Nihad Agić

Jezik i subjekt u poeziji Abdulaha Sidrana

Sarajevske Sveske br. 35-36

Pustolov u granicama sopstva

S obzirom na tematiku odnosa jezika i subjekta u Sidranovoj poeziji, uočavaju su dvije opće tendencije: (1) jedna je, da pjesnik jezik svoje poezije čini privilegiranim medijem za artikulaciju subjektivnog (pjesme nastale nakon rata) i (2) druga, da je jezik medij u kojem je subjekt izmišljen, on je fikcija stvorena iz materije jezika, himerička umjetna figura, koja uzima određene diskurzivne funkcije, koje se ne poklapaju s određenom realnom instancom. Ove dvije opće tendencije u korelaciji su sa shvatanjem subjekta kao konstitucionog i smisaonog centra svijeta i sa tog stajališta se određuje istina izvjesnosti, dok druga ovo stajalište dovodi u pitanje, obezvrjeđuje se njegov dotadašnji status na taj način da se subjekt disperzira u seriju partikularnih subjekata, koji sa smiješkom i pod dvostrukim znakom pitanja asociraju svog prethodnika.
Kad sagledavamo subjekt poezije općenito, te subjekt Sidranova poetskog teksta posebno, u aspektu usmjerenosti subjekta prema jeziku, onda se nameće nerješivo pitanje o subjektu kao instanci koja govori, pitanje o tome ko stoji iza zamjenice prvog lica singulara „ja“? Subjekt što u poeziji artikulira ja – govorenje tom govornom radnjom ukazuje na samog sebe, pa je logično pretpostaviti da se ovo „ja” poklapa sa subjektom. Ali, iskustva poezije i poetike, ali i spoznaje filozofije, jezične i literarne teorije, ukazuju da se iza ovih izričaja krije jezična metamorfoza, pa onaj ko o sebi govori kao ja igra ulogu koju mu je jezik propisao i kojem on daje određenu formu. Da se zaista radi o ja – s - ulogom, pokazuje letimičan pogled na pjesme Abdulaha Sidrana iz njegove rane i srednje stvaralačke faze, gdje je uloga subjekta dodijeljena fiktivnim i stvarnim (stvaralačkim) osobama iz bosanske kulture i povijesti – Mula Mustafi Bašeskiji, Ivanu Frani Jukiću, Gavrilu Principu, braći Morića, persifliranim likovima Mešinih romana i Dizdareve poezije, etc. Ovo implicira da Sidran u ovim svojim stvaralačkim fazama sustavno izbjegava udio individualnog subjekta u jeziku, zbog čega njegov jezik nema subjektivno – individualna obilježja, to nije „njegov“ jezik, nego jezik kulturne i povijesne općenitosti.
Istina, postoji u ovoj stvaralačkoj fazi Abdulaha Sidrana i izvjestan broj pjesama u kojima se subjekt pojavljuje kao instanca nezavisno i izvan jezika u kojima se prekoračuju granice jezične saopćivosti, gdje „duša“ govori sa subjektom poetskog teksta i gdje se ona izjednačava, da parafraziramo Wittgensteina, sa kukcem u zatvorenoj kutiji. Osim toga, znatan je broj pjesama u Sidrana u kojima ulogu govornika preuzimaju druge instance, drugi ljudi (Kozma Astrolog), objekti i diskurzivne konfiguracije, pa se ima dojam da pjesnik ne govori u jeziku, nego kroz jezik i da je, zbog toga, veoma teško odrediti ko govori u ovim pjesmama, ko govori kroz jezik poezije te ko se brine oko toga, ko govori?
Poput velikog broj literarnih tekstova 20. stoljeća i ovdje se eksponira ideja „bezsubjekatskog“ pisanja u kojima se poriče i osporava ekskluzivna uloga ja–subjekta kao konstitucionog centra svijeta i gdje ovaj i ovakav subjekt govori iza maske drugog, čime pjesnik dopušta jeziku da mu bude sa–igrač u stvaralačkom procesu i tako mu omogući da u simultanoj artikulaciji iskaže vlastito i tuđe iskustvo – vlastito u stranom jeziku i strano u vlastitom jeziku. Iz unutrašnjeg konteksta Sidranovih pjesama teško su utvrdive okolnosti pod kojima možemo spoznati da samo „ja“ nastupa kao subjekt govora i koja dimenzija procesa jezične artikulacije nastupa kao nosilac traga govornog subjekta, tako da nismo daleko od spoznaje da tim pjesmama nedostaje utemeljujući subjekt pjesničkog i tekstualnog svijeta koji, poput aristotelijanske duše, sudjeluje u svemu, nego je posrijedi djelatnost subjekta što sve zbira i sabire sobom i na sebi, čime nedvojbeno uvlači subjekt u krizu, a time i sam jezik.
