Cvetka Lipuš

PISANJE NA RAZMEĐU

Sarajevske Sveske br. 23/24

Pisanje znači življenje u dva različita svijeta: imaginarnom, svijetu koji se pojavljuje u procesu pisanja, i svijetu koji nas okružuje, stvarnom životu sa svim njegovim manama i vrlinama. U konačnici pisac nauči kako da balansira između ta dva prilično različita nivoa postojanja. Neki pronađu utočište u svijetu riječi, dok drugi pak ne uspiju prilikom prelaska. Ali šta je sa piscem koji osim vlastitog dvostrukog života živi i u dva ili više jezika, ili ima više od jedne domovine? Kako to stalno prelaženje kulturnih granica utječe na njega? Kako se spisateljica ponovo pronađe ili se ponovo uspostavi nakon što se oba njena svijeta, i fizički i jezički, promijene? Od samog početka svoje spisateljske karijere, uspostavljala sam stvarni i imaginarni teritorij i pripadnost. Odrastajući kao nacionalna manjina u južnoj Austriji, i protiv svoje volje sam istraživala neotkrivena područja pisanja između pripadnosti. Osim toga sam se, vlastitom voljom, pridružila i skupini pisaca emigranata koji su napustili Evropu. Zahvaljujući tom mnoštvu pripadnosti, ja sam se, kao i mnogi drugi transnacionalni, bi- ili multikulturalni pisci stalno preispitivala i mučila osnovnim pitanjima – kome, na kojem jeziku, čak i za koga pišem. Možda je najteže pitanje bilo „ko sam ja koja pišem“, budući da nudi otkrivanje vlastitog identiteta koji je u stalnoj mijeni zbog različitih i čak međusobno suprotstavljenih pripadnosti.

Nemanje mjesta, kako bukvalno tako i u terminima pripadanja i osjećaja ukorijenjenosti predstavlja veliki izazov i u najboljem slučaju može biti oslobađajuće, a u najgorem značiti uništenje. Svako iskustvo migracije je drugačije i posebno. Veoma mnogo zavisi od toga da li je osoba sama izabrala da ode ili je na to prisiljena. Razlikuje se po tome i da li osoba odlazi zbog političkih ili socijalnih razloga. Zbog toga što su negdje drugo veće mogućnosti ili da sačuva život? Previše je pisaca emigranata, egzilanata, dijasporaca da bi se ponudio pregled njihovih promišljanja o načinima prilagođavanja novoj sredini; posebno se to odnosi na različite spisateljske strategije kojim se služe da odgovore izazovima nove okoline. Ipak, postoje opće karakteristike koje povezuju nas, emigrantske pisce, bez obzira odakle da dolazimo. Neprestano nas progoni osjećaj prekida, gubitka i fragmentacije, jedan drugačiji osjećaj pripadnosti. Onda kada napustimo stari ambijent, iza sebe ostavljamo i čitatelje sličnog backgrounda i referenci. Odustajemo od djelovanja unutar poznate književne tradicije i skupa nepisanih pravila. Iskoračujemo iz kontinuuma. Ipak, katkad potraga za drugim identitetom, u drugom jeziku, dovodi do obnove stvaralačke energije i novog početka. Odvraćanje od poznatog nas obogaćuje novim načinima viđenja i uviđanja. Ta nova percepcija je prednost, kompenzacija za izgubljeno. Nekim se piscima ne divimo samo zbog odličnog djela nego i zato što su se snašli u drugoj kulturi i jeziku. Fascinirani smo Josefom Conradom, Vladimirom Nabokovim, Samuelom Beckettom i Josephom Brodskyim koji se nameću kao prethodnici globalnog svijeta u kojem su mjesto i jezik samo privremene oznake. Pisci kao što su oni služe za primjer kako promjena mjesta ili jezika, ili čak oboje, ne znači i nestajanje u izmještanju/prijevodu već može dovesti do uspjeha.

