Dževad Karahasan

SLUŽBENO IZJAŠNJENJE

Sarajevske Sveske br. 27/28

Prethodni tekst „Dijaloška tolerancija. Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama“ u jedan niz je postrojio prof. dr. Muhameda Filipovića, prof. dr. Rusmira Mahmutćehajića i mene. U istom redu s nama nisu Ivica Osim, Kemal Monteno i Željko Grahovac, iako su mirno mogli biti. Oni jedan s drugim i s nama trojicom imaju naime isto onoliko veze koliko nas trojica imamo jedan s drugim: nimalo. Trojicu spomenutih i desetinu drugih moglo nam je pridružiti ono što je nas trojicu postrojilo u prethodnom tekstu, naime spisak za ideološku egzekuciju, koji je autor teksta sačinio ili sačinjen dobio od nadležnog mjesta. Drugu pretpostavku (da je autor dobio sačinjen spisak) iznosim zato što su upravo ovakvi tekstovi, ovakvi po formi i po logici na kojoj su „utemeljeni“, nastajali u ideološkim društvima – nadležno mjesto (centralni komitet, Fuehrerov ured) napravi spisak podanika koji su skrenuli s pravog puta i dostavi ga ideološkim egzekutorima, koji onda traže ili izmišljaju argumente za odluku koja je tu, odluku u koju se ne smije vjerovati i koja se ne smije dovesti u pitanje. Na takvim spiskovima mogli su se, bez problema, naći jedan uz drugoga Filipović, Mahmutćehajić i Karahasan, Osim, Monteno i Grahovac – svi zajedno i svi na istom poslu skretanja s pravog puta.
Ideološki egzekutori su, rekoh, proizvodili stvari koje navlas liče ovome što su na prethodnim stranicama ponudili Davor i Riccardo: tekst koji izmiče svakoj provjeri, jer izbjegava sve kriterije kojima bi ga se moglo provjeriti. Kao kleveta, naprimjer, govorni žanr najbliži žanru ovakvih tekstova. Ne može se provjeriti istinitost ovog teksta, jer on nije naučni iskaz koji nešto tvrdi o izvanjezičkoj stvarnosti. Ne može se provjeriti ni njegova uvjerljivost, jer on nije, poput filozofijskog iskaza, definirao svoje polazne pretpostavke i logičke instrumente kojima ispituje, potvrđuje ili poriče, međusobno povezuje ili suprotstavlja, zaključke koje izvodi. A ne može se provjeriti ni njegova konzistencija, jer on ne proizvodi formu koja bi ga obavezivala, kao što čine umjetnički tekstovi. Nema ničega što bi autora ovakvog teksta obavezivalo, sputavalo, bilo kriterij i okvir koji bi čitaocu pomagali da autorove iskaze razumije, provjeri i odredi se prema njima. Nikakav kriterij i okvir tekstovi ovog tipa ne trpe, jer oni, kao što rekoh, u ono što „dokazuju“ ne smiju vjerovati i to ne smiju dovesti u pitanje. Jedino što ga obavezuje su spisak imena i etiketa koju tim imenima mora zalijepiti, sve ostalo je stvar njegove volje.
Ali to je premalo, pisanje je balans obaveze i izbora, slobode i nužnosti, prisile i njezinog izbjegavanja, ne može dobro pisati onaj ko nema ničega osim etikete, jezika i slobode da radi šta ga volja, dok ne dokazuje i ne dovodi u pitanje tvrdnju za koju prividno formulira argumente. Kad od toga treba sačiniti tekst, nastaje nešto što se ne može svrstati u bilo koju akademsku disciplinu, ne može se razumjeti kao filozofija ili umjetnost, književna kritika ili nauka, teorija ili historija bilo čega... Nastaje ono što su na prethodnim stranicama ponudili Davor i Riccardo, dakle tekst koji se može klasificirati jedino u govorni žanr proizvoljnog brbljanja ili klevete (nek' izaberu oni koji su tekst počinili). Ne poričem, naravno, pravo na postojanje ovim govornim žanrovima, ljudi moraju i brbljati, praveći se da razgovaraju, moraju i klevetati one koje im idu na nerve, ne poričem čak ni mogućnost da nekad od brbljanja ili klevete nastane nešto dobro u rukama ljudi koji dobro i pošteno rade svoj posao.
Kako svoj posao rade ova dvojica? Neću komentirati dijelove teksta koji se odnose na prof. dr. Filipovića i prof. dr. Mahmtućehajića, uvaženi kolege me nisu zamolili da ih zastupam, a sigurno i ne trebaju moju „odbranu“. Samo ću upozoriti na metodu „dokazivanja“, koja se u pristojnim krugovima izbjegava i prezire, a mogla bi se nedovoljno precizno nazvati eristikom: iz nekog iskaza, naprimjer iz knjige prof. Mahmutćehajića, istrgne Riccardo jednu sintagmu od dvije-tri riječi i jedan fragment od gotovo cijele rečenice, a onda istrgnute dijelove teksta povezuje svojim riječima, pripisujući im tako ono značenje koje on hoće. Ne moram napominjati da se tom metodom može nedvojbeno „dokazati“ da je bivši američki predsjednik George W. Bush tvrdi ljevičar i feministički zagrijani budist.
