Robert Alađozovski

KORIJENI, KRVAVI KORIJENI

Sarajevske Sveske br. 23/24

Vrlo sam nervozan kad treba da razmišljam i pišem na temu korijeni –
očev dom, kuća, prag. Znam da je to jedan od ključnih pojmova ljudske istorije. Da predstavlja iskonski orijentir u procesu postanka čovjeka, da se conditio humana ne može uramiti, zaokružiti – bez ovog pojma. I nisam nervozan samo zbog činjenice što mi “na polovini mog života zemnog” pola plate ide za kiriju, što sam 130 kilometara udaljen od očevog doma, što mi već pola životnog vijeka prođe u spravljanju s identitetskim problemima svake vrste, što najakutnije proživljavam svoju ni-ovamo ni-tamo poziciju. Kad sam prije četiri godine radio u Kumanovu, samo sam se molio Bogu da me ne zaustavi policajac: rođen u Strumici, s ličnom kartom iz Valandova, radim u Kumanovu, a imam kola sa skopskim tablicama. Ono što me nervira je to što dom, očev prag, korijeni, nisu samo ključni orijentir ljudskog stanja, već su i najmanipulativniji pojmovi u istoriji. “In the name of the father”, kao što tvrdi masovna umjetnost XX vijeka, izvršeni su mnogi zločini. Bar polovina životā koje očev dom rađa, žrtvuje se za održavanje tog istog doma. “Roots, bloody roots” i “War for territories” pjevao je moj omiljeni tinejdž-star Maks Kavalera. I najčešće pravilo iz tog rata za teritoriju je pokeraško: the winner takes it all. Žil Delez ima pravo: istorija je napisana iz sedentarne pozicije. Taj diskurs je snažno razvijen još od vremena Stare Grčke. Kao što objašnjava i Nil Ašerson, grčki gradsko-državni patriotizam se oslanja na domoljublje, kontinuitet, život u određenom naselju. Atinjani su insistirali na tome da su “autohtoni” – da su bili biološki ukorijenjeni u svoje mjesto stanovanja. Suočeni s ugroženošću od strane Persije, grčki tragičari izmislili su varvare. Kao što utvrđuje Ašerson, neki su čak zaključili da Skiti i svi ”Azijci” i fizički liče jedni na druge, dok kod “Evropljana” postoje značajne razlike, od grada do grada, kad su u pitanju veličina ljudi i izgled figure. Varvari su homogeni, civilizovani, ljudi su raznoliki i različiti. Niče kaže da su nomadi i država dvije suprotne stvari, koje mogu da se sjedine samo uz pomoć nasilja.
Prvu sedentarnost Metju Roler smiješta u srednje kameno doba u vrijeme rasta kulturnog dinamizma, socijalnih promjena, u vrijeme kad se stalno gradio isti tip koliba i velikih kolektivnih grobnica. Pojavu velikih stambenih konglomerata i monumentalne javne arhitekture Roler datira oko 3200. godine p. n. e., odnosno u vrijeme grada Uruka u sjevernom Iraku. Gradovi imaju svojevrstan zajednički organski rast s određenom funkcionalnom socio-političkom strukturom, koja je jasno označena perimetrom u formi gradskih zidina. Grad kao organizam veći je od zbira individua i ima nekoliko karakteristika: delegiranje vlasti; funkcionalnu, a ne personalnu solidarnost; kulturu; profesionalne profile; hijerarhiju i sl. Iz grada se dalje razvija država.
I baš ta država je preokupirana mitom o očevom pragu, o sedentarnosti, ukorijenjenosti. Još od prvih školskih dana djeca se “normalizuju” uz pomoć agitpropovske retorike o očevom (= nacionalnom) mitu, u čistom fukoovskom smislu riječi. Prateći svoju metaforizaciju distinkcije nomadsko/sedentarno, Delez razlikuje državnu i nomadsku nauku. Kod prve locira korijenski model, odnosno model drveta, a kod druge model rizoma. Za razliku od korijenskog modela koji je hijerarhijski, centriran, totalizantan, stratifikatorski, linearan; rizom je necentričan, alinearan, neoznačavajući. Državna misao uvijek stvara tripartitnu podjelu između realnosti (svijeta), reprezentacije (knjiga) i subjektiviteta (autora), umjesto da uspostavi asemblažu sa spoljašnošću.
