Gordana P. Crnković

O STUDIJU JUŽNOSLAVENSKIH KNJIŽEVNOSTI I O OPSTANKU STUDIJA KNJIŽEVNOSTI UOPĆE

Sarajevske Sveske br. 35-36

Mislim o ovim djelima—rekao sam.—Ona su kao zemlja, svačija.
Meša Selimović, Sjećanja

1.
Zadano pitanje ove diskusije glasi, otprilike: “Da li je moguće književnosti sa prostora bivše Jugoslavije proučavati kao izdvojene nacionalne književnosti ili su one jedino razumljive unutar šireg okvira, koji profesor Enver Kazaz naziva ‘južnoslavenskom interliterarnom zajednicom?’” Te: “Na koji način se književnosti sa ovih prostora proučavaju na Vašoj instituciji; da li kao izdvojene nacionalne književnosti (srpska, hrvatska; ima li bosanske i/ili crnogorske, i da li smatrate da bi ih trebalo biti?), ili kroz nekakvu drugu organizaciju materijala?” Ili, malo drugačije formulirano: Da li studirati ove književnosti unutar nacionalnog (bosanskog, crnogorskog, hrvatskog, itd.), južno slavenskog/(post)-jugoslavenskog, ili nekog sasvim trećeg okvira?
Preliminaran i vjerojatno prilično samorazumljiv odgovor je da bi se, idealno, moglo i trebalo studirati i proučavati te književnosti, to jest individualne autore ili pojedina književna djela, i unutar nacionalnog konteksta, i unutar konteksta jugoslavenske interliterarne zajednice, i unutar mnogih drugih okvira, kao što su to na primjer internacionalni ili među-periodski. Različiti projekti i različita pitanja, naime, očito traže različite pristupe te različito konstruirane relevantne kontekste. Krležin opus, uključujući, naprimjer, i njegove na prvi pogled samo “regionalne” Balade Petrice Kerempuha, pisane na osebujnom kajkavskom dijalektu, kao i opus Meše Selimovića ili Ive Andrića ili Danila Kiša, ne može se svesti samo na više ili manje lokalne okvire (hrvatske, bosanske, srpske, itd., ili pak jugoslavenske), budući da ti opusi u sebi sadržavaju i sobom “razgovaraju” i sa mnogim elementima svjetske književne i kulturne baštine, te sa mnogim aspektima nad-nacionalnih povijesnih i političkih sfera.
Naposljetku, Andrić je, na primjer, čitao “grčke i latinske klasike uz glavna djela mnogih europskih pisaca” kao što su to “Carlyle, Cervantes, Černiševski, Conrad, Flaubert, Goethe, Heine, Hugo, Ibsen, James, Kafka, Leopardi, Mann, Masaryk, Maupassant, Montaigne, Nietzsche, Pascal, Rilke, i Scott.” Uz to je “tvrdio da mnogo duguje poljskim pjesnicima i romanopiscima.” Kao što to navodi povjesničar Wayne Vucinich, Andrić je prevodio slovenske pjesnike Frana Levstika, Josipa Murna i Otona Župančiča. Preveo je i švedskog Strindberga, te “bio pod utjecajem Franza Kafke.” Uz to, “vjerojatno nijedan pisac nije ostavio tako jaki filozofski utjecaj na mladog Andrića kao Søren Kierkegaard.” Andriću su bili važni i mnogi američki pisci, a nadasve, kao što to Vucinich spominje, Walt Whitman, a u jedno je doba čak “bio zainteresiran za kineske i japanske autore, koje je čitao u francuskim i njemačkim prijevodima.” Danilo Kiš, koji opetovano navodi Andrića, Krležu, i Crnjanskog kao svoje uzore, kao znalac ruskog, mađarskog, i francuskog jezika i književnosti naravno stupa u dijalog i sa tima i još mnogim drugim sferama. Svoju Grobnicu za Borisa Davidoviča Kiš je sam kontekstualizirao, između ostaloga, svojim odnosom prema francuskoj intelektualnoj ljevici 70-ih godina prošloga stoljeća, te svojom internom polemikom sa argentinskim piscem Jorge Luís Borgesom.
Ako su ti i mnogi drugi pisci i njihova djela bili tako prožeti i nacionalnim i regionalnim i jugoslavenskim i internacionalnim kontekstima i djelima, onda valjda i proučavanje tih djela treba imati sve te elemente. Uz to, i književne forme koje oni upotrebljavaju—roman, priča, ili balada—i elementi njihova književnog jezika su prvenstveno elementi književnosti kao takve, a ne ove ili one nacionalne književnosti. Te književne forme imaju sebi imanentne načine estetskog funkcioniranja i velike rezervoare sebi svojstvenog žanrovskog i formalnog sjećanja, pa bi kod studija bilo koje i kakve književnosti očito veliku ulogu trebalo imati obimno čitanje i vježbanje čitanja književnosti kao takve. Kao što je to poljska redateljica Agnieszka Holland jednom ustvrdila, ona je mogla napraviti filmsku adaptaciju klasika američke književnosti, romana Henrya Jamesa Washington Square, bolje od mnogih mladih američkih redatelja jednostavno zato jer je ona čitalac književnosti, a oni nisu. “Ja sam čitalac [književnosti] i sigurno znam Jamesa bolje i imam dublju vezu sa njim od mnogih američkih režisera,” rekla je.

