Marko Vešović
KASNA MLADOST
Sarajevske Sveske br. 02
Godine 1947. beogradska "Kultura" je objavila dvije knjige Radovana Zogovića: Na poprištu – zbirku književnih i političkih članaka pisanih prije, za vrijeme i iza drugog svjetskog rata, i zbornik Prkosne strofe – u koji je unio "veći dio svojih objavljenih i neobjavljenih pjesama, napisanih od 1934. do 1937. godine". Prkosne strofe su nagrađene prvom nagradom Vlade FNRJ za poeziju: Zogović je, u tom času, bio na vrhuncu slave i političke moći, stoga su bile tačne, čak suviše tačne riječi kojim je Marin Franičević završio 41 stranicu dugi prikaz "ove knjige, koja i po svome rasponu i raznolikosti motiva i svojoj dosljednosti i konstantnoj usmjerenosti, kao i po svom dometu i visokom umjetničkom kvalitetu, čini Zogovića prvim pjesnikom naših dana".
Kad danas prokrstarimo tom obimnom knjigom, tragajući za onim što je u njoj još živo, javlja se dvostruk doživljaj: te pjesme pružaju mnogo više i mnogo manje do očekivanog. Više, jer je riječ o knjizi iz starog dobrog vakta socrealističkog, stoga ste iznenađeni što u njoj ima poezije u "dozama" većim od onih na koje ste navikli u susretima kako sa "socijalnom", "naprednom", "revolucionarnom" poezijom, tako i sa stihovanim proizvodima iz vremena iza Oslobođenja kad je pjesnik imao obavezu – koju je Zogović prihvatao svesrdnije nego mnogi – da pišu u svjetlu vječnih istina Dijamanta. Iznenađeni ste što se vaša čitalačka pustolovina nije, kako ste očekivali, svela na pretraživanje po pepelu. Ali Prkosne strofe pružaju i mnogo manje od očekivanog, čak izazivaju razočarenje, jer u njima je mnogo primijenjenog a malo pravog Zogovića: iako u fragmentima sadrže istinsku poeziju, ne mogu da ponude ni jedan prvorazredan pjesnički tekst. Ima nesumnjive čistote, to jest nema grešaka u izvedbi pjesama "Pusta stada", "Čapek se oprašta s Pragom", "Mladić sam u sobi za samrtnike" i "Metohijska ljetnja kiša"; mogu se smatrati uspjelim docnije dotjerane pjesme "Pismo po kuriru" i "Vladičin han", "Strijeljanoj maloj Ani studentkinji", ima zbilja dobrih odjeljaka u poemi "Došljaci", ali je teško reći da su to pjesme prvog reda.
Nakon 17 godina Zogovićeve prisilne šutnje i potpune isključenosti iz književnog života i kulturne javnosti uopšte, beogradska "Prosveta" mu štampa Artikulisanu riječ (1965.) koja ide u najbolje knjige poezije objavljene u drugoj polovini 20. stoljeća na našem jeziku. Kad danas čitate Artikulisanu riječ, još ste uvjereniji da Prkosne strofe ne sadrže ni jednu pjesmu prvorazrednu na način na koji su prvorazredne desetine pjesama iz Artikulisane riječi i knjiga izašlih iza nje. U Prkosnim strofama malo je stihova i odlomaka koji najavljuju pjesnika čija je ruka sročila "Instrukciju maslini", "Pohvalu grabu, maslini divljih šuma", "Jablan pod prozorom", "Apokrif", "Zvono bez jezika", "Kulu ćutanja", "Gang i suvi monsun u Kalkuti. Veče", "Jesenje putovanje", "Polemiku", "Besmrtnost tkalje", "Dvije balade", "Naknadno o ljubavi", "Autobus i kišu", "Bezglasni suvi šapat o šumama", "Ti snovi, ti snovi, Dominika", "Ugljarski dim", "Zvezdara – ona terasa s podnožjem u Dunavcu", "Talase", "Svjetionik malen i zabačen" – da samo pomenemo ponajbolje pjesme iz knjige Artikulisana riječ.
U trenutku kad su Prkosne strofe izašle, Zogović je imao 40 godina. Artikulisanu riječ je objavio u 58. godini života. Rijetkost je da pjesnik od nesumnjivog dara ne uspije do 40. godine konačno naći sebe, progovoriti svojim punim glasom, uobličiti vlastitu pjesničku formulu, ostvariti djela od trajne, ili trajnije vrijednosti, ali je veća rijetkost da pjesnik u 58. godini objavi knjigu koja zasvjedočuje ne samo da je pečen književni majstor, nego i da je veoma kasno, tek iza četrdesete, postao mlad: "Ko breza zajeseni – razbukti i raziskri u sebi baklju breze!". Pjesnik koji se, nakon 16 godina šutnje, objavio Artikulisanom riječju bio je kao ova breza: jesen je "razbuktala" i "raziskrila" baklju njegovog talenta, jesen je značila mladalački raskril njegove imaginacije.
Artikulisana riječ je najbolja, najcjelovitija i najvažnija Zogovićeva knjiga, zapravo, njegova umjetnička legitimacija, koja sadrži sumu njegovih najviših kreativnih mogućnosti – premda i docnije Zogovićeve knjige posjeduju nesumnjive vrline i mogu da ponude vrlo visoke pjesničke domete – i u njegovu opusu predstavlja stožerno djelo oko koga se okuplja njegov pjesnički svijet.
Zbirka Lično, sasvim lično (1971) nastavlja i dovršava Artikulisanu riječ, a petnaestak najboljih pjesama u njoj dalje razvijaju njegovu pjesničku formulu, snažno potvrđujući lirskog Zogovića, što ponajprije znači ljubavnog pjesnika, koji je bio prisutan i u Prkosnim strofama, a oglasio se snažno i u Artikulisanoj riječi, ali su se njegove dublje mogućnosti ostvarile u ciklusu "Ne štedite struju" iz knjige Lično, sasvim lično.
Knjažeska kancelarija (1976.) bila je, po tačnoj Krležinoj riječi, ulazak sedamdesetogodišnjaka u pustolovinu. Posežući za jezikom i faktima iz dokumenata knez-Miloševe kancelarije, pjesnik je uobličio poetsko mnogoglasje koje se sliva u jedinstvo: iz pretežnog dijela tih pjesama ne obraća nam se Zogović, nego Miloš Obrenović, njegovi pisari i činovnici, Milošev brat Gospodar-Jefrem, Sima Paštrmac, Toma Vučić, Marašli Ali-paša, Vuk Karadžić i mnogi drugi, i u svim tim glasovima čujemo govor jednog vremena, koji je u isti mah i govor naše istorije, jer ove se pjesme ne mogu čitati bez preslikavanja njihovog značenja na docnija zbivanja u nas, pa i na savremena, razumije se, stoga u najboljim od tih pjesama otkrivamo tragiku i grotesku ne samo miloševskog doba, nego i čovjekovog postojanja u istoriji uopšte.
S druge strane, koliko god ova knjiga bila svojevrstan pjesnički "opit", u njoj i dalje čujemo ranijeg Zogovića, njegov prepoznatljivi glas, znani nam ritam njegovog kazivanja, oporost i reskost njegovog jezika, osebujnu metaforu, "njegovski" rimarij, pa čak ni humor, čije su "doze", kako kaže Stevan Tontić, u ovoj knjizi veće no u ostalim, nije nam nešto posve novo, jer ga pamtimo iz njegovih najboljih polemičkih i satiričkih pjesama otprije.