Multiplicitet se ugnjetava u ime jedinstva. U tom smislu istorija je državna nauka par ekselans. Čak se i geografija kao imanentno polje nomadstva zloupotrebljava od strane države za uspostavljanje teritorije s granicama, s putevima i s utvrđenim mjestima – sve zbog moći i dominacije.
U makedonskom kontekstu, pisanje na temu kuća/prag ima negativnu projekciju. Makedonsko stanovništvo u posljednjih sto godina uglavnom se “obeskućuje”, iseljava se, emigrira, migrira, prisilno se iseljava, deportuje, raseljava se unutar svoje teritorije, razbija se da bi se asimilovalo i, kao što sam već sugerisao na početku, najčešće živi poput podstanara. Ako stvari posmatramo sa sedentarnog aspekta – s kojeg se najčešće gradi vertikala nacionalnog mita, s metaforama korijena, kuće, utemeljenosti, pradjedovskog ognjišta – esej o makedonskoj kući dobija glazuru melanholije, lamenta, ali i bijesa, a makedonski prag je granica, to su vrata, to je „tamo negdje”, otud nema vraćanja.
Čak i na vlastitom primjeru pokušavam da izračunam gubitke nastale usljed ove društveno-ideološke dresure. Moja lična genealoška istraživanja govore da je moj rod po očevoj liniji migrantski neukorijenjen. Nepotvrđena sjećanja smještaju njegove maglovite početke u srednji vijek, kad nekoliko njemačkih plemena dolazi na pečalbu u bogate otomanske rudnike istočne Makedonije. Vjerovatno traumatizovani radikalnim raskidom s očinskim domom i identitetom, ostaju nekoliko vjekova ukorijenjeni u nedostupne šumske predjele Maleševije – sve do sredine dvadesetog stoljeća, kad ponovo počinje iseljenička, nomadska golgota. Ono što je apsurdno je potreba za domom, za korijenima, za kućom u uslovima jedne uvećane mobilnosti. Tri generacije najnovijih mladica mog porodičnog stabla upropaštene su zbog neadekvatnog shvatanja dihotomije ukorijenjen/iskorijenjen i zbog nepomirljivosti s njom. Moj djed je posvetio svoj život tome da izgradi kuću u kojoj moj otac neće završiti svoj život. Moj otac je posvetio svoj život tome da izgradi kuću u kojoj ja neću završiti svoj život. Moja starija sestra je napravila čukundjedovski podvig: odselila se u Ameriku i kupila je kuću, u kojoj će, priželjkujem, konačno, njena djeca završiti svoj život. Razmišljajući o tome da krenem sestrinim stopama, prije nekoliko godina kazao sam Aleksandru Ćosevu (Bugarinu kojem je djed iz Dojrana) da strahujem od iskorjenjivanja iz vlastite sredine, u kojoj sam, ipak, već dobro ukorijenjen. “Zašto govoriš o emigriranju, iskorjenjivanju, iseljavanju?”, začuđeno mi se obratio Ćosev. “Danas se govori o mobilnosti, o globalizovanosti tržišta rada, o mobilnosti radne snage. Evo ja sam tri godine bio u Njemačkoj i sad sam ponovo u Sofiji, do neke naredne ponude.”
