Mitko Madžunkov

Róda jedinac i njegovo jato

Sarajevske Sveske br. 23/24

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović

I

Činjenica da u svojim najboljim djelima Marko K. Cepenkov prevazilazi kolektivni način mišljenja i iskazivanja i da, polazeći od arhetipskog i opšteg, dolazi do samog sebe, do sopstvenog jezika i stila, do svog sižea i kompozicije, a i do svog pogleda na svijet – može da se ilustruje njegovim remek-djelom: pričom Siljan Roda, koja se, svakako, može ubrojiti i među najbolje “narodne” priče u sveukupnoj svjetskoj književnosti. Istovremeno, ona je i poetički testament Cepenkova.
Poznato je da je ovaj prilepski terzija Šapkarevu dao nekoliko priča koje je Šapkarev odštampao u svom Zborniku, ali kad je zatražio priču o Siljanu, “pošto mu se mnogo dopala” Cepenkov nije htio da mu je dâ, već je dobio jaku želju da još više piše, da nikome ne povjerava svoje djelo i da ga sam odštampa. U Autobografiji, na mjestima na kojima govori o Siljanu, probija se iznenada, sasvim neočekivano za Cepenkova, jedan skoro sujetan, dječje lukav i egoističan ton: “A znaš li, gospodine Šapkarev… da sam se i ja prihvatio tvog zanata?”1 Pa i to je samo dekor, spoljašnja kurtoazija: pored sveg poštovanja koje osjeća prema Šapkarevu, samouki Cepenkov zna da ni on, ni bilo ko drugi, ne može da dosanja do kraja njegove snove, iako se divi i Zborniku braće Miladinov, iako ga drži pod jastukom kao “drugo jevanđelje”, iako su ga baš priče Šapkareva usmjerile “da piše još“,1 ipak, ono što on zamišlja kao svoj zbornik je nešto sasvim drugačije od svega što je vidio i od svega što je do tad u njegovoj okolini stvoreno. Njegova ambicija je veličanstvena – on želi da napiše sintetičko djelo u kojem će zapisati sav narodni život, od početka do kraja. “Evo kako sam mislio da odštampam jedan zbornik: prvo da u njemu ima o rođenju i adetima; poslije da ima o životu u mladosti naroda, sve po redu – do ženidbe jednog momka i udaje jedne djevojke; da ima starost, smrt i običaje poslije smrti.“1 Čovjek koji kroji u glavi takve planove ne može da odustane od svog krunskog djela, zato što zna vrijednost te priče, a zna i još nešto: da niko ne može da je ispriča kao on, jer nije to priča koja samo treba da se zapiše, već i priča koju treba iznova stvoriti.
Marko Cepenkov čuo je priču o Siljanu Rodi od svog oca, ali u kojem tačno obliku – to danas nije moguće ustanoviti. Bez sumnje postojala je osnovna fabula: stara legenda o neposlušnom sinu koji se pobunio protiv svog oca, koji je, opet, bio oličenje kolektivnog morala i tradicionalnih vrijednosti; legenda o sinovljevoj odiseji i o njegovom ponovnom vraćanju u skute naroda, od kojeg je prethodno pobjegao, nadrastajući sad priču kolektiva i spoznajući je kao svoju sopstvenu stvarnost. Naravno, Cepenkov je mnogo toga dodao osnovnom skeletu: njegove su, nesumnjivo, realistične slike iz seoskog i gradskog života, karakteristični aktuelni socijalni momenat napuštanja sela i odlaska u grad, običaji i mučni život u polju, rad oko stoke, istančana psihologija likova, odnos između svekrve i snahe, djeda i unuka, Bosiljkina svadba – po svemu sudeći, Cepenkov je sam proširio fabulu, čineći je složenom i bogatom, punom peripetija i prepoznavanja, kao u klasičnoj grčkoj drami – no, bez sumnje, unio je u nju i elemente drugih priča.
Siljan Roda obično se grubo ubraja u priče o životinjama, u saglasnosti s uobičajenim klasifikacijama narodnog stvaralaštva. To je, međutim, sve drugo samo ne “priča o životinjama”. Ovo djelo je negdje na granici između realistične i fantastične priče u modernom smislu riječi, s jasnim alegorijskim sazvučjima o sudbini naroda i jedinke, o odnosu između “jata” i usamljenih ptica; to nije magična priča, bajka u kojoj je sve moguće (ili su barem takvi elementi svedeni na minimum), već je riječ o preciznoj paraboli o čovjekovoj sudbini u kojoj su svi detalji u funkciji osnovne ideje.
