Faruk Šehić

KNJIGA O UNI

Sarajevske Sveske br. 27/28

Vodena mahala
Una sa svojim obalama je bila moje utočište neprobojna zelena tvrđava. Tu sam se krio od ljudi ispod olistalih grana. Sam u tišini okružen zelenilom. Čuo bih samo rad svoga srca, lepet krila mušice, i pljusak kada se riba izbaci iz vode i ponovo se u nju vrati. Nije da sam ispoljavao mržnju prema ljudima, ali sam se bolje osjećao među biljkama i divljim životinjama.
Unadžik, jedan od njenih rukavaca, tekao je pored nakrivljene majkine kuće koja je sporo tonula u naslage pijeska i mulja što bi ga nabujala voda donijela snagom aprilskih poplava. Njegovo dno je bilo od sedre obrasle riječnim travama, usitnjenog žutog pijeska, iz kojeg su virile školjke sedefnih ogledala i migoljile živahne jegulje. Tamo gdje bi dno bilo prekriveno kamenjem, hvatali smo peševe viljuškama, koje smo žicom zavezali za oguljene motke, i lovinu puštali u galone, da bismo ih poslije mogli gledati i diviti se njihovim skliskim tijelima.
Mjestimice bi se na dnu nekog zelenca vidio šporet na drva ili zahrđala vešmašina, probušeni lonci za pečenje kestena, te
razni dijelovi automobilskih starudija. Voda je bila toliko prozirna i bistra pa bi se bačeni dinar mogao ugledati na dubini od nekoliko metara kako zrcali u sebi sunčevu kovanicu.
Svaka kuća je imala svoju kanalizaciju koja bi završavala betonskim cijevima u rijeci, i kada bi ljeti vodostaj opao, ta izlivena ždrijela, malterom vezana za zemlju, ličila su na nepokretne krokodile što bi povremeno rigali fekalije i pjenu deterdženta iz vešmašina. Na tim mjestima bi se skupljali lipljenovi, mrenovi i klenovi kupeći ostatke hrane koju ljudi nisu mogli probaviti. Stojeći na truplima krokodila, ribari su zabacivali olovo i udice sa crvima, glistama, kruhom. Ručno rađenim mušicama bi mamili lipljenove grbane da se o njih zakače, namazane specijalnom mašću (što sprečava da pernata imitacija potone), i vadili bi ulov zajedno sa wasserkuglom na obalu zaraslu peckavom koprivom. Grban bi se koprcao u žari mrseći situ 0,16 mm, zapetljavajući ostale muhe što su visile na kratkim komadima silka vezanog za glavnu nit koja je kroz porculanske prstenove štapa završavala u blistavim namotajima špule na roli Shakespeare ili DAM Quick.
Potočne pastrmke sa crvenim i crnim tufnama su gordo i nepomično lebdjele ispred kakvog kamena ili tik iznad sedrene ploče, uglavnom bliže drugoj obali, i bučno bi se izbacivale gutajući krilate majflinge, što bi padale na vodu u mišji suton. Od njihovih izbačaja nastajali su drhtavi obruči koji bi se postepeno rasplinuli na mirnoj površini kao kolutovi duhanskog dima u zraku samačke garsonjere. Dolaskom noći, iznad Unadžika, letjeli bi vilinski konjici, plavocrni mužjaci i zelenkaste ženke. Laki riječni husari podržani kakofonijom sova, kukavica, slavuja. Rijeka bi pjevala nokturno.
Zimska obala
Zima je i voda se popela na zemljanu stepenicu u ravni majkine avlije. Klimave tarabe sada niču iz vode koja je po travi, ispod dunjinog stabla, nanijela žuti pijesak. Površina vode je nemirna, jer joj je korito postalo preusko. Valovi se međusobno sudaraju zapljuskujući majkinu avliju. Voda je toliko blizu da čovjek mora zamočiti dlanove u nju. Obredno dodirivanje živog stvorenja rijeke, i gledanje u klobukove koji sa dna izvlače pješčana zrna, čitav taj podvodni metež fluidnih oluja budi u meni samo jednu želju: da postanem riba.
Sa krova kuće cijede se kišne kapi, u podrumu voda je kao kod svoje kuće, nakon što se voda povuče podrum će biti zatrpan pijeskom, granama i lišćem. I svim onim što se valja vodenom površinom.
