Zinaida Hipius, Adelaida Gercik, Jelena Guro , Sofija Parnek, Ana Ahmatova , Vera Inber , Marina Cvjetajeva, Marijah Petrovih, Lidija Aleksejeva , Olga Berholc, Veronika Tušnova, Margarita Aliger, Julija Drunjina, Novela Matvejeva, Natalija Gorbanjevksa, Bela Ahmadulina , Irina Vasiljkova , Olga Sedakova

Ruske Pjesnikinje

Sarajevske Sveske br. 43-44

izbor i prevod Marko Vešović

ZINAIDA HIPIUS
(1869-1945)

PJESMA

Nad zemljom prozor visoko je meni,
Visoko je meni.
Vidim tek nebo s večernjom rumeni,
S večernjom rumeni

I nebo se čini praznim i blijedim,
Praznim i blijedim...
Ono mi se kezi nad srcem bijednim,
Nad srcem bijednim.

Avaj, u pečali bezumnoj ja mrijem,
Ja mrijem,
I stremim onome što mi znano nije,
Znano nije.

I ova želja ja ne znam otkuda
Dođe mi – otkuda,
Ali srce hoće i moli za čuda,
Čuda!

O, neka bude ono što ne biva,
Nikada ne biva:
Blijedo nebo čuda obećava živa,
Obećava živa.

Plač zbog obećanja lažnog, al ne lijem
Suze, ja ne lijem...
Meni treba to čeg na svijetu nije,
Na svijetu nije.

<1893>

ADELAIDA GERCIK (1874—1925)

***

Svršiše se sva moja skitanja
I ne treba ići više,
Bijela sa sebe skidam tkanja –
U putu se iznosiše.
I nada mnom tišina beskrajna
Utješnim se likom svila,
Procvaloga osmijeha tajna
Tren budući ozarila...
Tražih Vječno putem, svako polje
Mene dahom pjanilo je.
Tako mnogo sve usputno voljeh,
Talisman iz ruke moje
Doveo me stazama kroz šume
Do te zemlje: molitvama
Za me duše tad nečije su me,
Nježne, čiste, srele namah.
I traženje sada izlišno je,
Samo čekam, čeznem za tim:
Negdje tkaju odijelo moje
Da mi ga obuku zatim.
Ozarenje sveto i bezglasno
Zblaži strah i jad u meni,
I ja ležim i nagom i jasnom
Na rukama Mu pruženim.

JELENA GURO (1877 – 1913)

GRAD

Miriše na krv i sramotu klanice,
Bezrepi pas pripija ismijan zadak uz stub.
Pravilne su i mirne tamnice.
Šeširi dama s cvijećem, u čipkanom oblačiću dima.
Pogledi s krastama, pogledi beznadni
Preklinju kamenje, preklinju dželate…
Gužva, tramvaji, auta ne daju
Da u zaplakane oči zagledate.
Prolaze, prolaze sivoslučajno,
Kartonski im pogled nikad preinačen.
Govori se grozno, govori se tajno:
”Nečiji se čas i sramota primače”.

Ljepota, ljepota u vječnom treptanju,
Stvara se ljubavlju i stvara iz snova.
I prenosi u svakom disanju
Sliku obeščašćenih visova.

… Tako dočekajte svakog pjesnika ismijavanjem!
Udarajte ga bičem!
Nek prihvati pjesmu svoju ko na oltaru žrtvovanje.
U carstvu vaše vlasti nek ide s okrvavljenim licem!

Da u času kad pred ulicom što laje
Sa obraza mu poteče krv, shvati
Da je u svijet mesara i automata
Došao ljubav propovijedati!

Da je ljubav svoju, ljubav vječnu,
Prodavao, ko bludnica, uz rug i ispljuvke njine –
A oni se kikotali, kikotanjem opijene,
U pravo na ubijstvo odjevene dobričine!

Da kad se, sve svršiv, već iznemogao, sruči
Svima na smijeh, na kamenje polupijan –
U očima, pod modnim šeširom zasmijanim ne trepćući,
Odrazi se uvijek ista kartonska praznina!