Godine 1985. izašle su dvije Zogovićeve zbirke pjesama: Povremeno zauvijek i Supret za sjutra. U prvoj, našle su se na okupu dorađene i u okviru nove cjeline prevrednovane ljubavne pjesme iz raznih vremena i objelodanile prvorazrednog ljubavnog pjesnika, koji, rasut po raznim knjigama, dotle nije bio dovoljno uočen, a koji baca novo svjetlo na cjelokupno Zogovićevo pjesništvo. Druga od njih, veoma obimna (160 stranica) – koja je obišla nekoliko izdavača prije nego je objavljena u "Prosveti" – testamentarno je djelo, kako se često ističe u kritici, i dijelom sadrži Zogovića već poznatog nam iz ranijih knjiga, ali dijelom znači još jedno, posljednje razmicanje međaša njegovog pjesničkog svijeta: ciklus "Na marginama Danteove 'komedije'" i petnaestak pjesama iz dva ciklusa: "Starac i more" i "Nema blaga osim blaga" – svjedoče da je pjesnik i u starosti ostao duhovno mlad. Zogović je često upražnjavao tvrdo, muško, nepopustljivo zavjetovanje kao oblik dijaloga sa svojim dubljim bićem i nadzora nad jedinstvom čovjeka i pjesnika u sebi. Knjiga Supret za sjutra najvišim dometima potvrđuje da je Zogović imao snage da ne prekrši najteži i najbeznadniji od svih svojih zavjeta: "O ne umiri prije no umreš, ne umiri!"
Stoga se čini da bi se suština Zogovićeva ljudskog i pjesničkog slučaja mogla sažeti u četiri takođe samozavjetna stiha kasnoga Pasternaka: "I dolžen ni edinoj dol’koj / Ne otstupat’sja ot lica, / No byt’ živym, živym i tol’ko, / Živym i tol’ko – do konca". Ni Zogović se nikad, "ni jednim djelićem", nije "odrekao lica", svog prepoznatljivog, ljudskog i pjesničkog lica, a njegova staračke pjesme svjedoče da mu je "do konca" uspjelo "biti živ", duhovno i moralno živ. Doduše, ovo pasternakovsko, pomalo i šekspirovsko geslo: "biti živ, i to je sve", u Zogovićevoj životnoj i tvoračkoj drami javlja se, uglavnom, kao odupiranje moralnoj smrti: ne postati "mrtvac mrtviji od mrtvih na dnu Dita", ne pustiti da u tebi ubiju tebe, da budeš "u tijelu živom i ješnom, davno mrtav", mada se nekad iskazuje i kao posezanje, posredstvom svog djeteta na primjer, za nepovratnom mladošću: "Vraća se mladost, ona studentska – da me ne pusti rđi zbilje, / da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav", ili kao maloprijašnje, beznadno i tim potresnije, opiranje starosti kao smrti prije smrti, kao neizbježnom zgasnuću emocija, mašte, duha.
Mada Zogovićeve knjige iza Artikulisane riječi, svaka na svoj način, proširuju i produbljuju, obogaćuju i upotpunjuju njegov pjesnički svijet, otvaraju nove oblasti jezičkih i izražajnih osvojenja, iznova potvrđujući vrhunsko pjesničko majstorstvo, a pojedine pjesme u njima dobačajem su blizu, gdjekad čak su i ravne najvećim pjesmama iz Artikulisane riječi, ipak, kad jednim pogledom obuhvatimo Zogovićev pjesnički svijet, ne možemo se oteti dojmu kako ni jedna od tih knjiga, da je kojim slučajem ostala nenapisana, ne bi svojim odsustvom presudnije uticala na sud o krajnjoj vrijednosti ove poezije.
Da je napisao samo Artikulisanu riječ, Zogović bi ostao pjesnik prvoga reda, a nismo sigurni da bi njegovo pjesništvo, lišeno Artikulisane riječi, zasluživalo takav rang, ne samo zato što prvenstveno u ovoj knjizi treba tražiti pjesme koje znače njegove najviše tvoračke uzlete, već i zbog toga što ne bi bilo gravitacione jezgre oko koje se njegov svijet drži na okupu: Artikulisana riječ djeluje kao sabirno sočivo gdje se sustiču, kao u žiži, duhovna isijanja brojnih njegovih stihova i pjesama pisanih prije i poslije: ono što je živo i uspjelo u Prkosnim strofama, dobija na težini, jer se dublje i potpunije razumije, u svjetlu stihova ili pjesama iz Artikulisane riječi, a naš doživljaj Zogovićeve poezije nastale iza 1965. bio bi u nečemu okrnjen, ostali bismo, u čitalačkom susretu s njom, uskraćeni u nečem važnom ako ne bismo imali na umu Zogovićeva najviša umjetnička osvojenja u Artikulisanoj riječi.
Ali sve Zogovićeve knjige od Artikulisane riječi naovamo obilježava jednako bogatstvo jezika, jezikotvorna strast, upornost u traganju za što življom, preciznijom i sugestivnijom riječju:
Zapustošeni sjenokosi, nepokošeni sjenokosi –
kome se oni mile? Sjenokosi crno-riđi!
Kroz njih se ni žedna zmija k potoku ne pronosi –
za njom, već krti, na uzbunu zvone zvončići.
Ovo je strofa iz Zogovićeve kasne pjesme "Livada i kosači". Odmah pada u oči glagol "pronositi se", čije dejstvo može, bar donekle osjetiti i čitalac koji ne zna pun opseg njegovih značenja: u njemu prepoznamo jednu od Zogovićevih sretno nađenih riječi koje s velikom tačnošću, i ne bez duhovitosti, prikazuju vlastiti "predmet": zmija, zaista, kad se kreće, samu sebe pronosi! Ali ovaj glagol ima i veliku evokativnu snagu: priziva čitav jedan svijet, budeći brojne maštarije, to jest djeluje odjednom u više pravaca. Jer "pronijeti se" znači brzo proći – i za munju se kaže da se nebom "pronijela" – uz to, brzina ima i dodatnu motivaciju: vezujemo je za žeđ zmije, zato i hita potoku. Ali "pronositi se" znači i ponosno ići, sobom se gorditi, i pred oči nam, sama od sebe, izlazi zmija sa oholo dignutom glavom. Dakako, te zmije više nema, to je prizor od nekad: u ovoj pjesmi se pjeva o livadi koja zaludu čeka kosača što "kunja i džonja / na poslu stražara noćnog", ili "za bakšiš hajka u lovu". Nema čovjeka, zato je i zmiji livada postala tuđa, prestala biti dio njenog svijeta, dio prirode: poremećaj u ljudskom svijetu izazvao je i poremećaj u prirodi. Zmija se više "ne pronosi" kroz sjenokose zato što "za njom, već krti, na uzbunu zvone zvončići" – riječ je o travi zvanoj "zvonac", čiji je plod mahuna, i po njegovom zvuku, kad prolazi livadom, seljak zna je li hora za kosidbu. Ta trava je već "krta", davno je, znači, prošlo vrijeme za košenje, stoga zmija više ne prolazi livadom, jer njeni "krti" zvončići "na uzbunu zvone". Zogović je pjesnik koji se, svagda, lako i plodno poistovjećuje sa prirodom: na trenutak je "ušao" u zmiju, da iz njenog "ugla" oslušne zvuk tih prezrelih mahuna, koje uostalom i liče na praporce, na "zvončiće". Ali otkud pjesnik zna šta zmije "osjećaju" dok "zapustošenim sjenokosima" prolaze? Na osnovu čega tvrdi da se zmija "ne pronosi" sjenokosom baš zbog tih "zvončića"? Zogovićeve maštarije, pogotovo kad su potaknute prirodom, koliko god uzlijetale iznad zbilje, svagda su u njoj više ili manje čvrsto utemeljene. Dok je postojao kosač ("sad kurir, po nadleštvima"), livada je uvijek košena na vrijeme, što znači da zmija, u prijašnja vremena, nije mogla proći livadom kad je zvonac postao "već krt" i kad njegov zvuk djeluje kao zvonjava na uzbunu! Zato se sad zmija i boji tuda proći. Ova analiza, možda izlišno podrobna, imala je za cilj da naznači okvir u kojem su aktivirana brojna značenja u ovom glagolu, i da odmah, na početku, nagovijesti s kojom snagom i neposrednošću djeluje zavičajna riječ u Zogovićevoj poeziji. Jer "pronositi se" znači i čuti se, odjekivati, razlijegati se: prolazak zmije kroz taj suhi, krti, prezreli zvonac biva ozvučen. Ali ni to nije sve. I za vijesti, za "habere", pogotovo "crne", ili za glasine kaže se da se "pronose": zmija je jedna takva "vijest", zvončići i zato zvone na uzbunu.
