Žarko Radaković

ZBIVANJA KOJA NEĆE BITI OD ISTORIJSKOG ZNAČAJA

Sarajevske Sveske br. 06/07

29.2.2004.
I ta teška, kao lancima, vezanost za muziku, za lamentacije, jeste ujedno i najava odlaženja, ili u najmanju ruku distanciranja od stvarnosti u kojoj si patio, ili u koju si bio teško razočaran. I tu, u dvorani opere, pri slušanju tih lamentacija, su svi izjednačeni: i oni nesrećno zaljubljeni, i oni ostavljeni, i oni ranjeni, i suicidanti, i masovne ubice, i nevini, i oni koji su ovde prvi put zalutali i zadesili se usred te kiše muzike. (Slušajući Monteverdijevu operu Orfej, u izvođenju Ensemble Alyma, Gabriela Garridoa)

5.3.2004.
A sve vreme dok sam čitao knjigu Mala Bižu, Patrika Modijana (Le petit Bojou, Patrick Modiano) – čitao sam je u prevodu na nemački jezik – zamišljao sam prevodioca knjige. Video sam ga za malenim stolom ispred prozora na dvorište. Gledao je preko knjiga i rečnika na stolu kroz okno napolje, prebacujući pogled sa knjige na rečnik pa na travnjak ispred prozora, pa na krošnju kestenovog stabla na dvorištu. A onda je povlačio pogled natrag, u sobu, na sto i na sivu sveščicu u koju je crvenom olovkom upisivao slova. O čemu li je pisao?

7.3.2004.
Novi pogled kroz prozor. Novi položaj stola u sobi. Nova zavesa na prozoru moje susetke u zgradi iza stabla platana u čijoj i dalje ogoljenoj krošnji dve svrake svakodnevno svijaju (ne, pletu) gnezdo. Hladno je napolju. Zubi na licu Belog anđela na slici (na zidu sobe) cvokoću...

15.3.2004.
Što se mene tiče, dragi D, poezija M. N. – da ju je pisao, a znamo da je on, srećom, nikada nije pisao – bila bi poslovična osrednjost proizašla iz gušenja svoje ambicioznosti, iz neostvarene želje da se bude nešto VELIKO, iz one paradigmatične frustriranosti posledicom čamljenja u roditeljskom zatvoru (dok su »mama i tata« u operi), pre svega iz onog jalovog, zapravo nedovoljno strastvenog divljenja ujaku, »maminom bratu«, matorom neženji koji u ponoć sluša radio programe kratkotalasnih stanica..., dakle, iz starmalosti posledicom strogosti prejake majke koja je one večeri posete prijatelja i sedenja za trpezarijskim stolom nogom udarala sina kad kod bi ovaj nespretno prineo ustima viljušku..., prevashodno iz nemanja ikakvog osećanja za istinu o sebi kao večnom sinu, bez hrabrosti na pobunu, na sabotažu, na ustanak, na odlazak, na napuštanje sebe, na nestajanje u nečem drugom, na uzimanje, na davanje... M. N, – iako, srećom, nikada nije pisao poeziju – morao je pravovremeno da promeni ime i prezime! Dragi D!

I ne zavaravajmo se: mirisi koje vetar danas širi uskim pojasom između reke i niza stambenih zgrada ni iz daleka nisu mirisi proleća.

17.3.2004.
Slušaj, D! ovo sada prevazilazi svaki roman. Svaki horor. Sada mi je EUnet javio da oni ne primaju nikakve poruke sa moga servera, jer, kao, »ništa na njemu nije provereno«. Jebo te. A Web.de je najjača firma u Nemačkoj, i jedna od najtransparentnijih u Evropi. Da čovek ne veruje svojim očima. Samoizolacija?

Mene zanima da li neko ima tu šta da kaže. Da li on samo ponavlja tuđe, besramno?... Godine 1987. sam sa Dieterom Luzom boravio na Durmitoru. Petnaest dana smo pešačili tragovima njegovog oca. U jednom mestu, na groblju, je oplakivan Umrli. Narikače su delovale tako profesionalno, i zaista su "govorile" u ime ožalošćenih. I koliko su za to bile plaćene?

18.3.2004.
Zar opet rat na Kosovu? (Moj deseti medijski rat?)

Kakva razdaljina, kakva provalija, kakva ustava!.. Otvoren Sajam tehnologije, informacije i komunikacije u Hanoveru... Vesti o "paljenju sela, crkava i džamija".

Hrapavo, teško, zaista grubo, neprijatno osećanje nemogućnosti užitka u književnom predstavljanju brutalne stvarnosti... Refleks kočenja duše i, pre svega, mašte.

Ti znaš, D, za sve te skandale. Najpre ga je N. napao za plagijate. Posle ga je uzeo pod svoje G. Odveo ga u inostranstvo. Bio sam jedanput u tom njihovom gradu, i hteo sam da ih "snimim" tamo. (Jer pisci su agenti tajne službe Duha, rečeno onim polu-litanijskim tonom prijatelja Miroslava Mandića.) Umesto Njih, nađoh samo Nju, sa dvoje nejake i izludele dece. On se, "zaljubljen" u svoju „drugaricu" iz osnovne škole, „povukao“. (Jer bio mi je tada simpatičan.) Javio se telefonom. Beše u ulozi samoubice. (Jer do izvršenja suicida nikada nije došlo.) ...Ta žena, drugarica iz školske klupe, je završila na psihijatriji... Čehov? ...Ili Tolstoj?... Mrak? Blato? Jebi ga, Vojvodina. Koga tu sve nema, u toj ravnici. Odakle su se sve tu ljudi zapatili. Kao insekti kada se spuste na plodno polje pa se prežderu, i ne mogu, pošto su sve pojeli, da se uzdignu i odlete. Ostanu tu i trunu...