Moram da priznam da mi je kratki razgovor s Ćosevim poslužio kao iluminacija. Osvijestio sam se, pronašao sam sebe u diskursu nomadizma (rasvjetljavanje svojevrsnog fenomena obrnute proporcionalnosti kad je riječ o istovremenoj potrebi većine ljudi za domom, za imaginarnim očinskim identitetom, za životom u virtuelnoj simboličkoj zajednici – i potrebi za sve većim udaljavanjem i raseljavanjem u odnosu na stari dom, ostavljam za drugi put). U svom djelu “Hiljadu platoa” Delez predlaže nomadologiju kao opozit istoriji. Nomadologija treba da označi koegzistenciju simultanosti, različita miješanja istorijskih linija i snaga, razne deteritorijalizacije i reteritorijalizacije prostora.
Pojam nomad dolazi od grčke riječi “nomos”, što znači napasanje (stoke) i odnosi se na ljude koji se kreću sa svojim životinjama. Žanin Dejvis Kajmbol pastoralni nomadizam povezuje s jahanjem konja i potrebom za konjima, a locira ga negdje u područje južnih centara Ahmenidske Imperije. Nomadski region definiše se kurganima (humkama) zato što su se nomadi vraćali na ona mjesta na kojima su zakopavali svoje mrtve. Evroazijska stepa smatra se klasičnom nomadskom teritorijom i proteže se od Moldavije, preko Ukrajine, južne Rusije, Aralskog mora, Kazahstana, južnog Sibira, zapadne Mongolije, pa sve do zapadne Kine. Metju Roler smatra da nomadizam ne znači potpuno odvajanje od određene teritorije i da se kulturološki ostaci nomadskog boravka mogu naći svuda, naročito u mjestima koja su služila kao skrivališta, na primjer: u pećinama koje su otkrivene na planinama Karmel u Palestini i Šanidar u Iraku. Lokaliteti na otvorenom teže se nalaze: takvi su Tel Kom i Tel Um Tlel kompleks u Siriji. Dakle, nomadi nisu skitnice bez mjesta boravka, već ljudi koji imaju nekoliko različitih lokacija u isto vrijeme. Nomadizam po Roleru nije kulturno dinamičan, jer su baš zbog dinamizma grupe kontakti s drugima minimalni. Prema Ašersonu nomadski pastoralizam nije bio “primitivno” stanje. Naprotiv, pokrenuti velika krda domaćih životinja dvaput godišnje, prema sjeveru u ljetnim periodima i ponovo prema jugu zimi, zahtijeva konje i veliku vještinu jahanja. Zahtijeva i upotrebu točkova kad stanovništvo migrira s robom uz pomoć zaprežnih kola i kočija. Ovaj način života traži i postojanje raznih vrsta zanatlija ili specijalista, mnogo više nego sedentarna zemljoradnja. I sve ovo nije moglo da se pokrene bez centralnog rukovodstva, spremnog da donosi brze i efektivne odluke u hitnim slučajevima. Ta je hitnost mogla da bude ekonomska – ako je dolina u kojoj se obično boravilo bila uništena sušom ili poplavama – a mogla je biti i vojna. Vještina jahanja stvorila je naoružane elite, koje su sada bile spremne da vode svoje sljedbenike u pljačku zemljoradničkih zajednica ili da se sele i da osvajaju udaljene regione bogate travom.
Prema Ašersonu, “čisti” nomadizam je rijetkost. Fleksibilnost farmera i pastira oduvijek je bila dio ekonomije mobilnih stepskih naroda. Predstava o velikim hordama koje se hrane mesom i pljačkaju hranu bila je tačna samo u vrijeme ratova ili ugovorenih velikih seoba – kao suprotnost običnom kružnom putovanju u potrazi za pasištem. Herodot kaže da je vidio kako je bilo i “domorodaca” koji su živjeli u gradovima.
