Muharem Bazdulj

MALI LEKSIKON LITERARNIH NOMADA

Sarajevske Sveske br. 23/24

1. UMJESTO PREDGOVORA

Dominantni stavovi o nomadizmu generalno se sastoje od dvije krajnosti. Prva je ona koju simbolizira latinska maksima Navigare necesse est, druga se pak može sažeti šopenhauerovski: iza nomadskih naroda nije ostala nikakva civilizacijska tekovina, a individualni nomadizam identičan je najnižem obliku egzistencije – onom turističkom. Nomadizam se u obe ove krajnosti obično identificira sa avanturom, samo što se i avanturi kao takvoj pripisuju različite konotacije. Literarni nomadizam ne može se, međutim, izjednačiti sa pukom promjenom mjesta. U tom je smislu instruktivan jedan kratki esej Salmana Rushdiea čiji prevod navodim dolje.

O AVANTURI

Pravi avanturista, pisao je O. Henry u priči 'Zelena vrata', ide naprijed besciljno i bez kalkulacija da susretne i pozdravi nepoznatu sudbinu. Dobar primjer je Razmetni sin – kad je krenuo kući.

Među najznačajnije karakteristike riječi avantura i avanturista spada njihova širina. Svaka ideja koja može voditi Razmetnog sina i Indijanu Jonesa, koja nalazi zajedničku tačku između pohoda Hodočasnika u Ameriku i putovanja Darlingovih sa Petrom Panom u Nedođiju, koja sugerira vezu između Alisinog prolaska kroz ogledalo i otkrića dvostruke spirale DNK koje su načinili Crick i Watson, pripada bez sumnje najrezonantnijim kulturnim pojmovima. Često mislimo o avanturi kao o metafori cjelokupnog života, i ne samo života: Umrijeti, mašta Petar Pan, to će biti užasno velika avantura.

Blisko povezani sa ovakvim viđenjem avanture su pojmovi opasnosti, putovanja, nepoznatog. I, naravno, herojstva: on (ili ona) ko se usudi otisnuti se u tajnovitu noć, ko će otići na rub Zemljine kugle jer je tamo to što traži, mora biti načinjen od dobre japije. Sam Shepard u ulozi Chucka Yeagera je možda moderni arhetip ovog mita; Huck Finn je njezina antiteza, antiheroj avanture. Herojska avantura je, tipično, individualni pothvat. Postoje naravno avanturisti-heroji koji putuju zajedno – Argonauti, osvajači Mount Everesta, Sedmorica Veličanstvenih – no mit češće zahtijeva egzistencijalističku čistoću jednog ljudskog bića uronjenog u neizmjernost svemira, mit preferira usamljenog mornara koji u malom čamcu prelazi vodene Ande Rt Hornea u odnosu na bilo koji timski napor, mit izdiže usamljenog revolveraša (Clint Eastwood u većini svojih western rola) iznad Divlje Horde.

Savremeni literarni putnici skloni su, zbog našeg antiavanturističkog doba, prije biti Huck nego Chuck. Njihovi pravi preci manje su lutajući heroji klasičnih epoha (Jason, Uliks, neizrecivo pobožni Eneja), a više junaci pikarskih romana. Većina najprivlačnijih putopisa dvadesetog stoljeća čita se slično pikarskim romanima, nude nam pojam avanture-kao-ludog-traganja. Čak i fikcionalni Marco Polo u Nevidljivim gradovima Itala Calvina ima čitav niz takvih traganja u svojoj svijesti: putuje kroz čudesne gradove u potrazi za svojom prošlošću, budućnošću, Venecijom, sjećanjem i još čudnijim stvarima: To je cilj mojih istraživanja: istraživanje tragova sreće koji se još mogu vidjeti. Ja mjerim njihove neznatne zalihe. Ovakva shvatanja, lijepa i komična, sugeriraju parodiju drevnog mita o Svetom Gralu.

Prizivati Gral znači shvatiti da je avantura, kako je razumiju danas, izgubila izvjesnu visokoumnu veličajnost, i da taj gubitak leži u ravni cilja. Nekad davno avantura nije bila toliko privatni, idiosinkratični ili ludi pohod koliko duhovni rad. Vitezovi Okruglog Stola tražili su Gral u Božije ime, The Pilgrim's Progress, kao i njegov muslimanski kontrapunkt, Farid-ud-din Attarova Konferencija ptica, je avantura pročišćenja, pobjede preko nečeg božanskog. Putovanja Sindbada Moreplovca ispričana su u religijsko-mističnim terminima. Poput linije svjetlosti u gotičkoj katedrali, duh avanture se kretao naprijed-natrag u pravcu Boga. Ovaj alegorijski, transcendentalni avanturizam danas je manje-više potpuno odbačen.

