Zija Çela

Tri priče

Sarajevske Sveske br. 41-42

preveo sa albanskog Qazim Muja

Frau Riva

1. U Beču, u salonu velike vile, veliki bal. Parovi koji su bili desno, pošto su bili slučajne zvanice, radoznalo okretahu glave ne bi li saznali ko je ona gospođa malih i vrlo nježnih ruku, ali sa pepeljkom punog sjaja na prstima, toliko čudnog sjaja, da su izgledale kao da je na dlanu držala leptira, kojeg tek što je pustila da odleti.

2. U Gracu su živjele dvije prijateljice, frau Helga i frau Riva. One su se odavno znale, zato su često pile kafu jedna kod druge. Jednog kišnog dana, dok je grmjelo i blještale munje, frau Riva je ustajala sa divana, gdje je svjetlost munja manje prodrla, i približila se prozoru otkrivajući se, čelo u čelo sa onim razlivenim plamenom, puna vatre i blještanja. Nekako zbunjena, Helga ju je zapitala:

- Zašto, frau Riva?

I Riva je odgovorila.

Nakon godinu dana, zbog posla, Helga se preseli u Beč. Tada se frau Riva sprijatelji sa Bettinom. Jednog kišnog dana, dok su gromovi jako tutnjali i odjekivali u talasima, frau Riva ustade iz ugaone fotelje i ode do prozora, baš tu gdje su varničenja bila najjača.

- A zašto, frau Riva? - upita Bettina.

I Riva joj odgovori isto, kao i Helgi:
Dala sam zavjet ocu. Kad sam odlazila iz Albanije, on mi je rekao: "Gdje god da si, kćeri moja, kad god se nebo napuni nabojem i od naboja eksplodira, ti se približi prozoru, jer nisu to munje, to je moja duša koja puca od tuge. Ja sam onaj koji te traži, kćeri, osvjetljam te, tako mogu da te vidim i iz daleka fotografišem."

Prođe nekoliko mjeseci. Pošto Bettinin suprug naslijedi u Beču jednu namještenu vilu, u blizini parkova Schonbrunn-a, povukoše se tamo da žive. Prođe nekoliko godina, kad već bijahu završene dodatne brane u kraju gdje počinju Alpi, Rivin suprug se zaposli u Institutu hidrotehnike i, tako se tri prijateljice ponovno okupiše u glavnom gradu. Tom prilikom je priređena večera dobrodošlice.

3. U Beču, u salonu velike vile, frau Helga i frau Bettina nađoše se ponovo usred onog nekadašnjeg neočekivanog prizora. Iznenada, Rivine ruke se prevukoše nekakvim sjajnim prahom, nečim što je podsjećalo na srebrni nitrat na prstima fotografa, kada ih izvadi iz laboratorijske kadice. Čim bi oluja počela, Riva je prekidala plesanje, približavala se prozoru sa svodovima kao crkvena okna i tu dugo i duboko uzdisala. Dvije prijateljice ugledaše je uznemirenu. Naravno, one su je razumjele u početku, dok je čudna Albanka vjerovala da, kad god sijevaju munje, nadire tuga za njenim ocem, kojem se iz daleka prikazalo lice njegove kćerke i koji, kao da je fotografiše iz daleka. Ali sve ima neku mjeru, ma koliko dugo potrajalo ono misteriozno privlačenje?!

- A zašto, frau Riva, zašto opet prilaziš prozoru? - zapitaše je s ustezanjem.

- Ah, - uzdahnu Riva, koja se mogla slobodno izduvati, pošto je krajnike odstranila još u djetinjstvu, - ako je prije moj otac bio taj koji je gledao mene, sada ja vidim svog oca. - I zaćuta. Ne oklijevajući, podiže uvis malene ruke, kao da pokazuje pravac u kojem je vidjela svoga oca.

U tom trenutku gospođe zapaziše da onaj sjajni prah na njenim dlanovima, više ne liči na onaj sa leptirovih krila, ni srebru iz fotografskih laboratorija, već na onaj lagani fosfor, potpuno zaseban, koji lebdi na nebu, spušta se ponekad i dolje, koga smo u stanju da razaznamo samo na groblju.

Kucanje

Imao sam dvadeset godina i zapitah se: "Kada ću je upoznati?"

U dvadeset petoj rekoh: "Kada je budem upoznao, bićemo uvijek zajedno."

Napunih trideset i bijasmo zajedno. U trideset petoj još bijasmo zajedno.

Kad napunih četrdeset, krenusmo na dugo putovanje. Ne sjećam se gdje smo sve išli, ali povratak bijaše isto kao s onkraj svijeta: jedan od nas se toliko promjeni, da drugi izgubi glavu.
U četrdeset petoj se rastasmo.

Kao pedesetogodišnjak zakucah joj na vrata. Izađe neko i reče mi:

- Ona spava. Imaš li kakvu poruku?