Zimi je sve drukdje, tako se i voda ponaša, kao i ribe. Voda je poluprozirna; blijedozelena, i providno žuta, kao neki balon kroz čiju opnu se naziru mutne crte bića, predmeta i događaja. Voda je tada u svojoj rezervnoj varijanti, tako se ponašaju i ribe, rijetkost ih je vidjeti. A kada ih i ugledaš izgledaju nekako isprane i umorne od hladnoće koja se probija sve do riječnog dna. Dole su šaševi postepeno gubili svoj hlorofil.
Majkina kuća je utvrda sa dimnjakom opkoljena vodom. Ispod kuhinjskog prozora voda može doći toliko blizu da u njoj možeš oprati ruke. Lješnikovo drvo je odmah ispod, i za njega se vežu lađe. Još niže je pjeskovita obala i nekoliko kanalizacionih cijevi zaraslih u mahovinu. Iznad je asfaltna cesta koja vodi na riječnu adu na kojoj se nalaze dva nogometna stadiona. Iznad ceste su kuće, zbijene jedna uz drugu kao sive vrane u maglenim krošnjama. Tu su betonske pregrade izlivene na stjenovitoj obali, čija svrha je dugo bila nepoznata i tajna. Sada su iz njih rasli trnoviti žbunovi kupina. A na njihovim zidovima mahovina je pokazivala svu svoju raskoš, kao da je Sjever prebivao baš u betonskim rezervoarima, gdje se nekad odlagao stajnjak i sličan otpad. Pored rezervoara stijena je pokazivala svoje mišiće izvirujud iz oskudne zemlje zajedno sa bagremima, crtajud zamišljeni vodostaj i autogram rijeke u dalekim vremenima iza naših leđa.
Majkina kuća je ispod stijena i Sjeverovih stanova. Avlija je paralelna sa kućom. Njen centar je ružin grm, iako je smješten uz ogradu sa prvim uzvodnim komšijom Ramom što popravlja pištolje i puške. Ružin grm je središte kontinentalnog svijeta onog trenutka kad procvjeta. Una je nekih dvadeset koraka dalje od njega. Majka je u kuhinji sa strmim podom na svojoj postekiji. Kada ona klanja u kud se uspostavlja savršena tišina. To je kuća u kojoj svaki predmet miriše na rijeku. Kada staviš obraz na jastuk možeš čuti valove Une i namirisati pijesak, ribe, školjke. Mogu naslutiti ronjenje u budućnosti, i od toga mi se počnu znojiti dlanovi.
Majkina kuća je u potpunoj harmoniji sa vodom. Štaviše ona je harmonija u kojoj se arapske molitve miješaju sa paganskim glasovima ribljih šamana. A majka je krhki provodnik svoga boga, izgubljena u vodenom gradu na zimskoj obali. Njen intimni bog je jedini bog za kojeg sam ikad vjerovao da
postoji. Vidim je kako se udaljava od obale dok kuća postaje plovna, sa krilima od vinove loze i prozorima nalik na ljudske oči. Druga obala postaje sve udaljenija i Unadžik poprima širinu mora. Puštam kuću da nastavi svoju plovidbu, iako mi je žao, jer znam u šta će se pretvoriti na kraju svoga putovanja. Majkina kuća je u potpunoj harmoniji sa vodom.
Ruševine
Pravili smo se kao da svih tih ruševina uopšte i nema, a one su bile posvuda. Oko ih nije moglo promašiti. Naš grad se pretvorio u festival ruševina, i mi smo strancima naplaćivali dnevne rute gledanja i fotografisanja naših zapaljenih kuća, kvartova posunovraćenih u zemlju. Naša patnja je bila slavna, mi sami smo bili razgolićeni detaljnije nego u porno filmu bizzare kategorije. Naš grad je bio na trećem mjestu rang liste najsrušenijih gradova u BiH. Nije baš to bio podatak za ponos, ali drugog izbora nismo imali, osim da se dičimo vlastitom razmrvljenošću.
Nismo mogli očekivati da ponovo, kao iz vode, izrastu sve te kuće, fabrike, mostovi. Ulice nisu mogle dobiti novu kožu. Kretali smo se među ruševinama kao među prisnim spomenicima naših predratnih života. Neko bi, tu i tamo, u srpskim kućama našao neku fotografiju iz škole, sa ekskurzije ili druženja na Uni. Neko je opet ugledao lice bivše djevojke koja je ostala na neprijateljskoi strani, dok je tinejdžerska ljubav izgorjela brže od cigarete vojnika, kojeg je minobacačka vatra uhvatila na livadi, bez ikakvog zaklona. Vjerujte mi, dovoljno su dvatri dima i počinjete pušiti filter.