Pisanje između historija, geografija i kulturalnih praksi preovladava s poremećajem stabilnih društvenih zajednica i s tim povezanog egzila. Emigracija, prinudna ili slobodna, preko granice ili sa sela u grad, možda je jedno od najopisanijih iskustava našeg doba. Cross-kulturalna mobilnost ne predstavlja više izuzetak nego normu. Iseljavanje iz zemlje uglavnom više nije onako dramatično i traumatično kao što je nekad bilo. Danas i mi pisci, i oni koji to nisu, živimo sve više kao nomadi. Naša putovanja odražavaju vječnu želju za lutanjem, dok nas nove komunikacione tehnologije oslobađaju lokalnog. Pojava globalnog društva je promijenila interkulturalne relacije i dovela do oslobođenja od geografske zadatosti. Sanjarimo o svjetskom državljanstvu i neograničenom pristupu različitim mjestima, avanturama iz romana i većim mogućnostima, no u isto vrijeme smo dosta ambivalentni prema činjenici globalne mobilnosti. Prvenstveno jer se za nju vežu i stvari kao što su: etnički sukobi, opresivni režimi, prirodne katastrofe, ratovi i ekonomske krize koje stvaraju milione izbjeglica i radnika-imigranata koji nisu u poziciji da slijede svoj san već jedva sastavljaju kraj sa krajem. Nomadski stil života koji priželjkujemo, stoga je, više simbol, metafora načina kritičkog preispitivanja i intelektualne distance prema ustaljenom poretku i naše težnje za ukorijenjenošću i iskorijenjenošću. Neki teoretičari to brzo smjenjivanje socijalnih pejzaža i život u globalnom selu nazivaju „deteritorijalizacija“, i s njom podrazumijevaju prekid sa znanjem, aktivnostima i identitetom koji nudi tačno određena sredina.

Slobodni i neortodoksni filozof Villém Flusser, koji je svojim životom i djelom utjelovio sva previranja dvadesetog vijeka, promišlja o svijetu određenom kroz koloplet globalizacije i kulturnih različitosti i prema njemu kao izbjeglica, emigrant i migrant zauzima poseban pristup. Kao praški Jevrej, Flusser 1940. godine pred nacistima, preko Engleske, bježi u Brazil. Sedamdesetih godina se vraća u Evropu i nastanjuje u Francuskoj gdje predaje na njemačkim i francuskim univerzitetima. Flusser kao „intelektualni migrant“ par excellence opisuje nomade, prognanike i migrante kao pretače budućeg društva koje će se od historijski utemeljenih nacionalnih država kretati u smjeru hibridnijih zajednica i identiteta. Tradicionalno gledano, nečiji identitet je bio definisan ulogom i pozicijom koju je imao u društvu. Visoko vrednovan koncept doma je bio nužan za poljoprivredna društva. Međutim, u postindustrijskom dobu, milioni migranata nisu više autsajderi već, kako ih Flusser naziva „vjesnici budućnosti“ . Priznaje bol koji osoba može osjetiti kada napušta domovinu zbog mnoštva veza koje treba presjeći. No, Flusser smatra da presijecanje tih veza vodi oslobađanju, stimuliše i otvara osobu prema novim stvarima koje jedino migrant može slobodno izabrati.

Mnogi su pisci pisali o osjećaju radosti zbog slobode stečene napuštanjem domovine, ali ih je mnogo pisalo i o usamljenosti, izdvojenosti i osjećaju nepripadanja. Flusser je ostavio nekoliko podsmješljivih primjedbi vezanih za pjesnike koji pate za domovinom videći u tome recidiv romantizma. Osim njega, i pisci su, također, nacionalnosti pridavali sporedan značaj. Vladimir Nabokov je, i sam egzilant i migrant, često isticao da piscu nacija ne bi trebala biti nimalo važna i da mu jedini pravi pasoš predstavlja njegova umjetnost. Čini se da je u našem stoljeću posebna povezanost sa zavičajem pridavana posebnoj vrsti migranata, egzilantima. Oni nisu željeli otići i veoma često se nisu smjeli ni nadati povratku. Mnogim se pak drugim ta povezanost čini nerazumnom i neutemeljenom kao što je slučaj sa naratorom romana Salmana Rushdieja Sram, koji kaže: „Znamo za postojanje sile gravitacije, ali ne i za njen uzrok, kao što ne znamo objasniti ni zašto smo vezani za mjesto rođenja i pretvaramo se da smo drveće i govorimo o korijenju. Pogledaj ispod svojih nogu. Nećeš vidjeti kvrgavo rastinje kako ti izbija iz đonova. Korijenje je, kako mi se nekad čini, mit koji je izmišljen da bi nas zadržao na jednom mjestu“. Međutim, u prilog tezi kako mi ljudi nismo uvijek racionalna bića, isti narator u nastavku razbija glavu time kako se još uvijek nije uspio u potpunosti osloboditi „ideje o ukorijenjenosti“.

