjerena svjedočanstva i neuvjerljivi svjedoci da Ibrahim Veličanstveni nije slagao za ono. Ko hoće da vjeruje, nek vjeruje, a ko sumnja, bolje mu je da ne traži valjane dokaze.