Nikolaj Kančev

Nikolaj Kančev 39/40- Poezija

Sarajevske Sveske br. 39-40

preveo Marko Vešović

AED

Ja, čovjek u godinama, među cvjetovima stojim.

Uzeo sam na nišan zadivljujuće Nevidljivo:
u paučini od zraka niko zapleten nije.

Poslije slijepe mržnje gradovi su se pomirili
i tako spokojno okončah s mojom tačkom gledišta.

Bijel od starosti sljepimiš svijetli u pećini.

DAR

Dar! Kao gruzijska zdravica Bogu.

Na takvoj visini možeš odlučiti da već
Desna se ruka lijevoj povjerava.

I da možeš iskazati sve, ako možeš.
Zar sunce nije suncokret drugom suncu?

Čak iskreni krije svoju jaku kartu
I ćuti s rukom ozadi, ne na srcu.

Nepoznato je krhko: sačuvaj ga u tajni.

***
Jedna pjesma ne može
da se napiše ako se ne povučem

natrag da sakupim suze,
prolivene upravo tamo gdje

moje oči su postale pješčani sat
vječnosti.

Ja
tako usamljen
da treba još malo i biću vaseljena.

BAL NEVINIH

Optužba da nisi napisao odu,
Dovela te do pisanja balade.

U istinu vjeruju bez vjere u nju,
Ko što se daje zakletva, ne krsteći se.

Samo mračnjak sagradiće u tunelu stanicu...

Zna se od koliko mrakova je mrak,
Vidi se od koliko svjetala je svjetlo:

I kruži od svjetla, pretvoren u baladu,
Bal nevinih u palači Pravde.

MUZIKA SFERA, JA SLUŠAM

Muzika sfera, ja slušam
Kretanje zemlje koja se
Vrti na gramofonskoj ploči.

Koliko god se brzo kretala,
Sve dok je u zvucima svjetlost,
Vječni život biće nenadmašen.

A mjesec se razubijedio
Da preko planinskog prevoja
Samo oblak može da prijeđe.

I sve zore već su zazorile
I sijaju u horu da bude beskrajna
Ova ploča što dugo svira.

***
Jedna žena, kad istinski zaplače,
poletjela njena suza – to je ona sama
pravo sa četvrtog sprata nadolje.

I već u mraku zlatni paučić plete
spasiteljsku mrežu, na koju će
pasti ne rebro muškarca: pero anđela!

TUGA JE POMRAČENJE SRCA

More presta svojim bojama da bude semafor
Vremena. Najljepša boja ne postoji.

Pokušaj čunova da vežu dvije obale
Slijepo je prenošenje mraka na crnu berzu.

Kako astronom, koji posmatra osjećanja,
Viče: nemoj da brzaš, zakasni na svoju pogibiju.

Ova će pjesma poslije tebe da dogori,
Ali u prinošenju žrtvi nema samožrtvovanja.

U prostranstvu tvoja duša već je zlatno runo,
A dolje, u starogrčkom horu, pjevaju maloljetni.

VODENI DUH

Da vidim vodenog duha na suncu preplanulog.
Od lijenosti? Od nemoći? Od nastranosti?

U poeziji čak ni slovo nije doslovno.
Kakva god su mu značenja, ono je za sve.

Nečuveno. Bez prave riječi. Nevidljivo.
Vali bacaju kocku – dobija more.

CRNA KUTIJA

Bio sam prvak bezmotornog letenja
Letio sopstvenim krilima do kraja,
Ciljao u svoju voštanu zrelost.

Ima uzleta bez ikakve piste,
Ali, i kad slete na aerodrom,
Svi misle na crnu kutiju.

Ja sam letio, na sebe ne misleći,
Gledao bijele oblake, koji su
U biti bili jata bijelih vrana.

Ako, prema nekim radarima, život
Moj je katastrofa, ispostaviće se
Da crna kutija bila mi je bijela.

DIKTATURA

Ti, drvo s jedinim plodom, i to za sjeme,
Triput si reklo isto, ali ko da čuje:
Potok nije trčilaža, ako ga
Istinski slušaš, a ne prisluškuješ.

Ranac lovčev mora
Uvijek biti gnijezdo za ptice,
Uvijek biti gnijezdo za ptice.

Sunce je vidjelo i zlatnije žetve
Sa besrebrenijim dušama od ovih ovdje:
Ništa bratsko među braćom po peru…
Jednog ću dana ovaj dan susresti još dnevnijim.

Ptica, satjerana u mišju rupu,
Nikada neće postati slijepi miš,
Nikada neće postati slijepi miš.

