Saša Stanišić

VOJNIK I GRAMOFON

Sarajevske Sveske br. 23/24

Igre u podrumu, kakvog je ukusa grašak, zašto tišina kesi zube, zašto plače Asija, čemu se raduje Asija

prevela sa njemačkog Mira Đorđević

Prije nego što su stigli vojnici, sve je bilo kao uvijek. Poslije pola deset nisam smio izaći iz podruma, nisam smio Mariju povlačiti za kike, no ipak sam to činio, morao sam jesti grašak, iako je taj grašak imao ukus pasulja. Tačno u devet i trideset je, kao svakog jutra u posljednjih devet dana, počela pucnjava. Teško naoružanje, u tom su ljudi bili saglasni, i pri tom su izgovarali odgovarajuća slova i brojeve, VRB 128, T 84. Čika Sead i čika Hasan su se prepirali oko toga kuda puca koje slovo s kojim brojem i da li jeste ili nije pogođen cilj. Govorili bi: teoretski. Kada je pogođena robna kuća preko puta, rekli su: praktično. Čika Sead i čika Hasan su udovci i penzioneri, vazda u prepirci, uvijek u nadmetanju, jednoga ćete rijetko vidjeti bez drugoga, ali nikada ih nećete čuti da su istog mišljenja. Teško naoružanje, reče jutros čika Hasan, udara odozgo s Panosa; ne, reče čika Sead, brišući svoje naočari krpicom, oni su na Donjoj Lijeski.
Nama djeci se više dopada „artiljerija“ nego „teško naoružanje“. Gruvanje artiljerije i štektanje mitraljeza najbolje imitira Edin. Zato ga, kada se u podrumu igramo artiljerije, svaka momčad želi za sebe. Trojica protiv trojice, bombe nisu dozvoljene, ne, ti se Marija ne smiješ igrati s nama, zarobljenike je dozvoljeno škakljati, dozvoljeno je imati neograničenu količinu municije, a na ulazu u stubište – primirje. Kada bi Edin šteketao, zašiljio bi usne i tresao se kao lud! Gotovo uvijek je pobjeđivala trupa u kojoj je bio Edin. Nikakvo čudo, pri njegovim salvama i toj njegovoj treskavici.
I danas poslije podne je bilo okršaja, čak je i Zoran učestvovao u igri, kao komandant naravno. Edin je bio na drugoj strani. Obje momčadi bi prije prvog hitca obično potrčale u suprotnim pravcima, skrivale se po mračnim budžacima podruma i nestrpljivo iščekivale ko će prvi napustiti položaj i jurnuti u napad? Ponekad ne bi jurnuo niko, i to je bilo dosadno – počeli bismo se igrati s klikerima i zaboravljali da je rat. Laki plijen za neprijatelja ako te onda ipak prestigne, a tvoje je oružje samo stakleni kliker između palca i kažiprsta, moje doduše pojačano s četverostrukom oprugom.
Danas smo, umjesto da se skrivamo, potajno pratili one druge. Zabarikadirali su se iza kaca s kiselim kupusom i jedne zahrđale daske za peglanje. Zoran je izvirivao iza ćoška, a Nešo je skinuo svoju Winchesterku s ramena. Sto puta smo već Neši rekli: Winchesterka nema smisla, takvoj starudiji ovdje nije mjesto, s tim ugraviranim bizonom i s njenih svega dvanaest metaka. Onda bi na isti način mogao uzeti luk i strijelu. Ali ovim navodno puca preciznije. Uopšte nije pucao precizno, a uz to je djelovao smiješno. Uvečer, prije spavanja i ujutro, nakon ustajanja, majka bi mu ljepljivom trakom oko glave pričvrstila klempave uši, a nas bi siva ljepljiva traka neprestano podsjećala da ga zadirkujemo, iako mi nije jasno šta je majka imala protiv velikih ušiju.
Zoran nam mahnu da dođemo. Edin i njegova dva druga, Enver i Safet, sinovi sajdžije iz komšiluka, koji su uvijek i svuda zakašnjavali, čučali su sada, okrenuvši nam leđa, i po kacama kupusa crtali dojke. Zoran stavi prst na usne i krenu u pognutom stavu, ja za njim, čvrsto držeći pušku u rukama. Nije baš bilo sasvim tiho, gazio sam po kamenčićima, a oni su grebli po grubom kamenom podu podruma, male eksplozije, pomislih, a onda Zoran pojuri, hurrraaa!, povikah ja i podigoh pušku u vis. Zatečeni i prestrašeni, branioci ustuknuše pred agresorima, potražiše svoje oružje, samo je Edin zastao, okrenuo glavu prema meni, ispustio kredu iz ruke i podigao svoju mašinku. Prije nego što je stigao da zašilji usta i počne da se trese, bacio sam se na njega. Da li se lecnuo od napada? Da li se predao? Da li je htio da pobjegne? Ne znam, ništa nisam vidio. Pali smo na pod, kotrljali se obujmivši jedan drugoga rukama. Pucao sam prema njemu, mrtav si, povikah, imam te, vikao sam, trrr. On reče: čekaj, krv, ustade držeći ruku ispod nosa kao da će iz svoje savijene šake piti vodu i u njenom udubljenju mi pokaza krv. Krvari, reče, udario si me koljenom, a krv mu je curila oko usta i u rukav. Koliko je samo krvi u jednom nosu?, pitao je, a ja sam rekao: četiri litrene boce.
Nešo je pregledavao svoju Winchesterku i vrtio glavom: Ljudi što ću biti sretan kada budemo mogli opet napolje, da kibicujemo – opet mi je zablokirala.
...
Grašak je krčkao na onom što smo zvali hvala-Bogu-da-još-imamo struju. Kroz svjetlarnik je ulazilo sve manje svjetla. Čuli su se pojedinačni pucnji, povremeno poneka salva, zatim tišina, pa daleka eksplozija, pa opet štektanje. Sada je to dolazilo s ulice, ne više s brda. Oko sedam sati vani je postalo tako tiho da su nas naše majke opominjale, tišina sada, tišina!, iako nismo progovorili ni riječ. Sve je bilo kao uvijek, samo je tišina pritiskala glasnije nego inače. Zašto su svi slušali tišinu?
Tišina kesi zube, šaputao je Morž. Inače bi „kesiti“ upotrebljavao uz aprilsko sunce, kad sija a ne grije. Čak su i dozivanja majki zvučala kao šapat: Večera! Djedovi su se doticali glavama tik iznad malog tranzistora. A ja sam tako želio da im se pridruži moj djed Slavko. Šta li bi on rekao, sada, kada se sve pretvorilo u nevjerovatnu tišinu? Već odavno nema ni muzike na radiju, uvijek samo govorancije. Neko upravo govori promuklim glasom o tome kako su se naše trupe povukle sa svojih položaja, da bi se prestrojile. Ćutke su se starci naslonili laktovima na koljena i glavama na ruke ili su ustali i vrteći glavama oslanjali se na svoje štapove. Svi su strahovali za naše trupe i njihove položaje, iako niko nije tačno znao ko su one bile, te naše trupe, i kakvi su to bili položaji koje su morale napustiti. Tek kada je promukli glas izgovorio ime grada, koji se zvao kao i naš, svi su ipak nešto znali. I ja sam nešto malo znao – promukli glas je izgovorio „Višegrad“ kao nešto, od čega čovjek ni u kakvom skrovištu ne može biti siguran. To saznanje bilo je to, što je u tišini kesilo zube. Iz džepova sam izvadio svoje klikere, poredao ih na podu po boji, od svijetle prema tamnoj, i stao đonom na njih. Svaka pojedina je morala zaškripati.
Ono što smo inače morali znati, to su nam rekle majke. Piti samo prokuhanu vodu, od pola deset biti u podrumu, ne pokušavati nadmašiti C-64-rekorde čika Aziza. Kada je promukli glas sa radija izgovorio Višegrad, ja sam se pitao kako je moguće da jedan grad padne bez potresa? Ni majke nisu znale šta da se radi. Solile su grašak i miješale ga u loncu.