Ima dobrih razloga da se današnja pripadnost avanture nečem određenom, radoznalom i fizičkom smatra olakšavajućom. Avanturistički duh, kad je vođen ideologijom ili vjerom, nije uvijek posve Dobra Stvar. Ponašanje križarskih ratnika, španskih konkvistadora i slično svjedoči u tom pravcu. Kao sve važne ideje, avantura ima i tamnu i svjetlu stranu. Na svakog Christophora Columba dolazi jedan Kapetan Kuka, na svakog dobrog dolazi jedan zli. Svijet avanturista sastoji se od najmanje toliko sebičnih plaćenika koliko i idealističkih vitezova, na svakog Vasca de Gamu dolazi jedan Aguirre, Božiji gnjev. Kad se duh avanture udruži sa povijesnim procesom – kad države ili njihove lideri i predstavnici krenu u avanturu – rezultat je obično katastrofalan. Od Džingis Kana do Napoleona i Mussolinija, povijest je prepuna primjera o tome šta se zbiva kad avanturista dođe do moći: nesreća, propast, vatra i mač, Zloće napretek. Avanturu i politiku treba držati strogo razdvojene, kao uranij i plutonij.

Sve u svemu, kandidovsko-kihotovski model avanture čini se privlačnijim od starijih verzija. U našoj sve više namjesničkoj kulturi avanturisti su ljudi koji prave čuda u svoje vlastito ime. Bježeći od svojih korijena, iz zatvora svakidašnjice, oni nas čine sposobnim za vlastita iskustva, da makar izdaleka osjetimo zanos uspješnog pljačkaša. Ako je urbana zajednica zatvoreni lanac onda su avanturisti naši nužni Houdiniji, koji nas podsjećaju da promjena, razlika, čudaštvo, novina, rizik i ostvarenje još uvijek postoje i mogu se, ako zaželimo, prizvati.

Ovakva vrsta avanturizma postala je, ili mi se samo tako čini, skoro ekskluzivno zapadni fenomen. Nekad je postojao Ibn Batutta da se postavi nasuprot Marcu Polu, pa čak i islamsko carstvo koje je sličilo kršćanskim. No teško je danas zamisliti, recimo, indijskog Paula Therouxa kako biva opsjednut američkom željeznicom ili crnu afričku Caren Blixen kako kreće za Skandinaviju. Ja nudim teoriju da je avanturizam danas uglavnom pokret koji se kreće iz bogatijih dijelova planete u pravcu siromašnijih. Ili putovanje iz prepunih gradova u puste predjele, što je možda tek drugi način da se kaže ista stvar. Nedavno sam gledao dokumentarac o skupini britanskih mladaca koji na svojim Hondama bruje preko savršenih pješčanih dina Sahare i hvališu se kako niko prije njih nije prelazio pustinju tako motoriziran. Zamišljao sam zadivljena pokorna lica domorodaca koje su susretali, od kojih su mnogi vjerovatno prešli pustinju na, priznajmo, nemotoriziranim kamilama; i potresla me etnocentrična uskost vizije nekog ko je krenuo na egzotični jug. Saharskom nomadu je nakon svega samo putovanje cilj, oblikotvorna činjenica postojanja, Stizanje na neku određenu destinaciju – 'osvajanje pustinje' – je tek vrsta fikcije, iluzija kraja. Avanture su obično linearne pripovijesti, ali u životu, kao i u književnosti, to nije jedini način na koji se mogu promatrati stvari.

Kao što svi pisci znaju, ne morate napustiti dom da bi se upustili u avanturu. Pjesnik Basho, u pozorišnom komadu Edwarda Bonda Uski put ka dalekom sjeveru, vraća se sa svog opasnog hodočašća prema sjeveru koje je poduzeo tražeći prosvjetljenje tvrdeći da je našao ono za čim je tragao. A šta je bilo prosvjetljenje? Vidio sam da nemam šta naučiti na dalekom sjeveru … Prosvjetljenje dobivaš tamo gdje već jesi. Mnogi od najvećih avanturista našeg vremena, Marija Curie, Freud, Marx, Einstein, Proust, Kafka, Emily Dickinson i ostali, nisu putovali mnogo dalje od svoje laboratorije, biblioteke, ordinacije. Avantura se može vezati za pomjeranje granica, no malo je topografskih međa koje se mogu mjeriti sa granicama u umu.