Iako mnogi od nas smatraju da su se oslobodili teritorijalnih ograničenja, još osjećamo bojazan pri pomisli da bi mogli izgubiti jezik ili strah zbog napora koji bi nam bio potreban da pređemo na drugi. Preseljenje ponekad podrazumijeva, naročito za pisce malih jezika, i napuštanje materinskog jezika; riječi prvog jezika koje se čine ekvivalentnim sa stvarima koje imenuju. Nesvjesno je oblikovano subliminalnim vrijednostima, predispozicijama i vjerovanjima koja su sastavni dio jezika, bilo da smo ih svjesni ili ne. Materinski jezik može biti pupčana vrpca koja nas veže za određeno mjesto i vrijeme, djetinjstvo, nesvjesno. Prekidanje ove veze nas može učiniti nijemim; zato pisac želi ostati u svom jeziku i u, koliko je to moguće, sigurnom području. Čini se da je mnogo lakše piscima velikih jezika jer nastavljaju pisati na svom jeziku. Njihov jezički domet je dovoljno velik da mijenjanje domovine ne znači nužno i zamjenu jezičkog koda. Njemački pisac W. G. Sebaldi je živio u Engleskoj više od tri desetljeća. Dobro je znao francuski i engleski, čak je i nadgledao različite prijevode ali je uvijek pisao na svom maternjem jeziku. Nasuprot tome, za pisca jezika koji zauzima tek tačku na svjetskoj mapi jezika, napuštanje zavičaja znači i napuštanje jezika. Glasovito je da je sjajni češki pisac Milan Kundera tek nakon decenija provedenih u egzilu u Francuskoj prešao na francuski, u svojim šezdesetim. Ovaj je prijelaz bio utoliko veće iznenađenje za njegove čitatelje, što se desio nakon Plišane revolucije 1989. godine nakon koje je bio slobodan da se vrati u Češku. Mnogo je mogućih objašnjenja i možda nećemo nikad saznati pravi razlog. No, bez obzira na to, u nastavku bih željela ukazati na tri momenta koja smatram suštinskim za pisanje između domovina i jezika. Prvi bi mogao biti rezime parafraze Heraklita koju nam je ostavio Brodski: „Ne možeš stati dvaput na isti asfalt“. Onda kad se emigrantu dopusti da se vrati iz egzila, i on i njegova Itaka su se promijenili. Drugo bi objašnjenje moglo biti da egzilant, nakon što se stvari u domovini normaliziraju i ona postane demokratska, ne osjeća više dužnost da bude predstavnik svoga naroda. Kinesko-američki pisac Ja Jin je otkrio kako je na početku spisateljske karijere osjećao obavezu da bude predstavnik svoje domovine. Kao kineski pisac se osjećao dužnim da piše u interesu potlačenih Kineza i nakon što se odrekao državljanstva. Iako je u konačnici izgubio osjećaj krivice, zapisao je u svom odličnom i intimnom eseju Pisac kao migrant da se pisci koji dolaze iz siromašnih, potlačenih zemalja često osjećaju obaveznim prema zavičaju. Osjećaju se krivim jer imaju više mogućnosti od ljudi koje su ostavili. Čak ponekad osjećaju da zaslužuju da ih se kazni zato što su prešli na drugi jezik. I u nastojanju da se oslobode tog osjećaja krivice, postaju zastupnici svoje domovine i drugim jezikom zadobivaju drugačiju, i u mnogo slučajeva, širu publiku. Život u maloj zemlji i pisanje na nekom od malih jezika često znači da će vam djelo biti čitano uglavnom kao prijevod. Riječi, fraze o kojima se danima mozga može cijeniti samo nekolicina čitatelja izvornika. To dovodi do pitanja za koga se piše. Iako mnogi autori tvrde da nemaju čitatelja na umu, ovo je legitimno i sasvim uobičajeno pitanje kod pisaca malih jezika koji žive vani, gdje im je djelo dostupno jedino kao prijevod. Budući da se mogu osjetiti odvojeno od stare publike, nastavak pisanja na istom jeziku može predstavljati prevelik izazov. Može doći i do promjene načina pisanja, tačke gledišta pa pisac može pomisliti da više nije po ukusu starog auditorija. Nabokov je jednom, upitan zašto je prestao pisati na ruskom, odgovorio da se osjećao odvojen od ruskih čitatelja. Tokom prve dvije decenije, ruska intelektualna emigracija je formirala zainteresiranu i međusobno povezanu publiku širom Evrope i Sjedinjenih Država, ali se raspala tokom Drugog svjetskog rata i čitateljstvo se raspršilo. Nabokov nije odobravao dalje izdavanje na ruskom, smatrajući to provincijalnim i u tom je smislu ostao usamljen. Kako je objasnio u jednom intervjuu: „... potpuno sam za kulu od slonovače, i pisanje da se zadovolji samo jednog čitatelja – samog sebe. Ali svakom je potreban makar neki odjek, ako već ne odgovor, i umjereno širenje vlastitog ja po zemlji i zemljama; i ako oko našeg stola nema ničeg sem tišine, onda očekujemo da ta tišina bude glasna, a ne opasana zidovima samice“. Odsustvo zainteresovanih čitalaca vjerovatnije će se desiti piscu malog jezika jer ih i počinje loviti u malom. Budući da pišem na slovenačkom – jeziku kojim govori otprilike 2 miliona ljudi – s vremena na vrijeme se pitam da li je moja drugačija tačka gledišta, poezija koja je prešla različit put od savremene slovenačke, poezija još sposobna da očara staru publiku, onu nekolicinu koja me čita u originalu. Nikad nisam željela biti predstavnicom svog plemena, ni onda dok sam kao nacionalna manjina živjela na granici Austrije sa Slovenijom, ni kasnije kao Slovenka u Austriji. Zbog toga je moja publika sasvim lako mogla izgubiti interes za moje knjige isto kao što sam i sama mogla izgubiti želju da ostanem u prvom jeziku. Ovo mi se čini kao jedini mogući stav za pisca između kultura i jezika zato što sve drugo znači da se polazi od pretpostavke da se nije moguće udaljiti od prvih čitatelja i materinskog jezika. U tom bi nam slučaju prvi jezik bio ne samo najrafiniranije spisateljsko sredstvo nego bi njime svjedočili i o svim ograničenjima sopstvenih želja i stremljenja.

Jezik je duboko utkan u mišljenje, u socijalne i društvene relacije i psihu. Maternji jezik sadrži iskustva ranog djetinjstva, sjećanje i osjećaje koji se vežu za prve kontakte. Međutim, drugi i treći jezik nisu tek višak. Oni nude nove horizonte, omogućavaju da za sebe izgradimo novo mjesto i dopuštaju da se izrazimo na drugi način budući da djeluju unutar vlastitog vrijednosnog sistema, tradicije i suprotstavljenih vrijednosti. U frankofonoj Africi u pedesetim, književnost je nastala na temelju pitanja o autentičnosti. Presudno pitanje za francuske pjesnike je bilo pitanje jezika njihovih snova. Pretpostavka je bila da se istinsko ja otkriva u nesvjesnom stanju. Čini se da je razmišljanje o tome još prisutno jer je jedno od najčešćih pitanja koja sebi postavljamo, bili mi dvo- ili višejezični pisci: na kojem jeziku sanjamo? Kao da je to način otkrivanja našeg istinskog sopstva. A kao odgovor na to pitanje, za mene postoji barem jedan odgovor: zavisi. Zavisi od toga gdje se san dešava i o kome ili čemu san govori. Iako obitavanje u drugim jezicima može dovesti do anksioznosti, naročito kod pisaca, ja ne znam za drugačije niti imam izbora. Odrastajući kao nacionalna manjina, oduvijek sam naseljavala dva svijeta. Slovenački je, onaj privatni, uključivao sve što sam vidjela i imenovala unutar i izvan našeg doma i svakog ko je na to odgovarao: poznanike, rođake, učitelje, školu i drugu djecu. Njemački svijet, onaj javni, sadržavao je sve željene i istovremeno zastrašujuće oznake odraslosti: medije, zakon i poredak, univerzitet, javni život, posao. Slovenački je bio kućni jezik, idiom malog sela i planinskih dolina, jedini melem za zacjeljivanje rana naših roditelja, baka i djedova koje im je nanio Drugi svjetski rat. Nasuprot tome, njemački je bio jezik grada, autoriteta i značaja, jezik koji se smio svugdje pričati na glas bez bojazni da vas ušutka gnjevni prolaznik ili prestrašeni rođak. Za nas, nestrpljive tinejdžere u procesu samootkrivanja, bio je jezik „Obećane zemlje“, na kojem smo uvijek pričali na putu do naše dvojezične škole, ugrubljujući mekane slovenačke suglasnike u njemačke i prelazeći na slovenački tek po povratku kući. Njemački je bio neželjen gost u našem domu otkad je postao idiom nacista koji su pola stanovnika naše doline odveli u koncentracioni logor dok se preostala polovina pridružila pokretu otpora.

Spor ali neumitan prijelaz na njemački nakon okončanja dvojezičnog obrazovanja u slovenačkom internatu i odlazak na univerzitet je bio i oslobađajući i otrežnjujući u isti mah. Iako svjesna da se u nekom smislu razlikujem od njemačke većine, nikad mi to nije predstavljalo problem jer sam odrasla u dvojezičnom, uglavnom slovenačkom okruženju. Svaki član manjine naseljava oba svijeta i ima iskustvo i insajdera i autsajdera i upravo takvo iskustvo je jedina spona koja povezuje inače veoma različite ljude. U nekim slučajevima to je i jedina veza koju možemo imenovati jednom kad napustimo zajednicu. Njemački svijet je nudio pristup različitim znanjima i područjima. Njemački je bio most prema drugim piscima, književnoj tradiciji koja je bila bliska mom unutrašnjem izvorištu koliko i ona slovenačka. U isto vrijeme, potpuna asimilacija je bila nemoguća zbog postojanja drugog dijela mog ja koje je oblikovao drugi jezik, drugačiji senzibilitet. Živeći u potpuno jednojezičnom okruženju, shvatila sam da je stanje mog limba uzrokovano dvama jezicima i njihovom međudjelovanju. Postala sam osoba koja je u tranziciji među jezicima, niti tamo niti ovamo. Prihvatajući da budu pisci izvana, na margini oba društva, migrantski pisci čak i prije nego što napuste zemlju, izražavaju skepticizam prema čvrstom identitetu i materinskom jezika. Višejezična osoba intimno zna ono što je de Sausser poučavao eksplicitno – da je veza između lingvističkih znakova arbitrarna.

