Seida Beganović

Odabrana poezija 41/42 - Seida Beganović

Sarajevske Sveske br. 41-42

***

Opiljci razbijenih riječi zarivaju se po zidovima.
Zaratila sam sa znakovima.
Frontalni napad bez objave rata!
Jerihonskom trubom.

A počela sam da pišem da se ne bi brinuli za mene.
Oni – za koje nisam pretpostavljala da su u brizi.

I bilo je previše lako i previše lično
I svima se,
uglavnom, dopadalo.
Iz nedovoljnih razloga kao što je bio i moj za pisanje.

Lakoća, kao legalna slika stila, dužila se kompromisu.
Usvojila sam, naime, kontrast kao način tumačenja.
I podijelila svijet na dvoje.
Svjetlo i Tamu.
Pravedan i nepravedan.
I rasparčao se u prasku.
I sada ga obilazim slijedeći rune po zidovima.
Po koži.
Po paračićima omota svijeta.

***

Selim se od stana do stana.
S grozdom limenih zvončića u ruci.
Nepovjerljivi stanodavci čude se broju knjiga
s kojim i pristižem, i mašini za pranje suđa.
Strankinja bez muža, s djecom.
I niko joj ne dolazi u posjetu.

U iznajmljenim domovima bojim uglove zidova u boju kajsije
i redam po podu ćupove i lišće.
Danju.

A noću sanjam tuđe snove.
Bivših stanara.
Nečiju jezu, sram, strahove i nemoć.

Poslije beskrajnog niza seoba i moje kćerke
postaju sve više jurodive.
Na jedan sramežljiv način,
kako to dolikuje
dobro vaspitanim djevojčicama.

Nas dvoje nemamo ništa zajedničko.

Osim što smo jednom bili, ne znajući jedno za drugo,
na polutajnoj projekciji Makavejevog filma "Misterije orgazma",
koji počinje teorijom Wilhelma Reicha.
o moći seksualne energije.

Ja mu pričam o onima koji su me voljeli,
a nekad i ja njih. Ili stalno prekidam u govoru.
On voli da me vozi na biciklu i pjevuši staromodne šlagere,
koje i sam smatra za glupave.
I, kao i svima drugima, pokazuje mi neka neobična mjesta,
kao neki imperijalistički kartograf.

Ja mu uvijek kazujem istinu, ali mi ne vjeruje baš mnogo.
Ni ja njemu. Čak i kad znam da me ne laže.

U sutonima, dugo mi govori o ljudima
koje niti poznajem, niti me zanimaju,
i mjestima koja nisu važna ni po meni, ni po njemu.
I slušam ga smirena i s divljenjem.

Inače, oboje smo strašno mudri.
Sve znamo. Sve smo pročitali.
Ali zajedno ne dajemo ni pet para za sve to.

Kao i svi drugi i mi imamo consensus.
Ja sam neozbiljna i nepouzdana
i dozvoljene su mi sve ludosti.
A on nije ni pomenut.

Jednom smo jedno drugo čekali na pogrešnim stanicama dva i po sata.
I rekla sam mu onu svoju slavnu misao
da mi nije važno to da li ja nekome nešto značim
nego ono što on meni znači, ali ne podnosim da visim.
A on je bio ubjeđen da nisam došla namjerno.

Napisala sam mu pjesmu koja počinje:
"Ne ostavljaj me samu. Zavoljeću te.
Ljubav se dešava u odsustvu."
I ništa.
Nije nasjeo na patetiku kojom sam obično
udaljavala sve oko sebe.

Čak nam se ni čežnja nije desila.

Niti bilo što od onog za što smo mislili
da spada u red stvari.

Ne pripadamo jedno drugom.

A puni smo ljubavi.
I više od ljubavi.
I više od toga što je više od ljubavi.

***

Ne umijem da praštam.
Priznajem.

Ne umijem čak ni da smislim neki izgovor
zašto ne uspijevam u tome.
Na primjer, gnostički,
kao da je stvarnost košmar
ili struktura svijeta promjenjiva.

I nedostatak li je to?

Mislim da je uslov za praštanje laž.
Prihvatanje laži.
A to usložnjava realnost.

Uz to imam jedan organ viška.

Od gornjeg korijena desnog uha,
preko vrha klavikule,
pa dalje ivicom desne garniture rebara –
zaboravljena škrga.

Nešto iz faze dvodihalica.
Otvara mi se na svaku povredu.

A ispod, one eterične žlijezde – pluća –
počinju da luče mirisave poruke.
- Volim Vas, ovako ili onako i to znate,
ali sada moram da odem u bezvremenost!-

I ništa se ne mijenja izvana.
Ne korigujem ni sudove ili odnose.
Naprotiv.

Moram da angažiram brata,
(on je fiziolog i programer,)
da napravi neki kalkulus bola.

Ne dešifruju moje upakovane odjeke.
Misle da li sam velika
ili pak slaba.
Zavisno od interesa.
Milostiva – u svakom slučaju.

Enterijer

Vrata – teška od orahovine,
s mesinganim kvakama.
Pod od dasaka, s nanosima sivozelene boje.

Strop – da nije ravan.
Poluzaobljenih greda
kao kod pasaža u uličicama,
koje vode prema trgovima.

Knjige u seharama. I po podu.
Bez polica.
Sto veliki, od čamovine.
S kompjuterom.
Stolice kao kod Van Goga.

Peć na drva.
Nije baš ekološki.

Postelja uska, tvrda, kao u kardinalskoj sobi
franjevačkog samostana pored Sarajeva,
čija sam gošća jednom bila.
Sa isto tako uštirkanim navlakama
preko teških jorgana.

Na tamno crvenom plakaru kestenje
i zimske jabuke – lederice.
A u plakaru- haljina moje majke za ples,
iz šezdesetih. Tamnoplavi saten
posut zlatnim tačkicama koje iščezavaju.

Jedno ogledalo
s velikim izrezbarenim ramom.
Moje.
Da me ne odražava
niti objašnjava,
tek ponavlja.

I prozori.
Mogu biti i naslikani.
I toliko.

Samo toliko da imam
i zovem svojim domom.

Ili ništa od toga.

Ništa.

Tek jedan prag.

Moj prag.

Parče drveta između mene i svijeta.

O perfektnosti

Oh, kako samo divno starim!

Iz godine u godinu
moji podočnjaci su sve više poljski!
Ispod očiju imam neodoljive poljske konuse!
Što više starim – sve sam više Poljakinja.
I sve jezike govorim s poljskim akcentom.

Zato ne mogu da se zaposlim.
Traže mi "English perfect"
Naravno to nisu Englezi koji mi to traže,
To su neki moji sunarodnjaci,
ali srećom to su sve manje,
jer sve manje ličim na njih. I na bilo koga.

U povjerenju:
- Ne uspijevam da dobacim
ni do jedne grupe za identifikaciju.
Zaglavila sam u sad-i-ovde
gore nego Kropotkin u Sibiru,
s Kropotkinovom teorijom solidarnosti.

Toliko od moje druželjubivosti.

Nije fer da se od šest hiljada jezika
jedan jezik smatra perfektnim,
ili savršenijim od drugog.
Na intervjuu za posao sve manje mojim sunarodnjacima
kažem da poljski akcent sve jezike čini perfektnim.
I poljski podočnjaci one koji ih nose.

***

Moja vedrina je moja ambiciozna majka.
Nijema je.
Ne mogu je optužiti
da me njen glas iritirao kod buđenja,
ili da je tokom ovih godina
bila predvidiva intonacija njenih pridika.
Ipak se ne plaši od mene
onako kako se majke, sve više, s vremenom,
plaše svoje djece.
Ja sam rodila svoju majku.
I ona je izbrala da bude moje dijete
i majka i dobra vila pored uzglavlja.
Moja vedrina – dar i kazna.
Nikako da se umori od mene, i ni od sebe same.
Moja vedrina, moja ambiciozna majka.