Potraga za pravom, za rijetkom riječju bila je poetski plodna i u pjesnikovoj starosti. Od Artikulisane riječi pa do smrti Zogović je ostao strasni istraživač jezika, neumorni kopač po jeziku, rudar u jezičkom oknu, iz kojeg je u svakoj pjesmi iznosio pokoji dragocjen kristal. U njegovoj najboljoj poeziji sve je važno, svaka čestica jezika, svaka sitnica. Čak i grafička. Navodimo posljednju strofu iz pjesme "Svjetionik malen i zabačen":
Ne gori – ne postoji. U nebiću se otima sa nebićem
da vrati svjetlost i biće sebi samome, školju, delti.
I vraća – vjeruj i čekaj! Vraća uprkos svemu u šta siđe.
Svijetli... svijetli ... svijetli. Postoji dok svijetli!
Ovi stihovi, i cijela pjesma, prizivaju Njegoševu viziju bića koje "vri u sjajne luče". Ali to ostavljamo po strani. Jer nas ovdje zanima šta znači posve jednostavan polustih stih: "Svijetli... svijetli... svijetli"? Zar to nije mala pjesma? Zogović je prezirao poeziju iz koje su pjesnici, povodeći se za uvezenom modom, izbacili interpunkciju koja je njemu bila ne samo oruđe pomnog raščlanjivanja jezika, već i prvorazredno izražajno sredstvo. Tri tačke ovdje znače: ugasio se, nema ga, ne postoji. Tri tačke signaliziraju mrenja, između dva uskrsenja, "malenog i zabačenog" svjetionika, smjenjivanje perioda ništavila s periodima bića. Tri tačke učestvuju u oblikovanju jednog modela svijeta: glagol "svijetli" nosilac je bića, tri tačke su neriječ za nebiće. Biće je, dakle, u završnici pjesme, izjednačeno sa svjetlošću zahvaljujući i trima tačkama, koje su minus-riječi, u njima živi neimenljivost i neizrecivost mraka i nepostojanja. Ovu slutnju podupire treći stih treće strofe: "To se on, pod tim, otima, pribire snagu". Pod čim? Pjesnik je u tu bezbojnu riječ sažeo prethodna dva stiha: "Mrak, prazno, isto do kraja svijeta. Stalo je, gubi mjeru / vrijeme. Traje stajanjem. Zaglavljeno. Da zaglavi". Potrošio je petnaest riječi da odredi nebiće kojem se svjetionik otima, a potom, kao da priznaje poraz, sve to sabija u zamjenicu "tim", u jezički gest iz kojeg zrači čisti negativitet: uprkos svim naporima, ništavilo je neodredivo. Možeš ga, jedino, tek pokazati rukom, sugerisati sa tri tačke.
Razmotrimo, ponajprije, dva odlomka iz Prkosnih strofa koji navješćuju tog kasnijeg, zabranjenog, u prisilnoj suštnji sazrelog Zogovića, koji postupcima gradnje pjesme vlada mnogo suverenije, iz riječi izvlači mnogo više, a koji je u samoći i izopštenosti postao mnogo prisniji sa sobom, do kraja osjetio vlastito biće, takao sopstveno dno, došao u puni posjed sebe, onog sebe koji, prije pada, kao da se nikad u pjesmi nije našao sasvim na okupu, jer je kušao živjeti lojalnost revoluciji kao lojalnost najdubljem sebi.
Izviđač-proljeće pred nama hita u letu:
na brdu mi, a ono na drugo, pred nama;
i ko da ispali stomlazu bijelu raketu –
na brdu rascvjeta granata aršlama.
Ovo je prva strofa pjesme "Pismo po kuriru", koja je uspjelo dorađena u knjizi "Žilama za kamen" (1969), ali je prva strofa, osim izmjena u interpunkciji, ostala kakva je bila, što je znak da je, nakon dvadeset i više godina, pjesnik njom bio zadovoljan. I zbilja ovi stihovi idu u najljepša mjesta iz "Prkosnih strofa" i najavljuju kasnijeg majstora poređenja i metafore. Pođimo od turcizma "aršlama", čija je snaga uvećana povlaštenim mjestom na kraju stiha i na kraju strofe, ali i uključenošću u sintagmu ("granata aršlama"), koja je, zapravo, vokalni "rafal": aaaaaa. Uz to, četvrti stih sadrži asonancu i aliteraciju: devet puta ponovljeno "a"(reklo bi se i da je povratna zamjenica – rascvjeta se – izbačena ne samo iz metričkih razloga, već i da bi se pjev tog osnovnog vokala čuo što čistije), i četiri puta ponovljeno "r" koje ulazi u tri od četiri suglasničke skupine (brd, cvj, gr, ršl) – sve to skupa zasvjedočuje da su u ovom jezičkom lancu aktivirane sve zvučne mogućnosti jezika, i eufonijske i kakofonijske.
"Aršlama", kojom vrhuni zvučni vatromet u četvrtom stihu, moćno živi i na slikovnom planu: "raketa" je signal koji ispaljuje "izviđač proljeće " iz prvog stiha, prizor posjeduje čvrsto jedinstvo koje se drži na proširenoj metafori: ako si kazao "izviđač", obavezan si reći i "raketa" – pjesnik ima punu kontrolu nad izražajnim oruđima kojima rukuje s lakoćom. Preslikavanje proljeća na jezik rata, promicanje aršlame u "materijalno-tehničko sredstvo" koje služi u borbi za oslobođenje, iako ima lirski kvalitet, djeluje i humorno, i ta lirska duhovitost, ili bi bolje bilo reći dosjetljivost, boji cijelu strofu. Ni kovanica "stomlaza" nije bez duhovitosti: po sebi je snažna slika behara kao eksplozije životnog elana, kao proljećnog uzleta svjetske ljepote, ali se pjesnik, praveći pridjev "stomlaz", oslanja na narodni jezik u kojem "mlaz" znači mlad i bujan izdanak – u pjesmi "Trojanov berberin i njegova knjiga" kaže se: "izbiće mlaz zove, izbiće sve jači i sve duži", a u pjesmi "Opet to, ali drukčije" zemlja je "sva u mlazevima kukuruza, / u mlazevima iz mlazova" – zato "stomlaza raketa" sadrži čudesnu sliku rakete od sto bijelih izdanaka! Ukratko, ovdje je jezik krajnje efikasan i kao slika i kao muzika.
