Velimir Visković [1]

RIJEČ UREDNIKA

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Zamisao o ovom časopisu pojavila se kao plod inicijative skupine istaknutih književnika i intelektualaca s cijelog područja bivše Jugoslavije. Raspad zajedničke države bio je praćen i posvemašnjim prekidom komunikacije između njezinih nekadašnjih kulturnih središta. Nacionalističke elite, koje su svoje ideologe imale upravo u književničkim krugovima, nametnule su "govor mržnje" kao poželjan model odnosa prema kulturama susjednih, dojučer tzv. bratskih naroda.
Nakon završetka ratova na ovom tlu održava se i dalje stanje "hladnog rata" na planu kulturnih veza: sporo se uspostavlja kulturno tržište, raznim restriktivnim legislativnim mjerama (a još više restriktivnom praksom) intencionalno se ometaju cirkulacija knjiga, kazališnih predstava, filmova, nosača zvuka, štampe; gostovanja umjetnika otežana su zbog rigoroznog režima viza i radnih dozvola.
Namjera pisaca okupljenih oko inicijative za pokretanje Sarajevskih sveski nije stvaranje intelektualne platforme za političku rekonstituciju Jugoslavije; oni ne dovode u pitanje realnost postojanja novih država; aktivni su sudionici kulturnog života u svojim matičnim sredinama i nisu lišeni osjećaja nacionalne pripadnosti. Međutim, ne pristaju na ideju da se autentični nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika među susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi. Zagovaraju normalnu komunikaciju među kulturama i pojedincima uvjereni da time obogaćuju vlastiti kulturni identitet te pomažu stvaranju uvjeta da prostor bivše Jugoslavije postane regijom plodonosnog prožimanja, suradnje i tolerancije i da se time neutraliziraju opasnosti ponavljanja sukoba.
U proteklom desetljeću često smo se suočavali s pokušajima da se kao kriterij ispravnoga nacionalnog osjećaja postavi distanciranje od "civilizacijski inferiornih kultura" susjednih naroda, iako s njima čak živimo ispremješani. Neobično je bio omiljen govor u prvom licu plurala kojim se nastojalo histerično stanje izazvano ratovima zavazda zacementirati; jedan je poznati hrvatski intelektualac u polemici koja je prije nekoliko godina izazvala veliku pozornost javnosti čak govorio o tome kako će za Hrvate u budućnosti srpska književnost biti isto što i islandska; nacionalni identitet i nacionalna književnost shvaćane su u toj vrsti ostrašćenog govora kao u sebe zatvorene, organske cjeline koje svoju posebnost mogu dokazati samo podizanjem barijera prema srodnim nacionalnim kulturama s kojim smo živjeli u intenzivnoj komunikaciji i prožimanju.
Panična potreba za naglašavanjem i hipertrofijom različitosti izazvana je strahom od srodnosti i sličnosti. Upravo stoga je i potreban autoritativan direktivni govor artikuliran u prvom licu množine koji podrazumijeva da ćemo svi prihvatiti novu politiku, novo stanje, nov odnos prema onome što nam je dojučer bilo blisko, što smo osjećali kao prirodni dio naše lektire, našega kulturnog nasljeđa. Inzistiranje na prvom licu množine zapravo pokazuje implicitnu paniku pred malim razlikama, strah da netko slučajno ne izmakne nadzoru ideologa nacionalne čistoće: nije dovoljno da JA obznanim svoj raskid s piscima koje sam dojučer čitao (takav je raskid stvar pojedinačne, banalne odluke da se više nekoga ili nešto ne čita); samo kolektivni čin, dakle kad taj pluralni MI obznani obustavu interesa za srodnu književnost i kulturu može imati važnost remodeliranja kulture, stvaranja kompletne nove kulturne paradigme. Zanimljivo je i paradksalno da se ponekad u funkciji takvog zagovarana pluralnosti pojavljuju i nekadašnji strastveni zagovornici prava na singularnost.