Postoji među pričama Cepenkova jedna koju on sam naziva alegorijom i koja možda sadrži ključ za shvatanje Siljana Rode. Ta alegorija - koju je isto tako čuo od svog oca - zove se Blagodetni gospodar s Istoka i oslobođeni rob i slikovito prikazuje čovjekov život uz pomoć nekoliko glavnih simbola. U toj priči govori se o tome kako je Blagodetni gospodar (Gospod Bog), ne želeći da drži kod sebe svog slugu (Čovjeka) “kao nekog roba” “poklonio ovome jednu jaku lađu” (Ženu), “te ga smjestio u lađu i pustio da plovi po moru” (“začetak čovjeka u ženi”).² “Prije toga mu je platio njegovo” (“dar koji postoji u čovjeku”).² Lađa je plivala “skoro devet dana” (nošenje ploda), tjerana silnim vjetrovima i “nekim velikim talasima” (iskušenja), dok se na kraju nije slomila kod neke ade: more je izbacilo malog slugu “među dvije obale na suvo”² (rađanje). Rob “se pretvarao da je bez svijesti, te da ne može da se ispravi na noge” (djetinjstvo), ali “na sreću njegovu, u blizini je našao dva izvora”² (dojke-hraniteljke). Nigdje “nije mogao da vidi traga čovjeku” (vjerovatno zato što se svako rađa sam), a zemlja je bila čas polje “zeleno kao kadifa” (ljepota življenja), čas “dolina puna najgoreg trnja”² (crnilo života). Hodajući, stigao je do “jednog ogromnog grada” (“životni vijek”), gdje su ga sačekali ljudi “i proglasili ga carem” (“svaki čovjek je za sebe car”).² Pored cara danju-noću sjedao je jedan starac (čovjekova savjest, misao). Dok je jednom sam sjedao u odaji, car je pozvao starca i pitao ga o običajima koji vladaju u njegovoj zemlji (u svijetu uopšte). Ovaj mu je rekao da je dobro uradio što se sjetio da ga to upita (dokaz da je postao mudar), pa mu je rekao istinu: da će njegovo carovanje trajati samo godinu dana (“čovjekov životni vijek je kao jedna godina ili kao jedan dan”), a zatim će ga staviti u “jedan lijep čamac” (mrtvački kovčeg) i “prevešće ga preko mutnog i maglovitog mora” (sahrana), te odnijeti “u jednu drugu zemlju pustu”² (onaj svijet). Prije toga će mu uzeti “krunu carsku i štap”, svući će mu “carsku odjeću” (pad čovjekove slave); ali ako na vrijeme sredi svoje prebivalište na ovome svijetu, dok je još uvijek moćan car (dok je živ), njegovo blaženstvo će biti vječno (“što god daš iz svoje ruke, pomoći će ti pred Bogom”).²
Na posebnom listu Cepenkov je ostavio bilješku u vezi s ovom pričom: “Važna alegorijska priča ili fantastična, o čovjekovom postojanju i poslije smrti. 1869.” Priča je, svakako, zapisana prije Siljana i sa sigurnošću može da se kaže da je dio njene simbolike utkan u složeno i slojevito tkivo poznatije priče, čija je osnova isto tako alegorijska (parabola o vraćanju bludnog sina), ali čiji smisao nije jasno razumljiv i jednoznačan, već zamagljen i složen.
Od simbola koji se sreću u obje priče, naročito su važni oni koji sugerišu rađanje (kroz preživljene muke, kroz iskustvo) i preobražaj. U Siljanu Rodi, razumljivo, riječ je o duhovnom rađanju i o moralnom preobražaju (“Ah, ti Bože dragi i ti zlatna Bogorodice! Molim vam se, dušu da mi ne uzmete, dok opet ne postanem čovjek…”).
Simbolika Blagodetnog gospodara s Istoka… i Siljana Rode naročito se podudara u momentu kad mladić kreće na hadžiluk, što, u stvari, treba da označi početak njegovog novog života, njegovo rađanje u drugom obliku. Lađa, put prema Božjem grobu, talasi, kršenje koraba kod “jedne ade”, izlazak “na suvo” uz pomoć “jedne daske”, osama, izvor, “zrela voćka”3 koju je našao, noć ispunjena kajanjem i teškim mislima – sve to nagovještava Siljanovo duhovno rađanje, koje će dalje samo biti potvrđeno i produbljeno mogućom metamorfozom iz čovjeka u pticu i obrnuto. Banalno bi, međutim, bilo tvrditi da Cepenkov poruku jedne priče tek tako kalemi na svoje najljepše (najličnije) djelo; moglo bi čak reći da u ovom slučaju koristi poznate simbole kao svojevrsne znake raspoznavanja, lišavajući ih jednoličnosti karakteristične za alegoriju i dajući im novi smisao. Blagodetni gospodar s Istoka… govori o sudbini čovjeka od rađanja do smrti, Siljan Roda govori o sudbini jedinke kad se odvoji od matice i o njenom duhovnom preobražaju. Zato isti simboli-znaci u ove dvije priče samo imenuju iste stvari, dok im je smisao sasvim različit. Čovjek iz Blagodetnog gospodara s Istoka… rađa se uz pomoć “lađe” – za ovaj svijet, sa svim lošim i dobrim karakteristikama; ista “lađa” dovodi Siljana do “ade”, ali to ipak nije “ovaj svijet”, zato što Siljan taj svijet, skupa sa svom njegovom ljepotom i ružnoćom, ostavlja za sobom; on se zaista rađa kod ade, pored “jednog izvora”, “do izvora… zrela voćka”, u svijetu koji liči na njegov (“… i kad je pogledao tamo, vidio je jedno poljanče okruženo malim planinama i brdima, prilično kao Prilepsko”)3, ali je ipak sasvim drugačiji: “… sunce grije sa strane na koju zalazi! Čudna je ovo zemlja… zar je ovo donja zemlja?”3 Putujući, dakle, istom lađom kao čovjek iz priče Blagodetni gospodar s Istoka… Siljan ne stiže do svijeta nego do krajeva van svijeta, u stvari, do “jedne druge zemlje puste”, uz pomoć drugačijeg “lijepog čamca”3, do predjela iz kojih nema vraćanja, do smrti. Razumljivo, u Siljanovom slučaju riječ je o jednom simboličnom putovanju: onog trenutka kad počinje da bježi iz svog svijeta, on umire za njega; ali to ne znači da je definitivno izgubljen i da ne može da mu se vrati. Ipak, u međuvremenu mora potpuno da se promijeni, da se preobrazi u tolikoj mjeri da ga više niko ne može prepoznati, i da od čovjeka postane ptica. Najviši artizam te čudesne priče-događaja jeste u tome što u njoj sve čulne predstave imaju svoj duhovni ekvivalent, što poetske slike imaju svoju duboku i višesmislenu simboliku. Tako stoji stvar i s naročito važnom metamorfozom Siljana iz čovjeka u pticu i obrnuto: u nekoj običnoj narodnoj priči to bi bio dio folklora, bajka, nešto što zauvijek ostaje u sferi narodnih “predanja” u koje niko ne vjeruje, dok kod Cepenkova smisao nadrasta događaj: fabula je tu samo sredstvo koje služi da bi se dodirnula poetska stvarnost. Zato Siljanov boravak u “donjoj zemlji” jeste, prije svega, boravak u dubinama sopstvene duše i susret, ne sa rodama iz očeve kuće, već sa samim sobom.