Čak i u slučaju putnika-avanturista otkrivamo da su najbolji od svih oni za koje je neko unutarnje putovanje, neka avantura u samom sebi, primarni cilj. Petar Pan ne bi bio isti kad Wendy i Izgubljeni Dječaci ne bi otkrili da žele da odrastu, da Raj mora biti izgubljen. Pravi zaplet Moby Dicka dešava se unutar Ahaba, ostatak je tek ribarenje. Pa čak i Kihot, najluđi od junaka pikarskih romana, na kraju sam sebi izgleda smiješan: Kao što nema ovogodišnjih ptica u prošlogodišnjim gnijezdima. Bio sam lud, ali sada sam zdrav.

Na kraju ispada da je Basho u isto vrijeme bio i u pravu i u krivu, da putnik-avanturista može ipak prikupiti znanje koje mu drugdje nije dostupno i od tada živeći da bi ispričao svoju priču ponuditi svoje znanje nama. Sigurno je da se Prosvjetljenje mora naći kod kuće, no ipak je vrijedno načiniti dug i naporan put usprkos olujama i razbojnicima ka udaljenoj utvrdi dalekog sjevera.

2. LEKSIKON

Evo, dakle, kratkog provizornog spiska nekih “ljudi uronjenih u neizmjernost svemira“, a koje u tom smislu nije pogrešno prozvati – literarnim nomadima.

ANDRIĆ, IVO

Rodio se devetog oktobra 1892. godine u Travniku. Uskoro preselio u Višegrad, a zatim u Sarajevo. Slijedili su Zagreb, Krakov, Maribor, ponovo Travnik, Zenica, Split, Beograd, Rim (odnosno Vatikan), Bukurešt, Trst, Graz, Pariz, Marseille, Madrid, Berlin... U evropskim prijestolnicama prije Drugog svjetskog rata živio kao diplomata, a poslije Drugog svjetskog rata posjećivao ih uglavnom kao pisac. Biografija mu je bila svjetska, a bibliografija skoro u potpunosti zavičajna – bosanska; proputovao je cijeli svijet, a u svojoj književnosti je tematizirao skoro isključivo Bosnu.

