Nenad Veličković

O KNJIŽEVNOJ SRPSKOSTI I DRUGIM VJEŽBAMA

Sarajevske Sveske br. 02

1.
Prije nego što cu casopisu Sarajevske sveske obecati dnevnik, postavljao sam kolegama sa fakulteta, onako na hodniku, sasvim neakademsko pitanje: kada pjevaju slavuji i kada krekecu žabe? Bilo je odgovora razlicitih (nocu, kad se pare, u zoru, u sumrak, ljeti...) ali nijednog sa sigurnošcu svjedoka. Zašto bi, uostalom, citaoci Šekspira, sljedbenici Deride, tumaci Aristotela, i svi drugi literarni znalci uznemiravali svoja zaboravljena iskustva, ako su uopšte ikad, u životu, dijelili svoju tišinu sa kreketom žaba ili pjesmom slavuja? Zar za uživanje u književnosti nije dovoljno znati da je slavuj ptica sa najljepšom pjesmom, i da je žablji kreket kontrast toj ljepoti?
Izgleda da nije. Barem meni, koji sam tog jutra završio vježbe iz srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu sa manjkom samopouzdanja. Najzad mi se desilo da na cas dodem nepripremljen i da, braneci pred studentima principe Bogdana Popovica, i njegove teorije red-po-red, zalutam u tumacenju, i ne shvatim poentu.
Ide red crnih jablanova/ Svu noc kroz mracna polja žita./ Kraj puta negde huknu sova,/ I javi se mesec iza rita. // Mrak tece gust kroz crnu dracu;/ Talasic kliznu ispod graba./ Najzad se ocas negde zacu/ Prvi slavuj i prva žaba./
Pjesma zgodna za analizu, citaocu se nudi "bogat asortiman stilskih figura", ciklus iz koje je uzeta Meša Selimovic smatra za najbolje što je Ducic napisao. Teren, dakle, idealan za igru, ali, na kraju, evo me kao dijete pred rastavljenom igrackom koju više ne umije da sastavi.
Kakva mi korist od toga što znam da se figura u prvom stihu zove "hipalaga", i da ne idu jablanovi, nego pogled lirskog subjekta? I šta ako znam da je 15 godina ranije (1903.) Ducic napisao pjesmu "Jablanovi", u kojoj im daje ljudske osobine (šume strasno i dršcu)? Šta ako mi nije promaklo da oba epiteta u prva dva stiha imaju slicno znacenje? Šta ako se dosjecam da je red jablanova djelo ljudskih ruku, jednako kao i polje žita, i šta ako mogu, i prije sljedeceg stiha, zamisliti put, negdje u dnu tih jablanova? Šta ako pravilno zakljucujem da je ostalo malo do zore, jer jablanovi idu SVU noc? Šta ako mi ni simbolicko znacenje ni narodno tumacenje sovinog hukanja nisu strani, pa se i sam pripremam na objavu neke nebeske mudrosti i na neku predstojecu nesrecu.
Da, zavolio sam nekad davno citanje poezije upravo zbog tog cuda, da nekoliko rijeci, smišljeno složenih u redove, docaraju slike pune bolnim iskustvima placenih istina. U meduvremenu sam stekao rigidno uvjerenje da pjesnici moraju poznavati znacenja, i osnovna, i prenesena, svih rijeci koje biraju u svoje stihove. Inace, umjetnost se svodi na eksperiment, a odsustvo talenta u stilsku osobenost. Zato vec godinama, na zgražavanje poetskih hipika, preozbiljno i prestrogo alatkama logike rovim po tkivu lirike.
I evo, tamo gdje druge ponese pravilan ritam, mene saplete sumnjiva logika. Otkud mrak, kad se javio mesec iza rita? Jedino uvjerljivim cini mi se odgovor da glagol "tece" ovdje ne upucuje na prolaženje noci nego na neprozirnu tvar (otuda gustu) koja pred mjesecevim svjetlom bježi u drac? Najzad, pjesma se i zove mrak. Vec smo prešli granicu pripitomljene prirode. Rit i drac suprotni su putu i polju. Primicemo se samom srcu onog jezivog tajanstva pred kojim svako od nas strepi. Red jablanova zamijenio je grab, a hipalagu metonimija "kliznu talasic". Funkcija hipalage bila je da u sliku ukljuci, ne spomenuvši ga, lirski subjekt, a metonimijom se sada pojacava tajanstvenost onostranog. Ko je stvarno kliznuo u vodu? Zmija! Biblijski prauzrok svih naših nedaca, metafora za strah i zlo.