....
Prvi tenkovi su se škripeći penjali uz ulicu. Njihovi lanci su za sobom ostavljali bijele pukotine na asfaltu, a gdje bi prelazili trotoar, mrvili su beton u šljunak. Više nije bilo zaustavljanja: ko li ih podmazuje, zašto tako škripe?, povikah i već smo svi potrčali prema tenkovima – trčati, tu smo bili najbrži! Majke su se hvatale za duge suknje i kukale za nama, tako hitro smo žurili prema tenkovima. Ko li ih vozi, kako li izgleda volan i možemo li s njima? Protutnjati pored bašti, pored avlija u kojima su već stajali koferi i ljudi, koji su ih očajnički trpali u prtljažnike i tovarili na krovove automobila.
Kako je samo škripalo i cijukalo ispod tih metalnih šaka – s ispruženim kažiprstom. Šta je smrvila ta šaka, šta je samljeo sav taj metal, kome je prijetila šaka, kuda je pokazivao prst? Čak se i most uvijao pod zupčanicima, njegovi će se lukovi rasprsnuti, u poređenju s njima je porcelan bake Katarine puka trica i kučina. Zastali smo u malom parku ispred mosta u kojem je, prije nego što je srušena, stajala statua Ive Andrića. Htjeli smo čuti koliko bi odjeknulo, ako se most raspukne.
Majke su nas stigle, ja sam od svoje dobio dobronamjerni šamar. Znala je da bih ja za tenkovima išao i na drugu obalu. Od šamara mi je brujalo u glavi, baš kao što su krovovi pokriveni crijepom vibrirali od tenkova. Ruku sam stavio na obraz i slušao kako čelične gusjenice cestu mrve u prašinu.
Most je izdržao.
Vukući Edina za uho a mene za ruke, majke su nas vratile u podrum.
Asija, moja Asija, nije trčala s nama. Sjedila je na najdonjoj stepenici, tu se sjedi kad ponestane municija, pravilo igre: Prilaz stubištu – primirje. Sjeo sam do nje, trljao bolni obraz, trljao oči. Rekao sam: topovska cijev, rekoh: maskirna boja, rekoh: brža od Edina. Asija ustade i otrča plačući uz stepenice.
Prije dva dana Asija je već jednom plakala. Plakala je sve dok nije zaspala, rukom u mojoj. Asijinog daidžu Ibrahima je pogodilo kada je u kupatilu čika Hasana htio da obrije i kada je glavu sagnuo prema ogledalu. Pogodilo ga je u vrat i malo u bradu kroz prozorče kupatila. Čika Hasan je to ispričao ostalima, a ja sam prisluškivao na vratima: samo minutu se Ibrahim borio da dobije zraka kao da je htio duboko da udahne, da bi mogao pričati o svemu što nas još čeka. Ali ja nisam imao zraka za Ibrahima, reče čika Hasan tišim glasom, i on zakorači u smrt ne počevši ni da priča svoju priču, a pri tom je ona i ovako neispričana postala legenda!
...
Došlo mi je da odmah potrčim za Asijom samo da majke nisu po drugi put zvale na večeru i da u stubištu nije bilo polupano staklo i da se tišina nije utopila u pucnjima, rafalima i psovkama. Asija plače, jer šake vojnika imaju miris gvožđa a nikada sapuna. Zato što se vojnicima klate puške oko vrata i što se pod udarcima njihovih nogu otvaraju vrata kao da nemaju brava. Ona plače, jer su tako vojnici i u Asijinom selu razbijali vrata, plače i skriva se na tavanu na kojem mi jurimo miševe, gdje na vitrinama leži prašina i gdje hrđaju bicikli. Tamo ću ja naći svoju Asiju.
...
Kada vojnici psuju, stubište moli za milost. Kad galame, kad viču, kad lome, kad udaraju, kad prosipaju kletve, kad dozivaju Aziza, ti jebeni kurvin sine! Tad čitavo stubište kuće preklinje i moli: prestanite! Brojim stepenice na putu do tavana, činim to što glasnije mogu, a ipak sve čujem. Vidim: Čika Muharema na drugom spratu, čika Huseina i čika Fadila na trećem, vojnici pritišću njihove glave uz gelender stepeništa. Vrat odozgo kundacima ili sa strane čizmama. Kapa čika Fadila leži na zemlji. Ja trčim pored nje, ne pozdravljam komšije, već brojim i brojim. Glavu gospodina Popovića, profesora muzike niko ne pritišće. Gospodin Popović ima na sebi odijelo i leptir-mašnu, njegova žena bisernu ogrlicu na crnoj bluzi. Ruku prekrštenih preko grudi, gospodin Popović pita vojnike: šta želite, gospodo? Ovdje žive samo pošteni ljudi.
Hoćemo da držiš jezik za zubima! Zatvoriš li gubicu, ništa se neće dogoditi, i gospodin Popović, profesor muzike, zaćuta.
Ja hoću k Asiji, to je sve, i ja držim jezik za zubima, da se ne bi ništa dogodilo. Što je moguće prije stići do Asije, ona će se uplašiti, opet će plakati, ja ću je naći na tavanu sa svim onim metlama, s paučinom između praznih boca i s miševima, koje nikada ne vidimo, ali ih uvijek čujemo. Ulijećem kroz vrata do tavana, Asija se trgnu i stisnu ka zidu, ti li si, ti si! Brzo, zatvori vrata, brzo, inače će nas naći! Kaži mi, hoće li nas naći? Asija pruža ruke prema meni i pita jecajući: jesi li među vojnicima vidio moju mamu i mog tatu ? Jesu li se mama i tata možda vratili s tim glupim vojnicama? Oni su ih odveli jer imaju pogrešna imena. Odakle bi se njeni roditelji trebali vratiti, Asija ne zna: to niko ne zna, šapuće ona, i niko ne smije znati da smo ovdje! Ako te vojnici nađu, uzet će ti ličnu kartu i ako imaš pogrešno ime, odvest će te kamionom sa zelenom ceradom. Kao mamu i tatu. Možda će me – Asija iznenada podiže glavu iz mojih ruku i reče, plačući još više – možda će me vojnici odvesti mami i tati, ako im kažem svoje ime, čuješ li me? Možda je za mene sasvim dobro, da imam pogrešno ime, slušaš li?
Čujem – i čujem korake koji se približavaju. Čujem teške cokule i znam da se ja zovem kako treba. Iako se vojnik s riđom bradom smijulji, iako on ne zaudara po znoju i rakiji kao ostali, iako on samo hoće da se mi vratimo u stubište, ja na njega vičem: zovem se Aleksandar a ovo, ovo je moja sestra Katarina, to je Katarina, samo moja sestra Katarina!
Ime moje bake, siguran sam, ne može biti pogrešno. Moja Asija je moja Katarina, to je sve isto. Vojnik se ogleda po tavanu, daske poda se uvijaju pod njegovim cokulama. Napolje vas dvoje! On govori tiho i češka svoju bradu, koja se žuta i gusta urezala u njegovo lice. Asija oklijeva. Vojnik čučnu pred njom, njegova brada dodiruje njen obraz. Ona okrenu glavu. Vojnik diše djevojčici pravo u lice. Vojnik šapuće: ustaj! Pomišljam: ustaj, molim te, ustani! Asija se polako podiže, izlazi. Ja je slijedim, vojnik zatvara vrata, da se niste pomakli s mjesta, jasno?
Na hodniku petog sprata mi se ne mičemo s mjesta. Asija si trlja obraz. Moja majka me kroz stubište doziva imenom. Aleksandre, da si smjesta sišao!
Vi ostajete ovdje, zapovijeda vojnik.
Ne više majke, već vojnici nam sada govore šta moramo znati. Odgovaram: Katarina je kod mene!
Majka se više ne raspituje.
....
26. april 1992.