Željezni most je bio srušen na našoj strani, pa su ga nasuli šljunkom da se može kako tako prelaziti Una, koja je prolazila kroz centar grada. Zamislite grad u kojem je ulica Maršala Tita zarasla u travu. Zli jezici kažu da su četnici držali svinje u gradskoj kafani. Što nije realno jer je centar grada bio jako blizu vodene linije. Ni trideset metara dalje gradska džamija je bila minirana. Njeno kamenje je bilo nakazno razbacano uokolo kao posljedica završne eksplozije. Minaret je ležao na vrhu kamenog smeća kao durbin kroz koji su vjernici nekad mogli dozvati i vidjeti Apsolut. Nedirnuta pravoslavna crkva ju je nadvisivala u skladu sa vojnim odnosom snaga prije nego ćemo silom osvojiti svoj grad. Na cesti pored džamije sam našao komad džamijskog vitraža plavožute boje.
Ruševine su nam prirasle srcu. Skoro svaki dan bih išao u Pazardžik na ostatke majkine kuće. Jedino je Unadžik ostao većim dijelom nepromijenjen. Sve kuće su bile spaljene. One novije, od cigle, imale su tu sreću da su im se zadržali uspravni barem zidovi. Kopao sam rukama po majkinoj kući pretpostavljajući da hodam po dnevnoj sobi, jer sam tu dan uoči početka rata ostavio zlatni lančić u kutijici, drage fotografije, pisma i lovački karabin marke Remington 223 sa dvije šake municije. Sve sobe u kući sada su bile jedinstvena hrpetina pijeska, crijepa, maltera i kamenja. Kuća je prestala biti trodimenzionalna, ali je središnje stablo vinove loze preživjelo vatru naslonjeno na našu novu i nikad useljenu kuću, jer su u 18 sati i 10 minuta 21. aprila 1992. pripadnici SDSove paravojske, četnici, napali grad iz pravca Lipika i podgrmečkog platoa. Dok su iznad grada bile ukopane jedinice JNA, koje su trebale da nas štite od nevidljivih „vanzemaljaca". Kao uzrok napada spominjala se navodna pucnjava rezervnih policajaca Muslimana iz većinskog muslimanskog mjesta Arapuša, koje se nalazilo izolirano i okruženo srpskim selima Podrgmeča i prigradskim naseljima na desnoj obali Une. Pa su u izmaštanoj pucnjavi bili ranjeni nevini srpski civili, te zbog toga počinje artiljerijskopješadijski napad na grad iz svih raspoloživih sredstava. Samo bi se slijepcu mogla ne učiniti upadljiva sličnost sa simuliranim napadom SS jedinica, preobučenih u poljske vojnike, na Nijemce kod njemačkog mjesta Glajvic, iza čega slijedi uništenje Poljske. Arapuša je poslije preuređena u koncentracijsko mjesto, gdje su civili bili zatvoreni u privatnim kućama, prije nego će biti transportovani u prave konclogore ili na slobodnu teritoriju.
Ruševine sam počeo primjećivati tek sada kada ih više nema. Dok su se sa strana ulica uzdizale kao divovski bedemi šuta, oko je bilo naviknuto na takav prizor. Postepeno su ruševine nestajale. I nove, glomaznije, ružnije kuće od onih predratnih nicale su iz otpada starih kuća kao biljke iz radioaktivnog humusa.
Kada sam prvi put ušao u grad, iz pravca Bolnice, silazeći niz Varoš prema svojoj zgradi zagušilo me bljutavo saznanje da se grad kojeg sam poznavao jednostavno smanjio. Vlastito tijelo mi se činilo čvrstim i ogromnim. Na prozorima kuća nisam vidio ni jedno poznato ni nepoznato lice. Niko mi nije mahao. Grad je bio prazan i gotovo mrtav, bez ijednog stanovnika. Ovako bi Zemlja izgledala nakon 3. svjetskog rata i sumraka civilizacije. Ponegdje bi samo zavjesa na prozoru kratkotrajno zadrhtala i vratila se svojoj ukočenosti. Kao kapak na oku umirućeg.