I onda, kao olakšanje, NAJZAD. Nepodnošljivu i jezivu tišinu onostranog razbijaju pjesnik (slavuj) i obican covjek (žabe). Upravo tim redom. Svice, i dnevno svjetlo vraca nas u sigurnost svakodnevnice.
Tako sam zamislio definisati poentu i završiti analizu. A onda nekoliko studenata, istražujuci znacenje rijeci slavuj, tvrdi da ta ptica pjeva nocu. I takoder, da žabe ne krekecu ujutru. I eto me, na hodniku, poslije casa, zbunjenog, kao zatecenog u prevari. Sa kakvim pravom usudujem se naklapati o opštim zakonima univerzuma i "bolnim iskustvima placenim istinama" kad ne znam ništa o najobicnijoj žabi?

2.
Urednica ovog casopisa ocekuje od mene dnevnik, i raduje se, unaprijed, jer ovih dana završavaju se Sarajevski dani poezije, kao gost P.E.N. centra Bosne i Hercegovine dolazi u Sarajevo da primi priznanje Dubravka Ugrešic, traje MESS. Ali ja vec znam da ce moj dnevnik biti zapis monologa, nevezanih za dane i datume, i misli sa kojima prolazim pored plakata svih tih velikih kulturnih dogadaja. Na izvjestan nacin i katedra sa koje studentima u Sarajevu, 2002. godine, govorim o Jovanu Ducicu, mala je i eksperimentalna scena. Pamtim onaj cas, od prije dvije godine, kada nekoliko dana nakon svršetka crkveno-poetske manifestacije trajnog deponovanja Ducicevih kostiju, u ucionici iz koje skoro pa rukom možeš dodirnuti spaljenu zgradu parlamenta na Marindvoru, citam Ave Serbia.
Mlekom svoje dojke nas si otrovala / u slavi i bolu da budemo prvi; / jer su dva blizanca što si na svet dala - / Mucenik i heroj, kap suze i krvi...
Da se poezija može ubrizgavati u venu, umjesto droge, na ovim bi se stihovima obogatili dileri Tigrova, Orlova i Vukova. Studenti su zbunjeni, kao taoci, jer su "munje u maceva sevu" praskale tri i po godine iznad njihovih glava. Može li se raspravljati o estetici, književnoteorijski, o patriotskim pjesmama dojucerašnjeg i sasvim moguce sutrašnjeg neprijatelja?
Da, tvrdi jedna studentica, i predlaže da promijenimo naslov, Ave Serbia u Ave Bosnia. Ako neutrališemo nacionalno odbojnu potku, ostaje nam da uživamo u umjetnosti tkanja stihova. Ducic je, zakljucuje ona, napisao dobru patriotsku pjesmu. Pokušavam ih razuvjeriti. Zar jedna buduca majka može progutati misao: "Mlekom svoje dojke nas si otrovala"? Zar zaista može prihvatiti da je mlijeko otrov!? Mlijeko otrov! Bez bijega u ironiju, jer ta odškrinuta vrata u zadnjim stihovima Ducic odlucno zalupi: "Mi smo, dobra majko, oni što su dali / Svagda kaplju krvi za kap tvoga mleka." Zar se sve u njoj ne buni protiv te ratnicke, patrijarhalne, lažne i pogrešne koncepcije života? (Tada još, nažalost, ne znam za Vešovicev stih: "Nijedan rat nijednu majku nije nasmijao".)
Danas mi je žao što nisam sve okrenuo na šalu, i pokušao docarati sliku neke majke-domovine, sa dojkom-vimenom, i brkate male ducic-bebe koje pod njenim bradavicama same sebi puštaju krv. Umjesto toga, držim traktat o patriotizmu. O tom pokvarenom jajetu iz kojeg se prije ili kasnije izleže nacionalizam. O školstvu koje uprkos svemu nastavlja da troši papir na budalaste pjesmuljke sa obaveznim Moja domovina, Volim te zemljo, danas kad postajem pionir, dajem casnu rijec, ne žaleci da u toj borbi položim i svoj život...

3.
Ovo bolesno školstvo je moja omiljena tema. Što je dijete inteligentnije i slobodnije, školske klupe ga jace i bolnije stegnu. Moja prijateljica je ocajna, jer je cula, prisluškujuci ispred vrata ucionice, uciteljicu koja prvacicima komanduje "ruke na leda"! Od prvog razreda pristajemo na odgajanje naše djece da budu poslušna, krotka i glupa, idealna za žrtvovanje, kad odrastu.