BORGES, JORGE LUIS
Rodio se 24. 8. 1899. u Buenos Airesu nakon osam mjeseci majčine trudnoće. Otac mu je bio advokat po profesiji, no bio je takođe i predavač psihologije, a i pisac. Napisao je jedan roman i nekoliko zbirki poezije. U kući Borgesovih engleski se jezik govorio ravnopravno sa španjolskim jer je Jorgeova baka po ocu bila Engleskinja. Borges će čitavog života čitati velike engleske i američke pisce u originalu ne smatrajući nikad engleski stranim odnosno naučenim jezikom (poput francuskog ili njemačkog kojima je takođe savršeno vladao) i držeći ga skoro drugim maternjim. (Na sličan je način i Danilo Kiš od ranog djetinjstva bio bilingvalan.) Borgesova majka bavila se takođe književnim radom i prevođenjem. Već u dobi od sedam godina Borges će napisati prvu pripovijetku na španjolskom te tekst o grčkoj mitologiji na engleskom jeziku, a dvije godine kasnije prevest će Wildeovog Sretnog princa. Kada je Jorge imao petnaest godina obitelj seli u Ženevu. U svojoj posljednjoj knjizi Borges će zapisati: Od svih gradova na svijetu, od raznih i prisnih domovina što ih čovjek traži i zaslužuje tijekom putovanja, Ženeva mi izgleda najpogodnija za sreću. Dugujem joj, od 1914. nadalje, otkriće francuskoga, latinskoga, njemačkoga, ekspresionizma, Schopenhauera, Budhina nauka, taoizma, Conrada, Lafcadija Hearna i čeznje za Buenos Airesom. Uz to i ljubavi, prijateljstava, poniženja, i napasti samoubojstva. Ovaj zapis Borges će završiti riječima: Znam da ću se uvijek vraćati u Ženevu, možda i nakon tjelesne smrti. Borges je četrnaestog juna 1986. godine i umro u Ženevi gdje je i sahranjen. Tamo je i nakon tjelesne smrti. Osim u Ženevi obitelj Borges će tokom sedmogodišnjeg življenja u Europi neko vrijeme obitavati i u Luganu te u Španjolskoj. 1921. godine Borges se vraća u rodni grad, čežnju za kojim je otkrio u Europi. Po toj će čežnji i nasloviti svoju prvu knjigu pjesama dvije godine kasnije: Čežnja za Buenos Airesom. U narednih dvanaest godina objavit će nekoliko knjiga pjesama i eseja. 1935. objavljuje prvu zbirku pripovjedaka. Ovo je književna vrsta po kojoj je vjerovatno najpoznatiji. Nikada nije ni pokušao napisati roman i grozio se svakog žanra koji bi po opširnosti oponašao ep. 1938. godine vid mu počinje uveliko slabiti. Gotovo pola života bio je skoro slijep. Posljednjih trideset godina zabranjeno mu je bilo da čita i piše. Od tada je diktirao svoja djela. Štap za slijepe postao je neizostavan dio njegove odore. Ako je ruska književnost izišla iz Gogoljevog šinjela, a modernizam iz Joyceovog šešira, postmoderna je izišla iz Borgesovog štapa. Tokom četrdesetih i ranih pedesetih godina Borges objavljuje svoja najznačajnija djela, među ostalim: Vrt razgranatih staza, Aleph te Druga istraživanja. U vrijeme vladavine Perona i njegove žene Evite gradske vlasti smijenit će ga zbog njegove opozicije peronizmu s mjesta bibliotekara i postavit će ga na mjesto inspektora za živad na gradskoj tržnici. Borges će odbiti ovo ponižavajuće zaposlenje i jedno će vrijeme držati predavanja na Višem institutu engleske kulture. Nakon Peronovog pada 1955. nova vlada postavlja Borgesa za direktora Nacionalne biblioteke. 1961. zajedno sa Samuelom Beckettom dobiva nagradu Međunarodnog kongresa izdavača. (Te je godine Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.) Od ovog perioda počinje Borgesova svjetska slava. Knjige mu se prevode na sve jezike, dobiva mnoštvo doktorskih honoris causa titula (među ostalim: Oxford, Sorbonna, Columbia, Michigen), drži predavanja svuda po svijetu, postaje laureatom mnogih nagrada (Jeruzalem, Alfonso Reyes, Fondo nacional de las artes; Nobela nikad nije dobio, bio je vječiti kandidat), po njegovim djelima snimaju se filmovi i postavljaju pozorišne predstave, o njemu se pišu studije i snimaju dokumentarci, putuje svuda po svijetu. U šezdeset osmoj godini Borges se po prvi put oženio. (Ivo Andrić oženio se sa šezdeset šest godina.) Oženio je Elsu Astete Millan koju je upoznao još u mladosti i koju je nakon mnogo godina ponovo sreo kao udovicu. Jedan od Borgesovih najljepših soneta zove se Elsa. No ovaj brak trajao je tek nešto više od tri godine kada se okončao razvodom. No Borges će se 1986. godine, tek koji mjesec pred smrt oženiti po drugi put. Oženit će Mariju Kodama kojoj je posvetio nekoliko svojih posljednjih knjiga. U jednom intervjuu Danilo Kiš će reći da je to gest metafizički, spajanje dvaju stožernih tačaka jednog života: vjenčanja i smrti. To je lepo, bila je to Borgesova poslednja novela. – kazat će na kraju Danilo Kiš. No šta je to što Borgesa čini velikim piscem? I za njega se mogu upotrijebiti riječi koje je on sam još kao mlad pisac zapisao u jednom eseju o Whitmanu: Njegova je snaga tako raskošna i tako očevidna da mi opažamo jedino da je snažan. Možda je njegova veličina najvidljivija iz spiska njegovih dužnika. Svi zaljubljenici literature na kraju milenija njegovi su dužnici i ja mu drage volje i sam priznajem vlastiti dug. No prijatno je biti na spisku dužnika zajedno sa Danilom Kišom, Italom Calvinom, Umbertom Ecom, Thomasom Pynchonom, Salmanom Rushdiem, Jose Saramagom. Danilo Kiš kaže da se cjelokupna literatura dijeli na onu prije i onu poslije Borgesa dok će Italo Calvino zapisati kako je u Borgesu utjelovljena književnost na kvadrat te kako je Borges izvadio 'drugi korijen' iz postojeće literarne tradicije. I zbilja Borgesovo djelo i jest svojevrsna antologija iz ogromnog fundusa Babilonske biblioteke, neka vrsta reprezentativnog kataloga. George Steiner rekao je jednom prilikom kako je najbolja umjetnost dvadesetog vijeka ona koja liči na šetnju muzejom pred zatvaranje. Borgesovo je djelo muzej literature, ustanova koja čuva i obnavlja ono najbolje i najvrjednije. Kada bi u nekoj novoj Nojevoj Arci trebalo od potopa sačuvati djelo tek jednog pisca Borges bi bio najbolji izbor. Iz njegovog djela može se kao iz jedne kosti dinosaura ili ad ungue leonem rekonstruirati čitav skelet čudne i lijepe životinje zvane svjetska literatura – Weltliterature. Borges je dokazao da je erudicija moderni oblik fantastike, on koji je jednu svoju pjesmu započeo stihovima: Neka se drugi hvale napisanim stranicama; / ja se ponosim onim pročitanim.
CIORAN, EMIL
Rodio se u Rumunjskoj, u Rašinariju, transilvanijskom selu, zlosrećnom i predivnom – kako ga je sam opisivao, osmog aprila 1911. godine. Otac mu je bio sveštenik. Vlastito je djetinjstvo opisao prilično necioranovski: nazvao ga je zemaljskim rajem. Nekoliko je puta priznao kako je zažalio što nije ostao čobanin u svom selu, smatrao je da istina prebiva među običnim ljudima. Patio je nakon što je kao desetogodišnjak napustio rodno selo zarad odlaska u gimnaziju. Studirao je na filozofskom fakultetu u Bukureštu krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Po završetku studija zaposlio se kao profesor filozofije u Brasovu. Tu je radio godinu dana. Bila je to jedina godina u njegovom životu kada je imao zvanično zaposlenje, jedina godina njegovog života tokom koje mu je – kako se to kod nas kaže – tekao radni staž. To je bilo nepodnošljivo – kazao je u jednom razgovoru sjećajući se tog perioda. 1937. godine Cioran je otišao u Pariz i ostao tamo do smrti; tako je od Ćorana (kako se njegovo prezime izgovara rumunjski) postao Sioran (kako ga izgovaraju Francuzi i, preko njih, čitav svijet). Cioran nije otišao u Pariz kao anonimus. Bio je već objavio nekoliko knjiga na rumunjskom od kojih su najpoznatije Na vrhuncu beznađa te Suze i sveci. Njegov odnos spram Boga najbolje je nazvati gnostičkim. Blisko mu je bilo bogumilsko manihejstvo, ideja o Satani kao tvorcu svijeta, stav o rođenju kao nevolji. Ove su ideje najvidljivije u knjigama Zli demijurg i Nezgoda zvana dolazak na svijet (ova potonja u engleskom prevodu ima predivan naslov: Trouble with Being Born). Prva knjiga, međutim, koju je napisao na francuskom bila je Kratki pregled raspadanja. Mnogo kasnije priznao je da ju je – zbog promjene jezika – prerađivao četiri puta. Promjenu jezika vlastitog pisanja povezivao je sa svojom legendarnom nesanicom: Izgubiti san i promijeniti jezik. Dva iskušenja, jedno nezavisno od naše volje, drugo svojevoljno. Sam, lice u lice s noćima i riječima. Bio je veliki prijatelj sa još jednim piscem koji je odbacio maternji jezik zarad francuskog: Samuelom Beckettom. Nakon što je pročitao Zlog Demijurga Beckett je Cioranu poslao pismo u kojem stoji: U vašim ruševinama osjećam se kao u skloništu. Mnogi su pisali o jeziku kao sudbini, no niko tako lijepo kao Cioran: Za pisca promijeniti jezik znači pisati ljubavno pismo pomoću rječnika. Cioran je često govorio kako nije Francuz, no kako jeste Parižanin. Svojom je pariškom smrću valjda i do kraja postao Parižaninom. Mjesto smrti pripada čovjeku kao i mjesto rođenja. Valja se sjetiti Byronove Grčke ili Borgesove Ženeve.
ČEHOV, ANTON PAVLOVIČ