Jutros u tramvaju između Kelna i Bona, dok sam sedeo na sedištu u pravcu kretanja voza, i čitao knjigu Patrika Modijana Mala Bižu, osećah se, konačno, kao istinsko biće svoga vremena. Osećah prisnost. Pre svega želju da glavu naslonim na rame žene na susednom sedištu. Bila je neupadljiva. Odevena u sivu jaknu i crne somotske pantalone. (Kao i ja toga jutra?) Oči su joj bile smeđe. Gledala je u daljinu, kroz prozor. Sedela je čas prekrštenih nogu, čas smerno pripijenih kolena jedno uz drugo. Sedela je i zagasitim očima milovala korice moje knjige na kojoj je kao nikada dotad blistala jedna fotografija Anrija Kartije-Bresona (Henri Cartier-Bresson). Osetio sam blizinu svoga vremena, koju sam odmah poželeo da opišem, da je preobratim u tekst.

Identitet Evrope, kažeš. Da! Postoji on. Ali više virtuelno, ili kao simulacija prošlosti. Identitet Evrope kao želja? Ili kao skrivanje iza imena Evropa? Ili kao senka? ’Ladovina? No koliko će još da traje ta zavetrina?

A to okrilje knjige Patrika Modijana (Mala Bižu) doživeh, ja, njen čitalac, i kao svoje pribežište. U senci, "hladovini", čitanja te, odlično opremljene, knjige sam osetio potrebu da zauvek ostanem u njenom svetu. Ne zbog hartije, niti zbog prelepih, uvek tako jasnih rečenica (na nemačkom sročenih od strane prevodioca, Petera Handkea), nego i zbog žene koja je pored mene sedela kao oličenje sada već davno prošlog evropskog dostojanstva, kao oznaka davno završene istorije Evrope, kao fotografija plana Pariza, i pre svega kao otelovljenje književnosti.

22.3.2004.
Nije li Izrael žrtveni jarac Ne-više-rasejano-Rasejanih, bogu (Nerasejanih)?... Nije li Izrael apstrakt ne-više-rasejanosti Rasejanih?

Dakle, da li su SAD „imperija“? I po kojim će to zakonima (prirodnim i civilizacijskim) »imperija« biti razložena? Koja će to imanencija, i koje eksternizacije potresti utrobu imperije, izbušiti njene površi, raslojiti je, i razoriti njene granice, dakle, proširiti je, dakle, ukinuti je?

I baš mi je dugogodišnji rad u medijima pokazao da jedan događaj uvek ima više lica... Loši mediji upravo to previđaju.

Strasti traže svoje mesto. Nalaze ga u melodrami: u svoj svojoj radikalnosti lociranoj na granici suza i krvi, u kontekstu stvarnosti najveće gorčine. I radnja se odvija u okviru sve samih krajnosti: između naivnosti i deziluzioniranosti. Kamera je pogled u bure bez dna. I kako deluje taj film (Gegen die Wand, Glavom u zid, Fatiha Akina)? Izaziva grohotan smeh, da bi ga odmah zamrzao. Nema u tom filmu ničega eksperimentalnog, nikakvog fingiranja. Jer film Glavom u zid dotiče sam kraj svega u njegovoj unapred frustriranosti, ali uvek obnavljanom nagonu za produženjem sebe. Da, u svetu toga filma nema mesta bajkama. I to je, možda, ključna poruka filma koji me je tako tako žestoko iznenadio.

Što se tiče filma Proleće, leto, jesen, zima... i proleće, Koreanca Kima Ki-Duka: malo gde sam video toliko bogatstva u jednostavnosti na malom, ali ne i skučenom prostoru. Film je parabola. To me nikako nije omelo da se proširim, u svojoj, iz filma u mene direktno izdahnutoj, tišini, u grandioznu priču. I malo gde sam se toliko uplašio složenosti života usred njegove jednostavnosti, upravo izoštrene i osvetljene u minimaliziranim okvirima. Jer radnja filma se odvija u ograničenom prostoru koji, ako je i eksterijer, deluje kamerno. U lociranosti filma se i ogleda paraboličnost povesti: Svet je predstavljen tu kao soba (sa svim njegovim prostranstvima, visinama, nebom, veličanstvenom prirodom, jezerom i šumama. Svet je otvoreni prostor u kome se samo prividno krećemo slobodno. A tako i treba da bude, jer upravo u kamernosti prostora i u njegovoj ograničenosti nalazimo istinu svoje humanosti i egzistentnosti. Zaista se kroz vrata, koja uvek korektno moramo otvoriti i zatvoriti, krećemo iz jednog eksterijera u drugi, iz šume u polje, iz jezera u planinu. Veličina ovog filma je i u najmisaonijoj stilizovanosti i parcijalizaciji temporalnosti, iz koje se život da deliti na jasne epizode o kojima se može jednostavno pripovedati: o strastima, o želji da se ode nekuda, o nemogućnosti da se voli, o zločinačkom porivu, o nemogućnosti da se stigne negde, o nagonu za prevazilaženjem nesreće, o životu sa bolestima, o smrti... Konačno, ovim filmom se život predstavlja i kao zatvoren i kao otvoren krug. Kako hoćemo. Sve je u tom filmu (i tamošnjem životu) unapred jasno. Ipak, sve jasno ponovo doživljavamo i otkrivamo. I ne zavaravajmo se da je taj film rađen mimo režijskih, pa i žanrovskih koncepcija! I te kako u filmu prepoznajemo konvencije filmske i dramaturške tradicije. Otelovljene su u suvereno vođenim kretanjima junaka prirodom, u gotovo ekspresionističnim senkama na licima junaka, u tihim, pa divljim, zaveslajima veslača u čamcu po jezeru, ili u intimno skaradnim sekvencama koitusa na kamenju, u čamcu, u vodi i tako dalje. I radujemo se svemu. Ah, da, ta po sebi nikada omiljena paraboličnost proizlazi iz bezličnosti junaka depersonalizovanih u nameri autora da filozofira o životu. Ni sam ne znam zašto sam se prisetio Stenlija Kjubrika. Verovatno zato što su i on i kolega Kim Ki-Duk pravi šefovi svojih filmova, pa i ličnosti svojih junaka.