Draga Asija,
Kada bi moj djed Slavko još bio živ, upitao bih ga zbog čega bismo se sada morali najviše stidjeti.
Pišem ti, nisam te više našao, stidio sam se zbog zemlje jer je izdržala tenkove, koji su nam na putu za Beograd dolazili u susret. Moj otac je trubio svakom tenku, svakom džipu i svakom kamionu. Ako ne trubiš, zaustavljaju.
Na granici prema Srbiji su nas zaustavili. Jedan vojnik s krivim nosom nas je pitao imamo li oružja u autu. Otac reče: imamo, benzin i šibice. Obojica se nasmijaše i onda smo smjeli nastaviti put. Nije mi bilo jasno šta u tom ima smiješno, a moja majka reče: ja sam oružje koje traže. Upitao sam: pa zašto idemo neprijatelju u ruke?, i morao obećati da za sljedećih deset godina više neću postavljati nikakva pitanja.
Kiša nije prestajala, cesta je bila zakrčena, svaki čas smo zastajali. Na jednom mjestu su maskirani naoružani vojnici s bijelim rukavicama duž kolone vozila vodili dva muškarca. Ti ljudi su bili vezani, i oči su im bile zavezane maramom, a ja sam bio spreman da svoje sjećanje obustavim za sljedećih deset godina, ali baka Katarina se usprotivila zaboravu. Za baku je prošlost vikendica s baštom, u kojoj cvrkuću kosovi i brbljaju komšinice i gdje se sipa kafa iz jedne džezve, dok se djed Slavko i njegovi prijatelji oko njih igraju žmirke. A sadašnjost je cesta koja vodi od ove vikendice, koja cvili pod tenkovskim gusjenicama, miriše na zagušljivi dim i ubija konje. Moramo se sjećati na oboje, šaputala mi je baka na zadnjem sjedištu, na vrijeme kada je sve bilo dobro i na vrijeme u kojem ništa ne valja.
Asija, mi smo se spasli i naši prijatelji u Beogradu su nas zagrlili najprije kao da smo hrastova debla, a zatim kao da smo od lomljivog stakla, i ja vam svima u Višegradu želim spas i zagrljaje.
Višegrad se uskoro pojavio na televiziji, ovdje su agresori oni koji su na našoj televiziji bili branioci, a grad nije pao već je oslobođen zato što je jedan luđak, a ne junak, htio da minira branu. U vijestima je rečeno da đaci idu u školu, a da su preduzeća ponovo počela da rade. Ali telefonisti očigledno nisu – stalno dobivamo znak zauzeća.
Nena Fatima je za baku Katarinu bacala grah i iz njega joj bez riječi čitala budućnost. Pitao sam nenu Fatimu šta ona to zapravo radi. Nena me nije ni pogledala. Rekao sam: ako preda mnom i dalje bude ćutala, to bi kasnije kod mene moglo izazvati teške traume. Kada me je majka upitala otkuda mi to, odgovorio sam, nemam pojma.
Asija, znaš li ti gledati u grah?
Baka Katarina želi da se vrati u Višegrad. Otac nije ni pokušao da je odvrati od toga, majka je vikala kada je čula da otac ćuti.
Otac radije ćuti.
Majka radije viče.
Pitam se, šta li će stric Miki? Još uvijek niko ne zna gdje je on.
Rado bih čuo jednu priču iz nekog drugog svijeta ili nekog drugog vremena, ali svi govore samo o sada i o pitanju: šta sada? Kada bih ja pričao o sada i ovom svijetu, morao bih poslije toga obećati da to u sljedećih deset godina nikada više neću činiti. Počeo bih ovako: Samo što su nas majke šapatom pozvale na večeru, vojnici zauzimaju neboder, pitaju, šta ima, i sjedaju s nama u podrumu za stolove pokrivene šper-pločama.
Ništa ne moram izmišljati da bih pričao o jednom drugom svijetu i nekom drugom vremenu.
Noćas sam čuo majku kako u snu uzdiše, probudila se sa skorenom krvlju pod nosom. Imamo problema s komšijama jer smo u njihovoj blizini, a oni tu blizinu ne žele. Da je njima neko nametnuo rat, smjesta bi pucali na nas. Religija nije opijum za narod, već njegova propast. Tako bar kaže moj otac. Jedan dečko iz ulice me je nazvao bastardom. Kao, majka je otrovala moju srpsku krv. Nisam znao da li da ga za to prebijem ili da budem prkosan i ponosan. Nisam bio ni prkosan ni ponosan, ali zato prebijen.
Asija, evo ti u prilogu šaljem jednu sliku. To si ti na slici. Nema na žalost boje kao što je tvoja lijepa kosa, zato se možda nećeš prepoznati. Ovo je moja posljednja slika među nedovršenim. I ona je nedovršena, zato što si na njoj sama. Nekada sam volio ono što je nedovršeno.