Rođen je sedamnaestog januara 1860. godine u malom lučkom gradu Taganrog u Ukrajini. Otac mu je bio sitni trgovac. Djed Čehovljev je bio kmet koji je sebi i svojim sinovima kupio slobodu. Još od malih nogu Čehov je pomagao ocu u trgovini, a nakon što je krenuo u gimnaziju otac mu je bankrotirao. Cijela je porodica tad preselila u Moskvu, no Čehov nije želio napuštati školu. Ostao je u rodnom gradu sve do mature, a sam je sebe izdržavao dajući instrukcije slabijim đacima. S navršenih devetnaest godina Čehov doseljava u Moskvu i upisuje se na medicinski fakultet. Dok je studirao i sebe i porodicu je izdržavao pisanjem. Priče je, naime, počeo pisati još kao gimnazijalac, a u vrijeme studija počinje objavljivati u cijelom nizu časopisa. Pisao je mnogo i brzo: godišnje je objavljivao oko 120 tekstova i priča, a 1885. godine bilo je čak 129. U svojoj knjizi Čehov dramski pisac Jovan Hristić ističe kako je uobičajeno savršenstvo vezati isključivo za dokolicu, no kako Čehov to demantira i kako je neke od najboljih svojih priča, vrhunaca ruske i svjetske književnosti, Čehov napisao – što se kaže – od nevolje, na brzinu, vođen tek željom za zaradom. Nije ih čak ni potpisao pravim imenom, nego pseudonimom Antoša Čehonte. I uslovi u kojima je stvarao bili su gotovo nikakvi: u malom stanu u kojem su se miješali bučni razgovori, muzika i plač djece. 1894. godine Čehov je diplomirao i počinje raditi kao liječnik, a godinu-dvije kasnije stiče i književnu slavu.