Ova strofa podsjeća na kasnijeg Zogovića i sveprožimnom akcionošću koja se temelji se na personifikaciji: proljeće je učesnik bitke, "izviđač" koji "hita u letu" – pjesniku je malo reći "hita", pa je izraz pojačao, od proljeća napravio nešto krilato, od brigade uvijek brže za jedno brdo, što ubrzava sve čega se takne: rasvjetavanje aršlame je trenutno kao eksplozija! Nije teško "izljuštiti" emociju skrivenu u ovoj slici: rascvjetana aršlama iskrsla mu je pred očima toliko iznenadno, toliko je zatečen ljepotom da se njeno dejstvo poredi sa eksplozijom. Ovakvi stihovi su tačke najvišeg poetskog napona u Zogovićevoj poeziji prije Artikulisane riječi, a dinamika od koje žive navješćuje docnijeg Zogovića koji svoje emocije često izražava u terminima ljudske akcije.
U Prkosnim strofama još uvijek imaju šta da nam kažu i pjesme koje su očito slabe, zato što ih je komunist u njima, težak kao olovo, odvlačio na dno, ili zato što ih je nedjelotvornost izraza osudila da ostanu u predsoblju umjetnosti, ili iz oba razloga. I takve pjesme nude trenutke istinske poezije, što ponajprije znači da se jezik oslobodio činjenica zbilje – ne zaboravljajući ih! Na primjer, u pjesmi "Radio i java Nedićeve Srbije", od 106 njenih stihova, pretežan broj možemo zanemariti kao nepoeziju iz oba razloga: pisao ih – odveć partizan, a premalo čuvar jezika, ali i u njoj ima odlomaka koji iznenađuju neočekivanim potezima mašte: " Srbija živi. Na svako raskršće stala / i štit ko služavnik drži – nudi goste hljeba i soli". Slika koja ratnički štit pretvara u sluganski pladanj, a pokornost Nijemcima prikazuje kao srpsko gostoljublje, izraženo hljebom i solju, po sebi je uspjela, ali njena snaga nije isključivo u njoj samoj, u jetko ironičnom preslikavanju sadašnjosti na prošlost, stvarnosti na mitologiju. Pred kraj pjesme iskrsnuće odlomak u kojem je jezik doveden do velikog crnohumornog zamaha:
Vješala skaču. Vješala dvostupa kod skele
igraju trupačke starinsko kolo u vrbaku.
I momci, u omčama, plješću rukom o ruku,
i viju nogama, đurđevku igraju u zraku
(jer jesen ide, dunjo moja, jesen rana!).
I majka-Srbija, ocu Srbije i mati i inoča,
pred Baderom sjetnim, na carskom starostavnom piru,
igra – mesnata, gola, od noći i zvukova pijana,
igra – s glavom partizanskom na ravnom Mačva-tanjiru!
Igračka groznica, od koje se trese okupirana Srbija, nenadno "spopada" i "vješala dvostupa", a realističko "cjepidlačenje" u pridjevu "dvostup" polučuje fin učinak – izoštrava sliku i čvršće je motiviše: da bi vješala mogla zaigrati, moraju imati dvije noge – zato su dvostupa! – a sličnoj svrsi služi i prilog "trupačke": vješala se ne kreću, ali mogu u mjestu igrati, pa još "starinsko kolo" – pridjev koji, ponovo, sadašnje preslikava na prošlo (jer u "starinsko" spadaju i maloprijašnji "štit" i "hljeb i so"), i sugeriše da se radi o zbivanju koje nije od juče, nego se od davnina ponavlja. Ali želja za grozničavom igrom uz nedićevske orkestre "spopada" i obješene: njihovi stavovi, zaleđeni u smrti, opisuju se jezikom plesa: "momci" su, očito, svezani, i zato "pljeskaju rukom o ruku", a noge su im izvijene u samrtnom grču, otuda dojam da "đurđevku igraju u zraku". Čak i riječ "đurđevka", prizivanjem proljeća u sablasni krajolik smrti, učestvuje u ukupnom poetskom učinku slike. Potom dođe izrazito liričan stih iz narodne pjesme: "jesen ide, dunjo moja, jesen rana", koji u ovom okviru dobija užasnu snagu, jer priziva seosku idilu s jesenjim ženidbama i svadbenim kolima. Ovi stihovi rađeni su brižljivo, s punom imaginativnom usredsređenošću, otud je i mogućno da prizor čvrsto vezan za aktuelno preraste u mitski: razigranost Nedićeve Srbije pod okupacijom pretvara se u ples za koji je Saloma kao nagradu dobila tanjir s glavom Jovana Krstitelja, a u isti mah "Mačva-tanjir" vraća nam u sjećanje "služavnik" s početka pjesme, i ovaj lanac preobrazbi: "štita" u "služavnik" sa hljebom i solju, "Mačve" u biblijski tanjir "s glavom partizanskom", povješanih u igrače na jesenjoj svadbi, potvrđuje punu dejstvenost mašte koja duhovito mijenja stvarnost da bi je definisala: to je crnohumorna duhovitost, doduše, ali neporečna i poetski ubojita.
Pošto se, u ovom radu, moramo ograničiti na glavno, najviše pažnje ćemo posvetiti, razumije se, jeziku Artikulisane riječi. Koja se, na koncu, ili možda prije svega, može čitati kao "čitava navigaciona mapa jedne svijesti i njenog lutanja", kao dnevnik "jedne osamljene, pomalo pustolovne, a pomalo i prkosno manijakalne plovidbe koja traje godinama", kako Miroslav Krleža reče u pismu Zogoviću. A razgovor o tome šta je pjesnik vidio, osjetio, doživio, otkrio na toj šesnaestogodišnjoj "pustolovnoj plovidbi" kroz sebe i kroz svoje doba, jer to dvoje u njegovoj poeziji javlja se kao jedno, najzgodnije je početi od onih osam pjesama koje su u Artikulisanoj riječi stavljene na početak prvog ciklusa "Ljudi – neutoljivo". Te su pjesme "napisane prije rata, ali tada, zbog cenzure, nijesu ni davane u štampu", a u Prkosne strofe nisu "ušle zbog toga što su u to vrijeme bile zaturene" i "pisac ih sada objavljuje već i zbog toga što je njihova istorija rječito svjedočanstvo o prilikama pod kojima se u buržoaskoj Jugoslaviji razvijala napredna poezija. Pronađene u rukopisu koji nije bio pripreman za štampu, one su sada, koliko je to bilo moguće, dotjerane", kaže Zogović u Napomenama. Ali te pjesme, koje bi trebalo da budu most između Artikulisane riječi i Prkosnih strofa, suštinski ne spadaju u Zogovićevo predratno pjesništvo. Ne znamo šta je u njima dotjerivano, ali oblik u kojem su dospjele do nas ponajprije je "rječito svjedočanstvo" o preobrazbi Zogovićevog jezika, metaforike, rimarija, književnog postupka uopšte. Nejednake su vrijednosti i ne idu u najbolje što Artikulisana riječ nudi: "Balada o rudaru", "Mizam Kaltenbruneru, i mrtav" i "Igalske mjesečine", tom najboljem su bliže nego ostale u kojima pojedini odjeljci, u dužim, i veći ili manji odlomci, u kraćim pjesmama, nude istinska iznenađenja ("U materi, prigrijano, mladunče, odiznutra, / udara papcima u kožu – buđenje? nestrpljenje?"), ali su, sve skupa, važne kao legura starog i novog koja omogućava da pjesnika osjetimo u trenu stvaralačkog preobražaja. Jer čak i njihove mane, kad ih poredimo sa pjesmama iz Prkosnih strofa, nerijetko djeluju kao mane višega reda, jer su naličje većih vrlina. Slabiji stihovi u njima možda nisu toliko slabi sami po sebi, koliko u poredbi sa susjednim stihovima koji sadrže istinske poetske uzlete, stoga ove pjesme ne bude dojam kojem se ne možemo oteti u susretu s velikim brojem pjesama u Prkosnim strofama: pustinja jalove deskripcije, prošarana oazama poezije. Razmotrićemo tri strofe iz pjesme "Parolu na zidu":
Oni se uzroje, posnuju, razjure u cik jutra:
gule zidove, premazuju bojom, blatom blate.