Mnogo pozdrava, Aleksandar.

9. januar 1993.

Draga Asija,
Htio sam ti pisati iz voza „Wörthersee“ – vozovi u Njemačkoj imaju imena – ali on je bio tako brz da moje oči nisu mogle pratiti krajolik, a bilo mi je i pomalo muka od toliko brzih polja i kuća i jednog na brzinu smazanog pakovanja okruglih keks-sendviča, obloženih čokoladom. Već dvije sedmice stanujemo kod mog strica Bore i tetke Tajfun u gradu koji se zove Essen, uz sam autoput. Baka Katarina se vratila u Višegrad, rekla je: hoću da ostanem pored svog muža.
Tamo gdje se on nalazi, niko mu nije potreban, rekao je moj otac.
Svakome je neko potreban, a mrtvi su najusamljeniji, rekao sam ja i morao smjesta napustiti sobu. O baki još nismo čuli ništa, teško je dobiti vezu.
Nena Fatima, otkako smo bili u Beogradu, ima jednu tajnu. Čitavo vrijeme nešto piše, ali to skriva pod maramom. Kada bih mogao da izaberem neki glas za nenu Fatimu, to bi bio glas suverene vještice, koja uvijek ima čemu da se smije, i prije nego što bajka dobije sretni završetak: pomalo hrapav, samouvjeren i pun planova. Bi li moja nena rekla pametne stvari, ako bi progovorila? Kako bi zvučalo njeno pjevanje?
Silvestrovo je bilo prava katastrofa. Dobio sam na poklon farmerice. Stric Bora je kupio rakete i petarde, na glavu smo natakli šarene šešire i slušali našu muziku, nešto glasnije nego inače. Majka je rekla: svejedno šta ću skuhati, ne prija. Otac je rekao: svejedno, što ću popiti, ne pomaže, i sakrio lice rukama, a onda je već bila skoro ponoć. U dvanaest sati je svako svakoga zagrlio, zatim smo stric Bora i ja ispucali municiju, a mala Ema, mali Tajfun, bila je budna i plakala je.
Kako je bilo kod tebe? Ima li kod vas snijega? Ovdje ima, ali samo na pet minuta, a izgleda kao da se već padajući zaprljao, kad stigne do zemlje već je gotovo smeđe boje.
Od sutra idem u njemačku školu. Nastojat ću da ne budem tako gluhonijem kao nena Fatima i zato sam prvih deset stranica rječnika naučio napamet. Stric Bora kaže da sam ja u matematici tri godine ispred Nijemaca. Ukoliko se od tog odbije nedostatak mog talenta za matematiku, još mi uvijek ostaje godina. Ocjene su ovdje u školi izvrnute naopako, a u našem dijelu grada žive gotovo samo Turci. U robnim kućama se mogu igrati video-igre nintendo; još mi nije uspjelo da me neko preko noći zaboravi u takvoj jednoj robnoj kući, ali ja već imam izvjesni plan. Majka je prošle sedmice bila bolesna, nije umjela da ljekaru objasni prirodu svojih bolova i vratila se kući još bolesnija.
S nama u kući stanuje još pet ili šest porodica iz Bosne, dvadeset i pet ljudi na dva sprata. Sve je tijesno, kupatila uvijek zauzeta, a ja mogu daljinskim upravljačem moga strica isključiti čika Zahidov televizor; to ga izluđuje, on vjeruje u duhove nacizma. Odmah u blizini se nalazi mala željeznička stanica i čika Zahid tu čeka na zeleno svjetlo, da bi prešao preko tračnica. Vozeći se s njegovim sinom Sabahudinom na jastucima sofe kroz nadvožnjak autoputa, imitiram bob-sankanje. Sabahudin je nakon svog dolaska tri dana prao zube pjenom za brijanje.
Jučer nam je dozvoljeno da ostanemo u Njemačkoj. U jednom velikom birou sa stotinu vrata čekali smo tri sata pred slovom K. Svi koji su tu čekali govorili su samo našim jezikom, koji više ne bi trebalo zvati srpskohrvatski, gurali su se oko pepeljare i ostavljali smeće na podu i otiske đonova na zidu. Za nas, Kaovce bila je zadužena gospođa Foß. Blago se smiješila, a na kragni svoje roza bluze imala je zakačen roza broš. Sa svih strana u sobi K nam se sa poštanskih karata cerio miš, koji se zove Diddl. Gospođa Foß je najljubaznije i najstrpljivije stvorenje na svijetu, smijuljila se kao njen miš, a mojoj je majci poklonila maramicu. Nismo umjeli mnogo reći, nismo to doduše ni morali, gospođa Foß je znala šta joj je s nama činiti. Dobili smo muhur u pasoše, jer se gospođa Foß s nama ovdje sporazumjela.
ß je sada moje najomiljenije slovo i sjajan izum, jer jednim znakom obuhvata dva. Rado bih se zvao Alekßandar Krßmanović, pa sam na odlasku gospođi Foß izgovorio: Aal, aalglatt, Aas, ab, abändern, Abänderung, abaarbeiten, Abart, abartig, Abbau, abbauen, abbeißen, abbekommen, abblasen, Danke! „Danke“ sam znao iako još nisam stigao tako daleko s rječnikom. Stric Bora reče, gospođa Foß ga još nikada nije zakinula.
Asija, mi svi spavamo u tim malim sobama i svi smo nešto nervozniji nego kod kuće, čak i u snovima. Ponekad se probudim i crtam pomoću sijenki svojih prstiju ptice po zidu, jedna lampa pred prozorom strogo zaviruje u našu sobu, kao da stražari, a stric Bora nam je obećao da će tu sjajnu beštiju uskoro srušiti. Za zavjese nema para, ni za platno ni za boje za oca, ali on i majka već traže posao.
Noćas se poslije mene na kratko probudila i tetka Tajfun. Postala je nešto sporija, moja lijepa hitra tetka svijetle kose, koja iz čiste ljubavi prema svojoj kćerki Emi ima suze u očima i hiljadu lijepih želja za svakoga. U blještavom svjetlu ulične lampe brojao sam bore na njenom licu, bore i sjenke. Nasmiješila mi se, prošaptala: Aleks, niko nema glavicu kao ti, sunce moje, samo se nemoj bojati.
Asija, samo se nemoj bojati! Tako bih volio da imam još više uspomena na tebe, rado bih da te se sjećam od Višegrada do Essena i natrag. Natrag bi se ti vratila sa mnom.
Wasserhünchen (liska) je najveselija njemačka riječ.
Srdačno te pozdravljam,
Aleksandar