Naime, simboličnu šifru priče (možda bi pravilnije bilo reći pripovjetke) daje sam Cepenkov kroz Siljanove razgovore sa svojim domaćinima u “donjoj zemlji” – u sceni koja, kao po nekoj čudnoj “suprotnoj analogiji”, podsjeća na Homera, na Odisejevo vraćanje na Itaku, na scene kod Eumeja… Ali dok lukavog Itačanina niko ne prepoznaje na njegovoj zemlji, našeg Konjarca na tuđoj zemlji svi poznaju kao da su s njim vijek “proveli”, što se na kraju pokazalo i tačnim. Kad u jednom trenutku začuđeni Siljan pita dugonose tuđince: “Pa kad se već pretvarate u rode… što ste sada ljudi?”, domaćini mu mudro odgovaraju: “Jer smo ljudi… zato što smo ljudi… a to što se pretvaramo u rode… Ovdje mi, Siljane, nemamo načina da rađamo djecu…”3 Vjerovatno svjestan važnosti poruke, Cepenkov ne dozvoljava dvosmisleno tumačenje: Siljanova sudbina poklapa se sa sudbinom Hadži Kljak-Kljaka i njegovih sunarodnika - zbog očinske kletve i jedni i drugi su osuđeni da muku muče, ali ne zato što krivci treba da budu kažnjeni kao krivci, nego zato što im je to jedini način da ostvare porod. U stvari, zajednička sudbina Siljana, Hadži Kljak-Kljaka i drugih “roda” prisutna je ovdje samo da bi se savladala priča i da bi se došlo do njene stvarnosti, te da bi se između “priče i događaja” mogao staviti znak jednakosti. I Siljan, i “rode” kažnjeni su zato što “kradu vatru od bogova”, zato što ne vjeruju u tradicionalno ustrojstvo svijeta i u priče koje su eho tog ustrojstva, već mu se podsmijevaju i žele da budu drugačiji od kolektiva.
Do ovog momenta Siljanova sudbina je identična sa sudbinom “roda”: mladić iz sela Konjari ne sluša oca i majku, “nije mu ćejf da radi seoski posao: da ore njive, da kopa lozu, da žanje, da vrše i da čuva ovce”, želi “da bude pazardžija”, da sjedi “u gradu po hladnim mehanama”, nit’ vjeruje u kletve, nit’ u priče, nit’ u “druge stvari”.3 Preci rodā, pak, “bili su veoma nevaljali: nisu slušali svoje očeve i majke, a očevi i majke nisu im ništa naređivali: trista su nevaljalstava činili”.3 Kad su ubili starca koji je ”bio poput sveca” u njihovoj zemlji (personifikacija narodnog života), on ih je prokleo da ne vide svoju djecu “dok bijelo i crno more” ne prelete (kao tuđinci na tuđem da se rađaju, pa tek tad kući da se vrate). Siljan nije direktno proklet: on se muči zato što nije povjerovao u jednu skoro istu (sličnu, svakako) priču, u kojoj je neka majka proklela svoju djecu, sina Siveta i ćerku Čulu, zbog njihove nevaljalosti i to možda još strašnijom kletvom: da uvijek budu zajedno, a uvijek razdvojeni. “U ptice da se pretvorite i od kuće naše da odletite, u polje da odete i u trnju da stojite i jedno drugo da tražite, i da nikad ne možete da se nađete”.3 To je nesumnjivo najstrašnija kletva u našoj književnosti, koja s mnogo više gorčine od mnogih drugih djela na tu temu govori o tragičnoj podijeljenosti naroda, o toliko braće i sestara koji “su se pretvorili u ptice i pošli u polje da žive u trnju, i da svaki dan jedni druge traže i da se naći ne mogu, i da se vidjeti ne mogu”.3 Od trenutka izricanja kletve Siljanova sudbina i sudbina rodā razdvaju se: svijet “roda”, ta tajanstvena “donja zemlja”, je svijet priča u koje Siljan ne vjeruje, iako su one već postale stvarnost. Rode odavno putuju od sebe da bi mogle sebi da se vrate, rađaju se na tuđem da bi živjele na svom; Siljan u njima prepoznaje samog sebe: on u njima gleda oživjelu priču o Sivetu i Čuli. I zato je njegov preobražaj tako brz ili, bolje rečeno, zato je toliko brza njegova spremnost da se preobrazi, da postane ptica da bi bio čovjek, da umre da bi se rodio.
“Do dan-danas se govori o tome da su rode ljudi”,3 kaže Cepenkov. Zašto je ta legenda u našem narodu stvorena baš u vezi s rodama, tim krvoločnim pticama, koje nemilosrdno uništavaju svoj slabi porod prije nego što krenu na daleki put? Možda zato što žive na kućama i oko kuća, pa na taj način podsjećaju na nostalgičnu čežnju za rodnim domom? Ili je legenda nastala u ona daleka vremena kad su naši preci i sami dolazili odnekud gdje je nekad bio njihov dom, bez nade da će se bilo kad vratiti tamo, i kad su možda prvi put vidjeli lijepu bijelu pticu koja se svakog proljeća vraća odnekud i svake jeseni odlazi u neki nepoznat kraj. Gdje je, u stvari, njihova prava domovina, odakle dolaze i kuda idu? Ovo pitanje sigurno se rodilo u glavi onoga ko je prvi zamislio priču o preobražaju roda. Bilo mu je utoliko lakše što je u njoj lako prepoznao sudbinu svog sopstvenog naroda, najprije osuđenog na seljenje, a zatim na nevoljni odlazak u tuđinu, na podijeljenost, na nepostojanje.
U Siljanu Rodi “nacionalna mitologija” je, iako ukratko, nesumnjivo data bolje nego u bilo kom drugom djelu. I poruka je jasno nacionalno obojena: realnost - to je život naroda, i tu se nalaze sve osnovne životne vrijednosti. Jedinka koja želi da se od njega odvoji i da ga nadraste, ulazi u jedan tuđ i, u suštini, nestvaran svijet, bez unutrašnjeg sadržaja: ali u svijet koji dozvoljava da se život u svojoj domovini sagleda iz “ptičje perspektive”, jasno kao na dlanu - i upravo to joj omogućava povratak.
Razumljivo je da ta “mitologija” rijetko kad izlazi iz okvira kolektivne svijesti: Siljan je, prije svega, epski junak. Ali ne i isključivo to! Zato je njegovo bjekstvo put ka njegovoj individualizaciji. Sudarajući se s kolektivom, Siljan postaje simbol bunta protiv tradicionalnih vrijednosti: on je onaj anonimni seljak koji će ostaviti svoje selo i u gradu potražiti drugačiji život, on je i onaj nepoznati putnik i stradalnik koji će napustiti svoju zemlju i potražiti sreću negdje u svijetu, on je vjesnik budućnosti, možda i napretka, međutim, on je i simbol predstojećih stradanja, vječitih razdvajanja i izjalovljenih ideala.
Siljanov povratak u skute naroda je skupo izvojevana pobjeda: zato nije ni čudo što on neće moći odmah da postane čovjek, nego će tokom čitavog proljeća, čitavog ljeta i čitave jeseni biti sa svojim najmilijima, koji ga čekaju, a ne mogu da ga vide (kao što su i ptice Sive i Čule uvijek zajedno, a zauvijek razdvojene), živjeće na očevoj kući istovremeno odvojen od nje nekim “unutrašnjim” prostorom, nekim udvojenim vremenom u kojem život ima svoj paralelan tok - pa neke stvari istovremeno i postoje i ne postoje, paralelno su vidljive i nevidljive, stvarne i nestvarne, “realne i fantastične”. Posmatrajući život svojih ukućana i (šire) svog naroda u vlastitoj domovini iz “ptičje” perspektive tuđine i vječnog progonstva (što će se tako nemilosrdno ponoviti i u životu samog Cepenkova), Siljan će shvatiti da priče jesu priče samo dok ih slušamo od drugih i dok ih ne proživimo do kraja. Vrijeme koje će on kao roda provesti na krovu očeve kuće jasno sugeriše da za duhovni preobražaj nije dovoljna želja, nije dovoljno kajanje. Potrebno je da čovjek bude sa svojima, a istovremeno i daleko od njih; da ih gleda, a da ne može da ih dodirne; da vlastiti pas za njim laje; da mu otac polomi nogu i da zamalo uguši svog sina. Potrebno je da vidi život tuđim očima, kao s leđa, pa da osjeti slast koju donosi rad, koju sa sobom donose obične stvari što nas okružuju, pa da po prvi put primijeti ljepotu “njiva, livada, loze, polja na kojima su pasla goveda”.3 LJepota svakodnevnog života je, očigledno, vidljiva samo onda kad se od nje udaljimo, kao što se i dragocjenost života osjeća u momentu kad se nad njim nadvise tamni oblaci. Opisi narodnog života za vrijeme Siljanovog “rodovanja” svakako spadaju u sam vrh naše “idilične” proze. Priroda odnosa između Siljana Rode i njegovih ukućana sigurno stvara i nekoliko tamnih ironično-sarkastičnih scena, ali u tim djelovima ipak preovladava životna radost - što je možda i lično obojeno i vezano za priče Koste Cepenkova iz vremena kad mu je otac Marko išao u selo Malo Konjari kao kum. U svakom slučaju taj ton je mnogo svjetliji od onoga kojim Cepenkov opisuje jutro kad Siljan, narednog proljeća, opet postaje čovjek. Prvi Siljanov dolazak, i pored sve tuge, opisan je skoro svečanim tonom, i gotovo ozareno: “Pošto je devetog marta Siljan plakao na kući za ukućanima, kad ih je gledao i nije mogao s njima da priča, žalostan je odletio od kuće i otišao u polje da vidi njive, livade, lozu, i polja gdje su goveda pasla”.3 NJegovo konačno vraćanje u svakodnevicu, ne samo slično, nego sasvim identično onom s početka priče, dato je u stilu velikog majstora: “Sišao je Siljan s ambara dolje i krenuo da uđe u kuću. Pošto je bilo rano i vrijeme je bilo pokvareno kišom i susnježicom, bila je još baba marta, ukućani su sjedali kraj vatre i grijali se”.3 Takav povratak u svakodnevni život jasno nagovještava da se u međuvremenu ništa nije promijenilo i da je Siljanov preobražaj, više ili manje, njegova stvar. I to je novo iznenađenje koje nam priprema Cepenkov.
Siljanova sudbina je tijesno povezana s pričom o malom bratu i sestri koji su se pretvorili u ptice - o Sivetu i Čuli. Kad mu njegov otac Božin to pripovijeda, on istinitost priče povezuje sa svojom vjerom u tradiciju: “E, tako mi Boga čedo, tebi se možda čini da je laž, ali meni je istina, jer mi je preneseno od djeda-pradjeda.” Za Božina je, dakle, priča istinita zato što je čuo od svojih starih. Za Siljana je, u početku, baš iz istog razloga - laž. On ne vjeruje u priče. Ali polazeći na put, ka svom novom životu, ka ko zna kakvom preobražaju, on ulazi u onu simboličnu lađu-čamac koja istovremeno označava i smrt i rađanje, pa, izbačen na ostrvo usred mora istine, postaje junak jedne drugačije, a ipak iste priče, u koju mora da vjeruje jer je ne sluša nego je proživljava - time, u stvari, započinje njegov novi život, drugo rađanje i postepeni moralni preobražaj. Tako za Siljana očeva priča postaje stvarnost, time se kolektivno iskustvo spaja s ličnim doživljajem. Više ništa što se čini nevjerovatnim ne može da ospori istinu! Ali kad onog hladnog i kišovitog marta Siljan ponovo uđe u svoju kuću, ni ukućani, ni seljani koji se okupe da mu ukažu dobrodolicu, neće povjerovati u njegovu priču - koja je opet, u stvari, njihova narodna. Uzalud će ih na to podsjećati Siljan, uzalud će im pripovijedati priču o Sivetu i Čuli, koju oni veoma dobro znaju, jer ju je i on od njih čuo: “Ali kako u priču o Sivetu i Čuli vjeruješ, bre oče, a meni ne vjeruješ?” “More, znamo da su se brat i sestra pretvorili u dvije ptice, ali bio je to drugi vijek, kad su Gospod i sveci šetali po zemlji, da bi ljudi čuli što govore, a u sadašnjem vijeku češće đavo šeta po zemlji, pa zbog toga tebi ne vjerujemo da si bio roda”.3 Tako se uloge mijenjaju: narod postaje ironični Siljan, a Siljan - preporođeni narod; otac postaje sin, a sin - otac. Stvarnost priče prestaje da bude plod uobrazilje (ono što je neko nekad čuo, pa ga je zaboravio) i postaje jedina istina života. Identifikujući se s kolektivom, Cepenkov ga istovremeno individualizuje i nadrasta (ovog puta na jedini mogući način). Riječi koje otac-pripovijedač upućuje sinu-autoru (i koje stoje na kraju priče o Siljanu) preokreću se tako da se ne zna ko kome govori, otac sinu ili sin ocu - i ne zna se zašto je istina vječna: da li zato što je preuzeta od oca (od kolektiva, naroda, tradicije, iz zajedničkog iskustva) ili zato što je sin zaista usvaja kao svoju istinu. “Evo ovako se, sine Marko, dogodilo sa Siljanom iz Malih Konjara! Znam da je tebi kao laž. Dobro, ali meni je stvarno, jer mi je otac kazao ovu priču - ovako mi je rekao otac kad mi je to kazao prvi put.”3 Izgleda da je, ipak, u ovom slučaju borba između oca i sina, između tradicije i napretka, između starog i novog razriješena u pomirenju: samo prihvatajući istinu očeva možemo da dostignemo i sopstvenu istinu. Kao što sin na svojoj koži osjeća očevu priču kojoj prvo ne vjeruje, tako i otac na kraju mora da povjeruje da je sinovljeva priča istinita.

II

Priču o Siljanu Rodi Cepenkov nije iznova stvorio samo da bi pokazao svoje pripovjedačko majstorstvo i da bi se odvojio od osnove kolektivnog iskustva i stvaralaštva: on ovdje, prije svega, možda i nesvjesno, priča priču o samom sebi, o svom životu i o životu svog naroda.
Da se podsjetimo njegove Autobiografije, i priče o ocu Kosti i sinu Marku, toliko različite od priče o Božinu i Siljanu - a ipak iste.
Na početku Autobiografije - a ona se po osnovnom tonu i važnijim stilskim osobenostima ne razlikuje mnogo od priče o Siljanu Rodi - srećemo oca Kostu u mladosti: pjesnik, bundžija, nemiran duh okrenut nekim drugim krajevima i drugačijim oblicima življenja. “Do 15. godine bez gaća” je išao, ali harač nije platio, “dvadesetoj se primakao, nit’ je zanat započeo, nit’ neki posao, samo je živio kako mu se htjelo, išao u lov, guske je gajio i na borbe gusaka ih nosio. Takve je stvari radio”. Kad “se sjetio da treba da bude domaćin”, drvosječa je postao, ali pošto je sa zetom s kojim je bio na planini pojeo “hleb koji su od kuće ponijeli”, skuvali su i kačamak - i čim je “pojeo jedan zalogaj kačamaka, on mu se zalijepio za nepca”, tako da se “gutajući zamalo udavio”. Otac Kosta je “u tom trenutku ustao, kao da će na vodu da ide i otišao je kući”¹ Zatim je postao drvar, pa pekar, pa bakalin, pa sluga u Vlaškoj, pa “pandur kod knjaza Miloša”. U oslobođenoj Srbiji živio je godinama život na ivici noža i na kraju se vratio kući: digao je ruke od skitačkog života i avantura, obogaćen saznanjem da iza svake priče o zakopanom “kazanu dukata” vreba smrtna opasnost. Postaje hećim, “hećim siromašnih”,¹ svjestan da najveće bogatstvo koje otac može da ostavi sinu jeste blagoslov koji mu daje. Sličnost između Koste Cepenkova i Siljana Rode je velika: obojica traže lak i bezbrižan život, obojica ne vole da rade, obojica su skeptični prema ljepotama prostonarodnog života (oličenim u seoskom znoju i kačamaku), obojica idu u tuđ i dalek svijet, gdje gube svoj identitet, i obojica se - vraćajući se kući - preporode i preobraze. Zato nije ni čudo što je baš otac Kosta nosio u sebi priču o Siljanu Rodi kao raspeće oko vrata i što ju je baš on kazao svom sinu.
Ali od tog momenta - kao i kod Siljana, od trenutka kad se definitivno vraća kući - i u životu Cepenkova, stvarno i izmaštano, realnost i priča počinju da se miješaju. Autobiografija briše svaku sumnju u vezi s tim ko je pravi autor priča koje je Cepenkov “zapisao”, naročito one o Siljanu Rodi; očigledno da je u pitanju isti jezik, isti stil, isti način građenja likova, da su isti tipovi junaka i neprestano preplitanje priče i realnosti. Autobiografija je napisana mnogo poslije priče o Siljanu Rodi, ali ta dva djela nastala su od istog tijesta, veza između njih je više nego očigledna, čak može da se kaže i da je Siljan Roda svojevrsna anticipacija Autobiografije, kao što je i ona, bar djelimično, sjećanje na priču o rodi jedincu i njegovom jatu. Otac Kosta iz Autobiografije je buntovni Siljan koji se otisnuo u bijeli svijet, idući za svojom zvijezdom; ali će njegov život u tuđini, nakon povratka u domovinu, sve više ličiti na priču i san. Vraćajući se u krilo kolektiva, tokom vremena gubiće sve više svoje prvobitne crte da bi se na kraju pretvorio, u dobrodušnog starog oca, u Božina iz Siljana Rode, koji zna bezbroj priča o samom sebi i o sudbini svog naroda, ali u koje ne vjeruje kao u stvarnost. I u životu Cepenkova desiće se ista zamjena kao u žitiju Siljana Rode: otac će postati sin, a sin otac.