Dok je rehabilitacija koncepta subjekta u literarnim i poetskim tekstovima druge polovice 20. stoljeća, a time posredno i u tekstovima suvremenog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, povezana sa rehabilitacijom jezičnog, sa rehabilitacijom subjekta kao jezičnog događaja, u literarnoj teoriji i poetici ovo se pitanja sagledava dvojako: (1) prvo, kao pitanje o obilježjima subjektivnosti u tekstu i (2) drugo, kao pitanje o genezi teksta i o uvjetima njegove mogućnosti. Mada su ova pitanja međusobno usko povezana, ona nisu identična, pa u „poetikama miješanja/uplitanja“, gdje se poetski tekst utemeljuje uzajamnim djelovanjem „ja“ sa drugim, mogu se uočiti različite razvojne linije, koje mi na egzemplaran način prepoznajemo i u Sidranovoj poetici i poetskoj praksi. Poetiku drugog glasa, kako je, naime, poznato razvio je pjesnik Octavio Paz u svoj zbirci eseja” „Luk i lira“ (1956/1983), gdje on posebno poglavlje posvećuje modelu inspiracije i pjesničkog samoosvjedočenja, kojeg u procesu pjesničkog stvaranja prati djelovanje sa strane, instanca sa medijalnom ulogom tako da pjesnik nije sam svoj gospodar, nije gospodar svog glasa, jezika i djela:
„Čin pisanja pjesme predstavlja se kao snop suprotstavljenih snaga, u kojem se naš glas i drugi glas povezuju i miješaju. Granice nestaju. Naš se govor neprimjetno preobražava u nešto, čime mi ne možemo potpuno ovladati; i naše 'ja' se povlači i uzmiče pred neimenovanom zamjenicom, koja i nije posve 'ti' ili 'on'“. (Paz, 1983, 206 – 207, prevod s njemačkog N. A.)
Teza o unutrašnjoj višeglasnosti poetskog „ja“ polazi od pretpostavke o pluralnom i dijaloškom čovjeku, koji je istovremeno neporecivo jedinstven i neporecivo pocijepan, pa su glasovi pluralnog bića i naš jedini glas, a pjesnik subjekt i objekt pjesničkog stvaranja – on je uho koje čuje, i ruka koja piše šta mu glas diktira. Afinitet prema ideji o „ja“ ne kao jednom, nego kao o više, Sidran je iskazao u znatnom broju svojih pjesama, čak bismo mogli ustvrditi da gotovo i nema pjesama u kojima se ne osjeća prisustvo drugog glasa iz pozadine ili neka vrsta sufliranja što ga jezik upućuje subjektu poetskog teksta.
Osim poetike miješanja, Sidranova poezija svoj poetski učinak nalazi i ostvaruje u specifičnoj napetosti između kontingencije i auktorijalnog rada na pjesmi, kad se pjesnik slučajno zatiče u pojavnom svijetu i sve mu izgleda strano – od historijskog svijeta, sobe sa kulturnim rekvizitima do vlastite unutrašnjosti, a vlastitim pisanjem on obrađuje te kontingentne fenomene svijeta omogućujući na taj način jeziku da bude samostalan u produkciji svijeta stvari i ljudskih pojava.
S poetikom samosvojne djelatnosti jezika usko je povezana poetika o suštini, funkcijama i svojstvima literarnog, koja je možda i najdominantnija kod Sidrana, jer je u njoj riječ o artikulaciji mučnog i bolnog iskustva i o kritici faktičnog – ovdje pjesnik utemeljuje etičku dimenziju poezije i rehabilitira subjekt kao subjekt govora, kojim neko govori u nečije ime – u ime nacije, morala, etike, dobra.
Ovoj vezi između diskursa o subjektu i refleksije o književnosti i kriterijima literarnog treba dodati i pridružit reafirmaciju subjekta s naglaskom na njegovu značenju za jezik poezije, što je obilježje „poetike praznih mjesta“ izražene u kategorijama negacije ili deficijencije. Ovu poetiku odlikuje instanca subjekta iza jezičnih procesa artikulacije, s tim da se ovaj subjekt ne može pozitivno artikulirati i prevesti u pozitivno čitljive znakove, on je skriven, nečitljiv i djeluje ne samo u području refleksije o književnosti nego i u samom literarnom pisanju, o čemu zorno svjedoči Sidranova pjesma „Ars poetika“. Poezija pisana u ovoj poetičkoj maniri simulira razvoj tehnika indirektne i negativne, prijepisne i ukazujuće, prekinute i fragmentarne artikulacije, ali i razvoj modela opisa sa teorijske strane, koji literarni i poetski tekst shvata kao indirektne, negativne, prepisujuće, ukazujuće, prekinute i fragmentarne izjave. Ovdje se odgovarajuće strategije izražavanja i prikazivanja uzdižu do kriterija poetičnosti (kod Sidrana česta upotreba leksičkih arhaizama i unutrašnjih rima) i određuju se kao postupci i načini pristupa literarno-umjetničkom tekstu. U ovom horizontu subjekt se promišlja kao predmet ukazivanja, kao nešto što se ne može iskazati, kao isključena instanca poetskog govora, koja se prešućuje na taj način da se smješta na tekstualna prazna mjesta. Ovoj poetici praznih mjesta bliska je, ali ne i s njom identična poetika odstupanja od norme kao prostora za igru ugrožene subjektivnosti: metaforički rečeno,”ja”se lokalizira u procjepe, prekide i prazna mjesta jezika kao sistema. Na ovoj tački literarnog pisanja Sidran gradi nove tehnike pisanja i iskušava nove forme organizacije literarno–poetskog teksta zaokupljenog neriješenim pitanjem o subjektu govora, koji počinje da mrmlja i zapinje u govoru demonstrirajući time namjernu omašku protiv pravila igre literarnog pisanja.