17. juli 1993.

Draga Asija,
od bake Katarine znam da si ti još prošle zime pobjegla u Sarajevo. Od nje sam dobio i ovu adresu. Nije mi mogla reći jesi li primila moja prva dva pisma, pošta gotovo da i ne stiže, paketi pogotovo, ali i pisma se gube.

ZATO TI U OVOM PISMU ŠALJEM 17 MARAKA I 20 FENIGA, TO JE SVE ŠTO IMAM. DRAGI „OTVARAČI OVOG PISMA“, ZADRŽITE NOVAC, ALI MOLIM VAS DA PONOVO ZALIJEPITE KOVERAT I PROSLIJEDITE GA DALJE! U NJEMU SU SAMO RIJEČI I NEŠTO ŠTO NEDOSTAJE. TU NIKO NEĆE ODATI VOJNE TAJNE, JER JA SAM MANJI OD 1,60m I MENI NIKO NIŠTA NI NE GOVORI. ALI JA BIH RADO JEDNOJ MENI VEOMA VAŽNOJ OSOBI REKAO VEOMA VAŽNE STVARI, ŠTO SE MENE TIČE, MOŽETE IH I PROČITATI, GLAVNO JE, DA PISMO NE BACITE! MNOGO VAM HVALA!
Draga Asija, moja majka radi u jednom vešeraju i ima manje vremena da boluje. Ona kaže, u toj paklenoj hali je tako vruće, samo što joj mozak ne provrije. Izgubila je sposobnost da stvari posmatra s ljepše strane. Ona puši jednu cigaretu za drugom, dimi kao dimnjaci grada Essena. Otac je u istoj firmi kao i stric Bora. Obojica su čitav dan van kuće. Rade na crno. Crno znači: rad ti uništava leđa a istovremeno te čini lopovom, iako ustvari ne kradeš.
Najbolje se drži nena Fatima. Ona kuha za sve nas i dugo se kupa, i ja ne vidim da je zbog nečega zabrinuta. Jednom sam je uhvatio da fićuka, što u slučaju nekoga ko je inače krajnje tih zvuči nevjerovatno. Sprijateljila se s kasirkama u samoposluzi i svaki im dan nosi kafu na blagajne. Zato smije da ukrade stvarčice koje koštaju manje od pet maraka, a kasirke se prave da to nisu primijetile.
Njenu tajnu još uvijek nisam otkrio, ona piše i piše, njena je cedulja išarana sve do ruba. Kada moji roditelji pričaju o stvarima koje nam nedostaju, kao što su zdravlje i novac i naša kuća u Višegradu, uvijek moram izaći iz sobe, dok nena Fatima stoji na vratima i čuva stražu da ne bih prisluškivao. Najstrašnije su stvari koje ja ne smijem da čujem.
Kada me pitaju odakle dolazim, ja kažem da je to teško pitanje jer dolazim iz zemlje koje tamo, gdje sam ja živio, više nema. Ovdje nas zovu Jugosi, ali i Mađare i Bugare zovu Jugosima, to jednostavno vrijedi za sve.
Dobio sam svoje prvo svjedočanstvo, za sada još bez ocjena, osim matematike, ali to nije vrijedno pomena. Dovoljno je da kažem da se moja prednost brzo topi. Za njemački smo morali pisati sastav na temu „Essen, volim te“, a ja sam pisao kako se kod nas pravi burek. Svako je glasno čitao svoj sastav, a kada sam ja došao na red, razred se smijao do suza. Pri tom moraš znati da „Essen“ znači „jelo“. Ja sam to znao, ali pošto u gradu Essenu baš ništa ne volim, pisao sam o faširanom mesu i tijestu za jufke. I to je bilo prilično teško pošto nisam znao riječ za faširano meso, čik probaj da nekom objasniš kako se pravi faširano! Ostali učenici iz Bosne su kopirali recept i ponijeli ga kući, jer su mislili da tu ne ide luk i da se koristi lisnato tijesto. Josip i Tomislav, dva dječaka iz Hrvatske, misle da kod njih nema bureka. Možeš li ti to zamisliti, Asija? Zemlju bez bureka?
Asija, nedostaje mi plahovita Drina. I ovdje navodno ima neka rijeka, zove se Ruhr, ali ja mislim da se ne mora svaka voda koja teče zvati rijekom.
Jučer sam s Phillipom, Sebastianom i Susannom igrao grad-zemlja-rijeka i, pogodivši pojmove Duisburg, Deutschland, Drina, „Drachenmaul“, Dragan. Deutschlehrer, Dalmatiner, nisam bio posljednji. „Drachenmaul“ ti uopšte ne bih mogao prevesti. Jučer mi po prvi put na bosanskom nije pala na pamet riječ „Birke“, što na našem jeziku znači „breza“; ali to sam morao potražiti u rječniku. Breze ovdje rastu u parku koji zovu Kruppwald. Čitav Essen je zapravo džinovska garaža i trebalo bi da smo zahvalni što i korov, koji izbija među betonskim pločama, ovdje može da izdrži.
Breza i horminum, te naizmjenični cvat krocnja i encijana, i (rijeka) Ruhr. Sve ću to zapamtiti, Asija. Ja skupljam njemačke riječi. To skupljanje nadoknađuje teške odgovore i teške misli, koje me more kad pomislim na Višegrad, a njih bez prisustva djeda Slavka ne mogu izgovoriti. Poznavala si djeda Slavka, on bi bio jedini koji bi bio u stanju da nađe pravu riječ za boju tvoje kose.
Ujutro, na dan njenog povratka u Višegrad, baka mi je poklonila jednu knjigu. Prvu stranicu je ispisala ona sama. Pored Andrićeve pripovijetke, u kojoj Aska plesom zaluđuje vuka i na taj način spašava život, je ta jedna stranica koju je ispisala moja baka nešto najdragocjenije što sam ikada pročitao.
Asija, ja se ne sjećam breza. Ponekad mi se čini kao da je jedan Aleksandar ostao u Višegradu, u Veletovu i na Drini, dok drugi Aleksandar živi u Essenu i razmišlja da ipak ode do Ruhra na pecanje. U Višegradu, među njegovim nedovršenim slikama ima jedan tek započeti i nedovršeni Aleksandar. Nisam više ja šef nedovršenog. Već je nedovršeno moj šef. Više ne slikam ništa nedovršeno. U knjigu moje bake ispisujem priče o vremenu kada je još sve bilo dobro, da kasnije ne zažalim zbog zaborava. Da imam sposobnost čarobnjaka, Asija, onda bi sjećanja imala okus kao nekada Stelin sladoled.
Sjećaš li se ti mene?
Aleksandar

