Zija Çela

RUŽA, GDJE SUNCE UMIRE NA ZALASKU

Sarajevske Sveske br. 14

"I ti, i ti, i ti. I ...", ukočiše mu se usta u trenutku. Možda četvrta da bijaše Anabora, ne htjede je izbaciti, ali to bijaše Naum Vasili sa žaketom prebačenim preko ramena, koji ih je pratio do kraja dvorišta. Zabrani i njemu pratnju, čak je htio da se od njega odmah odvoji, tako se rastadoše na verandi, a domaćin kuće promrmlja nešto nejasno.
Na ulici, otvarajući poklopac džepnog sata, učini mu se da staklo puče u komadiće. Bijaše pala strmoglavo jedna kap vode, koji se prosu razdvajajući tamne kazaljke, pa ih jedva prepoznade; učiniše mu se kao da plivaju žablji punoglavci. Ostao je tamo ne gledajući na sat i sada shvati da su prošla dva i po sata od ponoći. Ponovo, nadajući se da će moći vidjeti još jedanput lica onih ljudi koji bijahu nestali bez traga sa njegovom iznenadnom posjetom, zavrtje glavom. "Ah, koliko sam ti se uželila tvoga Gospodstva ! (Zotërinë tënde!)", prođe mu kroz glavu, sva umiljavanja, riječi koje bijaše govorila Anaborina majka.
Da su ga pitali one noći da li je posjetio kuću Nauma Vasilija, reko bi da je to jedina stvar za kojom nije tugovao u mislima. Ali, prolazeći preko trga, očekivao je da kod Sahat kule stane neko gradsko prevozno sredstvo da uđe u njega pa da zatim nastavi pješke pravo do svoga stana. "O budalo, kuda ideš tamo?!", prekori sebe. Upravo u trenutku promjene smjera, osjeti u tijelu probod gotovo kao fizičku bol i zapita se: "Dobro, eto idem, ali ima li razloga plakati poslije toliko vremena?" Jednom riječju, nije nalazio razlog, prije svega i zbog vremena, deset i četrdest uvečer, ne bijaše primjereno. Prije nekoliko mjeseci, žena Nauma Vasilija prolazila je kroz težak period, jer kako je ispričala Anabora jednog popodneva, dok su pili bitter u "Drilonu", kome god na vrata zalupa zlo, redovno sa sobom donosi nesreću. Kao da mu nije bilo dovoljna nekava hladnoća sa prijateljem, zatim željeni abortus, koji je imao nekakve manje posljedice zbog nepažnje ginekologa, Anabora je izgubila radno mjesto u jednom institutu koji je sarađivao sa Akademijom nauka. Onog dana oni su se mogli rastati i drugačije, ali iz "Drilona" on je isprati dio puta. Kod platana u parku, Anabora bijaše raspoložena i sjeti se da jednom u godini, samo jednom jednog popodneva kad se osjećaš oparenim – tvoj problem ako izdvajaš samo ono popodne, u laticama odabrane ruže – tvoj je problem ako otkriješ upravo izabranu ružu, sva ona krvava ljepota nije drugo, već sunce koje umire na zalasku. "Ko je izrekao ove misli?", upita on. "Izrekao je G (Z).", odgovori ona. "Ali ko je taj G (Z).?", ponovo upita on. "To je tvoje Gospodstvo" (Zotëria tënde), nasmija se ona, sjećajući se majke, koja mu se stalno obraćala sa Gospodine (Zotri) ili Vaše gospodstvo (Zotëra jote). Potom, na samom rastanku, Anabora ga poljubi vrhovima usana. "Ispunih ti rupicu", reče, "u rupicama tvoga lica može se žedan utopiti." On je imao osjećaj da je njen drhtav i malo slatkasto suh vrh jezika bio crven od njegove unutrašnje temperature tijela.
Kasnije, kada su posljedice abortusa prošle, kad je Anabora ponovo počela igrati tenis sa prijateljem i kada se zaposlila u jednoj stranoj fondaciji, koja je imala značajnu filijalu u Tirani i koja je plaćala šestostruko više od instituta, njihov prijatelj odluči da ih posjeti. Stade kod "Le salon des fleurs" i između dva šaltera, "Kredit za ruže" i "Ruže na kredit", usmjeri se ovom drugom, plati gotovinom. Izađe sa jednim pomiješanim buketom za Anaboru, ali negdje blizu njihove kuće, zbuni se najednom: "Zašto se voli?! Sad oni više nemaju problema, žive dobro i mene su zaboravili". Pošto ga konobar, nekakvog običnog kluba koji drži ukrasni krčag sa šavarom, posluži konjakom, zatim čistom poljskom votkom, on ostavi buket na stolu.
Ipak, sutradan, prekosutra i nekoliko dana zaredom, lice mu poče sijati od neke čistote i neke veličanstvene blještavosti, koja je mnogima padala u oči. On nije pridavao značaj ovom čudu, ali ako mu neko prođe kroz glavu, govorio bi u sebi: "Možete biti ruže, bijele ruže". Zatim mu se lice izmijeni, onu čistotu zamijeni neka jaka vatra i obuze zlusutno rumenilo. On opet tome ne pridade značaj, ali kada su dugi uočili promjenu, reče u sebi: "Zašto da ne, mogu biti ruže, crvene ruže". Nakon povratka izraza lica u uobičajen izraz, i kad niko ne pominjaše čudni izraz na njegovom licu, primijeti da su ruže uvehnule i da su one privremene promjene bile samo stvar slutnje. "Sigurno, pogriješio sam što nisam odnio buket Anabori", zaključi tada.
Na putu, pomiri se sa sobom: sada je znao ne samo kuda ide već i zašto ide. Zalupa na vrata njihove kuće i samo što mu ih otvoriše reče da dolazi da traži izvinjenje.
- Kakva slučajnost – prekide ga Naum Vasili. – Večeras smo ti telefonirali kući, ali kad god pada kiša, tvoj broj ne radi.
- Žice se kvase – nasmija se on. – Ali zašto ste telefonirali?
- Da bismo znali šta radiš i zašto si nas zaboravio. Ti kao da pomenu neko izvinjenje... Šta vrijedi sada tvoje izvinjenje?
Kada su sjeli, reče da nije lupao na vrata u tom nezgodnom vremenuda da bi zatražio izvinjenje za nedolazak, jer jednom u neko vrijeme, prije sedam-osam mjeseci, bilo kako bilo ne više od godine dana, onda kad Anabora bijaše nekako tužna, uplašena od života i pakosti koje nosi sa sobom, tada, dakle, kada su teškoće nestale, on poželje da dođe kod njih sa buketom ruža i ...
- Da ruže sam dobila, – reče Anabora.
- Kako si ih dobila? – upita on s nevjericom.
- Izlajao si se pred konobarom u klubu – reče Num Vasili – on je naš susjed i buket je donio iste večeri. Da nije neko, neko..., upita nas. Vidio te je negdje na televiziji, i imena ti se sjeća.
- Misliš da sam ja poručila da ih donese?
- To ne znam, možda si naručila.
- Priznajem – reče on – bio sam te noći nekako izgubljen. Znači li da sam danas uzalud došao, bez razloga?
- Ne – nasmija se Naum – došao si jer smo te mi pozvali, žice ne rade, ali si ipak zvono čuo. – Ko me se sjetio da telefonira? – iskliznu mu riječ iz usta.
- Ja – reče Anabora.
- Kao prvo bila sam to ja – umješa se Anaborina mati, gledajući više u zeta nego u kćerku. Zatim uputi pogled ka gostu. Obuze me san popodne na divanu, i kao da te sanjah. Šta bi sa tim čovjekom, požalih se, kako da nam izgubi iz oči, i ne kroči nam u kuću toliko dugo. Zovi ga, kćeri, zamolih Anaboru, pozovi ga da nas obraduje u najmanju ruku. Ah, ah kako sam vas uželjela Tvoje gospodstvo! (Zotërin tënde!).
Znao je da se Anaborinim roditeljima, posebno majci, mnogo dopadao. Kada je bio u gostima kod njih, otac bi popio po koju čašicu, pričajući s G-om (Z-në) o japanskim tajnama, dok ga je njegova stara žena držala na oku i govorila: "Duša ti hoće čašu? Pij koliko god hoćeš. Ali zašto ti tijelo ne podnosi masnoću? Jedi, molim te, ostavi piću prostora u stomaku", jer on nikako nije jeo, a ona je jednom prilikom izjavila o gostima svoga zeta: "Uh, oni kao da su došli samo da se najedu!"
- Mi smo završili s večerom – reče Naum Vasili – ti sigurno nisi još jeo.
- Nisam – priznade on.
Anabora, koja biše u kućnoj garderobi, ustade i on je upita da li je možda namjeravala leći, da joj možda ne kvari mir. Ona odgovori da se dvoumi da li da svuče kućnu haljinu i odjene se drugačije, ili ...?
- Kako drugačije?
- Kao za praznik, reče Anabora.
- Ne, ne – prekide je on.
Prvi put ju je vidio u kućnoj haljini i sama ta intimnost mu se učini kao nekakav praznik.
- Imamo bijelog vina? – htjede da se osigura Anaborin otac, koji je ujedno u sebi spremao pitanja o Japancima.
- Imamo – odgovori mu zet, kao da je domaćin kuće, znao je da su ostale neke ribe u rerni šporeta.
Napolju je ponovo počela padati kiša, propraćena grmljavinom, ali tako snažnom da su se prozori tresli i zavjese se pomjerale od udara. Gost je sa svakim ponešto razgovarao, posvećujući pažnju i japanskim tajnama. "Tako je, Vaše gospodstvo (Zotëra e juaj!), tako", čuo bi se povremeno meki glas, pun ljubaznosti, "Ali pojedite nešto, molim vas! "Ustade i ne dade da ga prate dalje od verande. Naum Vasili je prebacio preko ramena sako kako bi ga ispratio kroz dvorište i obrati mu se:
- I to do ovde, samo do kućnih vrata.
- Ali se možda ne osjećaš dobro – prigovori neočekivano Naum Vasili, Nešto si problijedio u licu?
G. (Z.) pruži ruku Anabori, nehajući za ove riječi. Već na samoj ulici zaokupljen poklopcem sata zaboravi na sve. Na kraju krajeva, nakon ove jake kiše, napolju je sve požutjelo. Kao da su plodovi gromova, bijahu se pojavile neke repate zvijezde koje su sijale po čitavom nebeskom svodu. Kišom isprana slaba električna svijetla davala su lijep ugođaj kao da su krljušti. "Dođavola", promumla,"pa to ne mogu biti ribe! "Zatim pomisli da ipak mogu biti ribe. Popio je gotovo tri flaše, u međuvremenu je iz zdjele pojeo samo dvije ribe, barbuna. Pojeo ih je onako kako su ispečene, ne skidajući im ni glave ni rep. Titranje ovih krljušti po kišnim baricama su od para barbuna koji su mu, kao u akvarijumu, plivali po stomaku ispunjenim vinom. Na kraju ulice dođe mu da okrene glavu zadnji put, kao da je osjećao ponovno onu prijatnu kandžu i probod, koja nalikovaše fizičkom bolu. Sada njegovo G. (Z.) (sumnjali ste na ovog G. /Z./) nije znao kada će ponovo otići tamo, da li će ikad ponovo otići tamo, nije znao zašto im se sklanja. Zašto je toliko tim bio opterećen, da bi manje tugovao, i ono glavno, šta je skrivao od sebe. Glavu ne okrenu, pomisli da su starci već bili legli. Naum Vasili je također legao u svoj krevet, dok je Anabora u onim kućnim haljinama prepunim čipki i vrpci, vrpce razigrane kao bradavice dođe ti da ih grickaš zubima, podizala je trpezu i ispirala staklariju... Da li još sipi kiša iz tamnih krajičaka neba? U jamice lica skliznu nekoliko hladnih graški kiše, kosa mu se okvasi, vjetar je fijukao tiho vrteći, uvijajući i rasprštajući kapi kiše. U toj uspavljujućoj tišini prirode, nastavi radoznalo put, gledajući čas svetlucanje, čas gašenje krljušti u baricama. Prošao je pored blokova zgrada gdje se nalazio njegov stan, u kojima, zbog izvođenja elektroinstalaterskih radovi na novoj podstanici, struje nije bilo četrdeset osam sati.
Samo što otvori vrata, kao da je bio predodređen za novo uzbuđenje, slično onom kod Nauma Vasilija, supruga ga dočeka:
- Šta te je snašlo tako, preblijedio si u licu!
- Pa ti – ne izdržavši – i u mraku vidiš izraz moga lica?
- Žutljavina se reflektuje – reče ona.
On ne pridade nikakav značaj ovim riječima, i u sebi reče: "Da, kao da su ruže? Žute ruže ne vennu lako."
U radnoj sobi pripali svijeću, koju postavi na monitor kompjutera. Zatim otvori blok sa pribilješkama, i pored toga što je osjećao težinu u glavi koja ga je čitavim putem pratila, dopisa nekoliko redaka: "Bog te ubio, moj G. (Z.), zašto škodiš sebi i pričaš svašta?! Ko zna u kom popodnevu godine i ko zna koje godine, kad se osjetiš oparenim i krvavo probodenim kao kad oprezno povlačiš udicu iz usta, primorat ćeš se da promijeniš svoj put i da vrtoglavo kreneš ka njoj, u najmanju ruku prosto pod vladavinom onih sunčanih groznica, sunca koji traži jednu ružu da bi se ugasilo, samo da bi se moglo reći da u ovoj čitavoj priči – koju prihvatam skromno, da nikako ne bude riječi o tvojoj smrti, iako priča krije istinu, da ruža stvarno postoji i da je za tebe ova ruža, upravo Anaborina duša."
Sutradan, čitajući svoju pribilješku, skupi usne. Ovim fatalnim javnim obećanjem, priznanje donese nesreću. uze ponovo penkalo, i brzo, dok se saže da precrta one napisane retke, zaključi jednim dodatkom: "Sada biraj, G = Gospodstvo (Z= Zotrot) ili Z = Zija?"
Kako mi se čini, izbor je učinjen. Dok nekakvom gospodinu, nekakvom... nekakvom Zija Čelji, ne ostaje ništa sem da potpiše, proklinjući čas kad te je upoznao, Anabora.

preveo sa albanskog: Enes Tuna