Opis brodovlja

Opis brodovlja.
Ne brodovi nego brodovlje.
Lelujava bezvremenost.
Uvijek sam zavidjela pjesnicima
na toj slici svježine što se sprema da se otisne.
O, kako sam im zavidjela na tom motivu.

Pa ako se, uz to, doda crveni kafanski sto i
bijeli šešir
u sjeni.
I usporeni falš napjeva rezolucije pjesničke kamere.

Mislila sam da na pisanje imaju pravo
jedino poete u lukama Portugala
ili Aleksandriji.

Trenutak nabiranja jedara.
Nedešavanje u čistoj potenciji, potpuno postojanje.

Brodovlje.

Arheolozi tvrde da se na stijenama iznad doline u kojoj sam rođena nalaze mermerni stubovi za koje su
nekada, mnogo davno, vezivali lađe.

Slika brodovlja.

Iz donjeg rakursa, doduše.

Nikad neću pripadati tom sinestetičkom akvarelu.

Bilo bi iznuđeno.
Kao i sve narkotičke vizije izazvane vremenom.

***

Ne bih voljela da poludim.
Ima tu nešto oholo.

Poštovaću naraciju.

Pričaću o slučajevima
koji nemaju značaja za moj život
ali liče na slučajeve
iz tuđeg života koji imaju značaja.
O rastancima.
Na kolodvoru. Svakako.
O ljudima. Na balkonu.
Ljetovanju. Na ostrvu.
Muškarcima koji su me voljeli.
Ili izdali.
Prijateljima koji su uspješni.

Sve tako neke besmislice
oko kojih se smisao priviđa.

Ne bih voljela da mi se tajne raskriju.

- Traženje smisla je nastojanje
da budemo neko drugi da bi pripadali jedinstvu!-
reći ću kada me nešto upitaju.

Oni će klimati glavama.
Oni, ne ja!

Ja ću ih gledati s blagošću u očima.

Loš dan, kiša

Loš dan. Kiša.
Loši dani su stvoreni za donošenje odluka.
- Od predatora iz mora
čovjek neka ni ne pokušava da se brani.
Treba da bude miran i nepomičan -
govorio je moj otac.
Bio je mornar tri godine.
Putovao je svijetom.
Od Istre do francuske luke Tulon,
niz Sredozemlje,
duž afričke obale,
kroz Suez, u Indiju, Kalkutu,
i nazad u Jadran.
- S predatorima s kopna čovjek ima šanse –
ponavljao je.

Djeda je bio lovac.
I jahač, imao je lipicanere.
I on je putovao svijetom. I bio mudar.
Ja, kćerka i unuka, nemam vozačku licencu.
Ni za more ni za kopno.
Imam njihovu krv.
A ne znam da se orijentiram.
Ako ne pada kiša.
Na kiši sjedim nepomična i mirna.

Nije dobro.
Beskorisna mudrost
I loši dani.
Dobre sam potrošila.
I nije važno ako sam plijen.
Loši dani su dobri.
I kiša.
I odluke.

Do kada će trajati svijet

Do kada će trajati svijet?
Do tada dok nas služi čulo sluha.

Napolju - debela kiša.
Nemam svoj omiljeni dan u nedjelji.
Nemam ni svojih četrdeset dana za bilo što.
Kiša ne prestaje.
Imam samo ovaj natopljeni svijet.
I kiša povrh njega. Iz ničeg.
Pada.
Imam opne unutar uha,
između palca i kažiprsta na ruci.
I, kao 6,6 odsto ženki
hominida na planeti, opne imam i
između drugog i trećeg prsta na nozi.
Pamtim pluvijal.
Romorenje kose na površini jezera,
pliskanje golicavih oblutaka
pod stopalima u mulju,
plač lamantina, svađe ptica…
Pamtim sve zvuke vode.
Opnama zakržljalim. Osluškujem.
A mogu da prekoračim ogradu balkona.
Jedino u čemu je, u odnosu na svog mužjaka,
ženka hominida nenadmašna –
je plivanje u daljinu.
U tome je nenadmašna i u odnosu na sve
kopnene sisare.
Mogu da skliznem u vodu
I plivam.
U daljinu.
Do kraja svijeta.