Guliverovski neprilagođen došao sam do svoje zgrade. Ličilo je na san na koji sam se dugo pripremao, ali sada kada sam se trebao suočiti sa njegovim ostvarenjem, nisam bio spreman. Stvarnost koju sam gledao je bila odvratno nadrealistička. Da se razumijemo: ja sam volio nadrealizam u literaturi i slikarstvu, ali ovo je bio film od kojeg mi se povraćalo. Moje titansko tijelo i minijaturni grad. Još uvijek nisam primjećivao ruševine. Gradski park je bio podivljao, a moja zgrada je pustinja Gobi sa etažama, i balkonima čije metalne ograde je mrvila hrđa.
Da sam mogao upravljati prirodnim pojavama za ova] kadar bih odabrao sitnu kišu koja bi se polagano pojačavala. Vojnik u uniformi Armije BiH bi nastavio kisnuti pred ulazom u zgradu iznad kojeg je, na plavoj tabli probušenoj mecima, pisalo: Ulica Maršala Tita broj 89. Onda bi počeo povraćati.
Sada je preda mnom bila jedino moja sivozelenkasta zgrada. Na balkonu se pojavila divlja mačka, sekundu dvije, i brzo nestala u dnevnoj sobi. Iz koje je išetala hologramska projekcija ciganskog Homera micajud usnama: Sadake tetke drugovi omladino... sadake Bog vam davo zdravlja... Bog vam djecu sačuvo... Njegovo lice je izgledalo kao holo znak na schengenskoj vizi, stilizovani krug odsječen na južnom i sjevernom polu, sa čijih nareckanih oboda su se, na sve strane, širile zrake sa koncentričnim kružićlma. Umjesto očiju imao je dva zlatna ljiljana.
Kiša bi sapirala sadržaj želuca nizbrdo prema mjestu na kojem je srušena džamija i katolička crkva, a pravoslavna crkva ostala čitava, i čiji bakreni krst smo, iz dosade i šale radi, gađali puščanim mecima na stražarskom mjestu kod Karelijeve kuće, sa naše strane Une. Zato jer nismo imali oružje većeg kalibra, recimo: dezintegratora materije, da je rastavimo do atomskog nivoa.
Moje tajno mirnodopsko oružje je postao šareni komad vitraža. Stavim li ga pred oči vidim ono što je bilo, ovo sada i ono što će biti. Nikad više tako lijepih ruševina.
Kuća na dvije vode
Unsko kućište je imalo svoje uspone i padove. Prvi put je izgorjela 1942. za njemačkog bombardovanja grada, i od nje je tada ostala samo gomila pepela nad kojom su se njeni ukućani okupljali kao nad humkom najbližeg srodnika. Vrijeme koje je uslijedilo raznijelo je pepeo nad rijekom, i opet je izgrađena nova kuća od sedre i unskoga pijeska i drveta za stepenice, i trstike
za ploču, i hrastovih greda za dijagonalne potpornje zidova. To je ona kuća koju pamtim, i nju će zadesiti ista sudbina, samo što će nestati na drugi način, prljavom i grubom rukom koja 1992. prinosi upaljač na list papira koji usporeno pada na ćilim iz kojeg će benzin kuću odnijeti u nebo. Nestati u dimu, Celan, i ne znajući, napisao je epitaf za majkinu kuću. Tako su izgledali njeni zemaljski padovi, ali onaj unutrašnji svijet je nešto sasvim drukčije, tu kuća nastavlja svoj život. Unutra, u toj vazdušasto] kućl, i dalje žive njeni stanovnici. Ljeti se iz limene aparature1 izvija prekrasan miris prepržene kafe na trijemu kojeg čini krov, što se naglo spušta na onaj dio avlije koji izlazi na rijeku. Preko stubova trijema vinova loza pruža svoje vitice, a voda klokoće iz metalne pumpe, i prije nego što šikne u betonsko korito, voda grgolji čudnim glasovima, kao biće koje iz najcrnje dubine zemlje, oslobođeno teških okova, najzad izbija na dnevno svijetlo. Majka, čije je lice obrubljeno šamijom pitomih boja, zalijeva ružin grm u bašti, koji je nikao iz guste pješčane zemlje kakva se može naći jedino na obalama Une. Miris ružinih latica je ošamućujući, i od njega će majka napraviti slatki sok blijedokrvave boje u dvolitarskim galonima, na čijoj površini će počivati latice, da bi zatim, počele da tonu ka nepomućenom šećernom dnu.