8. januar 1994.

Draga Asija,
Nancy Kerrigan je jučer na treningu za trku na ledu metalnom šipkom povrijeđeno koljeno. U ovaj atentat je umiješana njena konkurentkinja Tonya Harding. To sam upravo čuo u vijestima, a majka je ljutito napustila sobu. Nakon toga je na red došla Somalija. Somalija i Bosna, to je sada sve isto, samo što kod nas nema crne djece s kratkom kosom i puškom na ramenu. I nema ulja, kaže stric Bora.
Moja majka je sebi kupila „Čaroliju na ledu 1-6“, šest video-kaseta s portretima svih zvijezda i izvještajima o nekim klizačkim takmičenjima i olimpijadama – i Sarajevo je među njima. Uvečer sjedi pred televizorom i mrmlja: ritberger, zalhov, luc i tulup, dvostruki i trostruki. Ponekad joj nena Fatima isključi televizor i sakrije kasete. A majka i dalje sjedi na istom mjestu i govori: aksel, flip. Njene ruke su od rada u vešeraju u tolikoj mjeri upropaštene da ne nalazim drugu riječ, već propale.
Imamo novi stan, samo za našu porodicu. U stari je tri puta dolazila policija. Policajci ovdje imaju zelene uniforme i inače su drugačiji od naših, ne dižu ruku s drške pištolja i neće rakiju. Ne samo da djeluju ozbiljno, nego i misle tako i savit će ti za čas ruku na leđa, samo ako im se, kao što je to uradio čika Zahid, prebrzo približiš. Dobili smo više termina i propuštali ih, jer nismo znali kuda bismo otišli. Onog jutra, prije nego što su policajci došli posljednji put, i to u većem broju nego inače, i nisu zvonili, već jako lupali po vratima, moj otac je rekao: selimo. Pojeo je svoj komad hljeba i onda smo pakovali. Našao sam nam nešto, rekao je, stanodavac će još doći samo po svoju sofu. Onda možemo ući.
U novom stanu imamo puno više mjesta i daleko smo od svog onog smeća i tračeva i galame i buke s autoputa, kao i od osjećaja da nikada u životu nismo bili dalje od svoje kuće. Asija, gdje je tvoja kuća? Nemam pojma gdje si. Postoje li u Sarajevu još uopšte neke adrese?
Nazvao sam Višegrad. Osim bake Katarine i Zorana nisam dobio nikoga. Baka Katarina puno priča o onom od prije. Mi je slušamo, ne protivuriječimo njenim sjećanjima, samo kažemo: dobro, bako.
Sjećaš li se Zorana? Jedan prijatelj iz Višegrada, ćutljivi buntovnik! Kaže da je grad pun srpskih izbjeglica. Stanuju u školi i jednostavno su zauzeli prazne kuće i stanove protjeranih Bošnjaka. A ovi su valjda u srpskim stanovima. Na kraju više niko neće biti tamo, gdje je bio ranije. I u našoj kući živi jedna porodica. Baka kaže da je to u redu, jer imaju malu djecu. Zoran kaže da Višegrađani ne trpe došljake, i on ih mrzi, nikada ranije Zoran nije toliko pričao, Zoranova mržnja je velika.
Schalke 04 je moj omiljeni klub, imam dozvolu za pecanje, a moj najbolji prijatelj Philipp posudio mi je (video-igru) „Sensible Soccer“, slušam Nirvanu i sanjam na njemačkom. Sanjam da imam kompjuter kako bih i stvarno mogao igrati Sensible Soccer, a ne da moram Philippu lagati koliko sam golova zabio Brazilcima.
Puštam kosu da mi raste.
Mnogo srdačnih pozdrava, Aleksandar

Halo, ko? Aleksandar! Svašta, odakle zoveš? Nije loše! Šugavo, a ti?

... mrzim i to kada oko podne zatvaraju vodu i to što lampe ne funkcionišu i što neprestano nestaje struja i što se ne odvozi smeće, a najviše mrzim što mora biti tako hladno. Spalili su obje džamije, srušili ih do temelja i to bi sada trebalo da bude park, ali to uopšte nije park, to je jedna uništena praznina da bi se tu postavile četiri klupe, i ja mrzim svakoga ko tu sjedne, to čak ne bi učinio ni mister Spok. Samo ponekad navrati neko s kantom za polijevanje, ali tamo ionako ništa ne raste. Ti bi rekao: razjapljena rana, i da iz rane i ne može ništa da raste. A onda bi prizivao neke čarolije, no morao bi imati prokleto moćnu magiju da bi ovo ovdje popravio. Vojnici su oko ruševina džamije igrali kolo. Mrzim gimnaziju, mrzim nastavnike tamo, mrzim što nas u razredu mora biti pedeset i četvero, mrzim to što za sve moguće moram stajati u redu jer svega nedostaje, osim ljudi i smrti. Mrzim svoga oca, mrzim njegov ponos i njegov inat i njegove principe. Od prije pola godine pokušavamo ja i Milica da ga nagovorimo da napustimo ovaj pakao, i mrzim što on o tome neće da zna; mrzim što je otvorio trafiku upravo tamo gdje je stajala Bogoljubova trafika, ali šta bi inače radio: košarkaške sudije su nešto što apsolutno niko ne treba, ovdje niko ne igra bilo šta, čak je i fiskulturna dvorana puna ljudi, samo ne znam da li su to zarobljenici ili izbjeglice. Mrzim vojnike. Mrzim Narodnu armiju. Mrzim Bijele orlove. Mrzim Zelene beretke. Mrzim smrt. Čitam, Aleksandre. Čitam i volim da čitam, Smrt je majstor iz Njemačke, a sada je upravo velemajstor iz Bosne. Mrzim ćupriju. Mrzim pucnjeve u noći i leševe u rijeci i mrzim što se ne čuje voda, kad tijelo udari o njenu površinu, mrzim što sam tako daleko od svega, od ljudi i od hrabrosti; mrzim samu sebe, jer se skrivam gore pored stare gimnazije i mrzim svoje oči, jer ne mogu tačno razaznati ko su ljudi, koje bacaju u dubinu i ubijaju u vodi, ili možda već u letu.
Druge ubijaju odmah na ćupriji, a već narednog dana tamo kleče žene i otiru krv. Mrzim tipa s brane u Bajinoj Bašti, koji se žali što tolike ljude odjednom bacaju u vodu jer se na taj način blokira njen protok. Mrzim hotele – Vilinu vlas i Bikavac, mrzim vatrogasni dom, mrzim policijsku stanicu, mrzim kamione pune djevojaka i žena, koji voze put Viline vlasi, mrzim kuće u plamenu i zapaljene prozore kroz koje iskaču ljudi pred puške i mrzim što radnici rade, što nastavnici drže nastavu, što se golubovi prevrću u zraku, i što je tako hladno, to najviše mrzim. Što taj prokleti snijeg ništa, baš ništa ne prekriva, kao da su nas samo tome učili svih ovih godina susjedstva i bratstva i jedinstva. Mrzim to što svak svakoga osuđuje, što svak svakoga mrzi, što su i u mržnji svi dobri, što sam ja dobra, to još više mrzim nego snijeg i srpske vojnike od bronze. Mrzim sebe što se ne usuđujem da upitam skulptora zašto njegov spomenik nosi mač umjesto krvavog noža. I tebe mrzim. Mrzim te jer si otišao, mrzim sebe, što sam morala ostati, ovdje gdje ni Ciganima ne pada na pamet da razapnu šatore, gdje se okupljaju psi i niko se ne kupa u Drini. Jednom si mi pričao da si razgovarao s Drinom. Luđače. Pitam se, šta bi sada pričala Drina kada bi to zaista mogla. Kakav bi okus imala kada bi ga uopšte imala? Kakav okus ima leš? Može li i rijeka da mrzi, šta misliš?
Moja je mržnja je beskrajna, Aleksandre. I kada zatvorim oči, sve je tu.
....
16. decembar 1995.

Draga Asija,
Stric Miki je živ! On je konačno opet kod kuće u Višegradu, čak stanuje u našoj kući. Tri godine niko nije znao šta se s njim dogodilo, a onda je poslao jedno pismo baki. Da je dobro i da će uskoro da se vrati, čitala nam je baka to pismo dok smo telefonirali. Odakle će se vratiti, o tome u pismu nije bilo govora. Baka je pričala da su ljudi Mikija vidjeli u Višegradu još 1992.
U hotelu Bikavac? upita moj otac povišenim glasom, ni u kom slučaju !
Zbog bake Katarine i telefonskih razgovora s njom više se niko nije čudio. Jednom je moj otac rekao u slušalicu: ne znam, jednostavno mi nije jasno. Stisnuo je usne i uhvatio se palcem i kažiprstom za nos. Baka više ne razaznaje stvarnost i za svakog od nas ima samo svoju prošlost. Otplaćujem kredit, objašnjava nam, koji mi je vrijeme poklonilo. Svakoga će po bakinoj verziji sustići njegova prošlost. Prije jedno pola godine kod nje su otkrili astronomski povišen šećer, pa je inzulinska terapija njen život pretvorila u pravu vožnju na toboganu smrti. Nakon dana, kada ona na telefonu zvuči zabrinuto i zamišljeno, slijede vedri telefonski pozivi, upućeni čitavoj našoj rodbini. Tetka Tajfun kaže da pretjerujemo i da sve uzimamo suviše ozbiljno, i da je sasvim lijepo čuti kako je bilo nekada. Otkako je baka jednom nazvala tetku Tajfun, ona o toj temi više ne govori.
Jučer smo imali jedno slavlje. Stric Bora ga je nazvao „Daytonskom pijankom“ i napisao govor pun viceva o ratu, miru, vegetarijancima i mojoj dugoj kosi. Mogu već isplesti pletenicu. Otac kaže: da ne bi trebalo praviti viceve na račun Daytona, jer je sam Dayton najveći vic. Mirovni sporazum, koji daje akreditaciju etničkom čišćenju! Otac će čitavog života gotovo sve reći ali neće gotovo nikada nešto učiniti. U tome smo slični, on i ja, samo što ja kažem još više a činim još manje.
Zamišljam da je vaša radost zbog mira sada još veća. Da budem iskren: i ja se jako radujem, ali se sada i bojim, šta će biti s nama. Čini se kao da ćemo se morati vratiti u Bosnu. Ja se međutim ne bih vraćao u grad, iz kojeg su svi prognani. To što se ne želimo vratiti je jedina stvar u kojoj smo moji roditelji i ja istog mišljenja.
....
Mnogo srdačnih pozdrava, Aleksandar.

1. maj 1999.

