Aleš Debeljak [1]

TOMAŽ ŠALAMUN I NJEGOVO "PLEME"

Sarajevske Sveske br. 08/09 [2]

Autori koji se u svom radu služe jezikom kojim govori mali broj ljudi – kao što je to moj maternji slovenački, kojim govori samo dva miliona ljudi – uviđaju da ih, gdje god da krenu, prati određena dilema. Ta suštinska dilema glasi: ako je apsolutno neophodno biti dijelom kolektivnog mentaliteta da bi se bogato i istinski sveobuhvatno iskusio književni rad, da li to znači da sam ja osuđen na granice svog jezika, one koje su istovremeno i granice mojih simboličkih, istorijskih i društvenih svjetova, kao što reče Ludwig Wittgenstein?
Ova dilema mi se motala po glavi početkom jednog jula sredine osamdesetih godina, kada sam prekoračio preko jednog beskućnika i ušao u knjižaru St Mark's u New Yorku. Pred mojim zapanjenim očima otvorilo se more knjiga koje su zapljuskivale izloge, slijevale se niz stolove. Knjige su bile posvuda, teturale su nesigurno po policama tog američkog književnog svijeta u malom. Nekoliko opojnih sati bio sam izgubljen u tom veličanstvenom izobilju, što svaki strastveni čitalac može lako pretpostaviti. Godinama sam, pun divljenja i zavisti, čitao o užicima književnog života u The New York Review of Books, na koji sam se pretplatio da bih, u dalekoj Ljubljani, na neki način zadovoljio svoju proždrljivu potrebu za novim estetskim i literarnim galaksijama i svoju žudnju za, po svemu sudeći, nedostupnim horizontima Novog svijeta.
Nakon više predivnih sati prelistavanja knjiga, letimičnog prelijetanja preko naslova i imena autora, doticanja korica, nakon više sati koji su proletjeli brzo kao zvijezda padalica, zastao sam – i to ne samo od slatkog umora. Počinjao sam shvatati da, ukoliko ne želim da se potpuno iscrpim, moram skovati neki plan koji bi mi pomogao da savladam te police sa knjigama. Morao bih pronaći jednu referentnu tačku da se ne bih izgubio u tom čudesnom labirintu. Jer, knjižara je u mojoj glavi poprimila određenu borgesijansku kvalitetu, sa doppelgänger i slikama u ogledalu, naročito u svjetlu osjećaja beskonačnosti kojeg dobijete kada, na jedan žustri momenat, prepoznate sebe u tuđoj pjesmi ili priči, a život preuzima određenu nezavisnot i dobija puni, zvučni glas koji vi sami ne možete dati. To je upravo ono što čitaoci neprestano traže u pjesmama i pričama.
Na kraju me je sebi privukao odjel poezije. U to vrijeme, kao većina pjesnika na početku svog literarnog života, sa euforijom sam zamišljao poeziju kao svoju istinsku domovinu: samo sam se u njenoj geografiji i istoriji stvarno osjećao kao kod kuće. Naravno da se samo u krhkim palatama poezije mogao naći temeljni tekst života, spreman da oda svoje tajne. Naravno da je samo poezija, sa svojim čudnim i lijepim jednostavnostima nježnog osjećaja i probadajuće boli, mogla naštimati moje srce na milost i mudrost rođene tamo gdje paukovi pletu svoje mreže u tišini, u slivovima trulih snova, da parafraziram nigerijsko-britanskog pisca Bena Okrija. A, zato što je njena društvena marginalnost čini irelevantnom u komercijalnom smislu, samo poezija može slobodno otkriti strah i nadu koji borave u onim kutovima srca gdje se samo očajni avanturisti usuđuju otići.
Takva je zavodljiva moć poezije, takvo je njeno venuće dostojanstvo kao umjetničke discipline koja je doživjela da njena publika gotovo potpuno isčezne u vijeku koji je započeo hororom raskomadanih tijela i završio se duhovnom prazninom. I takva je obaveza pjesnika, barem onih od nas koji prepoznaju hitnu potrebu za poetskim sjećanjem i koji mogu da, na početku svojih kreativnih života, proglase svoje credo qui absurdum est. Ipak, sve sam više ubjeđen da ono što Octavio Paz zove drugi glas poezije – a to je sposobnost pjesničkog diskursa da imenuje nepoznato – ostvaruje puni izraz samo kada ga posmatramo u odnosu na nešto već poznato.