Tamo gdje prestaje bašta i počinje avlija raste divlja kamilica i bokvica. Ispod dunje je klupa sa stolom, a tri koraka dalje je zelenac i brod gdje se vežu lađe. Lađe su teške i njihova rebra, daske savijene u uglaste potkovice, pune su vlage od stalnog boravka na vodi, vađenja pijeska i ribarenja. Ko ima lađu ima i svoj brod, a svaki brod se zove prema prezimenu vlasnika lađe, kao što se i zelenci zovu prema prezimenu porodice koja živi tik do njega. Druga majkina kuća, ona koju pamtim, tonula je danima i godinama, onom stranom do vode, u obalu, tako da je pod u kuhinji bio strm kao da kuća želi skliznuti u vodu, što se majki nije sviđalo, te je uvijek sanjala čvrst i pouzdan kameni nasip, da zaustavi ono što je bilo nemoguće, jedinstvo rijeke i vremena kao u Heraklitovoj metafori.
Ispod kuće, na obali, nalazilo se oskudno ali kočoperno drvo lješnika, na kojem sam znao posmatrati vodomara, njegove nebeske boje na perju vrata, crn ćutljiv kljun uperen ka vodi, kao da nišani leđa ribe koja bi se opasno približila površini, pa, ipak, vodomar bi satima stajao na suhoj grani u kasnu jesen, prije nego naiđe kiša i ne uništi bistrinu rijeke, čineći je strašnim čudovištem nerazumljivog jezika i širokih mutnih mišića, koji su mijenjali dimenzije i oblike straha i nelagode. Kad se vodo
mar zaleti prema vodi on postaje šilo što se zabija uz blago pljuskanje izranjajud sa ribom u kljunu, koju bi odnio na vrbovu granu, dok bi se na njegovom masnom perju hvatale kapi vode čije presijavanje bi dodatno pojačalo jarke rajske boje njegovog vrata i grudi. Ljeti, vodomar bi bio nevidljiv u lišću johe, vrbe ili jasena, koji bi, pod jakim vjetrom, okrenuo bijelu poleđinu lišća kao znak da će uskoro pasti kiša i donijeti oluju.
Teško je opisati kuću, zimi, sa snijegom i šiljcima leda, što sa ivice krova okomito rastu prema tlu. U kući tada caruje vatra u plehanom šporetu, i počesto na njemu tiho odgara narančina kora ili mirisni korijen andusa iz majkine vitrine. Ko voli gledati vodu može se prepustiti i vatri. Kroz vratanca na šporetu izbijaju sitni plamenovi, i šporet je svemirski katapult koji će nas lansirati u nepoznate i tople pejsaže, bez mokroga snijega i nabujale Une. Majkina postekija je izvor topline štavljena ovčija koža sa bijelim pramenovima na kojima se ona svakog dana pet puta moli svome bogu. U vitrini: stakleno suđe, dokumenti sa pečatom Kraljevine SHS, zlatni nakit i flaše sa rakijom od ljekovitih trava za obloge ne mare puno za naše shvatanje vremena, kao i ladica pod ključem u koju sam samo ponekad uspio zaviriti, dok bi majka vadila zlatni prsten sa opalom, koji je pred mojim očima mijenjao nijanse boja onako kako bih opal okretao prema lusteru i skrivenoj sijalici. Zima na vodi i nije neko veselje, kuća je tada sarkofag u kojem čekamo proljeće i božanstvo ljeta, izuzev ako naš stric Šeta ne izvede neki mađioničarski trik sa nestajanjem kovanice na dlanu ili gutanjem lančića, čarolije koje je naučio za vrijeme boravka u uniformi Jugoslovenske ratne mornarice.
Majkina kuća stoji na dvije vode, na granici dva svijeta, i vlastitom željom naginje se prema rijeci Uni, drugoj neopisivo] rijeci, u koju će jednom potonuti do kraja, a ja ću je moći vidjeti kao dio podvodnog grada prepunog nimfi i vodenih vila, kao i konture svoga lica u vodenoj dubini.
Una će teći i nakon što završim svoju pjesmu.
Ovoj stvarnoj rijeci sam se vratio, pomiješao se sa njenom bojom i snagom, ali sunce već preslikava nervaturu vrbovog lišća na glatku površinu vode. Iza zavjese otškrinutog prozora neaje kuće dopire radijski prenos nedjeljne nogometne utakmice. Na štriku, veš, suh kao barut, pleše na zapadnom vjetru. Sve stvari su moguće, bliske, dodirljive. Tamo negdje gdje rijeka zavija pored napuštene klaonice u brzacima punim mjehurića pjene, vidim tijelo trinaestogodišnjaka kako sa ribarskim štapom u ruci razgrće mentu i priobalnu travu, i nestaje u njenim uzburkanim valovima.