Dimitrije Duracovski

NA AUTOBUSKOJ, MIRJANA …

Sarajevske Sveske br. 17

Zvala se Mirjana – djevojčica koju sam te noći ispraćao sa stare autobuske stanice kod privremene barake - u kojoj se nalazila biletarnica - nasuprot opštinske zgrade, jedne velike kutije u formi pakla šibica s mnogo prozora - Mirjana Nikolić, ta mala lijepa djevojčica, pitao sam se da li ima 16 godina, ali nisam to mogao pitati nju, nikad to nisam doznao, nevažna činjenica u noći u kojoj sam ispraćao Mirjanu, a to je bio naš prvi i posljednji susret, takav susret, pod velikim bagremima kraj stare autobuske stanice, na nekoliko koraka od Mosta, tog prijepodneva na plaži kod kabina rekla mi je, "ovo je moj posljednji dan ovdje" i još "ako želiš da se oprostimo, dođi na autobusku stanicu večeras, autobus kreće u 4 ujutro, danas ćemo se ja i moja sestra odjaviti iz hotela, da ne plaćamo još jedno prenoćište, spakovaćemo se, uzeti prtljag i čekati tamo autobus."
Momci i djevojke su zaposjeli plažu, nije bilo ni stope slobodnog mjesta na sitnom pijesku, osim ispod kanadskih topola, koje su pravile ogroman hlad, jedni su igrali karte, drugi su spavali, mnogi su, naročito djevojke, čitali knjige, ležeći na velikim frotirskim peškirima, bilo je svakakvih djevojaka, ali nas, lokalne mladiće interesovale su samo one koje su došle iz drugih gradova, one su bile predmet naših čežnji, moja čežnja bila je mala Beograđanka Mirjana, s dugom pravom crnom kosom, s crvenim punim usnama, a i sama njena figura, još uvijek figura djevojčice koja raste, bila je nekako popunjena, obla, ne, ne debela, nego tako, osjećao sam, gledajući je, kad bih je dodirnuo osjetio bih tu njenu oblost, oblinu, činilo mi se da je osjećam, zamišljajući u sebi njenu mekost, imala je bijelu kožu i skoro formirane, lijepe neisunčane bijele male grudi, vidio sam ih, krišom, oborenog pogleda, dok je ona skidala gornji dio mokrog bikinija, prebacila ga je preko niskog zida kabine i, kad je napravila taj pokret rukom, otkrila je grudi prema meni, učinilo mi se da gledam u dva lijepa mala bijela mačeta, i pomislio sam kako bi bilo krasno da se mogu s njima poigrati. Njoj je bilo interesantno da sjedi sa mnom na nekoj od klupa kod kabina. Nije voljela nametljive mladiće, bile su joj glupe njihove pohabane fraze, kojima su se služili kad su se udvarali djevojkama, bili su zaista beskrajno glupi, ali nisu sve one mislile tako, bilo je i takvih koje su padale na njihove provincijske trikove. Mala Mirjana je voljela da samo tako sjedi do mene, govorila mi je s vremena na vrijeme, poslije dugih pauza u kojima smo ćutali, da joj kažem kakvi su ljudi ovdje, kakvu muziku volim, da li sam probao xoint, da li, kao i ona, obožavam Xenis Xoplin, koji mi je omiljeni glumac, koju sam knjigu tog ljeta pročitao, da li imam djevojku, koje predmete u školi mrzim, s kakvim uspjehom sam završio godinu, kako mi se zovu drugovi, da li sam bio u Beogradu, da li sam bio u inostranstvu, imala je milion pitanja za mene ta mala Mirjana, a ja sam, uzbuđen, neprestano odgovarao na njih, oblijevale su me rijeke znoja i to ne zbog paklenog sunca, koje je nemilosrdno pržilo, nego zbog nemogućeg zadatka da odgovorim na sva ta njena nevjerovatna pitanja. U obližnjem bifeu kupovao sam hladnu "Koktu", za nju i za mene, brojao sam da li imam dovoljno para, zatim smo pili hladno piće, koje je imalo ukus šipurka i pregorjelog šećera, i ćutali smo sve do novih rafala koji su nemilosrdno, stalno iznova dolazili, iskušavali me i dovodili u dilemu da ostanem ili da odem, ali magnetizam koji je širila mala Mirjana nije mi dozvoljavao da se pomjerim s mjesta. "Koga voliš više …" počela bi opet s novom serijom pitanja u okviru ove ljetnje igre, koja joj očigledno nije bila tuđa, i koju je, pomislio sam, igrala s mnogima, nije joj ovo prvi put, ko zna koliko je momaka ovako mučila … "kaži koga: Bitlse ili Stounse", ona stara i nikad razriješena dilema koju i sad, poslije tolikih prevaljenih godina, ljudi iz te generacije još uvijek nisu razriješili, Bitlsi ili Stounsi, jedna nerazrješiva dilema, za koju nije bilo suvislog objašnjenja, niko nije znao zašto bira jedne, a ne druge. I ona bi uvijek, bez obzira na to što bih ja rekao, bila za one druge, ako bih ja rekao Xin Siberg, ona bi kazala Anuk Eme, ponekad je bilo obratno. Cijelo popodne smo igrali igru koja se odvijala po njenim pravilima, sve dok sunce ne počne da zalazi i dok zapadno rumenilo ne oblije Jezero, tad su se praznile plaže, odlazili su razgoljeni muškarci i žene, pocrnjeli od sunca, neki s crvenom, čak izgorelom kožom, nepažljivi glupi turisti, pomišljao sam gledajući ih i žaleći ih, ljudi iz grada.
I na odlasku mi je ponovila isto, da te večeri dođem na autobusku stanicu ako hoću, ona i sestra će otputovati, njihov odmor je završen, autobus kreće u 4 ujutru, one će odjaviti sobu u hotelu, donijeće prtljag u autobusku čekaonicu i biće u parku pred stanicom.