2.
Idealno gledajući, dakle, djela pisaca iz post-jugoslavenske regije bi se mogla i trebala i proučavati i predavati na mnoge različite načine. Takav raznoliki individualni akademski rad i objavljivanje vezano za ove književnosti još koliko-toliko funkcionira u američkom akademskom okružju, iako je sve teže naći izdavače koji su spremni razmotriti mogućnost objavljivanja knjiga posvećenih tim književnostima zbog sveukupno skromne tržišne potražnje. Ali kad govorimo o predavanju i studiju tih književnosti i općenito njihovoj prisutnosti na američkim sveučilištima, čini mi se da se ovih godina te književnosti na američkim državnim (public) sveučilištima, kao što je to sveučilište države Washington (University of Washington) u Seattleu na kojemu ja predajem, i proučavaju i predaju ne samo na vrlo malo načina, nego i sve zajedno prilično oskudno. Problem je naime u tome da ne samo da nema velikog studentskog interesa za studiranje bosanske ili crnogorske ili hrvatske ili kosovske ili makedonske ili slovenske ili srpske književnosti pojedinačno, pa zato sveučilišta ne dodjeljuju sredstva za predavanje tih kurseva i za zapošljavanje ljudi koji su stručnjaci za te književnosti, niti je problem samo u tome da interes za studiranje svih tih književnosti zajedno (unutar kolegija jugoslavenske/jugoslavenskih i post-jugoslavenske/post-jugoslavenskih književnosti), iako osjetno veći, opet nije dovoljno velik.
Glavni i temeljni problem je u tome što odsjeci i studiji književnosti kao takve gube interes američkih studenata, a time i podršku sveučilišnih rukovodstava. I odsjeci većih i poznatijih europskih književnosti (njemačke, francuske, talijanske) gube i studente i predavače, pa čak i odsjeci za engleski jezik te englesku i američku književnost – dakle za nacionalnu književnost SAD-a – imaju problema sa nedovoljnim studentskim interesom, te pomalo miču kadrove i fokus odsjeka sa studija književnosti na uvelike instrumentaliziran studij efikasnog pisanja i pismenog komuniciranja (tzv. composition courses). Jedini odsjeci koji ovih godina dobro prolaze su oni španjolskog jezika i španjolske i južnoameričke književnosti, zbog rasta hispanske populacije i reputacije španjolskog kao lakog jezika, te odsjeci za azijske jezike i književnosti zbog interesa za studiranje kineskog jezika koje se smatra dobrim poslovnim potezom.
Razlozi za općeniti gubitak interesa za studij književnosti kao takve su mnogi, i uključuju nepragmatičnost takvog studija (nevelike šanse za zapošljavanje u struci nakon studija), potrebu za naprednijim poznavanjem stranih jezika kod studija stranih književnosti (znanje stranih jezika nije jača strana američkog obrazovanja), općenitu relativno antiintelektualnu društvenu klimu i nisko vrednovanje humanističkih disciplina, relativan hermetizam i neokrenutost “na van” samih književnih studija u SAD-u, itd. Bilo kako bilo, pitanje o tome kako proučavati i podučavati južno slavenske književnosti tako postaje pitanje o tome kako uopće održati – ili revitalizirati i reformirati – studiranje i poduku književnosti kao takve, a unutar toga i naših književnosti.

