Alma (Ajanović)Zornić
Stari mlin
Sarajevske Sveske br. 49-50
Stari mlin
Bio je smješten na kamenoj obali seoskog potočića. Oronuo, nagrižen vremenom, dugo je krio strašnu tajnu. Nekada davno, u njemu je dane i noći provodio stari mlinar Milorad. Vrijedan i radin, nije se odvajao od mlinarskog kamena. Niti je kući odlazio niti je familije viđao godinama. Miloradova žena Rada bi svakog jutra poranila i pred vratima mlina ostavljala zavežljaj sa tek pečenom pogačom, svježim mlijekom i malo variva. Pokupila bi prljavo suđe od jučer, vrećicu svježe samljevenog brašna, te nešto namirnica koje su mušterije donosile u zamjenu za mljevenje žita. Milorada ne bi ni vidjela, a ni čula. Bio je ušuškan na starom poljskom krevetu, pokriven teškim prašnjavim jorganom. Spavao je duboko, poslije iscrpljujuće noći.
Noću je mljeo žito, a jutrom spavao i odmarao. Preko dana sjedio bi na staroj klupi, uvijao duge brkove i pušio. Seljani su mu donosili, za rad i trud a i za vedru narav, vino, rakiju, poneki komad pršute, kačicu sira, pregršt oraha, vrećicu zimskih jabuka, koju oskorušu, mušmulu. Šta god je tko imao donosio bi starcu u zamjenu za brašno te kraću a i dužu besjedu. Milorad je bio veseljak i pun priča. Sjedio bi sitan, brašnjav, dugih sijedih brčina i uvijek nakrivljene šubare na glavi. Zasmijavao je narod ali i sebe i uživao u onome šta radi, ma koliko njegov posao bio težak.
Godine ga stigoše te je sve manje izlazio pred mlin i besjedio sa narodom a sve više ležao i osluškivao mlinarski kamen. Poznavao je svaki njegov zvuk . Mlin je stario kao i njegov mlinar.
Jednu noć, meljući žito, utihnu i stade. Milorad se trže. Podboči se drvenim štapom, potom poče da lupka njim oko sebe i traži gdje je kvar. Utom začu kucanje na vratima. Otvori ih misleći da se radi o seljaninu kojeg je nevolja natjerala na njegov prag. Otvori ih širom, pognuti, teško pušući. Vjetar uleti, ugasi svijeću, a ogromne šake uhvatiše mlinarev vrat i podigoše krhko tijelo u vis. Stegnuše ga, prelomiše i baciše Milorada na pune vreće sa brašnom. Starac uzdahnu i u istom trenu izdahnu.
Vjetar se još više uskovitla tjerajući mlinarski kamen da se pokrene, zabrunda poput zvijeri, izdera vreće noktima i rasu brašno svuda po mlinu, prekrivajući nepokretno tijelo, zaškripa, jauknu, kamenje poče da trese. Krvnik se prepade, okrenu i nestade u mraku. Vrata mlina se zatvoriše. Tišina. Mjesec se zacrvenje na nebu, obasjavajući oronuli mlin, kao da tuguje sa njim za ubogim starcem.
Rada ujutro dođe, spusti zavežljaj sa hranom i uze prazno posuđe i punu vreću brašna. U mlinu se čula škripa kamena i lupanje mlinarskog kola podno potoka. Dani su prolazili, ljudi jutrom dolazili, ostavljali ispred vrata vreće žita, a u predvečerje uzimali samljeveno žito. Milorada niko nije viđao. Tek poneki u kasne noćne sate kad bi tama zavladala selom i škrta mjesečina obasja seoske kuće i njive, izbjegavajući stari mlin.
Čim se mrak spusti i bijela izmaglica počne da klizi po rosnoj travi, vrata se uz škripu otvore. Pojavi se pogurena Miloradova prilika koja bi dobauljala do klupe, spustila se i nepomično sjedila. Unutrašnjost bi pojela gusta magla, ulazeći u svaki prašnjavi ćošak, te tjerajući miševe da se zavuku u svoje rupe. Jedino su paukovi pleli svoje guste mreže, od jednog do drugog kamenog zida, hvatajući debele noćne leptirice. Bespomoćno su lomatale krilima pokušavajući se osloboditi. Sa prvim sunčevim zrakama, magla bi se povlačila i s njom bijela Milarodava prilika. Poput oblačka bi se digao i nestao u mlinu uz tešku škripu truhlih vrata.
Godine prođoše, umrije Rada, a seljani počeše raznositi priču o Miloradu i njegovom mlinu. Sve manje njih je dolazilo pred njegova vrata. Neki su pričali da su mlinara vidjeli kako sjedi na klupi u kasne noćne sate. Oko njega pramenje magle, pognute glave, bijelih dugih brkova i visoke brašnjave šubare. Uvijek tužan i nepomičnih usta. U daljini se čulo lupetanje i škripa starog mlina. Jeza im je prolazila tijelom na sam pogled k njemu. Počeše izbjegavati Milorada a mlin proglasiše ukletim. Šaputalo se od uha do uha i priča je postajala legenda.
-Jedne večeri, Miloradov prvi komšija Savo, poročan čovjek , sklon svađama, alkoholu i tuči, ali natjeran nevoljom, dođe do mlina po vreću brašna. Pokuca tiho, pa sve jače. Sačeka malo ali nikakvog odgovora. Zazva starca oštrim, promuklim glasom, dižući nogu da odgurne trošna vrata. Iznenada se otvoriše. Savo uđe, rukama sklanjajući paučinu. Tama ga proguta, a jeza mu prođe tijelom. Spusti pogled na stari poljski ležaj i ugleda sklupčano tijelo prekriveno prašinom i brašnom. Priđe mu, jače ga cimnu nogom, ne bi li ga probudio. Kad mu se oči navikoše na mrak, pogleda bolje i dah mu se zaledi: iz izgriženog kaputa izvirivale su bijele kosti. Savo vrisnu, istrča pred mlin, uhvati se za grudi te se spusti na drvenu klupu. Mjesec se visoko digao nad selo donoseći gustu maglu. Iz tame se pojavi mlinar. Dugih bijelih brkova i široke šubare, prekriven brašnom i prašinom, upalih očiju, uprtih u daljinu, klizio je zemljom te sjeo na klupu pored Save. Savo pruži ruku da ga dodirne, ne vjerujući onom šta vidi, ali mu ruka prođe kao kroz maglu. Krenu da vrisne. Sa rukom u zraku, uzdahnu i umrije na klupi pored Miloradova duha. Mlin kao da poskoči, zakikota se i zatim stade.
Sa prvim sunčevim zrakama, čudna prilika starca, dugih bijelih brkova i velike šubare, ustala je sa klupe, i nestala u oronulome mlina. Na klupi je ostalo nepomično Savino tijelo, izbezumljenog pogleda, širom otvorenih usta, s rukom u zrak. Vladala je sablasna tišina. Mlinarski kamen je zauvijek stao.