Posmatramo li Sidranovu poeziju iz cjeline njegovih zbirki „Kost i meso“, „Sarajevska zbirka i nove pjesme“, „Sarajevski tabut“, „Morija“, onda uočavamo njegovu poetsku angažiranost u odbrani subjekta kao subjekta sa stilom, kao ritmičkog subjekta, subjekta kao dvojnika te monološkog subjekta. Ovaj raspon manifestacije subjekta u ovoj poeziji ukazuje na to, da pjesnik jezik poezije različito vrednuje i sukladno tome dodjeljuje mu različite funkcije – u nekim pjesmama, kao u pjesmi „Uzevši kost i meso“, riječ je o tome da niko nije autonoman od jezika, govorni subjekt kao i pjesnik, jer ne postoji jezična autonomija, što promišljeni subjekt pjesme metaforizira kao propadanje u mrak i kao neegzistentnost bića i stvari, ali on to poimlje i izgovara u govoru, a ne izvan i mimo njega, dolazi do trenutačnog pomračenja bića i stvari, a onda iznova u jeziku ponovno počinje da blista svjetlo junskog dana i da se čuje mrmor mužjaka u zraku. Subjekt je vezan za jezik, on je njegova kuća, a kako je kuća jezika čovjek, samo subjekt govora i pišući subjekt mogu toj kući jezika dati egzistentnu puninu i obilježiti ga subjektivnim momentom svog individualnog izričaja,odnosno autorov individualni subjekt se iščitava iz stila kao „fizionomskog elementa“.
Međutim, u cijelom nizu pjesama iz Sidranovih ranijih zbirki govorni subjekt pjesama koristi, a pjesnik to poetski funkcionalizira, riječi kao zid za slike na kojima se dočarava stvarnost (trompe-l'oeil), na kojima se daje privid stvarnosti iako je ta stvarnost povijesno uokvirena (šezdeset i neke prošlog stoljeća), te kulturno-povijesno predstavljena od Kulina do Principa, odnosno aktualnog povijesnog časa. U ovim pjesmama principijelno je otklonjena mogućnost individualno-posebne upotrebe jezika, u jezičnoj artikulaciji izostavljena je signatura posebnog, subjekt nije u stanju riječima izraziti svoju signaturu, nego pribjegava imitativnom stilu u kojem se poetski tekst cijepa na dvije i više instanci, tako da subjekt ima funkciju samo da prenese govor, misao ili snove drugog subjekta – bilo da je riječ o duhovnom srodniku ili prijatelju po riječima (Marko, Stevan, Grga Babić), odnosno slikaru (Ibrahim Ljubović).
S ovim, ali i serijom pjesama iz „Sarajevske zbirke“, Sidran uvodi u svoj poetski govor tzv. metamorfozičnog subjekta, koji koristi drukčije, energetske potencijale jezika i preko poetike ritma izgrađuje poetiku subjekta te promišlja subjekt kao instancu što sama sebe uspostavlja:
„Poetiku ritma nalazimo tamo gdje organizaciju kretanja govora vrši specifičan subjekt, kojeg možemo nazvati subjektom pjesme. Kroz ovaj subjekt organizacija jezika postaje općom i što je moguće većom subjektivizacijom diskursa, onako kako se sam diskurs preobražava kroz subjekt i subjekt postaje subjektom samo kroz ovu transformaciju.“ (Henri Meschonnic, Promišljati Humbolta danas, 1995., str. 67-89., Frankfurt a. M.)
Svoju ulogu pjesnik vidi u tome da svjetiljkom riječi osvijetli dubinu jezika u rasponu od srednjevjekovnog bosanskog kao ishodišta, s ugrađenim citatima sa Povelje Kulina bana Dubrovčanima, preko sarajevskih hronika i franjevačkih kronika do Bašeskije, Jukića i Skarićevih povijesnih anegdota, čime se uspostavlja jezično-poetska dijakronija sa svojim općim i posebnim značenjem i nijansama. Paralelno, međutim, uz ovu jezično -poetsku dijakroniju pjesnik, u činu poetske re-kreacije, stvara i jezično-poetsku sinhroniju tako što poetski reinterpretira jednu vrlo jaku i živu poetsku tradiciju Dizdarevog tipa, gdje se prividnom imitacijom, ali suštinski drukčijim pjesničkim sredstvima, poetizira jednom već poetizirani govor o baštini bosanskog srednjovjekovlja, pa zapisi o kamenim spavačima postaju zapisi o svakodnevnom životu što se odvija u ritmu ustaljenih rituala ili mitova svakidašnjice.
Dodatnoj začudnosti zapisa pridonosi i to, da pjesnik, kao u pjesmi „Zapis o čudu“, jednom već poznatom obrascu ili tipu pisanja pridodaje jedan novi, poeovski, obrazac u kojem ništa nije isto iako se, na prvi pogled, čini tako: potiskujući život u sjećanje o životu – „i ja netom selim u sjećanje taj pokret“ – pjesničko ja kao subjekt teksta – „i nešto što nisam ja, ali u čemu me ima“ – napušta samo sebe, odvaja se od sebe smatrajući da ne može biti istovjetno s bilo kojim od svojih prošlih ili budućih sebstava. Ovdje pjesnik suprotstavlja opažanje i sjećanje, a kao posljedica te suprotnosti pojavljuje se subjekt čiji je jezik zahvaćen bolešću riječi, koje slabe njegovu izražajnu moć, dovode u pitanje njegov identitet i u fiktivno-imaginarnom uspostavljaju novi poredak vrijednosti. Jezik se pojavljuje kao djelo drugog pod čijim pogledom je ja, kao subjekt pjesme, prinuđeno objektivirati stvarnost i samoizraziti se, ali ono osjeća i spoznaje da ga jezik svojom unutrašnjošću otuđuje od sebe i prisiljava ga na postojanje izvan njega samog.