3.
Par riječi o načinu studiranja u SAD-u. Studenti ne upisuju svoj glavni studij od prve godine kao što to rade u post-jugoslavenskoj regiji, gdje će student upisati medicinu ili arhitekturu, engleski i komparativnu ili bosansku književnost, sociologiju, informatiku ili fiziku. Nasuprot takvom specijaliziranju od početka, američki student prve dvije godine studija studira “jako široko” i više informativno nego duboko, odabirući po želji kurseve koji pripadaju obaveznim glavnim grupama kao sto su to prirodne znanosti, društvene znanosti, humanističke discipline, ili umjetnost. Student mora odstudirati zadani broj kolegija iz svake grupe, ali sam/a bira specifične predmete koje želi slušati unutar te grupe predmeta. Tako unutar humanističkih disciplina studij književnosti konkurira studiju povijesti, antropologije, filozofije, itd. A unutar studija književnosti, na primjer, kursevi argentinske ili općenito južn-američke, kineske ili istočno europske književnosti (sve u engleskom prijevodu) konkuriraju kursevima hrvatske ili bosanske ili južnoslavenske književnosti. Kolegiji za koje postoji veće zanimanje studenata opstaju, oni za koje nema toliko potražnje se prorjeđuju ili eliminiraju. Ako uopće izaberu kolegij književnosti, studenti općenito više biraju kurseve iz američke ili engleske, ili, kad je riječ o kontinentalnoj Europi, kurseve francuske ili općenito istočnoeuropske književnosti, nego što biraju kurseve vezane za književnosti pojedinih manjih naroda. U takvoj situaciji predavanje pojedinačnih južnoslavenskih književnosti, ako nema nekih dodatnih vanjskih subvencija i dotacija, nije veoma izvediva opcija. Ponekada se dopušta predavanje južnoslavenskih ili jugoslavenskih/post-jugoslavenskih književnosti u jednom kolegiju. No budući da i takvi obuhvatniji kursevi, za koje postoji više studentskog zanimanja nego za kolegije pojedinačnih nacionalnih književnosti regije, još uvijek ne dobivaju dovoljno veliki broj studenata, nisu često u ponudi.
Na trećoj godini student bira svoj glavni predmet koji će studirati, i tako postaje student (major) matematike ili muzike ili pak njemačke književnosti. Sada, kao deklarirani student toga predmeta, mora odslušati i položiti specifične kolegije koje propisuje odsjek, naprimjer: par kolegija iz povijesti njemačke književnosti, njemačke jezične vježbe, nešto teorije, itd. Ti kursevi su napredniji i fokusiraniji nego ovi za opće studije prve dvije godine, ali je i broj studenata koji se u njih upisuju relativno malen u odnosu na broj studenata koji upisuju naprednije kolegije iz npr. biomedicine ili računarstva. Rezultat toga svega je da odsjek mora podržavati i održavati svoje „više” kurseve većim upisivanjem studenata na svoje „generalnije” kurseve, dakle mora nuditi dovoljan broj kurseva koji su zanimljivi velikom broju (još) neopredijeljenih studenata.
Kao što je vjerojatno jasno iz cijelog prethodnog izlaganja, problem je u tome da je teško dobiti studente da postanu major bilo koje književnosti, tj., da se odluče na studiranje književnosti kao takve. Put ka studiranju književnosti južnoslavenskih područja tako nužno vodi kroz iniciranje i inspiriranje studija književnosti uopće.