- Ne, - rekoh mu, - samo sam htio znati da li je dobro.

- Ona je dobro, - reče.

Još mi nije pedeset i pet da bih znao da li se probudila i da li je još uvijek dobro.

Možda ću se, kada napunim šesdeset, upitati: "Da li ću je više vidjeti?"

Ako u šezdeset petoj ne bude ona ta koja će zakucati na moja vrata, u sedamdesetoj godini oženiću se nekom drugom. Strah mi je ostarjeti, ali posebno strahujem od smrti, bez ženske ruke pored sebe.

Odetina majka
(Jedan bezimeni zločin)

Prije uobičajenog vremena, kćerka se vrati kući namrštenog lica. Odjednom, snažno zajeca. Odeta reče majci da ju je šef firme, u kojoj je radila kao sekretarica, silovao. Najčudnije je bilo to što, dok je nastavila da plače, djevojka priznade da je šef nije prevario, niti upotrebio silu. Majka pobjesni, opali joj šamar i odjuri u kancelarije firme.

Tamo uđe u kod gospodina Flotija.

- Šta sad da radi moja ćerka - obrati se njemu - poslije onog što si joj uradio?

- To je njen problem, - odgovori on.

- Ali sa takvom ljagom, mlada djevojka ostaje neudata, - reče ona. Šta ja da radim?

- To je tvoj problem, - odgovori on.

- A ti, - navali ona, - imaš li ti obraza izaći pred svijetom?

- To je moj problem, - ustraja šef.

Odetina majka, još uvijek lijepa kao i njena kćerka, pobjesni sasvim. U tri sata, kada je znalo da šef ima pauzu, oblači se lijepo, našminkala se za merak, stavila torbu na rame i zakucalana vrata njegove kuće. Izađe jedna žena.

- Da li je tu gospodin Floti?

- Jeste, - odgovori gospođa.

- Recite mu da izađe, posao je u pitanju.

Gospođa je čekala da se žena predstavi da bi joj dopustila da uđe u kuću, zato upita:

- Kakav posao?

- Hoću da ga ubijem, - reče žena.

Gospođa se nasmješi i povuče, ostavljajući vrata poluotvorena. Međutim, Odetina majka shvati kakvu je grešku učinila, nije se uzdržala i nije se više mogla nadala da će šef izaći. Ali upravo u tom trenutku, zapazi da se gospodin Floti približava kroz hodnik. On je brisao usne salvetom, upravo ustavši od stola sa ručkom. Odetina majka je imala dovoljno vremena da izvadi pištolj iz torbe i da ga isprazni u njega na samom pragu.

Kada je ćerka saznala što se dogodilo, uzviknu začuđena: "Nevjerovatno, sve žene ubijaju noću, a moja majka usred bijela dana!"

Istraga je pokazala da nije bilo silovanja, već dobrovoljni seksualni odnos i da je, po priznanju djevojke, gospodin Floti je preživljavao teške trenutke (imam razloga, rekao joj je tada): on je pokušao da nađe načina da traži razvod od žene da bi se oženio svojom sekretaricom.

Na sudu, Odetina majka je priznala da se gospodin Floti, ipak, pokazao kao muško: "On je čuo da hoću da ga ubijem, a ipak je izašao. Da je bio ološ, sakrio bi se u mišju rupu!", dok njegova supruga, koja je otvorila vrata, reče da je prijetnju shvatila kao šalu i, umjesto da suprugu prenese prijetnju, našalila se sa njim: "Izađi, došla ti je ljubavnica na vrata!"

Udovica je bila u koroti neko vrijeme, a kad se udala za drugog biznismena, prijatelja pokojnog supruga, krenuli su glasovi da nije bila u pitanju šala, niti ljubomora, već dobrodošla zamka koju je iskoristila da se oslobodi supruga da bi mogla naslijediti čitavo bogatstvo.

Sada, u prostorijama zatvora, Odetina majka se osjećala mnogo drugačije nego u ćeliji, gdje je bila izložena mučnim i dugotrajnim istražnim procesima. U zatvor je jedna stvar ostavila poseban utisak. Gotovo sve žene koje su bile kažnjene za istu krivicu kao i ona, ubistva svojih muževa ili muževa drugihžena, učinile su to noću. I utoliko to je bila u pravu njena kćerka kada je izrazila čuđenje. "Ali, istinu govoreći", mrmljala je u sebi, "ovo ima veze sa tipom žene." I opet se sjetila mučnih procesa. Jednog dana istražni sudija joj reče:

- Tvoja kćerka je htjela da ti iste večeri ispriča sve.

Odeti je bilo teško da otkrije odjednom tajni plan.

- To je njena stvar, - odgovori ona.

- Ali nije toliko prosto, - uporno će opet istražni sudija, - nalazimo se pred ubistvom i zločinu treba dati pravo ime.

- To je vaša stvar, - ne popusi Odetina majka.