A onda je na red došla moja skromna osoba. Kako izgleda Riccardovo tumačenje mog života i djela? Citira naprimjer moje razlikovanje između dijalektičkog i dramatskog principa u gradnji složenih cjelina („Svakome članu dramatskog kulturnog sistema Drugi je potreban...“) iz eseja „Sarajevo – portret unutrašnjega grada“, a onda tvrdi da je to „oštra polemika s modernom babilonskom izmiješanošću u modernim zapadnim gradovima“. Koja polemika? Gdje je polemika? Kako izgleda i kako se tehnički odvija ta polemika? Na jednoj strani moderna izmiješanost, na drugoj strani ja, pa udarili jedno na drugo? Ni u citiranom fragmentu, a ni u mome cijelom tekstu, nema traga bilo kakvoj polemici. Ja samo usporedjujem dva principa gradnje složenih cjelina. Jedan princip je nazvan dijalektičkim, a funkcionira tako da pojedini identiteti gube nešto od svoje prvobitne prirode, postajući elementima cjeline višeg reda (ilustrativan primjer su legure - metali koji su „ušli“ u jednu leguru izgubili su, postajući njezin element, gotovo sve svoje osobine). Drugi princip je dramatski, a funkcionira tako da pojedini identiteti postaju elementima cjeline višeg reda ne gubitkom svoje prvobitne prirode, nego na temelju napetosti koju uspostavljaju s drugim elementima u zajedničkom okviru (dobar primjer je mozaik u kojem svaki ugrađeni kamen čuva sve svoje osobine i nakon što je postao dijelom mozaika). Niko tu ni s kim ne polemizira, i Riccardo mi je svjedok kad citira moj tekst, tu se samo ja siromah trudim da shvatim i opišem neke razlike. A Riccardo izmišlja, valjda mu dobro zvuči kad brblja o oštroj polemici, a možda mu to liči i na nekakav argument.
Malo kasnije Riccardo nas uvjerava kako je „Karahasanovo odbijanje ovakvog, u najširem smislu, postmodernističkog pojma i metodološkog tipa“. Kunem se da mi postmodernistički pojam nikad nije nuđen, pa ga prema tome nisam mogao ni odbiti. To jest, da me Davor i Riccardo ne bi optužili za laž, moram se pravdati s nemilosrdnom iskrenošću: ja ne znam šta je postmodernistički pojam, ne znam šta bi uopće mogao biti, možda mi ga je dakle neko nudio i možda sam ga ja siromah u neznanju odbio; ali da je moje odbijanje tog pojma „metodološkog tipa“ poričem s punom moralnom i materijalnom odgovornošću jer niti jedno moje odbijanje nije bilo „metodološkog tipa“, toliko se mogu zakleti i pored sveg mog neznanja. Mnogo je onoga što sam odbio, da sam imao pameti bilo bi toga bar još toliko, ali nikada i ništa zbog metode.
Iz onoga što slijedi u istom pasusu dobio sam, ne doduše „postmodernistički pojam“, ali nekakav blagi pojam o onome što Riccardo ima na umu kad me kori zbog odbijanja. U tom pasusu Riccardo naime citira one dijelove mog teksta, koji Sarajevo stavljaju u tradiciju helenističkoga gradskog tipa. Aleksandrova osvajanja su inicirala nastanak velikih gradova (ne zaboravimo da Atena, kao najveći helenski grad, nije u vrijeme samostalnosti prešla 30 000 stanovnika), u kojima su se, dobrovoljno ili prisilno, miješale religije, jezici i kulture. Pojedine religijske i jezičke zajednice imale su „svoje“ gradske četvrti, u kojima su govorile svojim jezikom i živjele u skladu sa svojom tradicijom, a u „javnim prigodama“ se u gradu govorilo koine (zajednički jezik utemeljen na helenskom) i komuniciralo u skladu s interesima i univerzalnim načelima. Taj tip grada opstao je u Bizantu (Istočnome rimskom carstvu), u kalifatu (Arapskom carstvu), u Osmanskom carstvu, i s Osmanskom okupacijom došao je i u Bosnu. Aleksandrija i Istanbul, Antiohija i Izmir imali su još u 20. stoljeću svoje židovske, grčke, armenske i kakve sve ne četvrti.
Onim dijelovima teksta „Sarajevo, portret unutrašnjega grada“, koje Riccardo citira, htio sam podsjetiti na ove općepoznate činjenice. Ja ljudski naravno razumijem ako sve ovo Riccarda nervira (poznajem čovjeka kojeg do bijesa dovodi oblik Vijetnama na geografskoj karti, a jedan drugi čovjek se proslavio time što mu je Eifelov toranj išao na nerve), ja samo ne razumijem zašto on za sve ovo optuzuje mene i na meni istresa nervozu. Ako je neko „odbio postmodernistički pojam“, to su učinili Kleopatra, i Nikifor Foka, i Konstantin Kavafis, i Harun al-Rašid, i Simeon novi Bogoslov, i Sulejman Kanuni, i drug Tito, koji nije dao da se Sarajevo razvali, svi oni su krivi za uporno postojanje i opstajanje helenističkog tipa grada – a Riccardo se izdire na mene, iako sam samo podsjetio na to da Sarajevo pripada toj tradiciji. Ne znam, ja tu nepravdu nisam u stanju razumjeti.