Malo nade vratila mi je ova kampanja za "drugaciju školu". Možda ce roditelji, kad ponovo stanu pred školsku tablu, podvuci crtu i sabrati šta im je od svega što su procitali, ponovili, nabubali i izrecitovali stvarno zatrebalo u životu, a na koliko važnih pitanja nisu imali od koga tražiti odgovor. Možda ce ucitelji najzad prestati sebe zvati prosvjetnim radnicima, i možda ce zajedno sa brisanjem industrijske terminologije iz školskih rjecnika prestati štrajkovi nad djecom.
O tim štrajkovima pisao je, prije nešto manje od stotinu godina, junak mog diplomskog rada, Savo Skaric, u svojoj kolumni Zembilj, u sarajevskoj Srpskoj rijeci:
Koliki je zijan i belaj od škola, toliki i od ucitelja. Taj vam esnaf postao toliko srebroljubiv, da izmedu njih, valjda tri stotine, ne možeš naci ni jednog koji nije zaražen tim "smrtnim grijehom". Ljudi i ne pomišljaju da ima smrt, da valja na svoju dušu pripaziti. Kad dode "ftoro prišestvije", onda ne popravi, ode posred džehenema.
Ovi derni ucitelji vazda, kad ih covjek sretne, vicu: "Mala nam plata, ne može se ni hljebom hraniti.
Ima jedna latinska poslovica što veli: "Plenus venter non student libenter" t.j. pun trbuh ne bavi se rado ucenjem (po narodnoj: sito prdalo ruže trgalo)."
Misli li Savo Skaric ozbiljno? U nastavku ce, naravno, opaliti po Vladi, kao svaki satiricar po službenoj dužnosti, ali žaoka je ostala u pedagoškim stražnjicama:
Zemaljska vlada ovako misli: "Kad bi uciteljima bio pun trbuh, onda bi zanemarili školu; pa nek malo i crijeva zapjevaju, jer: ko pjeva zlo ne misli, a tim i sam ucitelj postaje muzikalniji, što treba da dode u konduit-listu, kao jedna sposobnost. Za cudo božije kako to ucitelji nece ništa da uzmu u obzir, nego udamin što cangrizaju: "Daj povišicu". Vlada opet odgovara: "Ljudi, dodite vi sebi, nemam ja tog kuveta, budžet preopterecen, k'o pretovareno kljuse, Ne mere se!" Ni jedno ni drugo ne može da nade kakav zgodan modus, pa da bude oboje zadovoljno. Moglo bi se udesiti ovako: Onaj koje se hoce da posveti uciteljskoj struci, nek' fino izuci osnovnu školu, pa umjesto da uci donju gimnaziju ili trgovacku školu, on nek' za te cetiri godine izuci kundurdžiski ili terzijski zanat. Poslije te cetiri godine zanata nek' izuci preparandiju, pa kad dobije uciteljsko mjesto, a on lijepo sjedi za katedrom, krpi tude kundure i uci djecu. Dva zanata odjednom; što 'no ima rijec: naša Hanka i tri posla radi....
Pare ce biti ko pijeska, a kada dodu ferije, volj' ti Karlsbad, volj' u Nicu. Istom svjetina jednako vice: "Što naš uco ima para, pa se galantira!" Ja ovaj nacin nadoh za munasib, pa dvije vas volje, ko focanskog kadiju"
Jadna ova današnja djeca! pogubiše zdravlje svoje uceci. Dvanes' mu godina sestro, a cetrnes' knjiga nosi pod pazuhom. Pa šta uce, lijepa! sve nekake kasabe, nekake travke, pa o nekakim zeherima i cezapima. (...)
Dobra baba Simana! Kad si ti ovo govorila iz saucešca prema pretovarenoj djeci, nisi ni znala, da si modernija možda, nego mnogi naši pedagoški korifeji na mussali. Danas citav moderni svijet ustaje protiv preopterecenosti nastave u srednjim školama, a kod nas se na to i ne pomišlja. Ta svakako imamo domace inteligencije i na pretek!

Nije beznacajno zadovoljstvo koje donosi ova moja književna arheologija.
U preobilju savremene književne produkcije, u kojoj visina honorara i tiraža polako istiskuje sve druge kriterije vrednovanja literature, spasonosno je brisanje prašine sa starih i pomalo zametnutih knjiga i tekstova.