Gotovo da i ne postoji primjer u cjelokupnoj Sidranovoj poeziji, gdje se subjekt ne artikulira preko poetskog govora, govoreći subjekt je ujedno i instanca što rekonstruira jezik u procesu i kroz proces rada na stvaranju poetskog teksta. O tome zorno svjedoči pjesma o poetici stvaranja, „Ars poetika“, u kojoj autor reafirmira subjekt u estetičko -poetološkim kontekstima na pozadini jedne duge poetske tradicije, i čije osnovne premise ukazuju da ne postoji djelo bez subjekta, niti subjekt bez djela, te da se subjekt i jezik uzajamno proizvode i onda iz te uzajamnosti proističe književno-umjetničko djelo. Sukladno grčkome izvorniku preuzetom u rimskoj antici, pjesnik svoj rad na poetici stvaranja pjesme određuje kao turoban i mučan zanat (umijeće, techne), ali to umijeće dodatno metaforizira upotrebom romantičko-modernističke predodžbe o pjesniku kao običnom čovjeku preobraženom u luđaka i slijepca, zbog čega se u pjesmi konstituira poseban subjekt, subjekt pjesme, koji poslanje poezije vidi u njenom odstupanju od apstraktnog govora i od opće slike svijeta. Šaputanje iz samoće ili rađanje pjesme iz najdublje usamljenosti subjekta, predstavlja kulminacionu tačku stvaranja i po tome se pjesnik pridružuje zlosrećnom horu poeta od antike do danas, kojima je pisanje kao pjevanje jednako skoku u ponor poetske avanture.
Zasebno mjesto unutar jasno razgraničenih, ali međusobno povezanih tematsko–izražajnih cjelina unutar poetske Sidranove mape zauzima patnički i saosjećajni subjekt, koji kroz sjećanje i mučnim radom na riječima, trljajući ništa o ništa, uspostavlja vezu sa prošlim vremenom i u pozi nesrećnika nijemo posmatra ogledalo u kojem se zrcali svijet, „prazan i nikakav“. U pjesmama „Da je u svemu tinjao barem...“, „Noćni čas u tužnom domu“ i „Grgi Babiću, odgovor na pismo“, pjesnik reafirmira poetski glas tako što metonimijski funkcionalizira subjekt s pravom glasa, pa u tom smislu se evocira vrijeme kad je u sobi iz djetinjstva odjekivao dječji smijeh (brata, sestre i njegov) zbog očeva prisustva, a sada, kada njega nema, oni žive s jadom, koji se neprestano umnožava, trpe zbog toga odasvud okruženi mrakom, iza čijih neprobojnih zidova nijemi se i mučan život odvija. Istovremeno s ovom spoznajom o zanavijek splasnulom očevu smijehu (smijeh dječiji metonimijska je zamjena za očevo prisustvo), duh se očev ukazuje pjesniku, duh u šetnji tužnim sobama, uzima knjigu sa stola i lista kalendar na zidu: u tom času pjesnik se poistovjećuje s duhom svog oca i iz perspektive očeva duha govori zdvojnim glasom, glasom bez orijentacione tačke u prostoru i vremenu i, kao u čudu, pita se, koji je ovo dan, čiji je ovo dom i koji je ovo svijet. Pjesnik sjećanje na oca smješta na razinu bezvremenog i izvanprostornog postojanja, on svoj odnos prema njemu mitizira, jer ga želi učiniti besmrtnim, baš kao u mitu o Titonu, koji se u želji za besmrtnošću pretvorio u goli glas i postao besmrtan, ali cijenu besmrtnosti platio je gubitkom fizičke egzistencije. Pjesnik je, dakle, rekreirao, oživio glas svog oca, svoju je pjesmu, kao fikcionalnu kreaciju, pretvorio u njegov dom u kojem je on oživljen i u kojem može da odjekuje glasan njegov smijeh.
S ovom pjesmom u Sidranovoj poeziji se uspostavlja serija poetskih remedijacija (pjesnik funkcionalizira druge medije: pismo, dnevnik, kroniku, ljetopis za svoje kreativne potrebe), ali se uočava tendencija da subjekt bude skriven u nečemu, da stoji iza nečega, poetski subjekt posmatra svijet iz svog odraza u ogledalu, on se reflektira preko svog jezičnog ogledavanja, zbog čega se ima dojam da je zarobljen u jeziku, „i vidi čuda: svijet opisivati ni trena ne umijem, / a bijah samo ogledalo što pati / dok se svijet u njemu ogleda, / pun svijet, svijet prazan i nikakav“. Reflektirajući se preko svog jezičnog ogledavanja, u ogledalu riječi, subjekt pjesme ili poetsko ja uvijek već se jasno manifestira kao jezično ja, kao slika u ogledalu, kao dvojnik ili double. Na ovaj način njegov govor gubi na spontanosti i autentičnosti i stiče se dojam govora iz tamnice riječi, pa većina pjesama iz „Sarajevske zbirke“ kao da inscenira „pokladnu noć za poetsko ja“, jer u njima se čuje govor začinjavaca, ljetopisaca, pjesnika, vidovnjaka, čudaka, pustolova – svi govornici ispod povijesne krinke, i iako se uočava govoreće ja, to nije nikad autentično ja, nego je produkt pokušaja da se tom govorećem ja pjesme dodijeli oblik i da ga se na taj način pojmi i shvati.