HANIBALOV DUH SE OVAPLOĆUJE U RIJEČIMA

Ja sam i u svjetlosti i u Carstvu mraka
I javljam se prosvijetljen po izlasku sunca.

Treba da suvu pustinju opkolim
I pretvorim je cijelu u oazu.

I sa Alpa ću posvuda gledati
Al ne šaljuć svoju armiju na tuđu.
Sve sudbine su sjenke Sudbine,
Ali svagda je ponad svega svjetlost

Ne želim sunce da probije se svojim
prvim zrakom, a da nema posljednjega.

SVE

Kud god pogledam, ja sam uzvišeni centar.

Nema deset zapovijesti, ima deset prstiju
na koje ne brojim, zato što vidim sve.

Umjesto da vam to pokažem, to vam se
samo pokazuje:
eto dolje doline, eto gore planine.

Planinski orao sjeda na šiljak dijamanta.

PARIZ

Koliko dugo treba čekati da uzviknem
Kad se drvo spoznaje rascvjetava

Od osmijeha sveca pred golim tijelom?

Na vrhu sreće ne postoji vrijeme:
Kad god se u prostor zagledam
Vidim svoju vazdušnu Ajfelovu kulu.

STARI UČITELJ

Na crnoj školskoj ploči mraka.

Stari učitelj duše
Slio se s dvojnikom i nevidljiv je.

Svi čujemo njegov utihli glas.

Rečenica života se zaustavlja
Kad se vasiona zbije u tačku.

Ali ostaje da se bijeli kreda.

ANTIKVARNICA

Gospode, to je neka druga vasiona:
Požutjele stranice sačuvale su zrake
Minulih sunaca koja sijaju još
Negdje daleko svjetlosne godine teku.
U ovom slučaju svjetlost je bez godina.
Niko nije vidio prepariranu Žar-pticu.

TUŽNO POREĐENJE

Znaš li
šta su ljudi?

Znaš li
šta je vino?

Jamačno su jedno isto.

Zato ih često zatvaraju
da ih učine
boljim.

SLOBODNI LET

Pjesma morske sirene
Izlazi uvijek sa dna duše.

I more postaje bezdanije…
Kopno se neće uzdići
Ako iz njega ne prhne glas.

Slobodni let njegov se vine…

Nikada čovjek neće pjevati
Kao što laje Pavlovljev pas.

LJEPOTA

Ti – žalosna vrbo s kosom do koljena.

Kaži mi kakve su namjere talasa?
Da se prometne u krilo i odleti?

Ali odakle je i dokle njena međa?
Već i neobjašnjivo nebo se raskrilo.

Ali mjesec svija gnijezdo u granju
A sjutra će ti na lice da slete mjesečići

Biti ili ne biti: nasmiješi se u sredini.

VJETROVITO VRIJEME

Stada oblaka i zraka sunca – dug štap ovčarski.

Manevri vazduha završiše
Snijegom po bregovima i mirom u duši

Vuk me uzeo na zub, ali mlječan.

Ovca liže jaganjca: on je
Iskonska so života.

ZRAČENJA

Stvari se zbivaju ne bez znanja zvijezda,
No i zvijezde treba takođe da se ozare
Svjetlom koje luči svak od nas.

Podzemni neboderi tonu u mrak, zato
Što izgubljeni raj nije zakopano blago.
Zračenja rasipaju lukavstva života

I u igri maglom gušimo lisice...

Kao pismo bez adrese, sve je bijelo.

RODNA KUĆA

Je li se vrijeme zaustavilo?
Konac će se sigurno šenuti pameću.

Tvoja rodna kuća na brijegu
Čeka da je sagradiš iznova.

Od čega – nije li bila od ćerpiča?
Sjećaš se jedino dimnjaka:
Dim vijugavo iščezava
Kao uže zmaja od papira

Spuštenog iz raja na zemlju.

LJUBAV

Svim čvorovima života odvezani su jezici.
Al iza mene rodni kraj – je li ostavljen?

Ako sunce nad gluvim osojem progovori,
Odjeknuće svjetlost – i ona počinje odjekivati.

Obasjani smo da shvatimo red stvari:
Majka s čedom na leđima nije okrenula leđa čedu.

JA

Ako si profućkao život, pakuj
kofer… Za kuda? nisam li ovdje?
Spotaknuvši se o kamen, koji se okreće,
Čak neprolazan, ošamućen sam,
Ali ostajući osjetih da sam pod njim,
A ne osjećam težinu, dok neshvatljivo
Daleko, daleko, daleko
Lahor nosi nečiju dušu
Koja je imala laku smrt,
i meni je lako…

Sve se, na koncu, očistilo od svega.
Riječ bez riječi – čista riječ.
Vrijeme bez datuma – čisto vrijeme.
Ja bez ličnog Ja – čisti ja.