24.3.2004.
Na dan početka bombardovanja Jugoslavije, pre tačno pet godina sam na televiziji gledao film o godišnjici napada na Irak. Zemlja je, rečeno je u filmu, u ništavnom stanju. Haos. Ruševine. Teror. Ljudi, ozlojeđeni, nepoverljivi, očajni, bez posla, bez nade, bez zaštite. Samo još mržnja.
Napolju je prohladno danas. Proleće, zvanično počelo pre nekoliko dana, je i dalje u zimskom odelu. Na gelenderu balkona svraka, zuri u ostatke gnezda koje je mukotrpno svijala, narušenog jakim vetrom prošle noći.
Oko 20:00 sati sam pozvao telefonom Milicu. Javila se Olga. »Sedimo u kuhinji i pričamo o tome kako smo pre pet godina u ovo vreme čekali početak vazdušnih napada«, rekla je.

25.3.2004.
"Die Nato wird noch sehr lange im Kosovo bleiben müssen", sagt Stefan Dehnert-Rossig...

27.3.2004.
Malo koji pisac nemačkog jezika može da piše tako distancirano i budno, dakle, i hladno, kao ovaj Francuz čiju knjigu Lanzarote upravo čitam. A to je Mišel Uelbek (Michael Houellebecq).

29.3.2004.
I zašto sam ishodom čitanja knjige Mala Bižu, Patrika Modiana, na kraju razočaran? Zbog skraćenog, suženog, nabranog, takoreći veštačkog svršetka? Nisu li umetno delovale i učestale reminiscencije u romanu? Poželeo sam uvek da ih preskočim! Najbolje sam se osećao čitajući faktografiju sadašnjosti. U njoj mi je najviše do izraza dolazilo prisustvo prevodioca koji je punom snagom svoga izraza, precizno, i meni tako prisno, nosio, ili prenosio, kvalitet ove knjige. Konačno, nije li prevodilac – Peter Handke – delovao, ipak, važnije i plastičnije od samog autora te, ipak, čudno tiho delujuće knjige »Mala Bižu«... A u knjizi se radilo o mladoj ženi koja sav svoj opažajni, osećajni, misaoni, dakle, doživljajni aparat posvećuje traženju izgubljene majke. U svakoj ženi na ulici, u metrou, u kafani, prepoznaje ili traži lik majke koja je, prema manjkavim informacijama pripovedača, nestala, ili se ubila, davno. U svakom muškarcu žena vidi ujaka, ili prijatelja majke, ili bilo koga iz magle svoje prošlosti. Ova povest je grozničavo traganje za svojim prekinutim i u senci ostavljenim detinjstvom. To se traganje završava u, žanrovski izvedenom, pokušaju samoubistva, i buđenjem u bolnici. Pripovedni postupci nas podsećaju na filmove Kloda Šabrola (Claude, Chabrol), koji nam se, ipak, čini nešto manje čistim, i više pervertiranim, što je važno za održavanje tenzije u žanrovskom pripovedanju. Ipak, opisi neposredne stvarnosti junaka, kartografije Pariza u kojem se radnja odvija, je već dovoljno za užitak.

Što se tiče filma Out of time, Karla Frenklina (Carl Franklin) (sa Denzelom Washingtonom, Evaom Mendes, Sannaaom Lathan), mogu samo da iskažem svoje divljenje prema danas retko dosledno pripovedanom »žanrovskom« filmu. Malo gde danas u filmu vidim toliko skromnosti u namerama da se bude »poučan«. Ako je ta »diskrecija« važno merilo »dobrog« žanrovskog filma, onda se baš na primeru filma Out of time ogleda sva »čistoća« »žanrovštine«. Nije u američkoj savremenoj kulturi ništa toliko jasno i apelaciono kao žanrovska umetnost, smatram. Jer baš u strogo određenim mustrama i formulama i zakonima žanra se otvara prostor umetniku da najkreativnije, dakle, slobodno, priča o svome okruženju i svome vremenu. Gotovo nigde ne videh u poslednje vreme toliko ubedljivih slika iz najneposrednijeg života na Floridi (mesto u kome se odvija radnja je Banyan Key), kao ovde u filmu Out of time. Retko doživeh toliko upečatljivih povesti mentaliteta, kao u onim epizodama u policijskoj stanici u filmu Out of time. Sve u filmu je podređeno najneposrednijem doživljavanju neposredne stvarnosti, pa i radnja filma: Afera šefa policijske stanice sa mladom sugrađankom ga uvlači u spletku iz koje rezultuje požar, pljačka i dvostruko ubistvo. Napetost se pojačava delovanjem sveg sastava policijske stanice u rasvetljavanju slučaja, pri čemu se, kao u ratu u Avganistanu, postepeno razotkrivaju sve razlike u intencijama pojedinačnih aktera. Dok je jedan policajac zainteresovan isključivo za povraćaj izgubljenog novca, drugi je usredsređen na traganje za ubicom, treći je okrenut zataškavanju tragova koji bi njega osumnjičili, a četvrti, sluteći da mu je kolega u nevolji, radi za njega, i tako dalje. Dakle, svako radi za sebe. Kao u ratu u Avganistanu. A u svoj napetosti gledalac uživa u slikama savremenosti. Naravno da će na kraju sve biti rasvetljeno i da će krivci biti kažnjeni. Žanrovski film je tu ne da nam sugeriše sadržine. One su uvek iste. Žanrovski film je tu da nam utvrđenim sredstvima kaže što više o našem vremenu. Film Out of time to čini ubedljivo.