Spisateljsku karijeru sam započela kratkim pričama na njemačkom i poezijom na slovenačkom. No, nakon veoma kratkog izleta u prozu, odlučila sam se isključivo za poeziju; shodno tome sam i nastavila pisati na slovenačkom. Jezik ne određuje šta neko piše ali se odražava u načinu na koji piše. Jezičke razlike dovode i do razlika u tekstu i zvuku, osjećaju, slovenački sentiment je bolje odgovarao mojoj poeziji nego njemački. Budući da stvaramo profesionalni identitet u jeziku, prelazak na drugi jezik gotovo da znači promjenu identiteta. Nabokov je uporedio svoj prijelaz s ruskog na engleski sa amputacijom šest prstiju nakon čega je morao naučiti pisati sa preostalim. No i pored toga, iskušenje da se pređu granice jezika, promijeni njegov kod ili makar s vremena na vrijeme zaluta na područje drugog jezika, prisutno je cijelo vrijeme. A poznavanje drugih jezika i rad u njima, nekad mogu dovesti do otuđenja maternjeg jezika ili čak njegovog iščeznuća. Budući da sam oduvijek bila spisateljica između mjesta i jezika i nikad nisam živjela u Sloveniji gdje mi se čitaju i izdaju knjige, niko nikad nije vidio ništa neobično u mom dvojezičnom statusu. Otkako sam se preselila u ovu zemlju, često me pitaju da li sam postala američka spisateljica, jedna od onih sa složenicom. Na početku sam bila dosta iznenađena pretpostavkom da ću jednu složenicu (austrijsko-slovenačka) zamijeniti drugom (slovenačko-američka). Međutim, poslije nekog razmišljanja sam shvatila šta dovodi do ovakvog rezonovanja: ovo je multikulturalno društvo koje je ipak i uglavnom jednojezično. Sjedinjene Države danas naglašavaju ideal jedne zemlje, jednog jezika i dvojezičnost se prvenstveno asocira sa socijalno ugroženim, sa tranzicijom prije dostizanja „proficiency in English“. Moguće je da se radi i o strahu da će jezički pluralizam uzrokovati dalju kulturnu fragmentacije tog već multikulturalnog društva. U isto vrijeme, mnogi od transnacionalnih, bi- ili multikulturalnih pisaca, prve ili druge generacije imigranata, se javljaju kao glas savremene američko-engleske književnosti. Oni pripovijedaju kroz prizmu vlastitog iskustva i govore o specifičnostima bi- ili transnacionalnog iskustva koje je do sad u kolektivnom sjećanju bilo stavljano u stranu ili potiskivano. Iako se trend dvojezičnih poetika ne ograničava samo na svijet engleskog govornog područja, dijasporski pisci se u drugim zemljama drugačije doživljavaju. Neki od najoriginalnijih njemačkih pisaca su izvorni govornici turskog, arapskog, češkog ili srpsko-hrvatsko-bosanskog. No, njemačka čitalačka javnost i kritika ih još ne kategoriziraju kao njemačku već kao etničku i manjinsku književnost. Oni se ne smatraju za sastavni dio nacionalne kulture. S obzirom na posebnost savremene američke književnosti, možda bi prelazak na treći jezik predstavljao prirodno rješenje za spisateljicu u mojoj poziciji, ali kao što je i narator iz Rushdievog romana Sram potvrdio, ljudi nisu uvijek racionalni kad se radi o pripadnosti. Američko multikulturalno društvo omogućava raskidanje kulturnih veza i konačno oslobađanje od tradicionalno utvrđenih uloga i etničkih stereotipija koje se vežu za narode srednje Evrope. Ali i pored toga, još bi mi ostalo isto pitanje: ko sam ja koja pišem? Mijenjanje koda, jezika i mjesta, jedino mijenja mjesto na karti na kojem i između kojih se gradi vlastiti prostor. Pisanje „na između“ znači smještanje na crticu koja povezuje i razdvaja dvije ili više nacije. Znači balansiranje na njoj poput gimnastičarke na gredi, uvijek samo na korak od pogreške, znači uvijek biti i previše i premalo, znači nikad ne biti u skladu sa okolinom i običajima. Pisanje „na između“ znači stvaranje vlastitog prostora pripadnosti i vlastitog čitatelja koji žudi da što prije isproba gimnastičarsku gredu. Pisanje na jeziku periferije na kojoj živim dvije decenije nikad se potpuno ne skrasivši niti se bilo gdje osjetivši kao kod kuće, stvara alternativni prostor, treću geografiju. To je prostor sjećanja, jezika, prijevoda i ambivalentnosti. Upravo je takva, drugačija geografija, mjesto iz kojeg pišem.

prevela sa engleskog Emina Žuna