A sunce polako, polako iskvarca ožiljke, isperuta,
i ona izbije – izbožuri čisti malter.
I opet – oni. I dođe – jesen – ulice zasvodi i isprlja.
I malter pokisne – premazan, lišajiv, mrko-pljensiv.
Al’ parola živi, plamsa u cigli zidova, ispod mrlja,
pa opet iziđe – crveno naštampan majski vjesnik!
Kao sok buja, u stablu, niče ko vlatak iz asfalta,
ko izvor ponorac iz šljunka, do juče jedva mokra.
Izbije krvotok, izmlaza, ispiše zidove i išpalta
u dijagram krvi na zidu, u svigmogram.
Zogovićeva pjesnička preobrazba sluti se već iz promjena u vokabularu. Tu su riječi iz stručnog jezika: "iskvarcati", "dijagram", "svigmogram" (sprava za mjerenje pulsa, i krivulja koju iscrta na hartiji), "išpaltati", "rastvarač" – koje svojim "hrapavim" zvukom i "tehničkim" značenjem umanjuju "poetičnost" izraza, čine ga "nečistim", što ponajprije znači da je "uprljan" živim ljudskim iskustvom. U njegovoj zreloj poeziji, vezivanjem "lirske" i "prozaične" jezičke tvari vrlo često se ostvaruju čvorovi visokog poetskog napona: pretvaranje nepoetskog u poetsko, cijeđenje poezije iz materijala u kojima prije nije tražena – lekcija koju je moderno pjesništvo naučilo od Bodlera – i Zogović smatrao osnovnim pjesnikovim zadatkom.
Tu su neologizmi "izbožuriti", "uspulsati", "juditi" koji podsjećaju na jezikotvorstvo ruskih futurista i njihovu filozofiju "samovrijedne riječi". U njima se ogleda pjesnički napor, često krunisan krupnim rezultatima, da popunom "praznih mjesta" u jeziku razmakne međaše njegovih izražajnih moći: što je u jeziku bilo dato kao mogućnost, pjesnik oblikovnim činom, po mjeri vlastite emocije i doživljaja svijeta, pretvara u realnost, stoga Zogovićevi jezički pronalasci pute i ka zamahu emocije kojom je potaknut rad njegove verbalne mašte i ka stavu pjesnika-u-službi-revolucije koji preobrazbom jezika daje prilog mijenjanju svijeta, tačnije, mijenjaju ljudske svijesti i osjećanja.
Tu su i riječi iz Zogovićeva zavičaja: "posnovati se", "izmlazati", "ponorac" koje su važan jezički sloj u njegovoj poeziji od Artikulisane riječi naovamo: tragajući za leksemima neishabanim u književnoj upotrebi, punim slikovne svježine i evokativne snage, pjesnik se sve dublje ukorjenjivao u tlo rodnog jezika koje je bilo jamac da se progovara iz središta svog bića i pomagač u naporu da se odbrani vlastiti identitet, što je često značilo da se uhvate i izraze prelivi emocije koji se drugim sredstvima ne mogu iskazati.
Prva strofa sadrži deset glagola, druga sedam (ili možda treba reći da je u njoj prisutno trinaest glagola, jer eliptični iskaz: "I opet – oni" podrazumijeva ponavljanje svega što policija radi u prvoj strofi?), a treća šest. Ova zasićenost jezika glagolskom tvari puti ka tvornom jezgru njegove zrele poezije, koje se sluti i u neologizmu "juditi" (iz završne strofe koju smo ovdje izostavili) napravljenom prema imenu "Juda", a njegova duhovitost je u sličnosti, zvučne, donekle i značenjske, sa glagolom "uditi". Snažan je učinak ove jezičke dosjetke: "krv" "koju skrnave, kojoj jude", krv je kojoj rade isto što i Juda Hristu – "juditi" je jezička skraćenica, na jednu riječ svedena, u jednu riječ sabijena biblijska priča, i otkriva kakve je izražajne mogućnosti ovaj pjesnik u stanju da oslobodi jednim novostvorenim glagolom.
Njegovi neologizmi, često pravljeni poglagoljenjem imenice, sugerišu da je ovo, suštinski, poezija akcije koja hoće da je, i često biva, u dubljem srodstvu sa snom, suprotno Bodlerovoj dijagnozi: "Ja ću zadovoljan izaći, zaista, / Iz ovog svijeta gdje čin brat snu nije". Zogovićevo pjesništvo je nabijeno akcionim jezikom koji je izvršilac negacije, ali ne manje i branitelj ljudskih vrijednosti koje su u njegovu svijetu stožerne, stoga njegova riječ živi prvenstveno od napada i odbrane – dva pokreta koje Andrić, u eseju o Goji, smatra osnovnim pokretima života. U njegovim jezikotvornim zahvatima često se materija pretvara u energiju – da se izrazimo jezikom fizike – supstanca se preobražava u akciju, jer su pokret, grč, sukob, raspra, udarac, pobuna, ponajbitniji iskazi ljudskog bića, najoštrije zrcalo njegove suštine.
Na početku pjesme, "oni" (zamjenica puti ka predratnim vremenima kad nije bilo "zdravo" u pjesmi pominjati policiju, a u isti mah sugeriše da to i jesu anonimni stvorovi, obezličene sluge vlasti) – naslikani su jezikom akcije: "Oni se uzroje, posnuju, razjure u cik jutra: / gule zidove, premazuju bojom, blatom blate". Ti glagoli, s gotovo sitničavom postupnošću, prikazuju "njihovo" ponašanje od trena kad su otkrili parolu na zidu. Prvo se "uzroje" – glagol koji, u sadejstvu sa zamjenicom "oni", od policajaca pravi bezimene insekte. Potom se "posnuju" – crnogorska riječ kojom kao da se pjesnik ironično familijarizira sa uzvrzmanim policajcima kao sa starim znancima! I najzad se "razjure u cik jutra" – viđeni su, dakle, kao vrijedni ranoranionci koji će prionuti na svoj molerski posao prikazan drugim nizom od tri glagola, takođe uzlazno poredana, jer figura etymologica "blatom blate" sadrži opis "njihove" akcije i nagovještava njen moralni sadržaj. Ali svih tih šest glagola manje opisuju policiju a više snagu parole, njen učinak, uzruj koji je izazvalo njeno iskrsavanje na zidu.
Treći i četvrti stih sadrže četiri glagola: "A sunce polako, polako iskvarca ožiljke, isperuta, / i ona izbije – izbožuri čisti malter". Posezanje za suncem kao suradnikom buntovnika, uvlačenje neba u subverzivnu djelatnost, samo po sebi je izvrstan potez, ali pun opseg njegovog smisla otkriće se kasnije, u slikama prirode iz druge i treće strofe. Nije bez finog učinka ni ponavljanje priloga "polako" nakon slike policijskog rojenja, vrzmanja, jurnjave: sunce ima vremena, njemu se ne žuri, ono sve radi natenane! Ovom oprekom između policijske žurbe i sunčevog djelovanja "polako, polako", ovim ironičnim sučeljavanjem zemaljskog vremena i nebeskog, naznačen je okvir u kojem će pjesnik i u sljedeće dvije strofe istraživati značenja parole na zidu.