30.3.2004.
Može li se danas pisati kao »outsider«? Može li se o svetu govoriti sedeći u budžaku, na periferiji, daleko od »centra«?... Može, ako se porekne postojanje Centra. Ako se, dakle, decentrirano krene u pisanje o »ljudima« (ženi u liftu, koja me je ubeđivala da je danas prohladno), o »pojavama« (poplavama, na primer), ili o »stvarima« (o senkama na trotoaru). Moram, pri tom, da se povučem iz centra grada, ili da sednem u zapećak restorana u kome svakodnevno pišem ovu povest ni o čemu važnom. Svemu što opisujem moram da omogućim da postoji ravnopravno, da se poveže sa svime opisanim, ali i neopisanim, pa i da pobudi interesovanje čitaoca i za to Neopisano. Samo tako mogu da ostvarim to što želim: da decentriram Centar i da se povučem na periferiju. Jer periferija je mesto istinskih zbivanja, na koja istorija samo čeka (rečeno tonom prijtelja Miroslava Mandića).

31.3.2004.
Ton, Bernhardov (Thomas Bernhard) ton, osluškujem, čitajući knjigu Jirga Belera (Jürg Beeler), Die Liebe, sagte Stradivari... Nadmoćno piše Jirg, čak i ako me sadržina njegove knjige malo zanima... Jer Jirg piše temperamentno...

Nisu li ti ljudi oko mene sve vreme delovali nesigurno, inscenirajući prisnost, zatvarajući se, u svojoj nesigurnosti, u neku vrstu čaure, u kojoj su čak i jezik sužavali na svoje šifre, malo kome dokučive, i nije li, iz te nasigurnosti, nastajalo neko sumanuto zavereništvo (protiv koga?) (i zašto?). Iz tog zatvorenog kruga se dalje gradila »konfrontacija« sa svime uokolo. Tako su se razvijali i razgovori. »Da mi je da jedanput doživim ispiranje tvoga mozga, i to vulkanskom magmom«, na primer. Ili »gluv si«. Ili »kada ćeš već jedanput da umreš?«. Ili »zagonetan si«. Ili »o čemu razmišljaš«. I nikada u tom društvu nisam osetio mir u kome bih osetio sebe. Uvek samo prinudu: da budem budan, da znam gde se nalazimo, da čujem šta je rečeno – iako se svakom novom rečenicom sve više govorilo u šiframa, sve više »privatnim dijalektom«, sve tiše i nerazumljivije. I kakav se to mazohizam uvek vraćao u društvo?

1.4.2004.
Pitam se, dokle ta »kastriranost«, »frustriranost« i »starmalost« u pripovedanju... Koji su razlozi tom kočenju sebe?

Da li je nemački jezik, ipak, jezik govornog zatvora u kome vladaju stroga, rigidna, pravila? Da li je preživljavanje na tom jeziku moguće samo ako poštuješ pravila.

2.4.2004.
Neobičan odnos se u meni razvija prema književnicima koji su to isključivo po zanimanju. Kao da vidim "anđele" koji imaju prava na "poseban pogled"... A ne radi li se tu, ipak, o pozamašnoj udaljenosti, i otuđenosti, od života? I nije li taj, »pisac-po-zanimanju«, ipak, neko ko je u životu prisutan samo na pola?

5.4.2004.
U stvari, svako od nas nosi neku grešku u sebi, zar ne. Svako. Jedino je pitanje šta ćemo sa tom greškom. Šta? Jer greška je baš pokretač na aktivnost, na ispravljanje nje, na neutralisanje nje, dakle, na traženje "idealne situacije" (situacije bez greške)... Pa svako nosi u sebi tu "rupu", zbog koje je odmah pokrenut na popunjavanje nje (na poravnanje sebe)... Postavlja se samo pitanje kako to činiti, kako od greške, rupe, i od potrebe za uklanjanjem greške i za popunjavanjem rupe, preći u kreativno delovanje. Kako delovati "pozitivno" po sebe? Kao kreirati? Samo je to pitanje... Dakle, kada pronađemo tu ključnu aktivnost, tu kreativnost, koja nas ispunjava, onda smo baš i srećni što posedujemo "grešku" ("rupu"), zar ne. Srećni smo što smo "bolesni" (što nismo "zdravi", "idealni", dakle, što nismo "prazni"), zar ne.

7.4.2004.
Čarobna slika sveta. Prizor viđen odozgo. I magično deluju skokovi pripovedača odozgo na dole: pravo u reku priče, ili u sliku pripovesti u kojoj se punim plućima diše, bez lažne dramatike, bez nategnutosti, bez suvišnih »strategija«.