Srpsku rijec našao sam u Zemaljskom muzeju, o cijoj se biblioteci ne govori i ne piše mnogo - polupismeni glasnije žale za spaljenim nego za neprocitanim knjigama. U citaonici muzeja je hladno, bibliotekarke prebiru po katalogu u rukavicama odsjecenih vrhova. Oni koji su ugrijali ruke na Vijecnici ne mogu se dogovoriti ko treba da plati za grijanje Muzeja.
Ali nesreca ove zemlje nije u siromašnom budžetu nego u siromašnim duhovima. Nema umjetnika tamo gdje ima prosjaka, i nema umjetnosti gdje se dostojanstvo trampi za honorar.
Kilometri trake potrošeni su na pepeo spaljenih knjiga, ali ni jedan na prašinu u ratu opuhanih polica. Nedavno sam kupio u antikvarnici Matoša sa pecatom na prvoj stranici biblioteke OŠ Razija Omanovic.
U tu školu, koja se sada zove drugacije, ide moja kcerka, i iz biblioteke posuduje knjige za lektiru. Za škole sa promijenjenim imenima sposobni izdavaci štampali su knjige sa promijenjenim jezikom. Vinaverov prevod "1001 noci" preveden je na "bosanski". Para boga ne moli.
A u tom školskom izboru djeca su (i moja kcerka medu njima) dužna procitati Sinbadova putovanja. U jednom, opisuje on svoj boravak na ostrvu gdje se oženi, a nedugo potom sazna da se u slucaju smrti jednog supružnika drugi živ sahranjuje sa njim. Sinbad bezuspješno pokušava razvrgnuti brak, onda mu žena umire, i on sa jednim hljebom i krcagom vode završava u mracnoj jami punoj ljudskih kostiju i zadaha leševa.
Pedagoški korifeji, prosvjetni radnici, savjetnici, pedagozi, ministarske komisije, urednici i izdavaci, svi su zajedno udružili sve svoje sposobnosti da obavijeste našu djecu o dovitljivom, hrabrom, moralnom Sinbadu. Ali, kad mu ponestane hljeba, i vode, otvori se na jami poklopac i u nju spuste novi leš, i novog živog partnera. A epski junak:
"zgrabi veliku košcurinu mrtvacku, jednim skokom kidiše na ženu, i jednim udarcem po glavi smrska joj lobanju, a da se uvjeri da je zaista mrtva, raspali je još jednom, i treci put, iz sve snage."
Pomislim da je prevod na bosanski loš, pa uzmem Vinaverov (izdanje Matice srpske) kad tamo isto. I kod Durakovica:
"Ja ustadoh, uzeh cjevanicu jednog mrtvog muškarca, pa pridoh ženi i udarih je posred glave. Žena pade po tlu bez svijesti, a ja je udarih drugi, pa treci put, te žena umre." (554 noc, III 114)
Sreca je da oni koji odreduju lektiru pomnije drže nacionalne kljuceve nego knjige koje namecu. Jer, da su citali integralnu verziju, ne bi odoljeli da nam dake treceg razreda nauce kako se lijeci nimfomanija:
Potrebno je, naime, uzeti lonac pun sirceta i litar aloje, skuhati, onda nimfomanku (po mogucnosti onesviještenu) podici i staviti joj "picu na otvor lonca". (U ovoj prici to je obicna pica, nije " toliko zamašna da je prosto kipi iz ruku".) Kad se podigne "para i ude u picu" iz nje ce izaci dva crva ? jedan crn a drugi žut", od kojih je prvi nastao od snošaja sa crncem, a drugi od snošaja sa majmunom." (II 339 Prica o nimfomaniji i njenom lijecenju.)
Tako smo, srecom, izbjegli obavezu da odgovorimo na pitanje ima li ovo stavljanje crnca i majmuna u istu ravan veze sa rasizmom. Ali nismo izbjegli raspravu sa devetogodišnjim citaocima, o etickim standardima epskog junaka koji kostima mrtvaca ubija ženu. Jer, odavde, preko Marka Kraljevica koji ubija Arapku -evojku zato što je crnkinja, i koji sestri Leke Kapetana sijece ruku i vadi oci jer ga odbija, do Ducica koji pjeva "U zrcalu maca buducnost se slika" doskakuce se, u igri školice, na jednoj nozi, zacas.
Eto, zato ja mislim da je ovo školstvo bolesno. Ono je posljedica sistema koji bolje placa proizvodaca automobila (najcešce muškarca) nego "proizvodacicu" ljudskog bica (najcešce ženu). A kako ce se izlijeciti, ne znam. Možda nekim loncem iznad cijeg ce se otvora staviti pice kojim razmišljaju autori zastarjelih, nekorisnih i zaglupljujucih školskih programa?

4.
Pitam se da li je proizvod takvog programa, u kojem se diktira i isljednicki ispituje, gdje se uci mehanicki i napamet, i koji odgaja papagaje a ne slavuje, naslov koji sam zapazio na prvoj stranici predpraznicnog Preporoda:
"Ramazan ante portas".
Zašto je autor ovakvog naslova posegnuo za parafrazom, figurom koja cvjeta u
ironiji ?
Ramazan ante portas izveden je iz fraze Hanibal ante portas. Klaic objašnjava: "Hanibal pred vratima; poklik strave u Rimu, kad se kartažanski voda Hanibal god. 211 prije n.e. približio sa svojim cetama tome gradu. Danas: prijeti velika opasnost."
Ramazan je poistovjecen sa Hanibalom, izvorom užasa za one koji vrište pred njegovom pojavom. Ime Hanibal dolazi od haanan-baal, dar boga Bala. Ko je Bal? Semitsko božanstvo, pokrovitelj sila prirode, kome su se prinosile ljudske žrtve!!
Nadam se da ovaj naslov na prvoj strani Preporoda nije tu da najavi veliki blagdan, jer bi u tom slucaju zapravo samo otkrio mogucnost da je njegov autor svoj stil iskovao u socrealistickoj školi novinarstva, koja je opremala i obucavala oficire medijskog rata da znanje pokazuju i dokazuju kopiranjem a ne kreiranjem. (Samo bi pitomci te škole, istrenirani da se krada podstice i nagraduje, ukraden prevod uvrstili u lektiru.)
U meduvremenu, do trenutka kad cu u biblioteci pronaci ovaj broj Preporoda da procitam i tekst ispod naslova, vjerovacu da "Ramazan ante portas" nije svijetli primjer praznoslovlja, cedo škole koja nas uci da treba govoriti i kad se nema šta reci, da autor ne najavljuje praznik nego da je zapravo svjesno izabrao parafrazu da bi progovorio iz perspektive onih koji se boje islama, da bi se obracunao sa tim glupavim i neopravdanim strahom.

Možda je zaista biblioteka pravo mjesto za citanje naslova kojima nas bombarduje ulica. Kome nije strana ideja da je mit o napredovanju covjecanstva lažan, tome nije teško pronalaziti istomišljenike i sagovornike i medu davno nestalim ljudima. I kad na stranicama sa kojih mirišu decenije mirovanja u tišini biblioteka pronadem sagovornika i istomišljenika, razveselim se, kao da sam sreo prijatelja na ulici.
Tako, veli mi Ljuba Nenadovic, o tom Rimu koji se boji Hanibala, i ovo:

"Same razvaline! To je pravo ime za poslove naših ruku; tako se zove prošlost ljudska. Rimski forum, gde su se tolika istorijska dela svršila, gde je ugovaran rat i mir; forum gde se sudbina sveta rešavala leži u razvalinama, i sada se zove "kravlja pijaca". Našem pogledu ucinilo se da su juce sa svojim varvarskim cetama ovuda prošli Alarik, Genzerih i Atila. Grabež i pljacka podigli su i osnovali Rim, grabež i pljacka oborili su ga i pretvorili u ruine. Ko sabljom sece, od sablje pogine. Što su Vandali, Goti i Huni ostavili uspravno, došli su Normani i oborili. Opljackani narodi po dalekim krajevima Azije, Afrike i Jevrope davno su osveceni. Na ognjištu njihovih tirana, na forumu starih Rimljana, goveda planduju. Nema ni onog jezika kojim se na svojim u ovom forumu govorili; nijedna mati više ne uspavljuje svoje dete tim jezikom; nestalo ga - niko ne zna kako.
Koloseum, onda kad je sazidan, bio je u sredini Rima, a sada je sasvim izvan varoši, u polju; toliko se Rim smanjio od onoga doba.
»istoca nije osobito svojstvo Talijana. Da nije Uskrsa i Božica, oni se ne bi videli od prljavštine; uoci ta dva praznika oni se šišaju, miju, kupaju, tresu ponjave, krece i peru sobe.
U Rimu ima svega tri stotine crkava, kaludera ima na hiljade. Siromah Berlin! Kud ce njegova jereticka duša! Tri puta je veci od Rima, a nema više od šezdeset crkava i nema nijednog visokog toronja. On je otpadnik od Rima; ne veruje u Papinu svetinju. Pape neprestano žale za tim svojim izgubljenim stadom; osobito za stadom sa tako dobrom vunom. Berlin ima tri stotine i šezdeset velikih, i hiljadu malih fabrika; Rim nema ni jedne, osim ako cemo med fabrike brojati nekoliko magaza gde se prave: likeri, cokolade, rukavice, fališan biser, mirisavi sapuni i neke svilene stvari. Nigde nisam video da kakva velika mašina radi ili da se kakav veliki dimnjak puši. Narod je u Rimu neradan, hoce da prevari, lažljiv je, bezobrazan, kradljiv je i vrlo pobožan.
I posle hiljadu godina stajace na tom mestu krst, ta polarna zvazda ljudskog osecanja, taj faro, ta jasna buktinja na pucini mraka i gluposti.I posle hiljadu godina ljudi ce ga kititi vencima i kandilima; ali onda nece biti papa i njihovih kaludera; onda nece se sa verom prostih, pobožnih ljudi voditi trovina; onda nece ljudi uvijati svoje ruke oko hladnog mermera i od njega sa suzama prositi; pomoši u svojim bedama, zdravlja u svojim bolestima, utehe u svojim nesrecama, oproštenja u svojim gresima. »ovecanstvo polako napreduje, ali ipak napreduje. Hiljade godina klanjalo su Jupiteru; još tri hiljade bogova imalo je svoje role. Lukavi pristeri stojali su pored svojih idola, slavili i uznosili njihovu vlast, primali žrtve i molitve, govorili u ime bogova orakule, pribirali i užuvali bogatstva, a u sebi smejali se onima koji su njihovim recima verovali. I tako hiljade godina ljudi su u gorima i u grešnijima tražili za novac posrednike izmedu sebe i boga. No ljudi što stvore, to i obore. One koje su jedni za bogove proglasili, drugi su ih bacili i uništili. Kako je koji bog sa prestola pao, odmah se videlo da nema božanske snage. Jupitera i Neptuna nema više, i opet grmi i sevaju munje, i opet se na moru podižu i spuštaju valovi. Razum coveciji sve bolje uvida: da ono što covek u svojim fantazijama i za licnu korist neke klase ljudi izmisli nije bog. Da se nije razum ljudski zanimao onim što mu je apsolutno nemoguce znati, i što mu ne treba da zna, još bi se Aleksandar Veliki vozio na železinici po ravnici Azije.
- I podiže se nauka Hristova iz Jerusalima, kao sunce iz mora, da obasja zemlju, da uništi svako tiranstvo i svaku covekovu necovecnost, da osnuje društvo ljudsko u ljubavi prema bližnjemu. Rim i njegovi i doli i pristeri, potreseni iz osnova takvom istinom, zatreptiše i raspeše Hrista i njegove najbolje ucenike; a hiljadama onih što su u nauci Hristovoj spasenje i utehe tražili, pobiše ili divljim zverovima predaše. No zalud. Rim je u toj borbi pao!
Kad kažem da je Rim u toj borbi pao, neistinu govorim. On i sada vlada. Njegovo carstvo dalje se sada prostire nego što je bilo kada su cezari njegovim ulicama hodali. Njegovo oružje nije više od gvožda. Rim, kad je postao nemocan da silom grabi, on otima; kao bolestan lav, pretvori se u samu blagost i dobrotu, pretvori se u svetinju. Kad vidi da mu je uzalud protiv hrišcanstva se boriti, pretvori se u najžešceg hrišcanina; prelije Jupiterovu statuu u kip svetoga Petra, koga je on na krst raspeo; hram što je Pompej podigao Minervi, pretvori u crkvu što je sada zove sveta Marija Minerva; od Panteona nacini crkvu Majci božijoj i svetim mucenicima koje je on ? Rim ? pomorio. Na nehrišcanske obeliske i stubove apostola; od Jupiterova hrama postane crkva Marije Kapitolske; a od templa Apolonova ? Sveta Apolinarija." (Lj. Nenadovic, U Rimu, aprila 1851.)

5.
Nažalost, ove godine ne vodim vježbe iz realizma. Bitka profesora za ocuvanje norme, ili sudbina koja testira moju ljubav za stare tekstove, bacila me još dalje u prošlost. Dok Dubravka Ugrešic, gostujuci na fakultetu, prica o književnoj "evropskosti", o piscima koji cine sve da postanu roba na književnom tržištu, ja pripremam cas o književnoj srpskosti ? o Teodosijevom životopisu Svetoga Save. Taj predstavljam studentima kao izvor motiva neophodnih za kasnije citanje i razumijevanje moderne poezije i pjesnika, Pope prije svih. Tako i prolazimo kroz njega, citajuci paralelno Popin ciklus o Svetom Savi, odgonetajuci slike poput onih o pcelama oko glave, ili zlatorunim oblacima...
Ali ni jednog trenutka ne ostavlja me nelagoda, zbog sumnje, da je jedan od nas dvojice, ja ili Teodosije, suvišan u ovoj ucionici.
Jer mi je gadan svaki vreli zagrljaj države i crkve, i svaka vještina koja velica državu i vlast. Radije cu studente upozoriti da pisanje politicki korektnih biografija nije bilo prije osam vijekova ništa manje necastan književni posao nego što bi bio danas. Razmišljam da im dam zadatak za seminarski rad, da izaberu jednog savremenog domaceg državnika ili vjerskog poglavara, i opišu mu život kiteci ga pretjeranim pohvalama, izmišljenim cudesima, odabranim citatima iz svetih knjiga.
Ovaj prauzor "postmodernog hiperteksta", dosadan je i precijenjen, jadan i cemeran kao stub pismenosti i kulture. Jer je država za kulturu kalup na stopalu Kineskinje.
Teodosije je rezultat hipokrizije koja, uz male frizersko-šminkerske zahvate, održava na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zastarjeli i promašeni koncept studiranja književnosti. Izucavanje umjetnickog stvaralaštva u istorijsko-nacionalnim okvirima stvara, s jedne strane, lažne i vještacke vrijednosti, a s druge poništava zakonitosti estetike i stvaralacke slobode. Za ovako rigidan i nekoristan studij podjednako su nezainteresirani i profesori i studenti. Jednima uhljebljenje, drugima produžetak socijalne bezbrižnosti, on se održava zahvaljujuci obostranoj inertnosti. "Ja cu diktirati polako, a vi pišite ako hocete", navodne su rijeci jednog predavaca u eri fotokopirnih strojeva, skenera, kompjutera i interneta.
I opet kao da se ništa nije promijenilo od vremena kada je Svetozar Markovic pisao:
"Evo šta se radilo u Velikoj školi. Jedni su išli u školu, zapisivali ono što je profesor govorio, prepisivali na cisto kod kuce i ostavljali u arhiv do ispita (to su bili dobri daci, od njih su najviše slali preko (tj. na studije u inostranstvo, kao državne stipendiste), a mislili o tom nisu ništa. To su bili najograniceniji ljudi i docnije birokrati. Ostalo prazno vreme ti su ili obijali sokake i krivili vratove pod tudim prozorima ili su provodili vreme u kavani za kartama.
Drugi su mislili da se za ispit može nauciti tako isto kad se ne ide kao i kad se ide u školu, i u tome su oni bili savršeno pravi; ali umesto da sede kod kuce pa da sami uce štogod, oni su provodili sve vreme u kavani. Medu njima je bilo i vrlo sposobnih ljudi, koji su i ponešto i citali i ucili, ali kužna atmosfera od toga ih je toliko okužila da nisu bili u stanju da se izbave od tog živog truljenja. Bilo je i takvih koji su bili zaista zreli ljudi i koji su se zanimali s voljom i svešcu, no takvih ja sam znao u sva tri fakulteta za tri godine samo cetiri.
Tako se vaspitavala jedna polovina srpske omladine za birokrate, a druga za lole i skitnice ili za grob." (Kako su nas vaspitavali, 1868.)
Srecom, još sam kao profesor u gimnaziji naucio da je izraz dosade na licima slušalaca odraz praznine u rijecima predavaca. Školovanje nije zasipanje cinjenicama (šta su, uostalom, cinjenice u književnosti!?) nego uzajamno ohrabrivanje radoznalosti i otvorenosti. Svaki novi cas je nova avantura, i izvor novih saznanja i otkrica.
Tako, desilo se da ja citam Davicovo "Detinjstvo" iz jedne knjige (SKZ) a studenti prate u drugoj (BIGZ). I
"Samo je mama bela / sva bela kao brašno: / - ubicu te, grli tatu, / usudi se i samo padni / u ovom glupom ratu!"