Ali, kako se praviti da su pisci iz susjednih književnosti daleki i tuđi, kad njihov jezik bez problema razumiješ, čak možeš uživati i u najkompliciranijim igrama riječi, u finim višeznačjima, prepoznatljive su ti i mentalitetske karakteristike, poznaješ sociokulturni kontekst, odrastao si uz iste idole rok i pop glazbe, poznati su ti i glumci filmova i kazališnih predstava. (Da ne spominjemo tragikomičnu činjenicu da je balkanski "turbo-folk" bio i u vrijeme najvećih ratnih sukoba svojevrsna muzička poveznica najostrašćenijih nacionalista, onih koji su ime vlastite nacije i vjere bili u stanju počiniti najgnusnije zločine.)
S kojom drugom književnošću dijeliš neke pisce, čak i one najvažnije? Ne pripada li Ivo Andrić i srpskoj i bosanskoj i hrvatskoj književnosti, Vladan Desnica hrvatskoj i srpskoj, Meša Selimović srpskoj i bosanskoj, Stanko Vraz hrvatskoj i slovenskoj, Mirko Kovač i Bora Ćosić i srpskoj i hrvatskoj? I bezbroj je takvih primjera pred kojima se fetišisti čistog nacionalnog identiteta hvataju za glavu u nedoumici.
Ali ambicija pokretača i urednika ovog časopisa nije suprotstavljanje jednog tipa autoritarnoga kolektivnog diskursa drugome. Nas okuplja stav da jezik tolerancije i uvažavanja drugoga, jezik prijateljstva ima prednost pred jezikom mržnje, netrpeljivosti i rata, da samo on utjelovljuje etičke vrednote i humanističke ideale. U patriotizmu vidimo afirmativnu vrijednost, ali u onom trenutku kad od ljubavi prema vlastitom narodu preraste u mržnju prema drugome, zapravo postaje fašizam.
Međutim, ne namjeravamo na silu uvjeravati one kojima nije do komunikacije da moraju surađivati s drugima, da moraju čitati pisce iz susjednih književnosti; svatko ima pravo sebi osobno odrediti mjeru interesa za suradnju s drugima, ali nema pravo vlastitu idiosinkraziju nametati kao standard ponašanja drugima.
Ratovi vođeni proteklog desetljeća na svima su nam ostavili duboke ožiljke. Počinjeni su strašni zločini, izrečene užasne uvrede. U svemu tome važnu su ulogu imali i književnici. Živeći u nedemokratskom, monopartijskom društvu umjetnici i nezavisni intelektualci preuzimali su funkciju političkih tribuna, artikulirajući stavove koji nisu mogli biti izrečeni u oficijelnim političkim forumima i medijima. Ne može se poreći da su u mnogočemu oni imali ulogu pionira demokracije. Ali, u naših pisaca moglo se primijetiti i duboko uvjerenje da su oni, kao intelektualni reprezentanti malih naroda (kojima - zna se - neprekidno prijeti opasnost asimilacije i gubljenja identiteta), dužni preuzeti ulogu čuvara kolektivne memorije, branitelja nacionalnog identiteta. U situaciji kad se raspada zajednička država, kad se urušava ideologijski sustav, dio je pisaca povjerovao u svoju profetsku funkciju nacionalnih bardova koji modeliraju političku budućnost vlastitih naroda. Shvatio je svoju ulogu na anakroni način koji se hranio mitskim slikama narodne epike ili romantičarske poezije devetnaestoga stoljeća.
Još u osamdesetim godinama suočili smo se s procvatom novopovijesnih romana, koji se nisu bavili poviješću u postmodernističkoj maniri historijske metafikcije, već su iz vizure militantnog nacionalizma osvjetljavali prošlost svojega naroda pothranjujući nacionalne frustracije, prokazujući neprijatelje, konstruirajući ideološku podlogu budućih ratova. Devedesetih godina mnogi se pisci pojavljuju kao pisci udvoričkih lauda nacionalnim vođama, a neki čak i kao glavni idejni arhitekti koncepata prekrajanja granica i etničkih čišćenja.