NOĆNI KOŠMAR, ISPITAN OD FRANCA KAFKE

Blez Paskal nije bio u pravu kad reče
da je čovjek trska koja misli.

I glava igle, najvjerovatnije,
probijena je njenom oštrom mišlju.

Giljotina je čekala u glavi
čovjekovoj, da je odsiječe.

Ta noć je zamrznula rijeku
Heraklitovu, i on se pretvori u trsku.

Ja, obezglavljen, ležim na postelji,
bez jastuka sam, nad glavom

INJE

Kako izbija tvoja kristalna bit:
unutrašnje svjetlo izbija.

Zaslijepljen tobom, ne mogu te vidjeti.

Samo čujem u zvucima što iščezavaju
kako se rijeka vremena zaustavlja.

Ničega strašnog, manje do ništa.

Skelet vrapca polijeće s drveta,
a vrabac je na grani.

KAMO?

Tvorac je kazao svijetu kad je
Svijet osjetio svoj početak:

stavi čalmu čak i na minaret,
ali ne smatraj grbavca kamilom...

Kad navršiš dvije tisuće ljeta,
oženiću tebe jednom kometom…

I potom nekuda u dubinu?
Kosmička lađa nema kotvu.

TOLIKO JE VEĆ SIGURNO DA ČAK NE VJERUJEŠ

Ide vrijeme strašnog angela s mačem
i posljednji vojnik maršira za zbogom...

Novine su objavile svoju zabranu,
ali ko prizna grijeh neće biti osuđen.

Dajte naforu onom ko se pričešćuje,
skitnici podajte krajičak hljeba.

Pokajanjem se do prosvjetljenja stiže
i od zraka u njoj svaka lokva postaje svijećnjak.

I pjesnik postaje veći pjesnik kada
Prozre da je crkvica smjerna crkva.

U SUNČEVO OKO ULETJELA JE MUŠICA

Što se slučilo s tobom, svjetlosti, u granicama
tvoje moći? Strmoglavljene naniže
meduze padobranom napuštaju obalu
i šuplju lubanju puni groza.
Mjesec se vraća iz svoga izgnanstva
i amnestira čak i zvijezde.

I ako to nije proba kako zalazak
izgleda u podne, jeste nešto gore,
onda je žarki pojas Raka
krenuo natrag ka ledenom dobu.
No čak i da je to konac svemu,
šta te se tiče?... Ja sam spokojan:

zašto bi crni bivo morao sam
vidjeti koliko je crno u njegovu rogu?

PROSTO

Padalicama zvijezdama noću
nebo se oslobađa svojih košmara.

I nakon toga, kad ostade samo,
čak nema potrebe da se gleda.

Gubim obrise i ja,
i nikakva pitanja ne stoje preda mnom.

Ni pred kim zemlja se vrti
kao rep psa pred svojim gospodarom.

***

Čak
ako je katran od mraka i vode
izvor ne može ne biti
jednak spontano šiknulom izrazu.

Onaj
koji razlikuje jezero i baru,
ma koliko ga vode okruživalo,
uvijek živi sa jednim na umu.

žaba bućne da mi kaže
da i raj ima devet krugova.

LAKOĆA

Kada duva nad drvećem, tada samo
Život oblizuje prste, i ja to znam.

Izlazim korakom, u kojem
moje srce odbacuje mozak i potom
ne sjećam se ko gdje i šta radi...

Kiša šapće svoje ništa praznini
i oblak mi služi kao kišobran, da pokisnem.

ČUDO

Od oblaka muči nemir, postali su predznak za sve,
i lubenice u noći toliko su crvene da iznutra svijetle
čak i mjesecu gore da iziđe suv iz potopa.

Kako šine lupaju, misliš vlak treštavi u daljini piše
na razvaljenoj pisaćoj mašini i ususret mu ide
crvendać kao znak da ne pređe na crveno.

Ali kako spasilački motiv jednoličnim glasom nas uzvisuje,
izgubivši težinu, zajedno sa tijelima levitira brijeg,
i pas trči ka beskraju koji mu baca oblak.

O, čudo je što po vodi vrvi talas iza talasa, čudo
je novost da to nije potop... kakav god bio život,
zemlja se vrti na svojoj Ahilesovoj peti od radosti.

POSTSCRIPTUM

Na kraju grada
gdje završavaju kuće,
manastir je.

Na kraju svijeta
gdje završavaju riječi,
Slovo je.