Boris A. Novak

POLOŽAJ KNJIŽEVNOSTI, KNJIŽEVNIKA I KNJIŽEVNIH UDRUŽENJA

Sarajevske Sveske br. 01

Položaj književnosti i književnika u Sloveniji u posljednjih deset godina u osnovi je isti kao i u svim drugim zemljama srednje i istočne Evrope koje su iz socijalizma stupile u kapitalizam, iz totalitarizma u parlamentarnu demokraciju: mada ta politička promjena predstavlja povijesni korak naprijed, kultura, uključujući i literaturu, izložena je sada radikalnoj društvenoj marginalizaciji.
Zbog činjenice da se radi o malom narodu, književnost je u povijesti Slovenaca igrala nerazmjerno veliku ulogu: budući da se nisu mogli boriti za svoj jezični i kulturni identitet oružjem, Slovenci su se za svoj opstanak među jačim i gramzljivim susjedima borili riječju, prije svega poezijom. U tom smislu Prešeren i Cankar nisu samo najveći slovenski pisci, nego i temeljni tvorci slovenskog narodnog programa. Jak Oslobodilački front za vrijeme drugoga svjetskog rata predstavlja jasan znak da su se uloge mača i pera razdvojile, mada većina brigada slovenskih partizana još uvijek nosi imena pjesnika i pisaca. Poslije rata književnost je obnovila svoj društveni značaj, prije svega kao kritička svijest o tragičnom položaju pojedinca u svesatirućem mehanizmu totalitarne političke moći, što je karakteristika disidentskih grupa od pedesetih i šezdesetih godina (književni časopisi Beseda, Revija 57 i Perspektive bili su zabranjeni, s ozbiljnim posljedicama po pisce i urednike) do osamdesetih godina (Nova revija). U drugoj polovini šezdesetih i na početku sedamdesetih godina tadašnja mlada generacija (časopis Problemi) s avangardističkom poetikom zauzimala se za autonomiju fantazije i pjesničkog jezika. Kriza jugoslavenskog društva u osamdesetim godinama imala je za posljedicu direktni politički angažman književnika koji su činili jezgru pokreta za demokratizaciju društva, što se vidi i po neobičnoj činjenici da su prvi ustav samostalne Slovenije formulirali pisci i zato se on zove književni ustav. Mada je nezavisnost Slovenije bila proglašena baš u ime zaštite jezičnog i kulturnog identiteta, novokomponirani "demokratski" slovenski političari (koji su, uzgred rečeno, bili potpuno anonimni u vrijeme kad je bilo opasno boriti se za demokraciju) potisnuli su kulturu na rub društva u ime ekonomije slobodnog tržišta. Na tako malom tržištu knjiga se našla u nezavidnom položaju: subvencije Ministarstva za kulturu su se smanjile, izdavačke kuće su se komercijalizirale, a knjige su tako poskupjele da su postale teško dostupne ljubiteljima književnosti. Uprkos tom negativnom trendu čitalačka publika ostala je vjerna knjizi: iznajmljivanje knjiga u bibliotekama u posljednjih deset godina naraslo je četiri puta, što znači da čitalačka kultura u Sloveniji na svu sreću nije opala.
Opisani odnos između književnosti i društva odražava se i u prirodi slovenskih književnih udruženja. Udruženje slovenskih književnika je jedna od najstarijih kulturnih ustanova u Sloveniji: bilo je formirano već u drugoj polovici 19. stoljeća kako bi organiziralo pisce kao svećenike u hramu slovenskog jezika. Poslije drugog svjetskog rata komunističke su vlasti podvrgle Udruženje strogoj političkoj i policijskoj kontroli, ali je ono polako povratilo moć svoje kritične svijesti, pa je u osamdesetim godinama funkcioniralo kao moralni glas slovenskog naroda. Slovenski PEN bio je formiran 1927. godine; njegovu djelatnost prekinuo je drugi svjetski rat, a obnovljen je u šezdesetim godinama, kada je Slovenski PEN organizirao svjetski kongres Međunarodnog PEN-a na Bledu 1965. godine. Moramo priznati da je bogata međunarodna djelatnost jedna od kvaliteta slovenskih književnih udruženja: Slovenski PEN već 35 godina organizira međunarodne književne konferencije na Bledu, dok je Udruženje slovenskih književnika sredinom osamdesetih godina ustanovilo međunarodni festival Vilenica. Vrhunac kritičkog političkoga angažmana te dvije književne organizacije doživjele su krajem osamdesetih godina, kada je predsjednik Udruženja slovenskih književnika bio Rudi Šeligo, a Slovenskog PEN-a Drago Jančar (obojica izvrsni prozni i dramski pisci). U prvoj polovici devedesetih godina, u razdoblju obilježenom tragičnim ratovima na tlu nekadašnje Jugoslavije, pjesnik Boris A. Novak kao predsjednik Slovenskog PEN-a organizirao je razgranatu humanitarnu pomoć za izbjeglice i pisce u opsjednutom Sarajevu. Predsjednici poslije njega također su pjesnici - Marko Kravos (iz slovenske manjine u Trstu) i Veno Taufer. U devedesetim godinama Udruženje slovenskih književnika suočilo se pogoršanim položajem književnosti i književnika u slovenskom društvu: pjesnik Dane Zajc je kao predsjednik pokušavao slijediti "tradicionalnu" ulogu udruženja kao moralnog glasa društva, a njegov nasljednik, dramatičar Evald Flisar, koncentrirao je svoju djelatnost na ekonomske uvjete književnog rada. Novoizabrani predsjednik Tone Peršak očigledno pokušava kombinirati oboje: s jedne strane boriti se za bolji ekonomski položaj književnosti i književnika, a s druge strane s etičkom sviješću artikulirati osnovne probleme slovenskog društva. Poslednji skandal kojim se udruženje bavi u ovom je smislu veoma karakterističan: sud je osudio na visoku novčanu kaznu Matjaža Pikala, jer se neki policajac prepoznao u jednom od njegovih romana. U pedesetim godinama pisac bi bio osuđen na zatvor, u osamdesetim godinama protesti kulturnih krugova bi vjerovatno uspjeli postići njegovo oslobađanje, a danas sudski i politički sistem to uopće ne smatra represijom već slučajem osobne uvrede. Izvan svake sumnje tu se radi o represiji, maskiranoj demokratskim ljudskim pravima (pravima policajca, dakako, a ne pisca). Udruženje slovenskih književnika se, naravno, veoma trudi da pomogne svom članu. Uz to ne možemo a da se ne sjetimo proročkih stihova srpskog pjesnika Branka Miljkovića:

Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj?

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.