Pjesničko ja kao dvojnik sklono je insceniranju oniričko-karnevalističkih situacija, kao u pjesmi „Dernek u Sarajevu, s jeseni 1769“, u kojoj se vješto i funkcionalno isprepliću i potpomažu opći jezik pjesme i lokalni žargon, karnevalistička fraza, tako da se promjenom situacije mijenja i perspektiva viđenja – jednom je to perspektiva viđenja raje na derneku zbog pobjede nad Rusima na Hoćinu, hrsuz i uhljupi skupljeni s koca i konopca izvojevali su tobože pobjedu, odozgora, od Hoćina, stižu sve same plahe vijesti, pa zbog toga iz zemlje kao da izniče „hejbet svakojaka svijeta“, karnevalistički se nižu scene o nekakvom iz Misira, koji je dovukao ticu, „ni kokoš ni krava“, drugi pokazuju hajvana ko insana, proradile hudovičke birtije i bećarnice samo zato što je „vlast prižmirila”.
Obrat iz slavljeničko-vesele u humorno-tužnu situaciju dešava se dolaskom i pristizanjem, u neka doba, naših odozgora, s Hoćina: „koji bez ruke, koji bez noge, koji bez oka, koji / bez uha, i dvojica – bez pameti“. Nakon što im je dernek izišao na nos, malo ko je išao na sijela i derneke, „kamoli u bitke i pod bajrake“, što je svojevrstan kritičko-ironijski komentar na nepromišljene povijesne avanture, ali i iznošenje na svjetlo dana ratnog besmisla, karnevalističkog ismijavanje retorike „odozgor“ te izvrtanje naopačke svakog pobjedničkog zanosa. Treba, uz ovo, dodati da pjesma svoj motiv crpi iz povijesnih kronika, ali u strukturalnom smislu ona predstavlja poetsko -fikcionalnu ilustraciju „Tvrđave“ Meše Selimovića, tako da je njeno suštinsko određenje sadržano u dvostrukoj fikcionalizaciji s dvoaspektualnom fokalizacijom – na povijesnoj anegdoti i na fikcionalnom obrascu.
Sličnu retoriku dvostrukog glasa i miješanja vlastitog i tuđeg govora Sidran koristi i u pjesmi „Govori Sarajevo: ja ostrvo sam, u srcu svijeta“, u kojem se grad personificira, a tu njegovu personifikaciju bitno obilježava sudbina braće Morića, čija tragika, opjevana u narodnoj pjesmi, postaje suštinskim obilježjem ovog grada, pa iako predstavlja instancu za sebe, do koje ne dopiru plač i pjesma, ljubav i nesreća, i pred kojim su jednaki i isti očajnik i mudrac, dijete, protuha i hulja – Sarajevo živi pod prijetnjom kletve, okruženo jezom i tišinom.
Dvojnika iz jezika u kojem utvarna riječ reprezentira identitet pjesničkog ja-subjekta, njegov jezični identitet, Sidran je tematizirao u pjesmama „Hrast i knjiga”, „Smrt u Venediku“, „Šetnja sa Stevanom“ i „Mora“. U njima se pjesnik igra logocentričnim i jezično-mitskim toposima i viziju potpunog ojezikovljenja svijeta i ja-subjekta prikazuje kroz ideju o noćnoj mori jezika i kriznoj situaciji stvarnosti kao posljedice stereotipizacije jezika. Najavljena u pjesmi „Grgi Babiću, odgovor na pismo“, bolest nazvana Morbus lexis prožima poeziju i poetiku u cjelini, jer je poetski subjekt izgubio moć da čita svijet i sopstvo, uzrok tom gubitku moći odgonetanja i dešifriranja svijeta je postojanje bez smisla, koje se širi poput oblaka i magluštine, rastačući stvari i komadajući sve veze između čovjeka i stvari. Posljedica toga je spoznaja, da dodjeljivanje vlastitog lica jeziku predstavlja utopiju jezičnog samoprikazivanja, u njegovim pjesmama se instalira jezični double u kojemu je stranac (moguće srpski ili hrvatski jezik) oduzeo lice njegovu jeziku te on besciljno luta svijetom u nemogućnosti da ga imenuje u vlastitom jeziku, njegov poetski subjekt ne može se jezički artikulirati.
Uz ovu spoznaju o jeziku na samrti ide, ruku pod ruku, paradoksija o identitetu, u kojoj se reflektira iskustvo o tome, da poetski subjekt ne može neposredno sebe da percipira i da spozna – ono što on vidi samo je refleksija drugog. Misteriozan fenom slike u ogledalu, koji omogućuje lično iskustvo ja-subjekta,z amjenjuje se jezičnim dvojnikom, kojim se signalizira ideja o opažanju samog sebe kroz otuđenje od samog sebe, čime Sidran tematizira problematiku spoznaje i identiteta kao varljive igre istine i identiteta, i poput sage o Amphitryonu, u kojoj njegova žena Alkmena vodi ljubav sa Zeusom misleći da je to Aphitryon, te se sugerira da je promiskuitet oficijelna forma zajedničkog života, tako i pjesnik u svojim pjesmama postavlja pitanje o vlastitom identitetu i problematizira ga kao dvojnika u jeziku i kulturi. Ako konsekventno promislimo sagu o Aphitryonu, onda slijedu dvojben zaključak – bosanski jezik, kao hrvatski i srpski, do sada su živjeli u promiskuitetnoj zajednici, i zbog toga ona noćna mora poetskog subjekta, koji je ostao bez jezika, glasa i kuće, te je stoga osuđen na artikulaciju iz ničega, iz šutnje jezika, koja je jednaka povratku u svijet riječi, povratku u ono što je bilo skriveno u jeziku – naći riječi jezika u Kulinovoj Povelji, u kronikama, zapisima, ljetopisima, u Dizdarevim nepatvorenim poetskim slikama, Jukićevim gromoglasnim jezično-nacionalnim pamfletima, u Sarajlićevu poetskom intimizmu, Vešovićevim oksimoronskim katahrezama, Kranjčevićevim krilatim riječima i Ujevićevu poetskom univerzalizmu, Popinoj reduktivnoj semantici i škrtoj metaforici, Kordićevim fantastičnim krajolicima u jeziku ili u Selimovićevu jeziku nesrećnika. Budući da je svjestan svog utopijskog plana, Sidranov poetski subjekt se odvažio na štrajk glađu riječi, zašutio je i zanijemio u znak protesta, sklonio se u stranu od svijeta i doma i, u dubokoj osami, mrmlja sebi nešto u bradu,jadikuje bezglasno. Ko ga još čuje, i da li je ikog briga zbog toga?
Ako uporedimo navedene glasove iz područja literarne teorije i poetike sa literarno–poetskim tekstovima Abdulaha Sidrana, pokazuje se konvergencija sa pitanjem o subjektu govora, također i konvergencija u akcentuiranju uzajamne zavisnosti govornika i jezika: dok teoretske postavke povezuje tvrdnja o tragovima subjektivnog u jezičkim izričajima, pitanje o subjektu govorenja u Sidranovim poetskim tekstovima pojavljuje se kao otvoreno pitanje. U njegovim pjesmama se poetsko ja manifestira kao zamisliv subjekt govora – ja kao jezični konstrukt i citat – ja kao recipijent jezičnog nadahnuća, i sve ove različite uloge govornika stoje u odnosu napetosti jedne prema drugima te se u jeziku i kroz jezik artikuliraju u formi samorefleksivnog govora i u formi dramskog monologa, tako da se povodom Sidranove poetike govora može paradoksalno ustvrditi, da njegovo poetsko ja ne postoji, ali unatoč tome ono jest – ne postojim, dakle jesam.
Izazov čitalačkom opažanju predstavljaju Sidranove pjesme „Hrast i knjiga“ i „Smrt u Venediku“: dok se u prvoj radi o apsorpciji vizualnog teksta, u drugoj je riječ o apsorpciji verbalnog teksta, dok je u prvoj „ekfrastični monolog”polazište za p a r a g o n e između verbalnog i vizuelnog prikaza, u drugoj je to apokrifni znak. Ovdje je riječ o konstrukciji jasno disocirane i naglašeno individualizirane figure govornika, koji iz konkretne situacije govori drugoj figuri,”monološki”, jer se odgovor druge figure ne prenosi. U pjesmi”Hrast i knjiga”dolazi do stapanja dviju opcija, dva viđenja – zamišljeno perspektivno oko slike Ibrahima Ljubovića i stilizirano lirsko ja-govornika, i iz te stopljene vizure nastaje neupravni govor u kojem lirsko ja govori o onom što vidi vizualno oko slike.
Na drugoj, pak, strani, u pjesmi „Smrt u Venediku“ sve je načinjeno od fikcionalnih fragmenata iz „Derviša i smrt“, a samo je naslov uzet iz posljednjeg poglavlja „Tvrđave“. Dakle, poetsko ja pjesme uzima glas i rečenicu Hasana, kojom roman završava i projicira je na pisca romana, ali pisac romana „Derviš i smrt“ nije poistovjećen s Ahmedom Nurudinom, na kojeg se odnosi rečenica, nego s Harunom, krivo optuženim i nevino pogubljenim likom, tako da je u toj citatskoj konstrukciji od Nurudinovih riječi iz raznih konteksta u romanu (najviše molitveni govor na nepostojećem Harunovu mezaru), dramatizirana i dramaturški naglašena slojevitost piščeve ličnosti, koji je autobiografiju pretvorio u fikcionalnu biografiju, a monolog glavnog lika u dramsko višeglasje likova. Život, kao i smrt, je besmislen i zbog toga što je Nurudinova molitva za mrtvog brata Haruna pjesniku poslužila kao molitva za mrtvog Mešu, iz čega proističe da je Meša umro od iste ruke, sa sličnog razloga, kao njegov stariji brat, kojemu je Harun fikcionalni ekvivalent.
Kao kruna Sidranova novog poetskog programa, shvaćenog kao pletenje mreže od riječi, može se smatrati pjesma „Gavrilo bunca, noć uoči pucnja“, gdje se izražava raspoloženje ljudske duše na taj način, da se hvataju trenuci i karakteri u njihovoj prolaznosti, naglašava se memorijska funkcija trenutka, koji se snažno utiskuje u pamćenje. U tehnici dramskog monologa daje se portret karaktera i psihički portret ubice u kriznoj situaciji, kada poetsko-dramski karakter posebnim intenzitetom razotkriva svoje strepnje i izvjesnost smrti, svoje sumnje i svoju odlučnost. Ova lirska forma može se označiti kao samoportret datog govornika pjesme, u kojem sam sebe razotkriva pred nijemim slušateljem. Kako ritam i jezik pjesme imitiraju ljudsko govorenje i prezentiraju govornika u osebujnom povijesnom trenutku njegova života, pjesma svjesno zagušuje referencijalni, a ističe metaforički glas.