Pa kako je to moguće, pomislio sam na rubu plača, pa ona će otići večeras, što sam ja radio sve vrijeme, svih ovih dana, samo sam sjedao uz nju, kraj nje, ništa, ni dodir, ništa, ništa, ona, ona, ponavljao sam i osjećao sam kako mi suze naviru na oči. Potrčao sam stepenicama ulazeći kao vihor u kuću, niti sam želio da me neko vidi, niti sam ja htio da vidim nekoga - a koga sam i mogao da vidim - moju majku, koja možda i nije bila tu, koja je možda izašla u kupovinu, ili moju sestru, koja je imala deset godina i koja se, ako je i bila tu, vjerovatno igrala i sigurno je se ne bi mnogo ticale patnje njenog brata. A ti nisi bio tu, ti, ti, ti, koji si mi trebao baš sad i baš ovdje, da budeš uz mene, ti, ti, da mi kažeš nešto, riječ-dvije koje bi mi olakšale ove paklene patnje. Znam, znam da ćeš se smijati, ali to nećeš uraditi preda mnom, da me ne uvrijediš, da ne bi ispalo da se podsmijevaš mojim osjećanjima, ali ipak ćeš se smijati mojoj glupavoj patnji, ipak, da si bio tu, rekao bi mi riječi koje bi me utješile za trenutak, rekao bi mi čarobnu formulu koju svi očevi znaju i kazuju je svojim napaćenim i beznadežno zaljubljenim sinovima. Ali ti nisi bio tu, nisi bio tu već šest godina i nećeš biti tu dok god ima dana, ali to meni nije važno, važno mi je i ljutim se što nisi tu sad, u trenutku dok me obuzima nečuvena patnja, jedno stanje koje nikad dotad nisam osjetio. Kako je moguće, pomislio sam ležeći na krevetu u svojoj sobi, gledajući praznim pogledom u bijeli tavan, hiljadu puta besmisleno ponavljajući, kako je to moguće, pa mi smo samo razgovarali, svih minulih dana, ona je bila spremna samo za razgovor, ja sam samo virkao s vremena na vrijeme kad se oblačila u kabini, ne, ne, nisam to namjerno radio, samo tad kad bi se nagnula, a potom ispravila, prebacujući jednim pokretom ruke mokri kostim za kupanje preko zida, tad bih vidio dva bijela meka lijepa mala mačeta, pripremljena za vragolastu igru, mogao sam u svojim mislima vidjeti i niže od mjesta na kojem su se nalazili meki mačići, njeno malo glatko tijelo, i stomak, i niže, one nepojmljive predjele ženskog tijela, u tom trenutku toliko daleke i nedodirljive za jedno dijete koje stoji pokraj zida i ćuti, sklupčano i izgubljeno u čaroliji ljetnjeg dana, koji se polako gasi, dok se sjenke velikih kanadskih topola izdužuju. Veseli žagor ljudi polako jenjava, sve što je do tog trenutka bilo u pokretu zamire, plaža ostaje pusta, očajno prazna i nekako istrošena, bez ljudi, nepotrebna, ako si nekad vidio one Kirikove slike, dosjetićeš se o čemu ti govorim. Ali to osjećanje dok gledaš plažu traje kratko, do sjutra, kad sve opet postane isto kao i juče, i kao i svih prošlih ljetnjih dana i godina, i sve će se vratiti u svoj uobičajen red i poredak.
I da znaš, ovo govorim tebi, nikome dosad nisam ovo rekao, samo sad, tebi odsutnom, otišao sam te večeri na autobusku stanicu i ona je bila tamo i čekala me, bila je sama, njena sestra bijaše otišla negdje s nekim, poslije sam doznao da je otišla da se vidi s Filipom, jednim mladićem s kojim se zabavljala tog ljeta, bilo je još dosta vremena do dolaska njihovog autobusa. Nije trošila vrijeme na razgovor kao svih dana dotad, ne, bila je poput vihora, u divljem zanosu, ta mala furija, čim me vidjela da dolazim, povukla me za ruku u tamu parka, kraj velikog bagrema, i tako smo se naslonili, ja na bagrem, a ona na mene, ali se nije dogodilo ništa više od onoga što je mnogo godina kasnije jedan pisac, Pajić, stavio u naslov jedne svoje priče, ironična replika iz Basarinog romana "Peking noću" - čuveni zlobni naslov: Petting by night, to se događalo te noći dok smo čekali Mirjanin autobus, kojim je trebalo da ode iz mog grada i iz mog života, zauvijek.
Ali neću nastaviti da pričam, još ću reći samo riječ-dvije. Kad sam u zoru otišao kući, kad je otišao njihov autobus, krijući sam se popeo u svoju sobu, pogledao sam se u ogledalo, bio sam crven u licu, i u vrat sam svoj gledao, tako me bila krvnički izgrizla da, kad sam sjutradan došao da doručkujem, nikako nisam mogao da objasnim majci "zašto sam, zaboga, po ovoj vrućini obukao rolku" i morao sam da lažem da me boli grlo i da mi je nešto hladno, da vjerovatno imam groznicu.
Ova daleka mikrosituacija bila je moj nenapisani odgovor na Irenin mejl, kad sam joj rekao da je sanjam, zatražila je da joj ispričam san, čudno, nekakav ultimativno podvučen i boldiran zahtjev, a taj san je bio povezan s ovim događajem iz mog djetinjstva, zanavijek zapamćenim, s ovom malom traumom, malim ožiljkom, koji se nije izbrisao ni do dana današnjeg, vidiš i sam. Ali, govorim o tome samo tebi, budući da si ti bio krivac, zaista, čitavu sam krivicu svalio na tebe, za sve što mi se događalo, ali najtačnije je i najpreciznije reći, ne na tebe, nego na tvoju konačnu odsutnost, koja me bacala u očaj, tvoju neprisutnost, tvoje nenadano iščeznuće, nećeš vjerovati, ali ja, desetogodišnjak, stidio sam se tad čak i od svojih drugova, ne znam zašto sam imao to prokleto osjećanje stida, ali, eto, nisam ga zaboravio čak ni poslije četrdeset godina.
Ireni sam napisao ovo, razumije se, ne prepričavajući joj san, izvlačio sam se da ima previše besramnosti, da je nepristojan, a ja sam po prirodi sramežljiv čovjek. Vidi samo što sam joj napisao:

“Date: Wed, 22 Feb 2006 09:45:26 +0100
Reply-To:
To: "Irena"
Subject: Kao shto...

Kao što smo se dogovorili, evo pišem ti mejl da ti ispričam san, iako sam se kolebao, ima nekih opscenosti, a ja sam sramežljiv, ali budući da je to bilo povezano s jednom Mirjanom iz jednog davnog vremena i budući da je uzaludno da snove objašnjavamo uz pomoć nekakvog racionalnog ključa, umjesto prepričanog sna to je otišlo nekim drugim putevima, i sve to da bi se objasnila sekunda-dvije viđenog sna, dogodilo se napokon da provedem pred kompjuterom dobra dva-tri sata, i da napišem nekoliko stranica teksta, koji treba da se nastavi, da se uspostavi ono što se zove i prije i poslije, dio jedne zamišljene cjeline.
Danas sam razgovarao sa Stavretom i Irinom dok smo pili kafu, progovorili smo o raznim stvarima tipa: nikome ne ide sve glatko i lako, rekao sam da mi je veoma teško, osjećam kako me pritiska u grudima, to je nešto što stoji u meni, toliko mnogo stvari nakupljenih i nataloženih, i ja uporno iz dana u dan radim isto, nešto se kao spremam da ih se oslobodim. Pa slikaj, kaže Stavre. Ali nije mi do slikanja, to bi bilo najlakše, ali neće pomoći. U pitanju su riječi, misli, osjećanja, emocije koje su me preplavile i guše me, zato osjećam neki strašni pritisak u grudima, nešto što je nataloženo i što treba, kao u snu koji sam vidio, da iskašljem i ispljujem.
Mrtav otac, nerođena djeca, odbijanje bliskosti, izbjegavanje intimnosti, nepristajanje - milion neiskazanih riječi, zakopana i potisnuta osjećanja - kako sa svim tim u sebi čovjek da živi normalno, ili bar donekle normalno?
Ali otkud si ti došao da čuješ ovo?
D.
Čini ti se da je glupo? Patetično možda i previše banalno ili možda čak i odvratno?
Vidiš? Spomenuo sam i tebe - ti si onaj mrtvi otac.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.