U onodobnoj Rusiji Petrograd je bio pravi književni centar. Živeći u Moskvi Čehov zapravo i nije znao kako se njega i njegov rad doživljava u Petrogradu. Međutim, krajem 1885. i početkom naredne godine Čehov boravi u Petrogradu i shvaća da je stekao literarni ugled. Poštovali su ga kao autora i takvi pisci poput Grigoroviča, Leskova i Tolstoja. 1888. godine Čehov će dobiti Puškinovu nagradu, no već godinu dana kasnije teško će ga pogoditi neuspjeh njegove drame Šumski duh. Nakon tog pozorišnog kraha Čehov će neko vrijeme potpuno prestati pisati. 1891. godine odlazi na Sahalin i radi kao liječnik u kažnjeničkoj koloniji. Slijedi period putovanja po dalekom istoku, a po povratku Čehov će kupiti imanje u Melihovu i potpuno se posvetiti pisanju. U tom periodu nastaju neke od njegovih najpoznatijih priča poput Paviljona broj 6 (1892.) kao i jedna od najvažnijih drama – Galeb (1895.) 1897. godine Čehov zbog tuberkuloze seli na Jaltu. U posljednjih sedam godina života Čehov će napisati svoje najčuvenije drame Tri sestre i Višnjik te mnoge priče, primjerice: Čovjek u futroli, Ogrozd, Dama s psetancem. Nalik Kafki, pred kraj života doživljava i ljubavnu sreću: 1901. godine oženit će glumicu Olgu Knipperovu. Čehov umire u julu 1904. godine u njemačkom lječilištu Badenweiler.