Retorički subjekt ovih dramskih eksfraza ima svog pandana u pjesmi „Sarajevska molitva“, nastaloj tokom opsade Sarajeva, u kojoj se retorički subjekt koristi epideiktičkim govorom – hvali životinje, a kudi životinjsko u ljudima, životinje imaju karakter i dušu (natura anima), dok su ljudi nekarakterne životinje. Na ovaj način, nabrajanjem pozitivnih moralnih vrijednosti i aspekata životinja, pjesma stvara tzv. kataloški portret, koji se inverzijom pretvara u dominantan portretni tip.
Ovdje Sidran kao da postupa na način Isidora od Seville, Diomeda, jer kroz analogiju ljudi sa životinjama, on ukazuje na stereotipne figure klasične mitologije, koje u modernoj poetskoj preobrazbi postaju ireverzibilni ekstremi – ljudi postaju životinjama, „Nema im nigdje stana ni staništa, / na oba svijeta – kuće ni kućišta”.
Nakon rečenog postavlja se opravdano pitanje – o kojem i kakvom subjektu zbori Sidranova poezija, ali i u kakvu i kojemu jeziku? Od mnogih odgovora što se nameću sami od sebe, jedno je zacijelo izvjesno – u poeziji Sidranovoj priča se povijest subjekta na samrti, i to jezikom opterećenim ontološkim teretom, ali i jezikom sklonim karnevalističkom izvrtanju svega i sva. Najuočljivije svojstvo, pak, takve bolesti subjekta očituje se u njegovu gubitku centra svijeta, u filozofiji, spoznaji i psihoanalizi poznatoj kao kosmološko oboljenje, prema kojem čovjek i zemlja nisu centar svijeta, iz čega nastaju sva ostala i koja se, da parafraziramo Sidranov stih, stropoštaju poput stropa na ljudski subjekt. Spoznaju subjekta o sebi kao nepostojećem centru svijeta, Sidran je u poeziju ugradio od prvih svojih pjesmotvora, to je i razlog zbog kojeg se on udvornički ponaša prema Bogu, iako je njegovoj poeziji strana bilo kakva teologija, moguće samo neke rudimentarne forme, pa čak i banalizirane forme eshatologije, ali to nije monoteistički Bog bilo koje konfesionalne provenijencije, nego prije Pascalov Bog, koji čovjeka percipira kao nedefiniranog monstruma vrijednog da se mrzi te ga on recentira u Boga.
Već na ovoj razini spoznaje o Bogu Sidranove poezije, kojom se daje kakva – takva šansa subjektu da se smisleno očituje, uočavaju se blijedi tragovi, kao svjetlom svijeće osvijetljeni, Kantova transcendentnog Boga, jer bez ove instance bila bi izgubljena svaka nada u smislenost ljudske egzistencije. Ali, Sidran je majstor obrata, a u poeziji njegovoj to se ostvaruje preko ironijske formule o apsolutno relativnom, što je maestralno predočeno u formi citata Ahmeda Nurudina, da je život besmisao kao i smrt. Taj apsolutni relativizam dovodi Sidranovu poeziju i subjekta te poezije izravno do Nietzscheova nihilističkog Boga, njegove ironijske formule „L' effet c' moi“, prema kojoj je autonoman ljudski subjekt samo iluzija, on je priča, fikcija, igra riječi, čime se samo potvrđuje ne-egzistentnost takvog subjekta. Što je razlog takvu pjesnikovu uvjerenju o subjektu zahvaćenom sviješću o neumitnom propadanju ako ne spoznaja, uvid o obratu, preokretu razumskog ljudskog nastojanja u realno povijesno bezumlje – nakon povijesnih kataklizmi dvadesetog stoljeća, a naročito nakon debakla transcendentnog Boga i etike istine i dobra na bosanskom terenu, čovjek može još samo umišljati da je kruna stvaranja i da može smisaono stvarati prema svojim vlastitim predodžbama.
Odredivši polje važenja subjekta u rasponu od transcendencije do fiktivne egzistencije kao ne-egzistencije, pred Sidirana je iskrsnuo gotovo nerješiv problem jezičkog obuhvata tog raspona subjekta i njegove poetske artikulacije. Ono što je uočljivo ako ne na prvi pogled, ono barem iz pristojne udaljenosti, jeste pjesnikov grčevit napor da iz nepomirljivog sudara individualističkog subjektivizma i apstraktnog objektivizma (ikoničnost logičke gramatike versus ikoničnost reprezentacija životnih formi), stvori poeziju kao apoteozu beznadnosti: književnost je postala lozinkom za čitaoca, da nije siguran od vrtoglavice dok je čita, a sukladno tome Sidranova ontologija kazivanja kao pokazivanja, „Jezik govori”(Heidegger), manifestira se kao postupak etimologizacije, jer on autentično značenje traži u prošlosti govora, u onom što je rečeno u poeziji od srednjevjekovnih bosanskih začinjavaca do Dizdara, Selimovića,Kranjčevića, etc. S ovog stajališta on drukčije vrednuje govor svakodnevne proze, koji on, istina, uklapa u svoje pjesme kao gnomske izreke ili duhovite fraze, ali u jeziku te proze manifestira se pogrešan govor, kazuju neistine i proizvodi neadekvatna istina o stvarnosti. On postupa na način Cocteauova Orfeja i razbija ogledalo između jezika i stvarnosti i kroz razbijeno ogledalo prekoračuje u imaginaciju te stupivši u područje imaginacije jezične umjetnosti, on napušta jezik svakodnevne proze. Tamo su mogući svi zamislivi scenariji, od susreta sa krasoticama u snovima do haluciniranja o njima na ulicama grada i doživljavanja svijeta života kao Fata Morgane.