11.4.2004.
Nedeljno, uskršnje, jutro. Misli su neobrađena, gruba, vuna. Jedan pramen vuče u pravcu razmišljanja o književnom kritičaru danas. Ko je on?... Najpre je pokušao da se nametne kao »poeta«. Kao da je reči tražio na otpadu. Kao da je rečenice krojio po uzoru na knjige roditelja, čitane pod kontrolom »tate«. Razume se da takvi stihovi nisu mogli da »prođu«. Čitanje beše ugušeno već posle prvih rečenica. I sve se dalje odvijalo u magli. Kruženje reči. Tekst se deblja i širi kao podgrejana lešina. U biblioteci je sve manje vazduha. Na ulicama ljudi nose ispresavijane listove dnevnih novina. Nikoga nema ispred izloga knjižare... I šta čini propali poeta? Šta?... Odziva se na predlog prijatelja da se i on okuša u pisanju o knjigama svojih uspešnijih kolega... U redakciji lista je mnogo takvih kao on. Glavni urednik je propali romanopisac. Urednik kulturne rubrike je promašeni dramaturg. I filmski kritičar je propala balerina... Razume se da naš kritičar piše o knjizi koju nikada ne bi otvorio. Razume se, o njoj piše pozitivno. O knjizi koju je čitao rado, nije mu dozvoljeno da piše, a ako mu je to dozvoljeno, onda samo pod uslovom da piše negativno. Dakle, naš kiritičar je prevashodno »čistač« u lokalnom dnevnom listu zadužen za obavljanje »prljavih« poslova. Umesto glavnog urednika piše hvalospeve osrednjosti. Umesto urednika za kulturu saseca on ono što bi najrađe hvalio.

12.4.2004.
Čitanje knjige (Ein Bett aus Schnee, Krevet od snega) Rozvite Haring (Roswitha Haring) je kao nalaženje u Sebi Potisnutog Sebe. Čitanje je istraga Sebe kao slučaja zaboravljanja Sebe, kao ostavljanje Sebe na cedilu. Razume se da je čitanje suočenje Sebe sa sopstvenom prošlošću.

16.4.2004.
Mogu li, i smem li, da se radujem dvadesetpetogodišnjici izlaženja nemačkog dnevnika Die Taz? Ja koji sam osamdesetih godina bio pretplaćen na to glasilo? Ja koji sam zaista generacijski osećao blizinu tom tada anarho-novinarstvu? Ja koji sam u sobi čuvao brižljivo stare brojeve? U ime čega? Jer sa prvim izveštajima o krizi na Balkanu je najedanput promenjena slika novinarstva. Nije li se anarho-novinarstvo pokazalo kao izgovor za nesposobnost da se stvari gledaju izbliza, da se ode na teren, da se »odraste«. Anarho-novinarstvo nekih glasila, u koje moram da ubrojim i Taz je, ipak, nedovoljno sudbinski orijentisano. Nedovoljno fatalizma novinara koji uglavnom sede po preskupim kafanama i samo su lažno ležerno odeveni. Ne, ne. Previše izblaziranosti. I te kako smo agresivni. Previše uniformnog ukusa. I prevashodno premalo slobode. Korumpiranost. Oportunizam. Udobnost. Konačno, generacija je na vlasti! Dakle, ništa tu nije slučajno.

Martina Majster (Martina Meister) se zove ta novinarka lista Frankfurter rundšau (Frankfurter Rundschau) koja tako osećajno, tako jetko, tako peripatetično piše danas: »...to je pravi zalogaj za nas novinare, za nas kritičare, za nas koji se svakodnevno oglašavamo, za nas koji, kao što je svima poznato, želimo samo sve najgore i bacamo otrov u lice. Mi, skalpeli hermeneutike, obrušavamo se odmah na izgovorenu reč od strane pesnika, da bismo ga odmah isprebijali pendrecima našeg mišljenja.« To su reči novinara koji je trebalo da izvesti čitalaštvo o intervjuu Pesnika za konkurentske novine, na stranom, konkurentskom, jeziku. Novinar govori, umesto o Pesniku, o sebi. Zašto? O čemu se radi? Zašto je ta novinarka tako ozlojeđena, tako uvređena? Ko joj je naneo zlo? O čemu se tu uopšte radi? O čijoj se tu (nečistoj?) savesti radi? Šta je toj novinarki (Martini Majster) danas, da mora tako da se izražava u listu Frankfurter rundšau? Šta joj je? (Čitajući izvašetaj o intervjuu koji je Peter Handke dao listu Le Figaro.)