Mnogi smatraju da je internet direktna emanacija nomadskog duha. Za Alena de Benoasa, dvadeseti vijek završio se 1989. padom Berlinskog zida, a dvadeset i prvi vijek započeo je 1993. prvim globalnim prenosom preko interneta. Po njemu je internet mreža s neograničenim mogućnostima: to je decentralizovani, interaktivni, horizontalni medij. Iz njega proizlazi jedan novi svijet, novo nomadsko društvo, svijet koji poravnava klasične piramidalne strukture, umreženi svijet koji se ne može kontrolisati, svijet bez distance koji se, kao što smo već vidjeli kad je riječ o antiglobalističkim protestima, ali i kad je u pitanju rast fundamentalističkog terorizma, brzo organizuje i ima razorne posljedice.
U sociologiji su zastupnici nomadologije preokupirani tzv. mobilnom kulturom i zapanjujućim brojkama: svake godine ima oko 600 miliona međunarodnih putnika, svake se godine gradi pola miliona hotelskih soba, ima 23 miliona izbjeglica, turizam obuhvata deset procenata globalnog dohotka. Ljudska rasa ulazi u novu epohu kretanja i seoba, u jedno skitanje naroda koje ovog puta ne obuhvata samo Evro-Aziju, već cijeli svijet. U današnje vrijeme, u jeku razvoja mikrotehnologije, “globalni nomadi” moći će svu svoju “pokućninu” da skupe u jedan kofer i biće “geografski nezavisni”, moći će da putuju koliko žele i kud god žele. Subjekti istorije, nekad sedentarni zemljoradnici ili građani, sad postaju migranti, izbjeglice, gastarbajteri, azilanti, gradski beskućnici. Edvard Said je 1992. tvrdio da su baklju oslobođenja sedentarne kulture predale bezdomnim, decentriranim, egziličnim energijama.
Vasilis Lambropulos smatra da riječ “imigracija”, sa svojim ekonomskim (niže klase koje traže novi dom u potrazi za boljim životom) ili s političkim konotacijama (izbjeglice, egzilanti, azilanti, ekspatridi), više ne može biti odgovarajuća. Danas migriraju studenti, birokrate, novinari, naučnici, umjetnici. Briše se stari termin dijaspora i stvara se nova migrantnost: kreolska, hibridna, nestabilna i eks-centrična. Poljski umjetnik Kšištof Vodičko uviđa da horde raseljenih sad zauzimaju javni prostor u gradovima – trgove, parkove ili željezničke stanice, mjesta koja je nekad projektovala pobjednička srednja klasa da bi bilo proslavljeno ostvarivanje novih političkih prava i ekonomskih sloboda.
Ali na ova pitanja se još uvijek gleda kroz modernističku vizuru otuđivanja i mislioci su: ili fascinirani zemljom, ili lamentiraju nad beskućništvom – a u svakom slučaju smatraju da će kapitalizam i tehnologija ostaviti zapadnjake bez korijena, tradicije, kontinuiteta i vjere. Zemlja u takvoj vizuri ne može više da se naseli, ona se uzurpira, oduzima, okupira, kupuje ispod cijene. Kako kaže Ašerson: ovaj košmar, teror ljudi koji se kreću, naslijeđen od velikih seoba iz vremena Rimske Imperije i iz perioda koji je uslijedio poslije njenog pada, te je potom obnovljen hunskim i mongolskim pljačkanjem na zapadu – preživljava i u novoj Evropi poslije revolucije koja se desila 1989. godine. On raste kao strah Zapada od svih ljudi koji putuju, od miliona koji pritišću vrata Evrope kao “azilanti” ili kao “ekonomski migranti” od socijalnog kolapsa u Istočnoj Evropi, koji će odliti polovinu stanovništva prema Zapadu. Država pokušava da uspostavi kontrolu nad svojom teritorijom, da kontroliše dotok stranaca, da uspostavi sistem prava i obaveza nad migrantima koji marginalizuju centar i “ugrožavaju” dominantnu kulturu. Zato su i danas novine pune najrazličitijih primjera državne i društvene nepravde, rasne i svih drugih vrsta diskriminacije beskućnika, skitnica, u zemljama prvog, ali i drugog, i trećeg svijeta.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović