Nelida Milani Kruljac

O POVIJESTI MANJINSKE TALIJANSKE KNJIŽEVNOSTI

Sarajevske Sveske br. 27/28

I književnost talijanske nacionalne zajednice imala je svoje "sezone" i "svoje generacije". Ali, može li se govoriti o "sučeljavanju generacija"? Da bi to napravili, treba poći u potragu za "raskidima" koji će omogućiti otkrivanje novih tendencija kod mladih generacija, novih ideja, novih poimanja elemenata kojima se suštinski razlikuje jedno doba od drugog. Događa se da uzalud tražimo, ali se događa i da nađemo tragove nečega što se pokaže kao "novost". Dakle, uspoređivati stare sa novim generacijama znači sučeljavati prošlost sa sadašnjošću, pretpostavljajući raskorak, razlike, novost. Ali, da li je baš tako?
Teško je odrediti momenat gdje se završava jedna književna sezona i otvara druga. Svako vrijeme proizvodi svoju vrstu znakovlja: čim se istroše, potrebne su nove oznake za ponovno osvajanje stvarnosti. Kao što bi po pravilu uvijek trebalo raditi, književne fenomene treba razmatrati u istorijsko-društvenom kontekstu u kojem su nastali i razvili se. To je zlatno pravilo. Prema tome, kontekst nakon drugog svjetskog rata mora se proširiti na cijeli discours social, na dominirajući hegemoni model: totalitarizam, istorijski materijalizam, samo jedna partija, te propaganda u vezi s tim. Upravo u taj kontekst se obično smješta nastanak književnosti talijanske nacionalne zajednice. Kao da je nastala iz nulte tačke, godine 1943. Sa partizanskom štampom. Danas to zvuči malo naivno. Umjesto nulte tačke, bilo bi možda bolje tu locirati prvi veliki raskid, to jest inverziju tendencije u odnosu na opredjeljenje XIX i XX vijeka, preokret tendencija koji se nije odnosio samo na tršćansku i istarsko-riječku književnost, nego na cijelu Evropu. To je takozvana "književnost ruševina", jer se tada izlazilo iz moralnih i materijalnih ruševina. U tom smislu djelovali su italijanski i francuski kulturni modeli: Vittorini, Sartre, prvenstveno, i nešto manje Pavese. Usred smo neorealizma, sa njegovom trijadom: realistično pisanje, osjećaj koralnosti i angažiranost.
Realistično pisanje znači konkretnost jezika čiji je praktični cilj saznavanje, iskazivanje, uvjeravanje, zasnovan na vrijednostima koje nisu lične nego političke i ideološke. Koralnost se iskazuje egzaltacijom kolektivnog rada i bratskim duhom. Prema tome, da bi se dobila neorealistička lična karta dovoljno je bilo pričati o ratu, bombardovanju, partizanskoj borbi, poratnim problemima, obnovi, radničkoj klasi, s obzirom da se smatralo da sama djela govore jezikom revolucije. Dovoljno je da se spomene Eros Sequi, obrazovan i prefinjen čovjek, pisac koji ima iza sebe studije klasika i veze sa piscima XX vijeka, koji na sebe preuzima zadatak da u svakodnevni život uvede socijalističke ideale, sav posvećen integraciji buržujskog Ja sa kolektivnim Mi, i stoga uvijek u središtu plićaka, u fatalnom viru konfuzije između umjetnosti i revolucije.
Kada u tekstu nedostaje jedna od tri jedinice (realistično pisanje, koralnost, angažiranost), neorealizam se smanjuje do nestanka. U Italiji do promjene kursa u izražaju dolazi polovinom pedesetih godina, u vrijeme represije pobune u Mađarskoj (1956) e destaljinizacije. I kod nas se granice neorealizma postavljaju od 1943. do 19650/55. Različiti pristupi neorealista se naziru već u tekstovima poezije predstavljenim u jedinom broju Horizonata koji je izašao 1951.: odsutna je već ždanovska dimenzija, a momenat neorealizma se sreće više kao "ukus realnosti" (tako ga definira Roberto Dobran), nego kao podstrek transformaciji realnosti. Tako su, na primjer, Martini i Scotti, započeli karijeru kao direktni izdanci neorealizma, ali je s vremenom Martini obojio svoj neorealizam impresionističkim uticajima, dok ga je Scotti razradio sa naturalističkom i lirskom žicom. I jedan i drugi – i ne samo njih dvojica – sve više će stremiti ka tome da pomire rigoroznu didaktičku komponentu sa zahtjevima umjetnosti, u teškoj medijaciji između kulture i života, unutarnjeg i vanjskog, sopstvenog života i života drugih. Ipak, odstupanje poezije "Mi" u korist poezije "Ja" bilo je već neizbježno. A to se dobro vidi 1964. godine kada izlazi sveska pod naslovom Poesia. Autori, Cocchietto, Collori, Deghenghi, Farina, Finderle, Forlani, Matteoni, Milinovich, Santin, Sau, Ugussi, označavaju taj prelazak na lirizam, intimizam, impresionizam u poeziji. Realizam se zadržava u prozi.
Tako se dogodio drugi raskid epistema. Dva momenta su dovela do promjene kursa. Prvi momenat je vezan za raskid odnosa sa Sovjetskim Savezom, što je omogućilo da u Jugoslaviji zažive književne tendencije Zapadne Evrope. Ali još jedan momenat je djelovao. Bila je to tragedija egzodusa. Ipak, ni jedan pisac nije mogao da se izrazi kao da se ništa nije dogodilo. Pazilo se mnogo da se ne dotiču tabu teme, da se ne potakne iritiranost nomenklature. Teme kao egzodus i Goli otok nisu uopće pokretane, ne postoje u književnoj prozi. Moglo ih se, međutim, naći između redaka u poeziji. Ali zahvaljujući kompromisu, jedna malobrojna grupa intelektualaca, koji su većinom došli iz Italije, Scotti, Damiani, Turconi, Sequi, Martini, nastupili su kao zaštitnici i podržavaoci italijanskog kulturnog kontinuiteta u Istri i Rijeci, i osnovali su ili doprinijeli osnivanju institucija koje su i danas nezamjenjivi stubovi nacionalnog i kulturnog preživljavanja ove zajednice. A zatim su tu bile ličnosti kao Antonio Borme i Annio Pellizzer, koji su odigrali primarnu ulogu u mnogim kulturnim i političkim događanjima. Bili su idealne figure angažiranih intelektualaca u vrijeme poraća, iako zapravo neće nikada prestati biti "militantni intelektualci", do kraja života. Kako ne spomenuti Alessandra Damianija, intelektualno i ljudski angažiranog na civilno-moralnom frontu, koji je bio umjetnički bogat prefinjenim klasičnim estetskim ukusom, leopardijanskim. Ali, njegova poetika slijedi padajuću krivulju. Od Restare a Itaca do Torere del borgo polagano se dolazi do odustajanja od borbe, pesimizam u poeziji prevladava nadu u otkupljenje, a budućnost posrće pred strašnim prikazom rata u bivšoj Jugoslaviji. Ne preostaje drugo do inteligentno deangažiranje, po strani: odsustvo. A koliko žalimo zbog toga! Damiani se postavlja – kao samostojeće tijelo – u tranziciju koja zaključuje neorealizam i preteča je avangardi. Marco Schiavato se nikada ne ubraja u one koji su došli iz Italije, njegova je priča drugačija. Sa svojom tradicionalnom estetskom individualnošću, jakim realizmom u prozi – postavlja se na liniju evolutivnog kontinuiteta koja vodi do naših dana a da nikada ne ističe intenciju raskida. U poeziji, jedini Ramous, čeznutljivi Riječanin, nikada se ideološki ne "kali" sa drugima, i drži se po strani od proklamacija i rasprava o tome "kako" i "šta" raditi u umjetnosti. Realni socijalizam mu nikada nije pomutio glavom, njegov je put autonoman, post-hermetizam.
Ostali, međutim, kako su postepeno iz pukotina socijalizma počeli izlaziti duhovi sumnje i oslobađanja opčinjenosti, bili su prisiljeni da mijenjaju mišljenje u tekstovima koji su izraz poraza, poništenja "apsoluta", krize i gubitka mogućnosti da se definira sebe u organskom odnosu sa svijetom. Shodno tome, mijenjale su se episteme, mijenjala se viđenja svijeta. Tim prije kod rođenih Istrana, kao što su Mario Cocchietto, Oscar Sudoli, Umberto Matteoni, Anita Forlani, Claudio Ugussi, koji su nastavljali da pišu (govorimo o šezdesetim godinama) iskazujući novi i subjektivni pristup. Da, još uvijek angažiranost, naročito odgovornost prema Zajednici, da, ali glavni motivi su tješnje privatni, neovisno o političkim implikacijama. Nije da se kod njih nisu mogle nazirati korelacije između poezije i politike – s obzirom koliko su neizbježne između umjetnosti i bilo kojeg drugog ljudskog okruženja – ali su imali svijest o autonomiji umjetnosti.
Zatim je došao konkurs "Istria Nobilissima" koji je uvjerio pisce da treba slobodno koristiti književne instrumente za iskazivanje neslaganja prema onima koji su još uvijek djelovali u svjetlu neorealizma ili realističkog ukusa. Tako je sučeljavanje Starih i Modernih zadobilo jače akcente.
Adelia Biasiol, Arnalda Bulva, Lucio Lubiana, Marino Maurel, Loredana Bogliun, iskazuju snažnije subjektivističku, introspektivnu poetiku, u prozi, ako se izuzmu Schiavatova prva djela za djecu, u produkciji romana su tu Sequi, Ramous, Martini, Scotti, i sam Schiavato. Pripovjetke pišu i Zappia, Milinovich, Paliaga, Scotti, Schiavato, Forlani, Pellizzer, Lettis, itd. To su pretežno uspomene iz rata i poraća. Pravu prozu raskida piše Ezio Giuricin sa Condanna all'esistenza, u kojem jedan lik, bez lica i imena, živi u zidovima ludnice bezvremensku i vanprostornu egzistenciju.
Posebno razmatranje zaslužuju svi naši dijalektalni pisci. Dovoljno je spomenuti Zaninijev radikalizam. On slijedi originalan pjesnički put, između simbolizma i alegorije, što mu omogućava afirmaciju pobunjeničkog pristupa ideološkoj doktrini i praksi, društveno-političkim, kao i manjinskim, institucijama, direktnom i ciljanom kritikom.
Dolazimo do osamdesetih, godina sporog otvaranja. To su godine naše neoavangarde, kada je doba evropskih avangardi na zalasku, ali su i godine mladalačkih nemira. Dok su prethodnici, dijelom, bili generacija "protiv", ovi mladi su generacija "bez": nisu protiv očeva, nego su bez očeva. Ili imaju očeve koji nisu željeli sinove ili su sinovi koji se ne prepoznaju u očevima. Pojavili su se prvenstveno na stranicama "Panorama Giovani". S obzirom na heterogena čitalačka iskustva, ovi mladi ljudi su dobro poznavali i poznaju poeziju koja nastaje vani, ušli su u njeno središte i preveli ga na svoju periferiju, revitalizirali je u kontaktu sa univerzumom novih stvari o kojima je trebalo svjedočiti novim jezikom. Što znači da svaka revolucija protiv očeva nosi sobom inovacije na planu forme. Svi momenti preokreta na političkom, istorijskom i ideološkom planu su i momenti preokreta u istoriji forme. Osamdesete godine su jedna veoma uzburkana pjesnička panorama, sve je u nastajanju, za sve ima mjesta, pluralizam se sad već upisuje u genetski kod modernizacije: Ugo Vesselizza, Fulvio Meguschar, Maurizio Tremul, Laura Marchig, Roberto Dobran, Silvio Forza, Loredana Bogliun, Koraljka Leković i drugi. Nepopravljiva fraktura između individualne egzistencije i kolektivnog bića samo snažno ističe fundamentalno učenje o apsolutnoj neovisnosti umjetnosti od politike. U osnovi njihovih poetika je odbijanje klasičnih oznaka poetičnosti, to jest rime i metričke pravilnosti, u korist metaforičke krajnosti, analoških sijevanja, prolaznog bljeska, manipolacije artefaktima u smislu ćudljive i izmučene originalnosti. Sve u svemu, postiže se lijep uspjeh u izrazu, ali zaboravlja društveni angažman i moralna zaštita čovjeka, što je možda glavna vokacija književnosti.
U tim istim godinama, u drugoj polovini osamdesetih, događaju se promjene i u pripovjedačkoj prozi, cvjetaju "memoaristi", kako ih nazivamo. To su pripovjedači koji odmah reaguju na promjene modela koji su izgubili vrijednost nakon društveno političkih promjena: smrt Tita, kolektivno predsjedništvo, razjedinjavanje Komunističke partije, uloga "Mladine", naše proljeće, Grupa 88, pad Berlinskog zida (1989), prodorna cirkulacija ideja. Na sceni je grupa ljudi koji su kasno postigli književno iskustvo i koji, konačno, kao autohtoni, traže pravo na pamćenje, jer sada se mogu napustiti privatni i razgovori u krugu porodice, i socijalizirati ga u knjigama. Claudio Ugussi, Mario Schiavato, Gianna Dallemulle, Ester Barlessi, Ezio Mestrovich, Nirvana Ferletta, Isabella Flego, Nelida Milani, itd. Nakon destabilizacije utvrđenog viđenja svijeta, moglo se konačno istraživati njegovo drugo lice, negativ slike. Pamćenje prošlosti ulijeva se u sadašnjost i nastaje memoarska književnost. Ova vrsta autobiografskog pisanja, makar i prikrivenog, produbljuje potencijale koje pripovjedačka proza daje od sebe u smislu identitetske izgradnje, utoliko što pripovijedati sebi i drugima svoju priču, na kraju ocrtava i jača osjećanje identiteta kao rezultata konjugacije između subjektivnog činiti sebe i društvenog podnositi.
U godinama '80–'90–2000, književnost je dala niz autora kojima je sigurno pogodovalo formiranje novih država, Slovenije i Hrvatske. Balkanska i međunarodna ratna scena, 11. septembar, bratoubilačka borba u bivšoj Jugoslaviji, vratili su silovito na svijetlo dana protivrječnosti svijeta. Odjednom smo se zatekli u vremenu neizvjesnosti. Užas koji je bio ostao iza mutnog stakla odjednom se ukazao, prodro nam u nutrinu. Ni govora o kraju Istorije! A naša književnost ponovo kreće odatle kako bi se obračunala sa promjenama scenarija. Novi ritmovi i načini su najpouzdaniji pokazatelji sposobnosti ažuriranja. Još jedan, dakle, preokret, četvrti, još jedna zamjena izražajnih modaliteta. Još jedna generacija. Generacija koja se politički ne uzbuđuje. To je situacija plodonosno šarolika, jer autori iz prethodnih generacija nastavljaju pisati, i dalje su prisutni sa žanrovski snažnim strukturama (kao Schiavato sa svojim zadnjim romanima), dok napreduju nova imena sa prepotentnom snagom i sadržajnog i jezičkog inoviranja: Daniel Škatar, Mauro Sambi, Vlada Acquavita, Carla Rotta, Aljoša Paris Curavić, Marco Apollonio, Roman Karlović, Giuseppe Trani, i drugi. Sa kulturno različitih obala oni najavljuju modernizaciju književne prakse, dolaze iz svijeta novinarstva i sa univerziteta, mnogo manje su samouki, mnogo su borbeniji, obrazovaniji, vispreniji i opskrbljeni teorijskim instrumentima. Neki od njih su se nakalemili na čvrstu osnovu koju pruža tradicija, drugi slijede raskid. Vlada Acquavita i Mauro Sambi ostaju zatočeni u čistoći i specifičnosti svog izraza (sačinjenog od okvira, uklona od okvira, muzike i semantizacije metričkog okvira), vjerni kodeksima koji su osnaženi zahvaljujući širokoj kulturi koja ih podupire, oni ponovo zahvataju u klasičnu, srednjevjekovnu, mističnu, trubadursku poeziju, sa učenim i rafiniranim stilom, naglašavaju kontinuitet sa tradicijom. Carla Rotta, Aljoša Curavić u stilu nalaze privilegovani kanal kojim će se silovito pokazati. Pišu sa velikom izražajnom neposrednošću. To su crte postmoderne. Odabrani pripovjedačka forma je kratki roman ili pripovijetka. Književnost kao što je naša, koja tradicionalno ima poteškoća sa romanom, morala bi više cijeniti pripovijetku, što je ključ za čitanje naše proze, transverzalni je kontinuum pisaca.
Kao što i treba da bude, i naša se književnost razvijala i mijenjala. Inovacija se definira po suprotnosti u odnosu na postojeću situaciju, definira se jer sama traži svoju definiciju, nastoji da izgradi svoju genealogiju, svoj identitet. Ali da bi to mogla, ova nova struja uranja u prošlost, zahvata u materijale najrazličitijeg i vremenski najudaljenijeg porijekla, zahvata u tradiciju, u istom trenutku u kojem je hoće negirati. Tako je barem uvijek bilo u literarnim događanjima. Kanoni, struje, mode, pokreti, smjenjuju se, variraju, oni su koordinate unutar kojih se ostvaruju književni proizvodi. Ono što je permanentno je samo jedno: potreba za književnošću, potreba obogaćivanja svog mentalnog življenja pomoću pisanja. Pisanje je strast (malobrojnih), sigurno plemenitija od mnogih drugih koje su danas veoma popularne. Dok ima pisanja ima i nade. Jer, na koncu, upravo se na planu pisanja nešto postiže. Pišu se dobre ili loše knjige, piše se dobro ili loše. Neovisno o generaciji. Piše se čak i o svom pupku, a da li je lijep ili ružan, to odlučuje književnost a ne generacija.

prevela s talijanskog: Nadira Šehović