Draga Asija,
Oprosti, što ti tako dugo nisam pisao. Dobivaš li uopšte moja pisma? Postojiš li? Ja i dalje pišem, u posljednje sam vrijeme i tako uglavnom sam, ali mi to ne smeta.
Moji roditelji već godinu dana žive u SAD-u. Na Floridi. Zauvijek, za sada. Otac je ubrao kokosov orah i nakon sedam godina ponovo naslikao prvu sliku. Nazvao ju je „Autoportret s kokosovim orahom“, a boje koje je izabrao čine duet od oker i smeđe na zelenoj livadi. Majka je počela raditi u jednoj advokatskoj kancelariji i kaže da nije teško, jer su zakoni tamo mnogo jasniji nego kod nas. Kupila je sebi i klizaljke, ide svake sedmice u ledenu dvoranu i hoće da gleda fudbalsku utakmicu na nekom stadionu bez prisustva moga oca. Čini joj se da su dresovi igrača sjajno skrojeni.
Da nisu iselili, vratili bi ih u Bosnu. To se zove dobrovoljni povratak. Ja mislim da se nešto što je propisano ne može zvati dobrovoljno, a povratak nije povratak ako je riječ o mjestu, u kojem polovina stanovnika nedostaje. To je onda novo mjesto, tamo se ljudi ne vraćaju, tamo se ide prvi put. Ne mogu zamisliti kako bi bilo u Bosni ići u školu. Vidim samo moj stari razred i Edina u klupi iza mene. Titova slika još visi na zidu. Ja ovdje smijem ostati zbog škole, moji roditelji su to prihvatili kao razumno da u Njemačkoj maturiram. Majka mi je napisala jedanaest recepata, deset jednostavnih i faširane šnicle sa šljivama. Objasnila mi je kako se iskuhava rublje.
Posljednja godina nam je u Essenu bila nešto bolja. Majka je jednog jutra u vešeraju jednostavno dala otkaz. Prijavila se za kurs njemačkog jezika, tri sedmice učila svaki dan. Poslije toga je napisala sedamdeset prijava za posao. U sedamdeset i prvoj nije spomenula da je iz Bosne i dobila je posao kao kasirka.
S ocem ovdje tako rijetko razgovaram da sam ponekad iznenađen kad čujem da njegov glas izgovara moje ime. Majka je bila bolesna, a zatim je ozdravila, otac je postao tih, a zatim i nešto stariji i sada sjedi na suncu, opet slika mrtvu prirodu, a čak je i prodaje.
Znaš Asija, ja se nisam potrudio. Čitavo ovo vrijeme se nisam potrudio da saznam ili da barem upitam šta moji roditelji žele ili kako bih ja mogao da pomognem da nam ovdje bude bolje. Bilo mi je neugodno da s njima idem na njihove razgovore radi mogućeg dobivanja posla, bilo mi je neugodno da im prevodim pitanje: koliko znate njemački? Zbog moje gluhonijeme nene Fatime se nikada nisam stidio, iako se smijala vicevima i govorila u snu. Ona je ovdje stekla više prijateljica nego što ću ja ikada imati prijatelja. Ona ih sluša dok razgovaraju, a kada ju pitaju za mišljenje, ona samo kimne ili zaniječe glavom. A onda sjedne na trotoar ispred kuće i reže nokte na nogama. Ona se najviše radovala Floridi. Rano ustaje i pliva u bazenu susjedne kuće svaki dan po turu više.
Ponekad poželim da se moje ime piše „Alexander“ i često želim da me svi ostave na miru. Dugo sam mislio da ja svoj pubertet samo glumim, da se moji roditelji ne bi brinuli. A onda odjednom zaista više nisam htio ništa slušati o ratu niti o patnjama, ni o bijegu.
Danas je 1. maj i baka Katarina želi da mi iz Višegrada pošalje paket. Baka Katarina hoće svakog 1. maja da mi šalje paket. Titove fotografije, djedove govore i medalje, moju pionirsku uniformu. Baka mi svake godine u ovo vrijeme priča kako sam tu uniformu naročito rado nosio za vrijeme crkvenih praznika, da sam znao napamet čitave pasuse iz „Kapitala“ i da sam shvatao njihovo značenje.
A moj otac sad kupuje duvan za žvakanje i kaže: Kokosovi orasi! Kaže: ja sam prvi Bosanac koji zna kako funkcioniše duvan za žvakanje, a majka kaže: Jaguari iz Jacksonvilla imaju ove sezone dobar tim. Uvečer pozivaju druge Bosance. Na verandi griluju „Mothermade-ćevapčiće“ i „Supermarkt-hamburgere“, a cvrčci cvrče, asfalt se hladi i miriše na cimet. Izvjesni Dino Safirović priča kako je on sa svojom trupom među rovovima igrao fudbal protiv Srba, kako je licem odbranio odlučujući gol, ali kako od onda više ne može izgovarati eksplozive (piskave glasove). On priča, kako je jednom prilikom htio zapaliti vatru u jednom šupljem drvetu u kojem je bila ručna granata, a moja majka kaže kako joj nedostajem. Ona kupuje slovenačko vino, a otac je mišljenja da bi naši cvrčci američkim isprašili tur.
Asija, htio sam tvoje ime potražiti u internetu i pri tom mi je palo u oči da nisam siguran koje ti je prezime, iako sam ga uvijek tako samouvjereno pisao na koverte. Čitao sam stranice i stranice imena nestalih, Asija se pojavilo dva puta, ali to ništa ne znači. Ipak sam otkrio značenje tvog imena.
Kad potražim svoje sopstveno ime, dobivam samo jedan pogodak. „San ljetne noći“ u školskom pozorištu. Igrao sam Pucka. Puck je vilenjak, kome njegov kralj daje zadatak da mu donese cvijet, čiji nektar pomaže spavaču da se ne zaljubi u prvo živo biće koje vidi. Nije baš neka priča, ali Puck je čarobnjak. U međuvremenu tamo svakoga neko voli, čak jednog s magarećom glavom i sve je to skupa san, ako na kraju tako zaključi publika.
Asija, ja mogu naciste uvjeriti da sam iz Bavarske, samo kažem: potičem. Mogu se zabavljati na račun Frizijaca, oni su pomalo kao naši Crnogorci – ako im rajsferšlus danas nije otvoren, piškit će sutradan. Raduje me da postoji pet nacionalnih ekipa. Kad neko kaže da sam ja uspjeli primjer integracije, dođe mi da poludim.
Asiya (Asija)
1. Kao arapsko ime: liječiti, njegovati; mirotvorka
2. Prema predaji to je ime pobožne žene faraona, koja je Mojsija izvukla iz Nila.
Moj otac pita znam li ja da godišnje smrtno strada više ljudi od kokosovih oraha nego od ajkula. Coconuts are murderers, kaže on.
Zaključio sam, da sam sve ovo sanjao.
Srdačan pozdrav,
Aleksandar

Odlomak iz romana „Kako vojnik popravlja gramofon“ (München 2006)

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.