Smjenjivanje policijske akcije i nebeske re-akcije, pretvorba sunca u zavjerenika, tačnije, u ljekara što "kvarcanjem" liječi "ožiljke" ostale na zidu iza policije, predstavlja pripremu za uzlet u četvrtom stihu: "i ona izbije – izbožuri čisti malter". Maločas vidar, sunce se sada vraća poslu za koji je i plaćeno: nije obaviješteno da je zid jalov, da iz njega ne niče cvijeće, i na tom "neznanju" se i temelji malo čudo u četvrtom stihu: božuri su se rascvjetali gdje u stvarnosti nisu mogući, nikli su iz "čistog maltera"! Sunce oživljava prefarbanu parolu kao što vaskrsava božure iz zemlje, izbijanje parole ispod maltera pretvara se u nicanje cvijeća iz zemlje, društveni prizor postaje prizor u prirodi.
Ovaj stih nudi dva značenja: novosazdana riječ umnožila je smisaone odnose u rečenici. Stoga se glagol "izbožuriti" može vezati za zamjenicu "ona", kao predikat, i za imenicu "malter", kao subjekat. U prvom slučaju, parola je svojim crvenim božurima ispisala "čisti mlater". U drugom slučaju, malter je "izbožurio" kao kad bi livada iscvjetala. Razlika između ova dva smisaona preliva veća je i važnija nego što izgleda: jer ako je malter "izbožurio", time se sugeriše malo "čudestvo" (da se poslužimo Njegoševom i Zogovićevom riječju): preobrazba jalovog maltera u plodno tlo.
U drugoj strofi se ispostavlja da se i kiša odala antidržavnoj djelatnosti. Sunce i kiša, dvije temeljne živodajne sile svijeta, zavedeni komunističkom propagandom, upleli su se u protuzakonitu rabotu, pomalo postali antidržavni elementi! Ritam zbivanja u prve dvije strofe određen je smjenjivanjem napada i odbrane. Prvo policijska akcija koja uklanja parolu. Pa – protivakcija sunca koje je vaskrsava kao božur. Pa – "opet oni", sa novim napadom. Pa – protivnapad kiše, i parola "opet iziđe – crveno naštampan majski vjesnik". Ova metafora, dakako, kazuje da je parola, ispod premaza, uz pomoć kiše, izišla na površinu zida, ali pridjev "naštampan" daje glagolu "iziđe" i još jedno značenje: iziđe iz štampe. Sintagma "majski vjesnik" puti i ka biltenima i brošurama ilegalno štampanim za taj proleterski praznik i ka poetičnom jeziku kojim se, o proljeću, "piše sastav" u kojem su neizbježni "vjesnici" proljeća, tako da kiša, koja se ilegalno bavi tipografijom, istodobno budi vjesnike proljeća što joj je oduvijek i bila dužnost: "zaposlena" je i u štampariji i u prirodi! Smisao riječi "iziđe" i sintagme "majski vjesnik" prelama se na različitim i međusobno razdalekim razinama iskustva, otud dojam razigranosti jezika. Ta igra ogleda se i u opreci "jeseni" i proljeća: ovaj "majski vjesnik" iznikao je u jesen! Što pojačava njegovu čudesnost: em je ovaj komunistički, ovaj anti-rakićevski božur nikao iz "čistog maltera", em je uskrsnuo u jesen "kad mu vreme nije", što rekao Višnjić.
Jesen je ovdje doslovna i društvena: jesen svijeta "lišajivog", "mrko-pljesnivog", punog "mrlja", od Istorije osuđenog na smrt, u šta je i Zogović tvrdo vjerovao. Što ovoj strofi nije naudilo, jer u njoj jesen nije puka alegorija, već realističan prizor, bogat detaljima: to je jesen koja "ulice zasvodi i isprlja" – glagol "zasvodi" priziva sliku neba koje je postalo dio uličnog prostora, dakle: gore nisko jesenje nebo, a dolje blato; to je i jesen u kojoj "premazani" malter postaje "lišajiv, mrko-pljesniv", što kazuje štošta o ubuđalom svijetu koji zaslužuje propast, ali to je i konkretna slika koja priprema i omogućuje iznenađenje, to jest čudo u četvrtom stihu, i služi kao podloga na kojoj biva reljefnije dvostruko značenje "majskog vjesnika", jer lišaji i plijesan su takođe biljke. Pjesnikova mašta radi nepogrešivo.
U trećoj strofi, parola čas "kao sok buja, u stablu", čas "niče ko vlatak iz asfalta" ili "ko izvor ponorac iz šljunka", a ovom "baterijom" poredbi iscrpno je objašnjeno zašto su sunce i kiša, u prve dvije strofe, postali komunistički jataci i suradnici: iza neuništivosti parole stoji priroda. U paroli se ogledaju vječne sile na kojima se drži svijet, iz nje govori snaga koja tjera i "vlatak" da nikne "iz asfalta", na nemjestu, dakle, ali zar maločas božuri nisu nikli iz maltera? Deminutiv "vlatak" tvori suzvuk sa riječju "asfalt" i usput kazuje da je jedan oblik života izbio gdje nije moguć, pobijedivši, mada slabačak, mnogo jačeg neprijatelja. A "izvor ponorac" koji izbija "iz šljunka do juče jedva mokra" nije samo tačna poredba (parola, kao i sve u prirodi, mre i vaskrsava), nego i šifra za KPJ, koja je živjela po zakonu ponornice i parolama se iz ilegale obznanjivala. U svakom slučaju, parola izbija napolje po istom zakonu po kojem s proljeća bujaju sokovi u stablu, travka pobjeđuje asfalt i vaskrsavaju usahli izvori, stoga nije čudo što joj sunce i kiša pružaju svoju punu podršku.
U trećoj strofi, nakon tri poređenja (sa sokom, travkom i izvorom), javlja se jedna metafora ("krvotok") koja se grana i razvija. I ovo štošta kazuje o umnožavanju oruđa kojima rukuje zreli Zogović: u prva dva stiha parola je viđena iz tri ugla, tačka gledišta je "rasijana", a u trećem i četvrtom je jedinstvena: metafora "krvotok" okvir je koji određuje prirodu pojedinačnih slika. Tačnije, riječ "krvotok", stručnim prizvukom, prirodno priziva pojmove iz medicinskog jezika: "dijagram krvi" i "svigmogram". U ovaj niz ne uklapa se, doduše, glagol "išpaltati" (prelomiti u stupce), posuđen iz tipografskog jezika, ali se "špaltanje" doziva sa "crveno naštampanim majskim vjesnikom" iz prethodne strofe: uz "štampanje" prirodno ide i "špaltanje".
Ove strofe se razvijaju umjetnički nužno: "majski vjesnik" s kraja druge strofe, u kojem se produžuje smisao glagola "izbožuriti", odjekuje u "soku" koji na početku treće strofe počinje da "buja, u stablu". Ako je u drugoj strofi "majski vjesnik" navijestio proljeće, prirodno je u trećoj očekivati bujanje sokova, čak i glagol "izmlazati" sugeriše rezultat toga bujanja: tačno je da su njime prizvani mlazevi krvi što šibaju iz "krvotoka", ali "mlaz" i "mlazati" u ovoj poeziji ima ponajprije narodsko, crnogorsko značenje: naglo izrasti, izbujati – stoga treba na zidu zamisliti crvenu biljku! I u Rječniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika uz glagol "izmlazati", navedena je rečenica iz govora u selu Trešnjevu, dakle, u Zogovićevu zavičaju: "Koliko j’ izmlaza urmetin na ovu buroću (kišna godina, M.V.)". Tako parola, iako metafora prosute krivi, u isti mah znači i sušti život!