Za razliku od Koste Cepenkova, kome u mladosti nije bila bliska “veličina” narodnog života i duha, Marko Cepenkov polazi od očinskog iskustva kao od aksioma: još na početku svog životnog puta on je preporođeni Siljan, zato što zna i vrijednost narodnog života, i važnost narodnog stvaralaštva, tog duhovnog sjaja vidljive stvarnosti. Zato razgovori s Dimitrom Miladinovim o važnosti narodnog stvaralaštva imaju centralno mjesto u životu Marka Cepenkova: kao Siljan u “donjoj zemlji”, poslije tog razgovora on se osvješćuje, rađa. U svom poznatom eseju o Cepenkovu, Blaže Koneski bilježi da ne mogu svi koji steknu svijest o važnosti sakupljačkog rada – “do koje mogu mnogi da dođu” – da postanu narodni pripovjedači: oni treba da “imaju u sebi dar rječitosti i potrebu da se iskažu riječima”. Pa ipak, to prvobitno saznanje o važnosti samog tog posla (čiji plodovi treba “da ostanu da se pjevaju onda kad ne bude ovakvih stvari”)¹ čini se važnijim nego što to izgleda na prvi pogled. U narodu nije rijedak slučaj da se podcjenjuju sopstvene duhovne vrijednosti. I dok se nekim stvarima vezanim za fizičku egzistenciju daje veliko značenje, tvorevine duha smatraju se pridružnim pojavama života, koje ga ukrašavaju ili olakšavaju, ali koje nisu važne izvan momenta u kojem se “dešavaju”. I sami običaji, i samo ustrojstvo narodnog života liči na nešto unaprijed poznato, samo po sebi razumljivo i zauvijek nepromjenljivo, zbog čega njihovo “fiksiranje” izgleda nepotrebno i besmisleno, naivno i uzaludno. Saznanje da pjesme i priče, predanja i legende, nisu “dječje stvari”¹, kao što je mislio otac Kosta, već da su važni dokazi o čovjekovom postojanju – riznica njegovih misli i sjećanja, nada i stremljenja, njegovog srca, njegovog duha, i njegove duše kroz vjekove – dovodi do još važnijeg saznanja da narodni običaji, od dječjih igara do obrednih svečanosti, nisu ništa drugo nego nacionalni kodeksi normi i ponašanja, a narodni život je genetska formula vjekovnog iskustva, koja označava momenat osvješćivanja sopstvenog bića, njegovih vrijednosti i osobenosti iz kojih se rađa potreba da se one spasu od zaborava i da se sačuvaju, da bi se na taj način spasio od zaborava i sačuvao sam narodni život, narodni jezik i sve što je na njemu iskazano. Zato je razumljivo oduševljenje Marka Cepenkova Dimitrom Miladinovim: “… govorio je koliko mnogo vrijede te stvari (narodne umotvorine)… ja sam to zapamtio i od tog sam momenta počeo da ih njegujem”.¹
Metaforički rečeno, na uzrastu kada njegov otac Kosta ne nadrasta nestašnog Siljana, sin Marko je u zrelim godinama starog Božina.
Ali, čudno, elementarna vezanost za život naroda, za kolektiv, uzdizanje narodnog duha do jedne druge realnosti, prihvatanje “priča” kao stvarnih “događaja”, ne rađa harmoniju između Marka Cepenkova i njegove okoline, uključujući tu i one koji su mu najbliži. U momentu kad prihvata očevu priču kao jedinu životnu istinu, Siljan se sudara sa svojom sredinom; u istom trenutku i Marko nailazi na nerazumijevanje. Otac Kosta, “hećim siromaha”, koji je svojevremeno na pitanje svog malog sina ”zašto radi za tako male pare”, odgovorio da je dovoljan blagoslov za njega što mu uopšte daju bilo što – na kraju krajeva: isti onaj otac od koga je čuo priču o Siljanu, priču o ponovnom rađanju kroz muke i stradanja – sad prebacuje svom sinu zbog toga što se upustio u tešku i neizvjesnu avanturu duha. “Ocu i majci, a najviše mojoj nevjesti, velika muka je bila što sam stalno pisao: čardak, ćilim, prozor, sve sam bio iskapao mastilom – More ostavi se više tog meraka, bre sine… Toga što pišeš… - Istina, tako je, domaćine – govorila je moja majka – tako je kao što ti kažeš. U redu je da čovjek piše, ali da i to ima neki red, no Marko, neka nam je živ, piše već ima toliko godina i još nije dopisao. Kao neka žena što samo sije i ne mijesi, tako radi, hatar da mu ne ostane… - E, bogme, i meni je muka, domaćine, stalno da te gledam kako pišeš – rekla mi je domaćica – kao da će ti dati timar, te piši da pišemo… Dobro je da pišeš, ali ponekad, no ti noću-danju, radnim danom, praznikom, za Božić, za Uskrs, dok vidiš pišeš – nema spasa. More domaćine, ostavi se tog meraka više, dosta ti je onih pjesama koje si napisao. I zašto si ih napisao? Služe ti samo da se hvališ prijateljima i učiteljima kad ovdje dođu. Eto to fajde imaš: svijet se hvali robom koju stekne, a ti se hvališ pričama. Dobro kaže otac, svijet neće priče, nego hoće pare, pare, o, domaćine.”¹
Jato jedincu ne prašta ni fizičku ni duhovnu avanturu, čak ni onda kad ono samo gazi vlastiti identitet. To je momenat kad usamljena roda opet mora da odleti u svoje rodno polje. Stvarnost koja mu se nudi, za njega nije stvarnost, i on mora da potraži drugu.
Dirljiv je (bez ijednog sličnog primjera kad je u pitanju čitava južnoslovenska književna tradicija) način na koji Marko Cepenkov, umjesto sebe, od svojih ukućana brani Poeziju i njenu misiju, kao i časni poziv stvaraoca, koji niti može, niti želi da se suprotstavi unutrašnjem talasu: “Sam znam da od ovih priča i drugih stvari neću da zaradim pare, ali kad se u meni našao merak za to, što da radim, ne mogu da ostavim… Ne da mi ti, domaćice, kažeš, nego bilo ko da mi kaže da ne pišem, neću ga poslušati. Pisao sam i pisaću dok imam duše, pa ako Gospod bude želio da dođe čas da odštampam ove stvari, vidjećeš kakav će to trenutak biti, kakve ću pohvale dobiti, ali ne od svakoga, nego od ljudi koji znaju vrijednost narodnih stvari. Najzad, da vam kažem nešto, smrt će mi oteti pero iz ruke. Eto tako. I drugo nemam što da vam kažem.”¹
Misija stvaralaštva na taj način zauvijek je stavljena iznad interesa svakodnevnog života. Ono što je za očeve, za prvobitne pripovjedače koji su prenosili svoje priče s koljena na koljeno, bilo samo priča, za onog koji taj posao dovodi do kraja, koji nije jedan u nizu, nego je baš posljednji, onaj koji jednom i zauvijek fiksira “djelo vjekova”, to prestaje da bude priča i postaje život. Čak i više od toga: postaje poseban svijet, zaustavljen jednom zauvijek, i zato je vječan.