DOSTOJEVSKI, FJODOR MIHAJLOVIČ

Rodio se tridesetog oktobra 1821. godine u Moskvi. Otac mu je bio liječnik, zaposlen u sirotinjskoj bolnici, čovjek itekako svjestan pečata koji bijeda utiskuje u ljudske živote. On je svog sina usmjerio kao Inžinjerskoj vojnoj akademiji u želji da mu – kako se to kaže – stavi hljeb u ruke. Dogurao je Dostojevski do čina poručnika, no sve što je želio bilo je – pisati. Već prvi njegov roman, epistolarna proza pod nazivom Bijedni ljudi najavila je talenat kakav se zbilja rijetko rađa. Na takav se talenat pametan čovjek ne može oglušiti. Kao što je Emerson ohrabrio Whitmana, tako je Dostojevskom krila dao Bjelinski. Ponukan uspjehom Bijednih ljudi Dostojevski piše i objavljuje svoj novi roman – Dvojnik, mračnu i avangardnu knjigu čija je prava vrijednost zapravo prepoznata tek u dvadesetom stoljeću. Tri godine kasnije, međutim, u svijetu gdje kob i po noći luta Dostojevski je uhapšen kao član takozvanog petraševskog kružoka. Prvobitna kazna je glasila – smrt strijeljanjem. Vrijeme u kojem je Dostojevski bio siguran da ga tek minute dijele od smrti zauvijek ga je promijenilo. Naposljetku mu je otkriveno da je pomilovan, odnosno da mu je kazna smanjena na osmogodišnju robiju u Sibiru. Upravo su tri hiljade dana u omskoj kaznionici porodili Zapise iz mrtvog doma koje Dostojevski štampa po povratku sa robije. Nešto kasnije objavit će i Zapise iz podzemlja, kratki roman za koji mnogi tvrde da je u njemu sadržana suština njegove vizije svijeta. U vrijeme dok je pisao Zapise iz podzemlja umrla mu je prva žena, a kad bude želio što brže završiti kratki roman Kockar koji ga je – ironično – trebao izvući iz dugova, uposlit će daktilografkinju koja će uskoro postati njegova druga žena. U tim postrobijaškim godinama nastala su i najveća djela Dostojevskog: Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot, Zli duhovi, Braća Karamazovi. U šezdesetoj godini života iznenadna fatalna bolest dokrajčila je velikog pisca. Dostojevski je umro dvadeset i osmog januara 1881. godine.
Ima jedna Cioranova rečenica koja lijepo opisuje zašto je Dostojevski zbilja istinski umjetnik. Kaže Cioran: "Nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti. Onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog."

DŽUMHUR, ZUKO

Rođen 1921. godine u Konjicu (gdje je po vlastitoj želji ukopan), umro u Herceg-Novom 27. 12. 1989. Djetinjstvo i mladost proveo u Beogradu (u kojem je umro dvadeset i sedmog decembra 1989. godine). Neizostavan grad u Džumhurovoj biografiji je i Beograd. Džumhurov otac Abduselam službovao je, naime, u Beogradu kao imam te je u ovom gradu Zuko živio od djetinjstva. U Beogradu se Zuko Džumhur i školovao, apsolvirao pravo i studirao na likovnoj akademiji te se najprije proslavio kao karikaturista Politike. Prije nego je objavio svoju prvu knjigu, a to je Nekrolog jednoj čaršiji, Džumhur je bio čuven kao slikar i karikaturista, a radio je i kao novinar. Nakon Nekrologa jednoj čaršiji uslijedile su i knjige Pisma iz Azije te Hodoljublja, a nakon smrti Džumhurove Svjetlost mu je objavila izabrana djela u sedam tomova. Džumhurova se umjetnička svestranost, međutim, dotakla još nekih medija. Bio je i scenograf te kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a možda je još i najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je, naime, napisao scenarije za dva filma koja redovito bivaju uvrštena u liste najboljih bosanskohercegovačkih filmova svih vremena: Horoskop i Miris dunja. Ne bismo, međutim, mnogo pogriješili kažemo li da je Zuko Džumhur iznad svega bio hodoljubac i hedonista. On je vjerovatno jedan i jedini južnoslovenski umjetnik čiji život i djelo potvrđuju onu glasovitu gnomu Oscara Wildea: "Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat." Pjesmu koju je sam Džumhur ostavio na grobu Hafizovom neko bi mogao donijeti i na Zukin mezar: Nakuc'o se čaša, napev'o pesama…
Kombinirajući čudesno bogatu erudiciju i stil koji kao da je nastao stapanjem slikarskog talenta i golemog dara usmenog kazivača Džumhur piše, recimo, o Juksek-Kaldrmi, strmom istanbulskom sokaku i posljednjoj mahali Evrope. Putopis čiji naslov nosi cijela knjiga govori o Istanbulu, a Džumhur neće zaobići ni primjerice Jedrene ili Jerusalim. S pojavom Zuke Džumhura ovdašnja će putopisna književnost dobiti jedinstvenog autora, modernog i autentičnog, pisca koji je i dan danas kad je o putopisima riječ neprevaziđen.