A sad razmotrimo odlomak iz pjesme "Naknadno o ljubavi" (saopštene iz jezgra Zogovićevog doživljaja svijeta) koja se sastoji od tri rečenice: prve dvije počinju pitanjem: "jesmo li voljeli mi", a duge su po jednu strofu, dok treća rečenica traje deset strofa i u svakoj od njih, osim u posljednjoj, vraća se na početak, minimalno variran: "je li to – kad", "je li to bilo to – kad", "je li – kad", "je li to – što si", "je li to – što je", da bi se okončala obraćanjem "budućima" da oni kažu "je li to bila, je li bila / Ljubav". Nabrajanje golih fakata ne govori ništa o vrijednosti pjesme, ali štošta nagovještava o promišljenosti s kojom je građena kao monumentalan jezički blok klesan majstorskim dlijetom, dok pojedinačni stihovi i strofe svjedoče o preciznosti rezanja detalja u tom bloku.
Struktura ove pjesme drži se na spoju napredovanja (iz strofe u strofu sve preciznije, produbljenije, potpunije uobličuje se iskustvo ljubavi), i vraćanja na početnu poziciju, odakle se uvijek iznova uzima zalet, te bi se moglo reći da imamo posla sa pjesmom napravljenom od jedanaest početaka i zaključne strofe! Kao da je svaka ljubav uvijek nov polazak sa "startne" tačke, i kao da se tim kretanjem "od nule" ponešto kazuje i o ljubavi kao vječitom početništvu: u ljubavnoj pjesmi "Mrzost opušćenja" (iz knjige "Lično, sasvim lično") pjesnik sebi kaže: "vječni početniče", a u pjesmi "To nećeš zaboraviti" (iz iste knjige) sebe naziva "vječnim đakom" u ljubavi. Ovaj postupak mogao bi se, blejkovski, nazvati dijalogom nevinosti i iskustva, jer svi ti, upitno formulisani, polasci ispočetka smislom se razlikuju: svaki od njih podrazumijeva sve prethodne "snimke" ljubavi, sva ranija kretanja isponova, svekoliko pređašnje iskustvo, radi se o uvijek drukčijoj vrsti nevinosti, ili možda treba reći neznanja – otvorenog ka budućnosti – koje je uvijek ponovno vrednovanje istog iskustva. Zato ova pjesma stalno iznova uzima zalet, ali sa sve veće razine – riječ je o spiralnom razvoju književne strukture, o spiralnom kruženju oko jednog pitanja, otud je ovdje vraćanje uvijek i napredovanje, uvis, ili u dubinu, ako hoćete.
Je li to – kad tamničar, u podne, prozvavši tvoje ime,
ubaci porcije, i prenese, tebi samo shvatljivo: "Šalje Misjus",
i ti si već blažen, i sit si, i suncem ti odzrakuje zaklop limen,
i čudotvorniji si, darežljiviji no onaj kanski svadbar Isus;
Je li to – kad ona, večernji asfalt, potpeticama štepa njenski,
i ti, prikriven, vidiš da ona to tobom ide, tako prava,
i malo ti je, malo da je Mlječni Put redenik mitraljeski
i da ga, sav, ispališ, u jedan pozdravni luk i rafal.
U izvrsnom eseju "Zogović između komunizma i Dantea", Stevan Tontić kaže: "Osujećena i ugrožena u stvarnom životu, životu pretvorenom u pakao ‘borbe neprestane’ i žrtvovanja za ono 'najsvetije' i 'najviše', ljubav se Zogoviću najčešće javlja u sjećanju i, osobito, u snu, dramatičnim provaljivanjem tamo gdje je već sve dockan, sve obuzeto morom ove mučeničke, nesrećne svijesti". Stoga se može reći da je naslov ove pjesme amblemski: sve što je Zogović napisao o ljubavi više je ili manje – naknadni govor. Možda su i zato njegovi stihovi o ljubavi tako dobri?
U obje citirane strofe uočava se isti sklop: u prvoj se počne "tamničarem", a završi "Isusom"; u drugoj se počne "štepanjem" "večernjeg asfalta", a završi "Mlječnim Putem" – na djelu je usponska mašta koja iz prozaičnog oslobađa lirsko, iz zemnog nebesko, iz stvarnog mitsko. Ovaj postupak je prije pravilo nego izuzetak u Zogovićevoj zreloj poeziji: ovaj pjesnik je "penjač", i raznovrsni oblici gradacije jedno su od temeljnih načela strukturiranja i njegovog stiha i njegove strofe, pogotovo katrena, a njegov dugi, nekad i predugi stih, i njegova dugačka, bogato razvedena rečenica treba da pruže dovoljno širok manevarski prostor za stepenovano slikanje iskustva.
No smisaona napregnutost ovog odlomka ne zasniva se isključivo na oprekama (iz zatvorskog okruženja – svjetlo božanske slobode, iz uličnog prizora – ushit koji uznosi u nebo), nego i te protivnosti, na čijem se dijalogu i ulančavanju drže ove strofe, same u sebi nisu sasvim "čiste": čujemo u njima pritajeno trvenje. U prva dva stiha prve strofe, "Misjus", ime junakinje iz Čehovljeve priče "Kuća sa mezaninom", unosi lirski trepet u prozaično tvrdi i suhi zatvorski okvir: Čehovljeva heroina je "uvučena" u pjesnikovu ljubavnu i antidržavnu djelatnost, ovo ime zvuči i kao ljubavna šifra i kao konspirativna lozinka kakve su bile uobičajene među ondašnjim ilegalcima. Zatvorski stražar koji, u blaženom neznanju, izgovara ime junakinje iz jedne od najboljih Čehovljevih priča – taj prizor sadrži potez majstora, tim prije što sve djeluje "realistički", kao golo bilježenje života kakav se "uistinu" zbio.
Na isti način, u trećem i četvrtom stihu prve strofe, koji žive od lirske tvari, od vaznesenja u ljubavna nebesa, riječi "sit", "zaklop limen", a pogotovo "svadbar", kako je nazvan Isus – ne dozvoljavaju pjesnikovom blaženstvu da ostane "hemijski čisto". Stoga je Zogović pogriješio kad je, u knjizi "Žilama za kamen", izbacio "svadbara", a ostavio samo "kanskog Isusa": pošto ovdje o Hristu govori iz svog ličnog ugla, gleda ga svojim, a ne očima "deviznih mezimaca" iz pjesme "Šalozbiljne varijacije o Isusu", valjda se pobojao da "svadbar" može biti shvaćen kao ateistička diverzija protiv Isusovog "imena i djela", čime je počinio grešku iz ukusa: skromnije je, i čovjeku primjerenije, poistovjetiti se sa Isusom koji je "svadbar", čime je, ne dirajući u Hristovu božansku bit, naglašeno njegovo zemaljsko, ljudsko svojstvo u kome svi mi možemo da se nađemo; riječ "svadbar" umjerila je ljubavni i duhovni ushit: pjesnik se, ozaren tamničkim suncem, koje je izgrijalo iz imena "Misjus", osjeća ne samo kao čudotvorac što vodu pretvara u vino, nego možda ponajprije kao "onaj svadbar" koji je u Kani još uvijek bio samo čovjek – ili, kako sam reče: "Još nije došao moj čas" (Jevanđelje po Jovanu, II, 4). Na sreću, kad je ova pjesma objavljena u knjizi Povremeno zauvijek, pjesnik je, shvativši gdje je pogriješio, precrtao "kanskog", a vratio "svadbara Isusa"!