18.4.2004.
Nesvakidašnji tekst je ovih dana objavio nemački list FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung): kraći esej nemačkog pisca i prevodioca, Elmara Šenkela (Elmar Schenkel), o Nikoli Tesli, pod naslovom Elektrofaust. Elmar Šenkel nije nepoznat čitaocima srpsko-hrvatskog jezika. Njegovi tekstovi su zastupljeni u mojim antologijama Priče detinjstvu i Književnosti dalekog istoka. Elmar je prevodilac Pauisa (John Cowper Powys), Hjuza (Ted Hughes) i Bandinga (Basil Bunding) na nemački jezik. A pisac je zanimljivih knjiga o Zenu, o Tolkinu (Tolkien), o Velsu (H.G.Wells). Autor je i jednog putopisa po Indiji. Elmar je stari prijatelj sa kojim sam uređivao nemački časopis Das Nachtcafe, davne 1987. Kada sam ga ovih dana pozvao telefonom i upitao odakle njegov Elektrofaust u FAZ, Elmar je odgovorio da je to odlomak iz njegove nove knjige, o ekscentričnim naučnicima, među kojima mu je Nikola Tesla glavni adut. I, evo tog teksta u mome prevodu, pisanog, rekao bih u dobrom maniru Borhesa (Jorge Luis Borges):
»Kada je Nikola Tesla, posle jednog od svojih retkih nervnih slomova, pao u krevet, dočepao se on ranih knjiga Marka Tvena. Čitao ih je sa velikim zadovoljstvom, a kasnije, kada se sa Tvenom i sprijateljio, tvrdio je da su mu te knjige spasle život. Tvenu su, navodno, potekle suze. Tesla, kome moderni svet duguje mnogo – od sistema daljinskog upravljanja i radija, do tehnike visokog napona – bio je i čovek književnosti. Patent za elektromotor je otkrio, posle dugogodišnjih razmišljanja, u šetnji Budimpeštom, dok je recitovao stihove iz Geteovog „Fausta“, znao ga je napamet. I odmah je, na pešačkoj stazi, štapom ispisao formulu.
Tesla je rođen 1856. na prostoru današnje Hrvatske, na granici prema Bosni. Roditelji su mu bili Srbi. Tesla se kasnije osećao kao Jugosloven. Otac, pravoslavni sveštenik, ga je vaspitavao strogo, tražio je i da disciplinovano uči napamet stihove srpske poezije. Rana smrt veoma obdarenog brata je u mladom Tesli probudila ambiciju da što više postigne, možda iz neke vrste osećanja krivice. Nikola je patio od sklonosti da svoje ideje preintenzivno vizualizuje, tako da mu slika i stvarnost nisu više bili razdvojivi. Svoje pronalaske je on mogao u detalje da virtuelno razvije u gestove. Sve što mu se ukazivalo je preobraćao u brojke: tanjire, tacne, prste, korake. Prihvatljivo je za Teslu bilo nešto samo ako mu je suma bila deljiva sa brojem tri. I zbog te naklonosti je znatno bio ograničen u izboru hotelske sobe, broja kuće, ili broja stepenika. Kao dečak je on običavao da gleda fotografije Nijagare i zakleo se da će jedanput iskoristiti snagu tog vodopada. San je postao stvarnost: za firmu Vestinghaus je Tesla konačno izgradio veliku hidrocentralu na vodopadima Nijagare, u periodu između 1893. i 1896.
Izložba u Čikagu 1893. je bila prva izložba u svetu, kompletno osvetljena električnom strujom. Tesla je tu od elektriciteta proizveo hiljadu i jednu noć. Frenk L. Baum je na toj izložbi bio inspirisan za svoj smaragdni grad čarobnjaka iz Oza. Paralelno Markoniju je Tesla radio na prenošenju radio-talasa i verovao je da je signale bilo moguće primati iz svemira. Tesla je išao uvek korak dalje, i radio je na bežičnom prenošenju energije. Pripisivana su mu tajna oružja i smrtonosni zraci, i zbog toga je, konačno, bio zanimljiv za velike sile sveta. Reganov SDI vuče korene dobrim delom iz Teslinih vizija. I u Sovjetskom Savezu se eksperimentisalo sa Teslinim tajnim pronalascima.
A Nikola Tesla je bio za mir, a rat je želeo da prepusti automatima. Verovao je u etar, a ne u Ajnštajna. Okultiste, koji se rado pozivaju na Nikolu Teslu, bi on najrađe izbacio iz svoje laboratorije. Čovek, koji se osećao kao automat, je danas okružen teorijama zavere. Svoje poslednje godine je taj neženja proveo u luksuznim hotelima Njujorka, i nije mogao da plaća račune. Gajio je golubove. Umro je siromašan, 7. januara 1943.«

19.4.2004.
I pre nego što opišem zbivanja onog popodneva u kafani u Čajniču (sada već davnog novembra 2003) (radeći na knjizi Protokoli, u kojoj već deceniju iznosim sve što sam doživeo putujući sa Peterom Handkeom), razmisliću o još nekim zbivanjima u pozadini tog, rekao bih, »sudbinskog« putovanja. Pisao bih nešto o ličnim mitovima vezanim za putovanje. Govorio bih o detaljima koji prevashodno znače putniku, a ne moraju uvek da budu shvatljvi drugima.