U pretposljednjem pasusu Riccardo tvrdi da ja idealiziram osmanska vremena, pretpostavljam da kulturni sistem kakav ja pripisujem Bosni može nastati jedino u Osmanskoj carevini i da je to moje uvjerenje očigledno iz mog eseja „Kraj jednog kulturnog modela?“. Mislim da Riccardo laže. Nisam, naravno, idealizirao osmanska vremena, niti mi to pada na um. Nisam čak rekao ni ono što je istina, naime da je onaj tip tolerancije, koji su Osmanlije demonstrirale u Bosni, u onom trenutku (1463. godine) bio moguć jedino u onom dijelu evropskog kontinenta koji su okupirali Osmanlije, naime na Balkanu. Na drugom kraju evropskog kontinenta, na Iberskom poluotoku, to već više nije bilo moguće, da bi tridesetak godina kasnije (od 1492. godine) tolerancija postala i tehnički nemoguća, jer se nije imalo šta i koga tolerirati. Kažem da ništa od toga nisam rekao, jer sam to podrazumijevao. Kao što podrazumijevam da ne moram objašnjavati kako ne smatram osmansku okupaciju Bosne boljom od habsburške, niti smatram srednjovjekovnu Bosnu romantičnijom od socijalističke.
Ja naime ne sudim, ja opisujem i nastojim razumjeti. Ja nisam kriv što je ono stanje, koje ja opisujem kao bosanski kulturni model, počelo nastajati s osmanskom okupacijom i dovršilo se s dolaskom Židova protjeranih 1492. s Iberskog poluotoka. Ako je neko za to kriv – to su Mehmed el-Fatih, Ferdinand i Izabela, ja sigurno ne. Zašto onda Riccardo optužuje mene? Zašto tvrdi da ja idealiziram Osmanlije, onda kad konstatiram da su došli u Bosnu i boravili u njoj? Surovi su i strogi Riccardovi sudovi, a uz to besmisleni.
A možda ipak ja griješim? Možda sam s godinama postao senzibilan, kao kakav umjetnik, ne budi primijenjeno, pa neodmjereno reagiram i svašta mi smeta? Evo i ovo s Davorom i Riccardom sam gotovo ozbiljno shvatio, iako ni oni sami to očigledno ne bi htjeli. Ne pada njima na pamet ozbiljno dokazivati da smo mi nekakvi nacionalisti ili bilo šta drugo. Jer šta ako sutra nadležno mjesto zaključi da smo se Grahovac, Monteno i ja vratili na pravi put, a da su Osim, Baljkušić i Burina totalno zabrazdili? Zna se šta, Davor i Riccardo bi radili svoj posao, nalazili dakle „argumente“ za tu novu istinu. Ne brblja se ovako proizvoljno, na momente upravo bedasto, ako se nešto tvrdi i želi dokazati.
Ne znam hoće li Davoru i Riccardu uspjeti da postanu asistenti, ali sam siguran da će obojica napraviti karijeru. U prethodnom tekstu su naime pokazali da ne vladaju umijećem potrebnim da se napiše puko ćaskanje, a to je razlog da neko ozbiljan ni jednog od njih ne uzme za asistenta. Ali su zato demonstrirali karakterne osobine neophodne za gradnju karijere određenog tipa.
P.S. Ne moram, nadam se, naglašavati da ovo nije polemika. Akademska hijerarhija mi ne dozvoljava da ja, kao redovni profesor, polemiziram s potencijalnim asistentima. Osim toga, na samom početku ove bilješke sam objasnio da se s tekstom ovog tipa ne može polemizirati, budući da on izmiče svim kriterijima provjere. Ove redove sam napisao iz dva razloga. Prvi je potreba da se izjasnim i kažem: Slavni sude, ne osjećam se krivim po iznesenoj optužnici, i oni koji su je iznijeli znaju da se ne mogu osjećati krivim; ali oni isto tako znaju da ostane bar malo vlažno ono mjesto na koje je Lažljivi Bazilisk pljunuo da zalijepi etiketu. Drugi razlog je poruka Davorovom i Riccardovom nadležnom mjestu, odnosno molba da me ostave na miru. Uvjerili ste se, dragi ljudi, da ja ne želim vlast, znate da odbijam i one oblike moći na koje me obavezuje društvena hijerarhija, ja vam dakle nisam konkurencija. A nisam vam ni neprijatelj, zaista nisam. Nemojte više slati egzekutore da me kompromitiraju, pa ja to radim najbolje što je moguće. Neko drugi ne može čovjeka kompromitirati onako temeljito kako on sam to uradi, kao što su Davor i Riccardo na prethodnim stranicama demonstrirali.