Naš časopis namjerava analizirati te procese koji su obilježili protekle godine: temu rata i odgovornosti za zločine nemoguće je izbjeći. Međutim, iako je rasprava o krivici za rat i zločine, osobito o književničkoj odgovornosti, neizbježna pretpostavka svakog okupljanja oko zajedničke časopisne platforme, to ne bi smjelo biti jedinom temom ovoga glasila. Namjeravamo se, prije svega, baviti afirmativnim aspektima kulturne komunikacije južnoslavenskih kultura: prezentiranjem književnih radova ponajboljih pisaca s ovoga područja: onih čije knjige dobro poznajemo, čitali smo ih s radošću i strašću, osjećali ih kao važan dio našega kulturnog formiranja, ali objavljivat ćemo i one mlađe, među kojima ima i niz pisaca koji su se afirmirali kao internacionalne književne zvijezde, prevođene na mnoge jezike, o kojima se u susjednim kulturnim sredinama zbog barijera postavljenih da bi spriječile kulturnu komunikaciju ne zna mnogo.
U esejističkom bloku izlazit ćemo i izvan sfere uskih književnih interesa prezentirajući najzanimljivija intelektualna strujanja i ideje. O nekim problemima namjeravamo objaviti i opsežne tematske blokove: u sljedećem ćemo broju pisati o tzv. ženskom pismu u zemljama bivše Jugoslavije; tom ćemo se temom pozabaviti jer smatramo da je dominacija nacionalizma devedesetih godina bitno ugrozila neke dosegnute civilizacijske standarde vezane za društveni status žene; s druge strane pojavio se niz novih, talentiranih spisateljica, a neke već afirmirane, svjetski poznate autorice istaknule su se kao protivnice nacionalističkih režima, plaćajući za to visoku cijenu, izvrgavane ostracizmu kao "vještice". O tom problemu piše niz naših istaknutih esejistica i teoretičarki. Potom namjeravamo objaviti i blokove vezane za problem Balkana i balkanskog identiteta, pitanje Odgovornosti pisaca za rat itd. Neki tematski blokovi bit će više književno profilirani, poput bloka o novim dramskim piscima na području bivše Jugoslavije, panoramskih prikaza novih pojava u pojedinim književnostima itd.
Časopis će donositi i prijevode stranih pisaca; neki će njihovi tekstovi biti primarno i pisani za naš časopis. Osim tekstova koji analiziraju naše kulturne i političke probleme, bit će tu i književnih tekstova, osobito onih koji korespondiraju s našom suvremenošću, koji svojom vrijednošću i zanimljivošću mogu poticajno djelovati na naše pisce. Opsežnim blokom kritičkih priloga namjeravamo čitatelje upozoriti na relevantne književne pojave potičući kritičare da pišu o knjigama tiskanim u drugim književnim sredinama.
U svakom broju opširnim esejem-intervjuom predstavit ćemo jednog vrhunskog pisca, a redovno ćemo objavljivati i dnevnike u kojima će ugledni autori komentirati aktualna zbivanja.
Autorski prilozi bit će objavljivani na izvornom jeziku autora (bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom), a slovenski i makedonski će osim na izvornom jeziku biti prevedeni na jedan od spomenuta četiri jezika.
Nastojat ćemo distribuciju našeg časopisa osigurati u svim državama nastalim na području bivše Jugoslavije, a također i preko interneta.
Nadamo se da ćemo našim djelovanjem pripomoći da književnost postane polje suradnje, uzajamnosti, plodonosnog prožimanja nakon razdoblja kad je u njoj dominirao duh razornog antagoniziranja nacionalističkih ideologija.