Tako će se nastavak priče o Siljanu Rodi – ili priče o rodi jedinicu od trenutka njegovog osvješćivanja, kao moguća nova, a, u stvari, tako stara priča – stopiti sa životom Marka Cepenkova, ispričanim u Autobiografiji. Otac-sin vratiće se iz svoje “donje zemlje priča” u zagrljaj stvarnosti, a sin-otac će, baš u ime te stvarnosti, otići u krajeve iz sna. Da bi se došlo do sebe treba da se ode od sebe. Pred njim će zjapiti tuđina i vječno progonstvo, a on će im koračati u susret kao ka jedinom mogućem oslobođenju i izbavljenju. Za razliku od Siljana, on se nikad neće vratiti, nego će zauvijek ostati ona roda jedinac, samo duhom prisutan na krovu očeve kuće, i gledaće s čežnjom u očima, iz magljivih daljina, iz dana u dan u rodna polja i u svoje najmilije, a neće moći da ih dodirne ni da ih zovne.
Taj primjer – način na koji Marko Cepenkov dvaput prepričava ”očevu priču” o Siljanu Rodi i o sopstvenom životu ili, bolje rečeno, način na koji se priča pretvara u istinu i krvavo iskustvo – dovoljno ubjedljivo govori o stvaralačkoj individualnosti velikog pripovjedača, najjačoj u cijeloj umjetničkoj tradiciji makedonskog naroda.

III

Danas je opšteprihvaćeno gledište da Cepenkov nije običan zapisivač narodnih umotvorina. U već spomenutom eseju o Cepenkovu, Blaže Koneski prvi govori o ponovnom stvaranju i o prozi svog sugrađanina. Tome Sazdov, autor dosad najobimnije studije o Cepenkovu, nabraja mnogo argumenata u prilog ličnog stvaralačkog pristupa Marka Cepenkova u skupljanju narodnih umotvorina: on folklorne materijale uglavnom nije zapisivao odmah, nego često poslije više mjeseci ili godina; veliki broj priča više puta je prerađivao, sve dok ne bi napravio najbolju verziju; vršio je niz intervencija u tekstovima koje bi zabilježio; neke pjesme je pretočio u prozu (što je jedinstven slučaj u folklornom stvaranju); služio se unificiranim jezikom (prilepskim govorom) i jedinstvenim stilom, nezavisno od toga od koga je čuo narodnu umotvorinu i iz kog je kraja; još prije nego što je počeo da zapisuje priče znao ih je sijaset; u mnogo slučajeva kombinovao je različite motive; od starih legendi pravio je priče s vrlo razvijenom fabulom, ugrađujući u njih vjerovanja i predanja, blagoslove i kletve, poslovice i slike iz seoskog i gradskog života; u neke priče iz svakodnevnog života, u takozvane novele, unosio je scene iz života koji mu je bio poznat i o kome je čuo ili iz kazivanja drugih, ili iz ličnog iskustva; način građenja likova, često začuđujuće razvijen, te dijalozi, upotreba poslovica, isti su u svim slučajevima; komentari pojedinih proznih žanrova – poslovica, blagoslova, kletvi itd. – koji su sasvim njegovi, ne razlikuju se od tekstova narodnih djela. Sve to jasno ukazuje da je kod Cepenkova riječ o jednom vidu nadgradnje, ponovnog stvaranja, i da njemu narodno stvaralaštvo, u najsrećnijim slučajevima, jeste bilo ono što je mit bio antičkim autorima: početni podsticaj i okvir za sopstveno sagledavanje svijeta.
Ali, ako već postoji bezbroj dokaza o stvaralačkoj preradi kod Cepenkova, i to ne samo kad je riječ o autorskim intervencijama, već, u mnogo slučajeva, i o potpunom autorstvu, da li postoji i neki siguran znak unošenja autobiografskih elemenata u neko od njegovih djela, znak koji ne bi proizilazio ni iz kakve analize i koji bi bio očigledan, koji bi imao onu funkciju koju ima potpis na slikarskom platnu?
Pitanje je isuviše delikatno da bi se na njega moglo uopšteno odgovoriti, ali kad je u pitanju Siljan Roda, izgleda, ipak, da se može dati potvrdan odgovor. Ako su najvažniji lični elementi koje Cepenkov unosi u tu priču, oni koji se odnose na njegovu sopstvenu porodicu, naročito na njegovog oca i na njega samog, u djelu su dati grafički, kao gramatička zagonetka ili kao tajni jezik čije značenje sasvim sigurno nije bilo poznato ni samom Cepenkovu.
O čemu je riječ?
Kod Cepenkova se sreće jedna gramatička osobitost: u toku pripovijedanja on se neprestano koleba kad je u pitanju upotreba neodređenog i određenog prošlog vremena, kao da se dvoumi između prepričavanja nečega o čemu je slušao i pričanja o nečemu što je sam doživio. Te dvije forme karakteristične za makedonski jezik naizmjenično se pojavljuju u mnogim pričama, od fantastičnih do realističnih, i to ne samo na određenim mjestima u tekstu, nego često i u okviru iste rečenice. Ova pojava nije tipična za narodno pripovijedanje. Naprotiv: izgleda da je jedino prirodno pripovjedačko vrijeme makedonskih narodnih priča tzv. neodređeno prošlo vrijeme, i da samo ono može da prenese priču, koju je zapisivač, po pravilu, mogao čuti jedino od nekog drugog. Upravo to makedonskim narodnim pričama daje posebnu i prepoznatljivu boju, što je prirodno i razumljivo, jer “forme neodređenog vremena služe i za prepričavanje radnji koje lično nismo usvojili, a nisu nam ni saopštene od strane nekog drugog, dok upotreba formi određenog prošlog vremena uvijek podrazumijeva da se radnja odvijala u našem prisustvu i da smo je lično percipirali ili, pak, predstavlja radnju prema kojoj se odnosimo – kao da smo je lično doživjeli”, iz čega proizilazi da je u duhu našeg jezika da radnje koje nam je “saopštio neko drugi” prenesemo neodređenim prošlim vremenom, a one koje “smo doživjeli lično” – određenim prošlim vremenom. Naročito kad se zna da svako prepričavanje produbljuje vremenski jaz i sve nas više udaljava od vremena u kojem se radnja odvijala, tako da se stvara, makar i prividan, utisak da se ono što je iskazano neodređenim prošlim vremenom dogodilo negdje u dalekoj prošlosti, a ono što je iskazano određenim prošlim vremenom – nedavno (bar s pripovjedačeve tačke gledišta). Priča je, na svaki način, starija od nas. Ona je postojala prije nas. Ono što slušamo starije je od onog što sami govorimo. I zato se zapisivač narodnih umotvorina, ako želi da vjerno prenese narodnu priču (takav je slučaj sa Šapkarevim, na primjer), služi formama neodređenog prošlog vremena.