Kad stojim pred katedralom u Chartres-u i divim se njenim vitkim kulama, blistavim vitražima i fantastičnim oblicima, ne mogu a da u njima ne potražim iste oblike, ali u njihovom najboljem svjetlu, koji su mi mahali svaki dan sa malih seoskih crkava mog djetinjstva, koje su izgradili putujući zidari. Na sličan način pokušavam dokučiti tajnu "potpuno drugog" – apsolutne stvarnosti koja u našem sekularnom dobu obituje samo u umjetnosti – automatski je prevodeći na nešto što poznajem, poredeći je i suprotstavljajući je slikama moje prve socijalizacije i kadencama mog maternjeg jezika. Ja se, takoreći, obraćam za pomoć slikama koje su uklesane u moj um iskustvenom mapom djetinjstva, umjetnikovim najpouzdanijim kamenom kušnje.
S jedne strane, lirska poezija je vjenčana maternjim jezikom. (Do razvoda, naravno, može doći, ali oni rijetko čine partnere boljim.) Istinski pjesnik je rođen u svom maternjem jeziku, njegovom bremenu i inspiraciji. S druge strane, tu je i ne manje važna činjenica da svi događaji u periodu formiranja, kroz koje se ispoljava genius loci – simbolički, istorijski, vojni, politički, društveni i metafizički – leže zakopani u slojevima nacionalnog jezika, pretpostavljajući manje ili više skriveno uporište u nacionalnoj tradiciji.
Kada sam krenuo prema odjelu poezije u knjižari St. Mark’s, nehotice sam tražio dvostruku referencu za samoidentifikaciju: ne samo u poeziji uopće, nego i u djelima slovenačke nacionalne tradicije. I šta sam našao kao ovu drugu referencu? Ništa. Bukvalno ništa. Suočio sam se sa poražavajućom prazninom. Jer, tu, među blistavim svescima koji su sadržavali stihove autora kao što su St.-John Perse, John Keats, Arthur Rimbaud, Omar Khayyam, Rainer Maria Rilke, Mahmud Darwish, Rumi, Pablo Neruda, Mark Strand, Fernando Pesõa, Allen Ginsberg, Sándor Weöres, Derek Mahon, Johannes Bobrowski, Vasko Popa – gdje bi trebalo stajati najbolje od slovenačke poezije rame uz rame sa ovim majstorima lirike, nisam pronašao ništa osim bolne, zjapeće praznine.
Tu, u knjižari St. Mark’s, tog blistavog njujorškog popodneva, po prvi put sam osjetio koliko sam ustvari sam i kako su, na jedan određen, suštinski način, sami Slovenci kao nacija. Na kraju krajeva, usamljenost nije odsustvo drugih, već shvatanje da drugi ne razumiju ono što kažete. Osjetio sam kako mi gore obrazi, trnce uz i niz kičmu i kako mi se tresu koljena. Morao sam se nasloniti na policu sa knjigama, a u dubini stomaka sam osjećao prokletstvo slovenačke sumnje u samog sebe. Shvatio sam, užasnut, da sam pod čarima naše kolektivne samosvjesnosti, te da i ja patim od traumatičnih posljedica života u toj maloj evropskoj republici između Alpi i Jadranskog mora, među ljudima koji su nasilni iznutra, a poslušni izvana, sa jednom od najviših stopa samoubistava u svijetu.
Književni radovi koji se prevode na engleski jezik uključuju djela svih branši savremenih pisaca iz svih dijelova svijeta, ali Slovenci ovdje nisu dovoljno predstavljeni. Ili, ako ću biti brutalno iskren, slovenački pisci su gotovo potpuno nepoznati američkoj čitalačkoj publici. Postoji samo jedan izuzetak.
Iako sam uskoro postao redovan posjetilac njujorških knjižara, morao sam sačekati do 1988. godine da bih našao knjigu u kojoj su američki čitaoci mogli po prvi put otkriti slovenačku kreativnu imaginaciju: The Selected Poems of Tomaž Šalamun, od Ecco Press-a. Sa omota je u mene zurilo duboko zasjenjeno lice pjesnika koji je transformirao status i strukturu poezije u mojoj domovini kad je, prije nekih tridesetak godina, objavio svoju pionirsku knjigu, Poker (1966.). Pod uticajem francuskih poètes maudits i radikalnih lingvističkih eksperimenata ruskog pjesnika Velemira Khlebnikova, njegov rad je imao teturajući uticaj na nekoliko generacija slovenačkih pjesnika neo-avant-garde, koji su nastojali slijediti Šalamuna u hermetički raj ispunjen gnostičnim istinama i nesputanim "transracionalnim" jezikom. Prije Šalamuna, slovenački pisci nisu mogli ni razmišljati o ovakvim stvarima na artikuliran način.
U Ecco Press-ovom izboru njegove poezije, kojeg je uredio Charles Simic, pokušao sam naći argumente protiv sve više deprimirajućeg shvatanja da sam, kao pjesnik, bio potpuno sam na sjevernoameričkom kontinentu. Postajao sam sve više svjestan da sam nehotična žrtva paradoksa. S jedne strane, u babilonskoj vrevi postmodernog New Yorka, konstantno sam čuo šuplji eho iz dubina moje nacionalne poetske tradicije, eho pjesnika kao usamljenog jablana – slika iz slovenačkog književnog modernizma koja je bila veoma važna za moju izgradnju kao pjesnika. S druge strane, znao sam u srcu da sam došao u New York da doznam da li kao pjesnik mogu nadmašiti gravitacionu vuču ove metafore i iskobeljati se iz oklopa uskogrude misli.
U čudnovatom prijenosu, ovo stanje neuzvraćene ljubavi može se najbolje izraziti riječima sa bakrene spomen-ploče pričvršćene za fasadu starinske kuće samo nekoliko vrata od knjižare St. Mark’s: “If equal affection cannot be / Let the more loving one be me.” Ovo su slavni stihovi W. H. Audena, koji je jednom živio u toj kući. Oni mogu lako opisati osjećanja mnogih pjesnika i pisaca koji danas stižu u New York u potrazi za potvrdom svojih pjesama i ideja, baš kao što su početkom dvadesetog vijeka mnogi umjetnici krenuli iz svojih pokrajinskih glavnih gradova na hodočašće u Pariz.
Prepoznavajući paradoks “nejednakih osjećaja”, nisam imao drugog izbora već da sa gorkim osmijehom prihvatim ovo usamljeno drvo jablana kao nešto više od samog estetičkog koda za glas pojedinca u bučnom dobu; ono je prenosilo internaliziranu istoriju slovenačke kreativne potrage. U Šalamunovoj sam knjizi pokušao pronaći podršku svojoj iluziji da sam u poeziji “kod kuće”: prvo, u ovoj konkretnoj, iako malešnoj, predstavi slovenačkog prisustva u američkom kontekstu, i drugo, u lirskoj sadržini slovenačke nacionalne tradicije kritički ispitane pod reflektorom Šalamunove imaginacije. Ustvari sam u u njegovoj knjizi tražio zamjenu za neku vrstu reference lako dostupne autorima koji rade u većim, bogatijim i poznatijim nacionalnim kulturnim tradicijama.
Međutim, čak i sa Šalamunom, američkim čitaocima je, izgleda, bio potreban dodatni filter. Bezimeni autor kratkog pregleda na preklopu omota knjige opisao je Šalamuna kao “jugoslavenskog pisca na slovenačkom jeziku”. Tu, naravno, nije rečeno ništa pogrešno u smislu prostog navođenja činjenice. Koliko god se Slovenci danas željeli distancirati od ostalih Južnih Slavena, neosporno je da je sedamdesetjednogodišnji jugoslavenski period bio glavni segment slovenačke istorije.
Sredinom osamdesetih godina, samo su najinformiraniji zapadnjački posmatrači i oni sa najboljom moći zapažanja bili u stanju otkriti prve pukotine u političkom zdanju Jugoslavije. A čak i tada, teško da je bilo moguće predvidjeti izbijanje novih balkanskih ratova, koji su 1991. godine okončali zajednički život Slovenije i njenih južnoslavenskih rođaka i doveli do jezivog uništavanja od strane srpskih bataljona u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu. Ali Slovenci, s jednom vrstom izvrnutog kompleksa niže vrijednosti, vole misliti da su nekako odvojeni od ostalih Jugoslavena. Ta sićušna biografska zabilješka na omotu Šalamunovog američkog izdanja zadala je oholi udarac. Tačnije, spustila je slovenačku kulturnu tradiciju na niže grane evropskog porodičnog drveta, tako da stoji rame uz rame sa drugim narodima bez država kao što su Baski, Velšani, Škoti, Laponci, Katalonci i Bretonci. Drugim riječima, zahvaljujući jugoslavenskom kontekstu, Šalamunove izabrane pjesme nisu ostavljene da se tek tako motaju u nekom referentnom pretpaklu.
Ovo, naravno, ne znači da Šalamun, da nije imao prepoznatljiv nacionalni kontekst, ne bi postao ono što je danas, jedna velika ličnost u savremenoj međunarodnoj poeziji, koja se redovno pojavljuje na vodećim festivalima poezije od Jerusalema, Toronta do Rotterdama. Dapače, njegova su djela prevedena na mnoge evropske jezike i primio je značajne pohvale. Međutim, ipak bi mu trebalo mnogo duže da stekne ovaj ugled bez tog jugoslavenskog konteksta, da je bio primoran da se osloni samo na radikalni individualizam američkog stila, koji je koristio kao model. Njegov život i njegova umjetnost su, ustvari, tako blisko isprepleteni sa energijom Novog svijeta da jedna od njegovih mnogobrojnih knjiga poezije čak nosi naziv America. Jer, Šalamunu je jugoslavenski okvir pružio samo prvi korak ka svjetskom priznanju. Ono što je značajno u ovom kontekstu je da, u svom probijanju ka američkim i međunarodnim književnim arenama, on se nije mogao pozvati na bilo kakav slovenački kontekst, jer on izvan same Slovenije nije ni postojao.
Onda nije ni čudo da sam pokušao istisnuti svaku misao o slovenačkoj kulturnoj anonimnosti dok sam prelistavao Šalamunove prevedene pjesme. Želio sam zaboraviti da niko drugi u knjižari St. Mark’s nije razmišljao o “usamljenom jablanu” Josipa Murna ili značaju slovenačkog nacionalnog mita o Lijepoj Vidi, koja žudi za neviđenim zemljama ali osjeća nostalgiju kada putuje u inostranstvo. Niko drugi mi se nije mogao pridružiti u žaljenju zbog činjenice da su romani francuskog realizma već bili uvršteni u udžbenike kada je prvi slovenački roman tek napisan. Niti je iko mogao podijeliti moje lirske sklonosti, koje su oscilirale između apokaliptičnih nagovještaja Srečka Kosovela i ushićenog jedinstva sa velikim lancem bivstvovanja Edvarda Kocbeka. U Sloveniji sam mogao dijeliti ove dileme, tugu i entuzijazam sa kolegama pjesnicima u književnim raspravama, ali na američkoj strani Atlantika niko ne bi imao ni blage ideje o čemu ja govorim. U Americi je svijet slovenačke književnosti bio potpuna terra incognita. Onda nije ni čudo da sama pomisao na Ameriku ispunjava slovenačke autore i averzijom i privlačnošću.
Možda sam zbog toga studirao Šalamunovu knjigu sa takvim divljenjem i poštovanjem. Ali, postojali su i drugi razlozi što mi je ta knjiga odvukla pažnju. Kao prvo, Šalamun je bio jedini slovenački autor koji je doživio da se njegove knjige objave u Sjedinjenim Državama – to nije bilo malo dostignuće u veoma kompetitivnom svijetu američkog književnog izdavaštva. Kao drugo, lično sam poznavao autora – znao sam ga još od fakultetskih dana ranih osamdesetih godina, kada nas je sastavila ne samo zavjera poetskog diskursa i borbe sa političkim vlastima, već, nadasve, i prijateljske veze. Vremenom se razvijajući, naše prijateljstvo me je naučilo “hrabrosti bivstvovanja”, kao što je teolog Paul Tillich nazvao egzistencijalni imperativ da se bude sam svoj. Šalamun me nije naučio da pišem – ja sam, ustvari, možda jedini slovenački pjesnik svoje generacije na čiju književnu izgradnju nije uticala njegova poezija – već kako da se krećem kroz društveni i kulturni život, kako da učinim stranu zemlju svojim privremenim domom i kako da razumijem simboličke svjetove stranih mjesta. Šalamunov primjer me je nesumnjivo spasio dekade učenja na greškama. Jednom, dok sam bio nemirni student, čak me je spriječio da se pridružim francuskoj Legiji stranaca (sad vidim da sam bio podlegao romantičnoj zaluđenosti velikim autoritetom zla).
Upravo me je Šalamun naučio kako sterilan, ako ne i očigledno opasan, može biti slovenački dualizam u odnosu na strane zemlje. Slovenci ili nekritički padaju u nesvijest od veličine zapadnjačkih knjiga i ideja ili na nadobudan, ali ne manje nekritički način proglašavaju sopstveno učešće. Oba tabora pokazuju vulgarnu filozofiju penjača na društvenoj ljestvici i malograđanstvo. Pridajući sebi pseudokosmopolitsko ozračje, oni gledaju na međunarodni protok ideja ne kao na simboličku razmjenu poklona, već kao na veliku pijacu na kojoj nema proizvođača, već samo potrošači. Oni shvataju međunarodno kolanje ideja kao riznicu u kojoj mogu pasivno zadovoljiti svoje hirove, ali im nedostaje samopouzdanje da je i sami obogate ili prošire sopstvenom vizijom. Šalamun mi je, međutim, sa svojim britkim shvatanjem literarnog života i svojim patricijskim pristupom jedinstvenom egzistencijalnom iskustvu, kao nečemu što bi trebalo rezultirati jedinstvenom lirskom vizijom, pomogao da prevaziđem kompleks niže vrijednosti pjesnika iz neznane tradicije. Drugim riječima, pomogao mi je da vidim da nije ključna veličina ili značaj nacije koja govori jezik na kojem pišeš, već autentični kozmos poezije koju stvaraš, po diktatu i boga i demona.
Eksperimentalna mašta, neophodna lingvistička arogancija, gorljiva uvreda srceparajućeg humanizma, odbijanje nadmoćnog poretka i pobuna protiv gramatike i sintakse, odvajanje stvari od riječi, radikalna emancipacija lingvističkog materijala – ovo su samo neka karakteristična obilježja koja studenti komparativne književnosti diljem svijeta koriste kad žele objasniti semiotiku američke škole poezije poznate kao “L=A=N=G=U=A=G=E”. Nastala sedamdesetih godina u boemskim kafićima San Francisca, slijedila je plemenitu tradiciju épate le bourgeois i tako izazivala gungulu u američkim književnim žurnalima i neposlušnost prema zaštitnicima akademije. Danas, međutim, njeni glavni propagatori, kao što je pjesnik Charles Bernstein, su književne zvijezde sa katedrama na prestižnim univerzitetima, odakle posmatraju sada nestajući pokret koji je jednom udahnuo svjež zrak u književni život Amerike.
Ali, ako okrenete pogled ka Sloveniji, možda će Vas iznenaditi da je tamo nastao skoro identičan književni pokret, poznat kao “reizam”, jednu čitavu dekadu ranije. Tomaž Šalamun, Franci Zagoričnik, Ivo Svetina, Andrej Medved i Matjaž Hanžek, kao i mnogi drugi pjesnici koji su se po prvi put okušali šezdesetih godina, su se pobunili protiv istog sentimentalnog humanizma, kojeg su egzistencijalistički pjesnici kao što Dane Zajc, Veno Taufer i Gregor Strniša već bili odbacili. Ali, bio je potreban novi pokret da bi se odlučno stavila tačka na preostale izražajne norme. Ovi neoavangardni pjesnici su preuzeli na sebe da dovrše posljednje mrvice tradicionalne književnosti. Trendovi koji su se pojavili sa ovom novom poetikom – “reizam” (fokusiranje na stvari), “karnizam” (fokusiranje na pretjeranosti tijela) i “ludizam” (fokusiranje na transracionalnu šaljivost) – su promijenili slovenačku poeziju zauvijek.