4.
Ovom svežnju problema svatko od nas predavača pristupa na svoj način i ovisno o vlastitim specifičnim okolnostima. Ovdje ću ukratko ocrtati svoja vlastita iskustva. Budući da se bavim komparativnom književnošću i filmom, stvorila sam par širih kurseva, kao sto je to npr. kolegij o poratnom europskom romanu koji se studentima “reklamira” putem svojih potencijalno intrigantnih tema, i unutar kojega predstavljam studentima i romane iz naše regije koji su dostupni u engleskom prevodu. Tako je, na primjer, Selimovićev Derviš i smrt bio veliki hit zadnjeg takvog kolegija. Jedan od mojih filmskih kurseva se bavi istočnoeuropskim redateljima koji su otišli na Zapad te usporedbom njihovih poljskih, čeških, mađarskih ili jugoslavenskih filmova sa njihovim američkim, francuskim, ili njemačkim djelima. Zadano štivo za taj kurs ponekad uključuje i neke klasike istočnoeuropskih književnosti, kao sto su to Gombrowicz, Hašek, ili Krleža. Kroz takve se kurseve studenti mogu upoznati sa malim dijelom književnosti naše regije, te se potom neki od njih odlučuju na njeno dublje i duže studiranje. To dalje studiranje ne sprovode kroz zadane ili postojeće kolegije – kojih jednostavno nema – već kroz tzv. “nezavisne studije,” gdje student u dogovoru sa profesorom kreira svoj vlastiti program čitanja i studiranja, te za to dobija akademske bodove. Uz to rade intenzivan jezični program putem kurseva jezika koji su još uvijek prisutni na mom sveučilištu, te uz to često odu, ako to uspiju financirati putem stipendija ili školskih kredita, i u neki od gradova Bosne, Srbije, Makedonije (itd.) i tamo usavršavaju svoje jezično, književno i kulturno znanje. Nakon toga formiraju svoje obično zaista zanimljive istraživačke projekte za svoj diplomski rad ili magisterij ili doktorat.
Iako neki studenti, nakon puno uloženog truda i uz dosta sreće, uspijevaju dobiti jedan od relativno rijetkih poslova u struci, većina njih radi sve ovo uz potpunu svijest o tome da od ovog studija možda ili vjerojatno neće živjeti, tj., da je dobivanje posla vezanog za ovu struku neizvjesno. Ne žale se i snalaze se na razne načine, radeći svakakve druge poslove, ili nastavljajući svoje obrazovanje na jednom od “zapošljivijih” poslije-diplomskih studija.
Ponekad sretnem svoje bivše studente književnosti, ili dobijem pokoju razglednicu ili e-mail. Jedan student se tako javlja sa Aljaske gdje uspješno ribari, čita Rilkea i Hemona, i piše svoj prvi roman. Jedna studentica se, nakon završenog magisterija sa temom južnoslavenske književnosti, obrela na mirovnim studijama negdje u Južnoj Americi. Druga javlja da će paralelno uz doktorat književnosti upisati i studije bibliotekarstva jer je shvatila da više voli stvarati i održavati kolekcije knjiga nego što voli pisati o onome što čita. Treća piše da razmišlja o tezi za svoj doktorat iz komparativne književnosti, u kojoj će prodiskutirati ruske, južnoslavenske i jugoslavenske, i engleske tekstove. Četvrta je već godinama uspješna pravnica za ljudska prava. Peta je kupila sa prijateljima na kredit malo poljoprivredno dobro na kojemu uzgaja šumsko voće, i sada se sprema otvoriti prodavaonicu organske hrane koja bi u sebi imala i čajanku i knjige. Šesta je u veseloj panici jer je nakon nekoliko godina privremenih i svakojakih poslova konačno dobila stalno mjesto na fakultetu i sada treba uskladiti potrebe stručnog objavljivanja sa potrebama zahtjevne nastave i dvoje male djece kako bi to mjesto i zadržala. Ima ih mnogo. I nije im žao što su studirali književnost nego dapače, bez obzira na to što rade poslije studija, počesto izjave nešto u stilu toga da su im ti studiji podarili živi izvor energije i vedrine koji je uvijek pokraj njih ma gdje bili.