Osim toga, Sidran vjeruje u to da riječi nisu izgubile originalnost unatoč tome što je oko njegova poetskog subjekta sve u neredu,kaotično i svi putovi vode nikamo od niotkud, on ih auratizira kroz arhaičnu leksiku kao izvor rečenične mudrosti, ali je evidentna i jedna druga i drukčija tendencija poetske upotrebe jezika, gdje riječi jezika imaju zadaću da prodru u društvo,iznutra uruše njegova sredstva komuniciranja i tako ga učine nesigurnim, čime se razotkriva gerilska taktika pjesnika da svoj poetski subjekt funkcionalizira kao jezičnog partizana. Ovdje se literarna upotreba jezika pojavljuje kao korektiv političke moći, koja instrumentalizira jezik za svoje ciljeve i zbog toga jezik ne treba da bude potčinjen funkcionalizacijama bilo koje vrste, inače će biti izložen procesu truljenja, raspadanja te će patiti kao živi organizam. U ovoj ravni jezično-poetske transparencije pjesniku se ukazuje vizija užasa u kojoj se govornik potčinjava jeziku moći, koja kontrolira, uređuje i obesnažuje govornika kroz jezik. Ta vizija užasa sa obesnaženim govornikom prelila se u pjesmu „Ni traga o sebi“, u kojoj se lamentira o brisanju subjekta iz evidencije jezika, ali i iz evidencije života, jer pretvaranjem ni u što, on neće ostaviti nikakav trag za sobom (u jeziku) i trag o sebi (u životu).
Ali, unatoč opetovanom i deklariranom nihilizmu postojanja, pjesnik u jeziku i pjesmi pronalazi način da se odupre zovu prolaznosti, kuća od riječi promijenila je svoje stanare, malo je među njima našlo smiraj među njenim krhkim zidovima i trošnim temeljima, malo se njih odazvalo na njegov poziv da raseljeni bespućima globusa i vaseljene, dođu tu obitavati. Jeziva tišina odzvanja sobama kuće bosanskog jezika, jer je svijet u stanju kataklizmičke epidemije, pošast rata opustošila je prostor i sve pretvorila u košmar i noćnu moru – u kući bosanskog jezika stanari su utvare i sjene sjena. Iako je ovo rekao u vicu, koji je ubistveno tačan, da ne samo da je čitao Danteov „Inferno“, nego da je njim hod'o, Sidran ovim ustoličuje u svojoj poetici antičku matricu pjesničkog govorenja o paklu, on u svojim pjesmama pledira za ethos tačne upotrebe jezika, ”i pjesma mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu”, mora biti svjesna, reflektirana i pregnantna artikulacija, mora biti protumjera difundiranju pojmova i obrazaca opažanja i biti u stanju stabilizirati subjekatske moći pojmovnog diferenciranja i žive imaginacije. Poetska Sidranova riječ predstavlja antitijelo, koje se odupire širenju etičkog sunovrata i jezične kuge, kojom se klaonice ukrašavaju geranijama. Stihovima mu stoga odzvanja daleki eho Sofoklovih riječi hora iz „Antigone”, da je mnogo čudovišta na svijetu, ali da ništa nije čudovišnije od čovjeka, „polla ta deina kouden an / thropu deinoteron pelei“. Ovaj tragičarev ta deina u smislu opasnog, užasnog, nesrećnog, silovitog predočava se u pjesmi „Razvlačenje pameti“ u dimenziji nasilnog, u Heideggerovom smislu potrebe za nasiljem, kao osnovna crta ljudskog čina, kojom novi tip čovjeka, kao okretan i vješt čovjek, radišno i marljivo trijebi i tamani ljude kao ptice, kao divljač i to jezički razglašava kao potrebu da se sila i jezički pročuje.
Tako jezik sile i silnika Sidran razotkriva i demaskira kao osip, šugu što se neprestano širi i raste, a njegov od Boga dobiven dar da govori i pamti, pamti i govori, pretvorio se u svjedočenje protiv opasnih djela i još pogubnijih riječi, a pjesma je postala utočištem za zanijemjele riječi dovedene u stanje nestajanja i iščeznuća: onaj koji sve pokreće, na kraju završava pred ništavilom smrti, a riječi Sidranovih pjesama što lutaju uokolo kao obezglavljene, izviru iz univerzalnog duha stvaranja i svjedoče o trošnosti ljudske egzistencije, ali i o tome da su riječi sa stanom i staništem, kućom i kućištem, jednom riječju - jezik sa zavičajem i domovinom. To je ujedno jezik (bosanski s bojom), koji pledira za um (razum) s mjerom to phronein, kao etičkom lozinkom boljeg svijeta.