20.4.2004.
Dakle, pre nego što opišem događaje u Čajniču, osvrnuću se i na zbivanja u mojoj neposrednoj stvarnosti. Pišem, dakle, u sadašnjem vremenu. I kažem: nalazim se u Ljubljani. Da li i prvi put posle raspada bivše Jugoslavije? I ako bih rekao da se osećam »sentimentalno«, ili »nesrećno« (zbog činjenice da Slovenija nije više deo moje bivše države), bio bih neiskren. Sve što se oko mene događa je toliko daleko od moje prošlosti da zaista nemam prava da govorim o svojim emocionalnim, mentalnim, pa ni misaonim pretenzijama na prostor u kome se nalazim. Za Sloveniju me vezuju sećanja na jezik (slovenački) koji sam u detinjstvu slušao na televiziji, o prenosima takmičenja u zimskim sportovima i o emitovanju humorističkih emisija, najčešće novogodišnjih, za celu zemlju, tada veliku Jugoslaviju. Danas je to premalo za pravo na jake emocije. Čak ni u onih nekoliko razgovora na ulici sa prolaznicima nisam osetio uznemirenost. Za pravo čudo, svi su odlično govorili moj maternji jezik, srpsko-hrvatski. (Da li su to bili stranci?) Najedanput mi se učinilo da je njih bilo i najviše na ulicama glavnog grada mlade države. Nije takvo osećanje bilo plod gore pomenute sentimentalnosti, niti »jugo-nostalgije«. Ne. Odavno sam ja poremećen čovek. To se zna. I o tome će kad-tad, ovde, ili negde drugde, biti reči. Dakle, uobrazih da su svuda, u svim državama kojima sam se kretao, dakle, i ovde, postojali ti koji su govorili zvaničnim jezikom bivše velike zemlje. Sada, najedanput, delovali su mi, pojačano poremećenom, ti »uličari« kao »vojska« domaćina. Kao »naoružani do zuba«, kao »odlično opremljeni«, »odlično obučeni«, kao da su »krstarili« ti »naturalizovani stranci« međuprostorom zemlje domaćina, kao »pouzdana odbrana« (od koga i čega?). Iako su dobro govorili slovenački jezik, bili su odmah »prepoznatljivi«. Nije li carinik na italijansko-slovenačkoj granici bio, za mene, tako poremećenog, lik iz one zajednčke velike Jugoslavije. I onaj kelner na Bohinjskom jezeru, u hotelu, u baru, prosedi muškarac, dobrih manira (pridržao mi je mantil), govorio je perfektno srpsko-hrvatski (na slovenačkom je zamuckivao). Odmah sam ga ugledao kao bivšeg Jugoslovena. Odmah sam ga doživeo kao »naturalizovanog branitelja« mlade države. Savršeno je »funkcionisao« i odlično beše prilagođen. (Posle se ispostavilo da je baš meni naplatio trostruko više od propisane cene, što mu nije na pamet palo da učini ni jednom Slovencu.) Slovenci sa kojima sam razgovarao u Ljubljani su bili više nego ljubazni, i predusretljivi. Svim bićem su se trudili da govore srpsko-hrvatski. Neki su se zbilja i telesno lomili u traženju reči. Na primer, mladić na recepciji hotela »Park« je mucao, a kada nije mogao da se seti neke reči, odlazio je u susednu prostoriju da pita nekoga za izgubljenu reč, i vraćao se kao pobednik, ozaren, ponavljajući novo-pronađenu reč, da bi je onda, konačno, zvanično upotrebio... Slovenac na ulici nije mogao da se seti ni jedne srpsko-hrvatske reči, a svoj očaj je pokazivao dugim pauzama između reči, iako je govorio na svom maternjem jeziku, kao da je i njega zaboravio... Kelner u kafani u kojoj sam večerao je bio zbunjen kada sam mu se obratio na srpsko-hrvatskom, te je progovorio na engleskom jeziku. Onda se izvinio. A nekoliko puta je i u posluživanju pogrešio: umesto naručenog jela mi je doneo tuđe piće... Razume se da je moj problem bila činjenica da sam delovao kao neko ko je bio probuđen iz dubokog dremeža pošto je začuo reči slovenačkog jezika pomišljajući da su, zbog sličnosti, srpsko-hrvatske. Osećao sam se kao da me je neko cimao da krenem, a ja sam ostajao ukopan u mestu. Kao da bejah autista. A kada mi se neko obratio na engleskom jeziku, kao jedna Japanka u garaži, osetio sam se kao na Marsu. Nisam pripadao nigde. Čak mi je i glas majke, pošto je pozvah tlefonom, delovao strano. Govorila je na mom, njenom, našem, maternjem jeziku, a osećao sam se kao da sam slušao nekoga na kineskom.

21.4.2004., sreda
Rovinj
slastičarna »Istra«
11:00
Taj problem jezika se dolaskom u Hrvatsku usložio. Na jednoj strani su reči odmah bile, semantički, prepoznatljive. Performativno, isključivo zahvaljujući mome uobraženju, bile su one krajnje izvitoperene. Na graničnom prelazu kod Portoroža sam odlično razumeo reči carinika »parkirajte automobil tamo, i dođite ovamo«. Usne muškarca, dok mi se obraćao, sam, sada već sasvim poremećen, doživeo kao otvore za mitraljesku cev na bunkeru. Iako je muškarac delovao sasvim smireno, doživeo sam ga, u svojoj poremećenosti, kao umrtvljenu zver koja će svakog trenutka skočiti na mene i početi da me davi. Kada sam i, po njegovom nalogu, izgovorenom učtivo, doživljenom, pak, kao naređenje, primljenom, u mojoj teškoj deformisanosti, i kao vrištanje, parkirao vozilo i prišao graničarskoj kućici, koju doživeh kao jazbinu u kojoj je vrebala i režala najkrvoločnija bestija, začuh kratko izgovoreno sledeće uputstvo, »sačekajte«, što odmah doživeh kao »ne mrdaj«. Stajao sam nepomično i posmatrao pokrete učtivog i savesnog graničara koji je na jednom mestu hartije ispisivao podatke o meni, prepisujući ih iz mojih putnih isprava, doživljavajući to kao potpisivanje moje smrtne kazne koja je trebalo da bude izvršena odmah tu na parkiralištu... Nešto kasnije, na rasrksnici puta za Buje, i pre skretanja za mesto Grožnjan, sam, dok sam stajao na odmorištu pored puta i jeo sendvič, cvetove u gustoj zelenoj istarskoj travi doživeo kao kuglice rasprskavajućih bombi. Kada sam uzbrao jedan od tih raskošnih cvetova, dugo nisam mogao da shvatim zašto nije eksplodirao.
Na parkiralištu ispred mesta Grožnjan je bilo tridesetak vozila. Za vreme kratke šetnje selom nismo videli ni jedno živo biće. Kao da je sve u selu izumrlo. Ili su se svi posakrivali, omirisavši mene kao smrtnu opasnost. A kada sam onda u jednom dvorištu, konačno, ugledao muškarca – marljivo je krečio fasadu svoje kuće – osetih uzbuđenje. Odmah zavukoh šaku u džep pantalona gde se, spreman za upotrebu, nalazio nož (sa oznakom radija DW). Muškarac nije prekidao svoju radnju. Delovao je savršeno smireno. U jednom trenutku je jače opalio četkom po zidu. Doživeh to kao telesni atak na mene, i skrenuh naglo desno, u pravcu susedne kuće. Tamo se preda mnom naglo otvorila provalija i prelep vidik u pravcu mora, što ja, sasvim rastrojen, doživeh kao »saterivanje u tesnac«. Poput grla divljeg konja na »koti smrti« u kanjonu reke Kolorado, gde sam boravio sa svojim prijateljem i partnerom Skotom Abotom (Scott Abbott), potražih izlaz na stazi oko sela, ivicom tog prelepog vidikovca. Pošto naleteh na psa koji je lajao i »besno«, »kao nožem«, mlatio repom, tako da mi se dah zaustavio, izgubih svest. Sećanje na te trenutke užasa je mutna slika mene ispred ulaza u seosku kafanu u kojoj meštani sede za stolom i obeduju. Niko se ne pomera. Svi zure u mene koji nema snage da kroči unutra.
Tek sam u mestu Rovinj doživeo »normalizovanje«. Bilo je predveče. Predivan zalazak sunca. Čamci u luci deluju toliko pomirljivo da se usuđujem da progovorim. »Dobar dan«, upotrebljavam, ponosno, svoj jezik, na kome, vidim, govore i svi meštani. Konačno se krećem slobodno. Slika preda mnom je prelepa. Na jednom prozoru, kao zastave, prostrt šareni veš. Opojni miris duvana se širi ulicama. Sunce zaista mazi lica tako pitomih ljudi. Sad sasvim obuzet osećanjem prijatnosti, ne uspevam da pronađem kuću prijatelja iz mladosti Vlade Božića. Neko vreme sam razgovarao sa mladićem koji mi se obratio, prijateljski, »tražite li nešto«. Savršeno miran, šetah dugo obalom. Sve je bilo na svom mestu. Površina vode mora beše kao ogledalo. Ništa tu nije nedostajalo. Ništa. Sem, možda, »katarze«. Da li sam se u međuvremenu promenio?

22.4.2004., četvrtak
Beograd
klupa na Crvenom trgu
17:00
Moj, poslednjih godina uobičajeni odnos prema jeziku, ne samo maternjem, se, dolaskom u Srbiju, sasvim poremetio. Na graničnom prelazu kod Lipovca sam osmeh i prijateljsko mahanje rukom hrvatskog carinika, doživeo kao pretnju. Reči drugog carinika, »prijatno«, su mi zazvučale toliko strano da sam, nekoliko metara dalje, i samo minut kasnije, pitanje srpskog carinika, »da li se loše osećate«, doživeo kao agresivno uplitanje u moje »lične prilike«. Dva metra dalje sam u kabini vozila ugledao noćnu leptiricu. Sporo se kretala po mom kolenu. Vrisnuo sam, užasnut (čime?), toliko glasno da su iz prostorija carinarnice izleteli svi dežurni službenici. Bilo je toplo veče. Mlak vetar je širio mirise cvetova proleća. Udahnuh vazduh punim plućima. U mozgu osetih »sećanje«. Ukazala se slika Promenade Franje Tuđmana u centru hrvatskog Karlovca.

ćevabdžnica »Sarajevo«
u ulici Kralja Milutina
22:00
Sedeo sam na drvenoj klupi bez nekoliko sedišnih letava, osećajući nažuljanost zadnjice. Bilo je to nekih pet stotina kilometar i dobrih četiri sata vožnje ispred »granice«. Prethodno sam u jednoj pekari na glavnoj ulici kupio pecivo i jogurt. Ljubazno beše izgovoreno nekoliko rečenica. »Šta vam je to tu«, rekao sam. »Piroške sa sirom«, glasio je odgovor. »Dajte«, rekoh. »Evo«, rekla je prodavačica. »Dajte i jogurt«, rekao sam. »Evo«, rekla je. Sve što je tog popodneva u pekari na glavnoj ulici u hrvatskom Karlovcu rečeno je zvučalo sasvim jasno. Reči su bile pravilno naglašene. Svaki sufiks je bio čujan. Razumevanje je bilo neizbežno. Prodavačica, mlada žena, upadljivo svetlo obojene kose, ali i svi kupci u pekari, svi različitih visina i sasvim različito odeveni, i ja, pomalo snishodljiv zbog uočljivo uprljanih cipela, nismo ni u jednom trenutku osetili potrebu za prevođenjem sa jednog jezika na drugi. Jezik na kome smo govorili i slušali jedni druge je bio, bar u tom trenutku, zajednički. Niko u pekari nije mislio na (zajednička!) gramatička pravila. »Sva narečja koja podležu zajedničkoj gramatici pripadaju, bez obzira na razlike u vokabularu, istom jeziku«, rekao je dr Vajdman (Weidmann) za vreme jedne rasprave o srpsko-hrvatkom jeziku, održanoj u upravi radija DW u Kelnu, 1991, povodom predloga za »cepanje« tog jezika na srpski i hrvatski. (Dok ovo beležim, odlučujem da sve što sam u ovom Dnevniku upisao od 20.4.2004. i dalje proširim u knjigu koju ću nasloviti »Jezik«.)

23.4.2004, petak
poslastičarnica »Milica«
11:00
Dolazak u Beograd, glavni grad federacije Srbije i Crne Gore, se odigrao u noći. Ulice, kojima sam prolazio, behu puste i kišom očišćenih pločnika. I oni retki prolaznici – jednog sam ugledao na Savskom mostu – su ćutali. Ni jednu reč nisam čuo usput ka stanu moje majke u Birčaninovoj ulici. Ni na radiju nije bilo govornih emisija. Umesto vesti u 21:00 je »emitovana« duža pauza. (I tako dalje...) (Nisam li ja sve dosada zvanično Napisano najpre zabeležio u svoj Dnevnik?... Nije li sve moje zvanično Napisano samo izvadak iz moga uvek brižljivo vođenog Dnevnika?... Jer šta je Pisanje ako ne brižljivo beleženje svega u neposrednom okruženju? I nije li vredno Napisano uvek samo ono o zbivanjima koja neće biti od istorijskog značaja? Nije li Dnevnik prevashodno hronologija svega što se dogodilo bez namere da bude od istorijskog značaja¬?)

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.