Neoavangardni pjesnici vođeni Šalamunom su se koncentrirali na prirođeni potencijal jezika – “lingvizam” je bio još jedna prigodna etiketa koju su koristili pjesnici kad bi opisivali naglasak na neodredljiv lingvistički nagon – i tako pokazali da nisu samo slijedili međunarodne trendove, već su, u svojim djelima najveće vizionarnosti, bili njihove preteče. Usput rečeno, Šalamun je po prvi put otišao na duže putovanje u Sjedinjene Države početkom sedamdesetih godina – kad je slovenački reizam već bio u punom mahu – i postao prijatelj sa nekim od pjesnika pokreta L=A=N=G=U=A=G=E, uključujući Boba Perelmana. Ovaj slovenački pjesnik može ustvari biti smatran međunarodnim pjesnikom pokreta L=A=N=G=U=A=G=E avant la lettre.
Da je kreativna imaginacija Šalamuna i njegovih slovenačkih kolega bila odmah prevedena u “glavne” svjetske jezike, i na taj način postala poznata međunarodnim ili barem američkim književnim krugovima, možda bi vjetar književne mode puhnuo u drugom smjeru. Frederic Jameson, jedan od najproduktivnijih gurua marksističkog kulturnog kriticizma je, u svojoj veoma uticajnoj i često citiranoj knjizi iz 1984. godine, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism [Postmodernizam, ili kulturna logika kasnog kapitalizma, prim. prev.], analizirao tipična semantička i morfološka obilježja Perelmanove pjesme, otkrivajući u njoj teksturu univerzalnog otiska postmodernizma u začetku. Pri tome je skrenuo pažnju međunarodne čitalačke publike na Perelmanovu poeziju. U smislu tekstualne inovacije, ako ništa drugo, mogao je učiniti isto i sa jednom od Šalamunovih pjesama. Ali to je Jameson mogao uraditi samo da je uopće poznavao Šalamunovu poeziju. Svaka pjesma koju bi izabrao Jameson je morala biti pristupačna kao potpuni poetski i istorijsko-kulturni fenomen, tj. ne kao izolirana pjesma, već kao sastavni dio većeg umjetničkog pokreta. Morala bi funkcionirati u jednom obaveznom kolektivnom kontekstu. Slovenački reizam, koji danas leži zakopan u lokalnim književnim arhivama, je u tom smislu mogao doprinijeti, zajedno sa američkom poezijom L=A=N=G=U=A=G=E, svjetskoj neoavangardnoj eksploziji u vrijeme kada je još uvijek bilo moguće uzdići dramatske izazove do umjetničkih tabua. Ove vrste izazova su, međutim, izgubile svoju radikalnu oštricu onda kada je postmoderno brbljanje postalo glavni artikal kulturne prehrane, u kojoj, svakako, “sve prolazi”, ali ono dragocjeno mâlo je egzistencijalno izuzetno ili estetski uzbudljivo.
Šalamunova estetska originalnost može služiti kao putokaz, dajući nam razlog za nadu da jednog dana slovenačka književna tradicija – i njena “zamišljena zajednica” – neće više biti pusta terra incognita nego će umjesto toga zauzimati legitimno mjesto u međunarodnom kulturnom mozaiku. Kad kumulativna slovenačka stvaralačka tradicija više ne bude samo materijal za tupo cjepidlačenje među Slavistima, kad se bude mogla posmatrati kao fleksibilna, vitalna veza sa prošlošću, gdje miruju sjemena budućnosti – tada će najodvažniji pisci možda biti u stanju da izbjegnu zabrinutost koju nam Šalamun predstavlja u svojoj pjesmi “Moj prvi dan u New Yorku”: “Moj prvi dan u New Yorku / usr’o sam se od straha.”