Kod Cepenkova to nije slučaj. Kod njega se ono što se čulo i ono što je potom stvoreno (prošlost i sadašnjost) stalno prožimaju. Prisustvo određenog prošlog vremena u makedonskoj narodnoj priči obično je siguran pokazatelj prisustva samog ”autora”. U slučaju Cepenkova to je njegov autorski potpis.
Ovakvom pristupu u tumačenju spomenute gramatičke osobitosti u pripovijedanju mogu se spočitati i izvjesne slabosti: zar miješanje vremenā kod Cepenkova ne može da smatra i rezultatom nedovoljnog književnog obrazovanja? Ili: otkud pojava istog fenomena i kod nekih drugih zapisivača, u čijem radu se ne mogu zapaziti tragovi prerade, na primjer, kod Verkovića? Ova i slična pitanja svakako zaslužuju da im se obrati izvjesna pažnja, iako je kod Verkovića vjerovatno riječ o prenesenom uticaju srpskohrvatske zapisivačke tradicije, dok se kod Cepenkova ne može reći da se radi o greški ili neukosti: osim ako nije u pitanju ona specifična “greška” koja krije tajnu poruku o identitetu autora.
Na kraju, da li ovo karakteristično miješanje vremenā možemo shvatiti i kao nešto sasvim prirodno i opravdano? Izgleda da se Blaže Koneski slaže s tim kad piše: “U stilu narodne priče imamo često miješanje formi određenih i neodređenih prošlih vremena, kojima se mijenja neposredno stajalište pripovjedača u odnosu na događaj: čas ga prenosi kao da se odvijao pred njegovim očima, čas prelazi na običan ton priče, na prepričavanje.”6 Ali kad govori o “stajalištu pripovjedača”, na što tačno misli Koneski: da li na stajalište prvobitnog pripovjedača, onog čija se priča potom prenosi s koljena na koljeno, ili na stajalište posljednjeg pripovjedača, onog koji definitivno fiksira “događaj”?
Da se vratimo na priču o Siljanu Rodi. Prisustvo dva gramatička vremena koja se u istom trenutku isključuju i međusobno dopunjavaju, koja nam omogućavaju da slušamo i pripovijedamo, da gledamo i da budemo prisutni – u ovom djelu svakako nije slučajno. I ako je prisustvo određenog prošlog vremena u njemu znak prisustva autora, a neodređenog prošlog vremena znak prisustva “narodnog pripovijedača”; ako su to, dakle, znaci svojevrsnog subjektiviziranja i objektiviziranja, “približavanja” i “udaljavanja” – ali ne samo u vremenskom smislu, već imajući u vidu i sveukupnost pripovijedanja; njihovim ukrštanjem moralo se doći i do ukrštanja svih semantičkih slojeva, od onoga koji je arhetipski i opšti, do onoga koji je iskustven i ličan. U tom slučaju – ako cijela ova zagonetka ima smisla – priča o rodi jedincu i jatu, jedinki i kolektivu, sinu i ocu, trebalo bi da dobije i svoju nesumnjivu gramatičku potvrdu.
I na početku i na kraju, i na mnogo mjesta u čitavoj priči – paralelno s očekivanim neodređenim prošlim vremenom – stalno se pojavljuje i prošlo određeno vrijeme, kao vjerni čuvar stvarnosti; nezavisno od toga da li se stvarnost daje kao završena ili nezavršena. Siljan Roda počinje riječima „имаше еден чоек“, završava rečenicom „така ми кажа татко“. Ovo je klasičan primjer za situaciju u kojoj jezik postaje svjedok stvarnosti i onaj ko gradi most između nje i dalekih predanja; što je, opet, tema za sebe. Za naše sadašnje potrebe, sasvim je dovoljno da ukažemo na ona mjesta iz priče na kojima Siljana nalazimo u nekom karakterističnom odnosu s drugim likovima. Iz dosadašnje analize proizilazi da su glavni životni prototipovi koje možemo da tražimo u Siljanu Rodi sam autor, Marko Cepenkov, i njegov otac Kosta, u zajedničkoj dvojnoj ulozi otac-sin i sin-otac, Siljan i Božin istovremeno. Prema ovome, baš na onim mjestima gdje u priči nalazimo Siljana samog, ili gdje je riječ o odnosu između sina i oca i njihovih bližnjih, trebalo bi da se očekuje prisustvo i neodređenih, i određenih formi prošlog vremena.
Da li najvažnije djelo Cepenkova opravdava ova očekivanja?
U priči o Siljanu Rodi ima tridesetak mjesta na kojima istovremeno srećemo te dvije forme – i baš u tim rečenicama nalazimo Siljana: po jednom s drugovima i s duhovnikom (iskušenje, odlazak), više puta samog ili sa svojim alter egom Hadži Kljak-Kljakom (druga zemlja, put, vraćanje), a u svim ostalim slučajevima s njegovim ukućanima (koji, da čudo bude veće kad je riječ o jednoj narodnoj priči, svi odreda – sve do sluge Smileta i kučke Lise – imaju vlastita imena): s nevjestom Nedom, sinom Velkom, sestrom Bosiljkom, majkom Stojnom i, najćešće, i naravno na najkarakterističniji način, s ocem Božinom.