Ni u prva dva stiha iz druge strofe ulična stvarnost u kojoj ženske potpetice asfalt "štepaju" "tako njenski" nije bez lirskih primjesa koje je nadilaze, uzdižu je, jer šta znači stih: "i ti, prikriven, vidiš da ona to tobom ide, tako prava"? Malo iskošen spreg "tobom ide" krivac je što se ovaj iskaz koleba između dva značenja: na prvoj razini, kazuje slivenost dva bića, dragana korača "tako prava" zato što misli na njega, što je on prisutan u njenoj duši, što je puna njega (Zogoviću je bilo po ukusu sve što je "pravo", i u svemu uspravnom vidio je pomalo i sebe!), ali zar sintagma "tobom ide" ne nagovještava i da se pjesnik pomalo pretvorio u tu ulicu kojom draga korača, da se ispred nje, pred njom, "prostro" kao ulični asfalt? I zar lirika svih vremena, i usmena i pismena, nije puna ovakvih sanjarija (o samoponištenju) u kojima zaljubljeni čeznu da se nađu u blizini voljene pretvoreni u biljku, u životinju, u predmet, čime joj svoje biće prinose na žrtvu? Ima u toj slici nečeg drevnog, što joj ne smeta da djeluje posve moderno: ženski koraci su mu toliko znani, bliski, toliko ih neposredno osjeća da mu se čini: draga ne ide po asfaltu, nego po njemu.
Najzad, u posljednja dva stiha druge strofe, ljubavna ekstaza je "Mlječni Put" pretvorila u "redenik mitraljeski", ispaljen "u jedan pozdravni luk i rafal" – veličanstvena slika koja hiperboličnošću opominje na Majakovskog, u čijoj poeziji kosmos biva pozornica na kojoj su pjesnikova čuvstva – titanski glumci u tragediji, koliko i komediji, individualnog i kolektivnog postojanja. Doduše, ne treba smetnuti s uma da je Zogović Crnogorac, što znači da su mu jezička uvećanja – a to potvrđuje svekoliko njegovo pjesništvo – takoreći u krvi, stoga proziremo da je Majakovskog volio ne na posljednjem mjestu zato što su njegove kosmičke hiperbole morale pogađati u njegovu crnogorsku "žicu", i otud često niste u stanju reći gdje u njegovoj slici prestaje pjesnik koji bi da se "upodobi Majakovskom", a počinje Crnogorac sklon da u govoru upotrebljava interkontinentalne rakete. Onaj Crnogorac koji piše pjesmu o "Kubi na kub", a čija pretjerivanja se čuju i u strofama koje smo analizirali: njegovoj ekstazi je "malo" (i tu riječ će da ponovi) mitraljeski redenik dugačak kao Mlječni Put (što, na koncu, i ne treba da čudi: zar ima redenika koji bi jednom Crnogorcu bio dovoljno dug?), a prije toga, kad je iz stražarevih usta čuo vradžbinsku riječ "Misjus", ovaj robijaš se najednom osjetio "čudotvorniji i darežljiviji" čak od našeg Spasitelja Isusa Hristosa iz Nazareta lično!
Ali ni sličnost sa Majakovskim, ni odbljesci crnogorskog ukusa, sklonog da ne samo Kubu, nego i svaku stvar pod nebom "digne na kub", ne smiju nas omesti da, u maloprijašnjem prizoru, uočimo zogovićevsku književnu strategiju u kojoj je pretjerivanje, kako sam pjesnik reče, "dopunska snaga umjetničke slike, sredstvo za najefikasniju reinkarnaciju stvarnog": velika ljubavna emocija doživjela je imaginativno pražnjenje u slici akcije koja zahvata u kosmičko – u Zogovića, vrlo često, iz emocije se izlazi ravno u akciju – ali ta slika nije "pala s neba", i porijeklo joj je posve zemaljsko, jer je pripremljena ranijim stihovima: traka uličnog asfalta koju, kao tkaninu na šivaćoj mašini, "štepaju" ženske potpetice, i traka Mlječnog Puta preobraženog u mitraljeski redenik prirodno se nadovezuju jedna na drugu: žensko "štepanje" i muški "rafal", ratovanje i šivanje, domaća idila i iskušenja rata, prostor gradske ulice i beskrajna nebesa, sve je sliveno u zogovićevsku cjelinu i puninu unutar koje ljubavna emocija živi kao usponska sila koja je maločas robijaša digla do Isusa, a sada zaljubljenog, dok čeka sastanak, prosto titanizuje!
Ali ne treba previdjeti da ova ekstaza koja poseže za Mlječnim putem nije ostala sasvim "čista": ispaljivanjem Mlječnog Puta "u jedan pozdravni luk i rafal" – ljubavni zanos pretvara se u neku vrstu vaseljenskoga šenlučenja! Čak ako ovu sliku iščitavamo na fonu rata: pjesnik u stroju oduševljenim rafalom pozdravlja prolazak voljenog komandanta – kosmičko i dalje ostaje pomalo komičko. Time je ljubavni zanos smislom obogaćen a da ipak, natrunjen mrvom humora, nije postao ni manje zanos, ni manje veličanstven. Ukratko: ove izvrsne strofe iz pjesme sazdane rukom pečenog majstora sadrže prvorazrednu poeziju koja se sazdaje u naizmjeničenju i u prožimanju prozaičnog i lirskog – Ezra Paund bi kazao "tvrdog" i "mekog"– a tren kad se limeni poklopac robijaške porcije pretvori u zatvorsko sunce govori, s jedne strane, o čudotvornom učinku ljubavi koji zaslužuje poredbu sa Hristovim čudotvorstvima – poredbu koju podupire i osnažuje i rima "Misjus-Isus" – a s druge, kazuje štošta i o pjesničkom čudotvorstvu, i biva znamen majstorstva sa kojim Zogović, u Artikulisanoj riječi, cijedi poeziju iz svakodnevnih, pa i trivijalnih stvari.
Ovakvih mjesta, razumije se, nema mnogo u Prkosnim strofama pisanim rukom pjesnika koji je imao je snova, ali ne i radionicu, kako rekla bi Isidora Sekulić. Radionicu gdje bi književna "obrada" i "prerada" njegovim slutnjama i primislima, njegovoj sposobnosti da zamišlja život, da ga tim zamišljanjem osvjetljava i proširuje, dala čvršći, precizniji, razvedeniji književni oblik koji bi dovoljno oslabio njihovu suviše čvrstu vezu sa aktualnom zbiljom i pretvorio ih u svijet po sebi u kojem ljudska mašta i ljudski duh prestaju robovati bilo kojoj stvarnosti, bilo kojem, pogotovo ideološkom, tumačenju te stvarnosti, i počinju služiti slobodnom istraživanju mogućnosti života i ljudskog smisla u njemu, ali i ispitivanju izražajnih mogućnosti maternjeg jezika.
Ova sloboda, u pjesmi "Naknadno o ljubavi", umjetnički živi u nizanju upitnih slika, u upitnom sklopu svih strofa osim posljednje: Zogović je bio pjesnik strasne, vatrene, zadrte, čak fanatične vjere, a ne sumnje, stoga i pitanja od kojih se gradi ova pjesma zvuče kao dubinske tvrdnje, ali se u njenom upitnom jeziku, u njenim upitnim tvrdnjama, neporečno čuje sloboda s kojom ispituje značenja i svojih ljubavi i minulog života odslikanog u tim ljubavima, sloboda s kojom uobličuje i istražuje smisao svega što se doživjelo: duboka vjera da to jest bila ljubav i daje mu snagu da se vine nad njom, da je pogleda odozgo, da je otvori ka budućnosti, da je izloži pogledu onih koji će doći.
(Odlomak iz doktorske teze "Jezik poezije Radovana Zogovića")