<1910>

SOFIJA PARNOK (1885-1933)

***

U toj hrpi žutog lišća, vidim,
Puna zlata, riznica postoji.
Ne, bogatstvu moj vid ne zavidi –
Bogatiji – ko se zla ne boji.

Zadnju igru dok igram, ne znaju
Oči šta je java, a šta snijem.
U šesnaestaršinskome raju
Na velikoj širini ja žijem.

Nigdje tako beznadežan, a ni
Divan sunčev zalazak ne znate.
Srećnija sam, brate inostrani,
Srećnija od tebe, bludni brate.

Ne vjerujem da se tamo nuđa
Zrak slobodan, da žiće rajsko je.
Iza mora radost je, a tuđa,
A u nas su i boli, a svoje,

<27. oktobar 1927>

ANA AHMATOVA (1889–1966)

IZ POEME BEZ JUNAKA

Bješe Božić što uličnim grije
Vatrama se, padale kočije
S mostova, grad u korotnoj boji
Po neznanom određenju ode
Il niz Nevu il uz njene vode –
Samo dalje od grobova svojih.
S Galerne se crni luk, limeni
Kokot pjeva u Ljetnjem, sleđeni
Mjesec, ali bistavi, srebreni,
Na srebrnim vijekom sad stoji.
Zbog tog što se svima putevima,
Zbog tog što se pragovima svima
Sjenka sporo bližila, afiše
Trgao je vjetar sa zidova,
Plesao je čučeći dim s krova,
A jorgovan na groblje miriše.
I grad, što ga Avdotja carica
Ukle, mahnit, Fjodorovom sličan,
U svoju je maglu odlazio,
I iznova iz tog mraka zija
Peterburžac stari i bekrija,
Doboš ko pred maknuće je bïo...
I uvijek u zapari studnoj
Toj, predratnoj i groznoj i bludnoj,
Neki tutanj budući se čuo.
No tad bješe čujan a prigušen,
I, gotovo ne tičući duše,
U nevske je smetove tonuo.
Ko u strašnom zrcalu noćnome,
Prepoznati u bjesnilu svome
Samog sebe čovjek htio nije –
A dotle se niz kej legendaran,
Primicao, ne iz kalendara,
Već istinski dvadeseti vijek.

<1941>

VERA INBER (1890-1972)

***

Duši, mornoj od strasti,
Sunčevih bura i slasti,
Laka je sreća od svega
Draža. Tiša od snega.

Sreća što jedva ako
Sija zvezdanom zrakom,
Laka sreća od koje
Teže i ne postoje.

<1920>

MARINA CVETAJEVA (1892 –1941)

MOSKVI

1.

Onaj riđokos Samozvanac kada
Zgrabi te, osta nepognute šije.
Gdje ti je gordost, knjeginjice? Mlada
Rumen, ljepojko? Mudrice, gdje riječ?

Car Petar, zakon sinova prezrijev,
Na tvoju glavu slakomi se, a ti,
Kao boljarka Morozova prije
Sa sanki – caru ruskome odvrati.

Još ognjen napoj pamte usta ledna
Bonapartina. Prvi put nije ti
Da staja posta crkva ti, ne jedna.
Bokovi Kremlja sve će ponijeti.

<9. decembar 1917>

MARIJA PETROVIH (1908 – 1979)

APRIL 1942. GODINE

Ovo svirepa bješe zima,
Pol godine je mraz ljut bio.
Do grudi je u smetovima
Naš gradić s uma silazio.
Činilo se, biće pometen –
Ovdje slobodno kroz grad lete
Vjetri sa strana četiriju
I grudima o grudi biju.
Oni promrzli grad bi mali
Davno sa nogu otpuhali,
No mećava se sva razbije
U prašinu o teški snijeg.

U kalendaru – april. K tome,
Zemlja u srebru prozračnome
Koje u zoru je hrskalo.
I vrelije je sunce sjalo,
I za potokom potok lije.
I trne plavi zrak, u riječ
Jedan, čuj, čvorak već upada
Drugome, i da nije nije
Pramaljeće bi bilo sada.

LIDIJA ALEKSEJEVA ( 1909-1989)

POSLIJE NAPADA

Udar odreza zid i scenom
Otvorenom sva kuća zjaje
Na ulicu gdje, pod sirenom
Što ravno urla, tišina je.

Presta. No otrag stube, eno,
Ko hrpa cigle leže. A ti –
Tebi je strogo zabranjeno
U prošlo, gore, da se vratiš.

Pogledaj, ona otvorena
Soba, gore sa trećeg boja,
Ko u Pompeji sva rumena,
Više ne smije više biti moja.

Sjaj kroz slomljena okna. Stoji
Još na polici Šekspir jedan.
Na zidu visi portret koji
Iz svijeta te bilog gleda.

Ko nekad, neću ukročim
Ovdje, sag zgužvan da popravim
I na kalendar bacim oči,
S datumom što se zaustavi.

Dolje, pod ciglom, sred tog smeća:
Staklo, cimenat, prah se vije,
Kvadratna cipelica dječja –
Zaboravili anđeli je.

OLGA BERHOLC (1910-1975)

***

Ne štedjeh nikada srce: kad se poje,
druguje, kad jad je, ili strast najveća.
Oprosti mi, mili. Što bješe – bilo je.
Meni je sad teško.
No sve je to sreća.

I to što strastveno, i vrelo tugujem,
i što plašeći se nenadnih nesreća,
na avet, na malu sjenku negodujem.
Meni je sad strašno…
No sve je to sreća.

Nek je plač, gušenje. Nek prekori zdušno
Biju kao granjem nevrijeme. Veća
Bol je svepraštanje, gora ravnodušnost.
A ljubav ne prašta. I sve je to sreća.

Ja sad znadem i da ubiti umije,
Ni s kim ne dijeli vlast, nit saučešća
Očekuje dok je lijepa, dok žije,
Sve dok to utjeha nije nego – sreća.

<1952>

VERONIKA TUŠNOVA (1915-1965)

PTICA

Boj prođe. Ko gust zastor, namah
Za dušmanima magle plove,
Ko čista platna, obalama
Rasprostrlo je svud snjegove.

I čuješ: ptica pticu kliče,
U studi jutra nemir prene,
I bezdoman je taj glas ptice
Usred pustinje pougljene.

O plavetnilo rječnog leda
On, žalostan i tanak, bije,
Kao materin zov put čeda
Izgubljenoga zanavijek.

Kruži kroz prostor okovani
S nezamislivo tužnim jekom
Kao da ljudska patnja vani
Osta da plače nad rijekom.

<1946>

MARGARITA ALIGER(1915-1992)

***

U prozoru vidim čoveka,
Koji korača ne žureći
Niz nagib dvadesetog veka
Po suhome lišću gazeći.

Kamo on nosi u svojoj duši
Svetlo u kojem nije beda?
Put njegov neću da narušim.
I šuteći za njime gledam.

I prepasti ga neću krikom,
I zauvek nek prođe samo,
Velik, i u miru velikom,
Ali bih htela znati – kamo?

<1969>

JULIJA DRUNJINA (1924-1991)

***

Laka. Ciganski gorda
Glava joj zabačena.
S teksasom uska bedra,
Grud jedva naznačena.

Curetak, kevica, dočim
Kako je pogled zelen! –
Malo kose joj oči
Da je već žena vele.

Tu preti dubinom more,
Budućih bura odsev...
S tamnom kožom se spore
Pšenični prelivi kose.

Za leđima joj dva krila –
Nad tlem će prhnuti, laka...
Četrdeset prve zar bila
To od nas nije svaka?

<1945>

NOVELA MATVEJEVA (1934)

***

Volim kuće gdje stvari nisu imućstvo,
Gdje su stvari lakše no čamci na užetima.
I ne volim stvari bez preimućstva
Čarobnoga opštenja sa njima.

Ne, ognjište, tvoja moć se u tebi ne sadrži,
Ko usta riječima možeš se nabiti
Drvima – ni tad se neću da opržim,
Međ kamenjem i drvima neće vatre biti.

Kažu mi: baci sanje, riši zbiljnost,
Piši kao što jest – čizmu, potkovicu, krušku.
Ali u zbiljnosti postoji vidljivost
A ja tražim ispod vidljivosti dušu.

I ponavljaću svuda i uvijek:
So nije u soli. Ni klin u klinu nije.

NATALIJA GORBANJEVSKA (1936)

***

Ovdje, ko s platnā, peče podnev žuti,
I sam je vazduh, ko tuga, bez puti,
Puna tišina gdje lebdite, vojsko
Krilata, vrane parka Voroncovskog*.

No trošno lišće iz pretprošlih dana
Za lakte, dlane, žute od duvana,
Kvači se, i u kudre zamršene
Pusta šikara ruke mi udjene.

Otišla tako daleko od doma,
Ko aviončić od aerodroma,
U gustoj magli u mrak otplivavam…
Živa sam, mrtva, lišće ili trava?

<1966>

* Na Krimu

BELA AHMADULINA (1937-2010)

SNI O GRUZIJI

Sni o Gruziji – eto radost!
I toliko je čista prije
Jutra grožđana ova sladost
Što ispunila usta mi je.

Ničega više ja ne želim,
Niti i za čim više žalim
I u zlatnoj Sveti-Choveli
Jadnu svijeću evo palim.

U Mcheti hvalu i čast slovom
Kamenčićima svim odajem.
Gospode, nek je vječno ovo,
Baš tako kao što sada je.

Nek uvijek mi budu novost
I nek mi budu ko vradžbine
Domovine mile surovost
I nježnost tuđe domovine.

<1960>

IRINA VASILJKOVA (1949)

***
Na zvjezdanim se, na oštrim vjetrovima ne možeš
zgrijati, samo drhtiš i lice od studi štitiš.
Oprosti strah očajni meni, Gospode Bože,
ko što drugom trenutnu drskost ćeš oprostiti.

Gdje je pjesma? Ni zvuka, ni znaka odgovora.
U malu pregršrt smještene i duša i sloboda.
Odšutjela bih, ali čemu će taj prodoran
sjaj iza nebeskoga, niskog, tijesnog svoda?

A tamo, okončavši spiralu ponad glave
moje, sve niže k zemlji svija usahlu granu
zvjezdan svod nalik na crnu maramu poderanu
koja u žurbi bačena na slavujski je kavez.

OLGA SEDAKOVA (1949)

ZEMLJA

Sergeju Averincevu

Kad na istoku dubinu noćni plam počne da zahvaća,
zemlja počinje da svijetli se i vraća

pretek darivanog, nježnog svjetla, nepotrebnog odskora.
To što svem odgovara, tom nema odgovora.

I ko da odgovori ti iz suznih dolja –
prosto su veličje duše? Veličje polja

koje niti pred napadom, niti pred plugom
ne pomišlja da sebe brani: jedno, pa drugo,

svi oni, neki beru, gaze, a neki zarivaju
lemeš u grudi, ko snoviđenje za snoviđenjem nestaju

negdje u dalj, u okean, gdje svi, ko ptice, sliče. I može
zemlja i bez gledanja da vidi, kaže: – Prosti mu, Bože ! –
za svakim.
Tako, pamtim, u Pećini sluškinja svijeće
svakome ko do monaha silazi, u šaku meće

kao djetetu malom koje dolazi do strašnog mjesta,
gdje slava Božja je, i teško tome kom žiće nije nevjesta,

gdje čuješ kako nebo diše i zašto ono diše,
– Bog te spasio – veli za tim ko je ne čuje više...

Možda umrijeti – to je pasti napokon na koljena?
I ja što biću zemlja, u zemlju gledam zapanjena.

Čistota čišća od prve čistote! iz kraja ogorčenja
ja pitam o uzroku zaštite i oproštenja,

i pitam: zar je moguće da, luda, uvrede želiš
tisućljećima da gutaš, nagrade da dijeliš?

Zašto su oni tebi mili, ili čim su ti ugodili?
Zato što ja jesam – odvraća –
Zato što svi smo bili.