- "ubice te, grli tatu," ispravljaju me studenti. Odmah utvrdujemo da je glagol "ubiti" razlicito odštampan. I u kojoj knjizi pogrešno?
SKZ na kraju svog izdanja u plavim koricama ima listic sa popravkama tipfelera, ali medu njima nema navedenog stiha.
BIGZ je džepna knjiga, štampana za kioske na željeznickim stanicama. Njen urednik, koji pravi jeftinu knjigu za snack-upotrebu, poput izdavaca prevoda "1001 noci" sa srpskog na bosanski, placen je da o knjizi misli kao o robi a ne kao o javnom dobru i trajnoj kulturnoj vrijednosti. Logicno je zakljuciti da se greška potkrala njemu. Ali, može li se to i dokazati?
Ako pokažemo da može, najzad ce i posljednje nevjerne mome (u grupama od tridesetak studentkinja obicno su jedan ili dva studenti) shvatiti o cemu govorim kad govorim da prije poznavanja književnih teorija i istorijskih cinjenica, citalalac i tumac djela mora razumjeti znacenja rijeci, i osnovna i prenesena.
Lirski subjekt ovdje je djecak. "Ubicu te" je fraza koju on poznaje u maminom rjecniku. Svaki put kad se sprema da uradi neku nepodopštinu, ili nakon što je vec uradio, mama tako prijeti, ne misleci, naravno, ozbiljno. Ta fraza, prenesena iz djecijeg svijeta u svijet odraslih, stavljena naspram stvarne mogucnosti smrti ("usudi se, padni") izgleda besmisleno, jer - kako ubiti nekog ko je vec ubijen?
Ali upravo u tom paradoksu je suština slike, i pjesme?majka je narasla u svemocnu zaštitnicu cija ljubav postaje u trenu veca i snažnija od svih strahota rata.
Ništa od svega toga, bar ne ovako jasno, ne podrazumijeva se iz bigzove varijante. "Ubice te" ima isto znacenje kao i "pasti u ratu". Glagol "padni" ovdje ne dolazi iz djecijeg iskustva (za djecaka je "pad" uzrok majcine ljutnje zbog prljavih hlaca ili poderanih koljena). Najzad, subjekt nije više majka nego neki bezlicni oni, i time se emocija sadržana u prvoj varijanti rasplinula.
Davico tako postaje, zahvaljujuci slucajnosti, tema jednog od mojih najdražih i najuspješnijih casova u cetvorogodišnjoj asistentskoj karijeri. Da Namir i Azra nisu bigzovu knjigu, jedan jedini primjerak za vanjsku upotrebu, donijeli iz nacionalne biblioteke, i da nisu zainteresovano požurili da me "isprave", Davicovo Detinjstvo vjerovatno bi ostalo neprocitano i neshvaceno. Ne bismo, poredeci ova dva izdanja, shvatili da se ciklus sastoji iz dva paralelna naizmjenicni niza pjesama, ne bismo se pitali zašto je i kako bilo moguce da se onaj "nadrealisticki" izbaci, ne bismo, najzad, pažljivo citajuci, naišli na još nekoliko zabavnih i inspirativnih grešaka.
U SKZ:
"Ulica je puna / vatrom oprljenih ljudi. / Dim nocni im svima / gar misli sakriva."
u BIGZ:
"vetrom oprljenih ljudi."
ili.
U SKZ
"U nebo pucaju rakete / ranjene padaju zvezde."
U BIGZ
"ranjene paraju zvezde."

6.
Tako.
Iz jednog casa rascvjeta se razgovor na stotine strana, zamirišu teme, ideje, pitanja, mozak uspavan tranzicijskom kolotecinom živne. I, cini mi se, tek sam poceo, a vec je vrijeme da završim ovaj odgovor na ljubazni poziv Sarajevskih sveski. Mnogi ce, vjerujem, posumnjati da u deset jesenjih dana 2002. neko ima volje i vremena razmišljati o ovakvim beznacajnim dokolicarskim tricama.
Istina je da sam u tih deset dana sacekivao kcer pred školom, pratio majku u bolnicu, otpuhao prašinu sa zapuštenog braka, sa dragim prijateljima iz Splita, Skoplja, Amsterdama, Zagreba, Beograda, Ljubljane... jeo cevape i pio kafu na »aršiji, ali nisu svi doživljaji hrana za javno-intimne dnevnike.
I gladne buduce knjige treba necim nahraniti.