Jovica Aćin

IZNAD DOKAZA ili o izvesnim fotografijama

Sarajevske Sveske br. 08/09

Kako razmatrati stvar koja govori o neizrecivom užasu? Može li se razmatrati neki fotografski snimak zločinačke mašine, a da ga ne pretvorimo u predmet znanja ili čak estetski predmet?

Hladan pogled, istraživački, ili čak pogled putem kojeg se prenosi ovakvo ili onakvo zadovoljstvo. Kako im izmaći, tim pogledima koji nas mašinizuju, ili pak zaslepljuju, a ipak videti? Ne znamo kako da vidimo, a kad su snimci pred nama – ne znamo način na koji oni zaslužuju da budu gledani. Zapravo, mi još ne umemo da gledamo snimke onog što su njegovi tvorci hteli i trudili se da nam ne bude zamislivo. Da ne bude nijedne slike nečeg što prevazilazi našu moć zamišljanja, i da onda nezamislivost bude jamstvo savršenog zločina... To su prizori koje su majstori zločinačke mašine hteli da budu izbrisani. Zbrisati svaku mogućnost svedočenja. Ali, to ne dolazi posle, nije naknadna radnja; ne, i to je sastavni deo zločina, taj pokušaj omogućavanja da zločin bude poreknut. Nisu žrtve postavljane ili prisiljavane da opslužuju u zločinu da bi potom mogle biti proglašene za saučesnike, sa svim što takva perverzija podrazumeva: od krajnjeg poniženja da učestvujemo u zločinu nad nama najbližima do potpune razgradnje svega što iole nešto znači u nama, skupa sa sopstvenim udesom žrtve. Perverzija je još izopačenija: žrtve su izabrane da opslužuju u zločinu zato što im je već, kao žrtvama, pisana smrt i tako zbrisana mogućnost da ikad svedoče i dovode u sumnju planirano poricanje i izgrađivanu nezamislivost. Posle nestajanja žrtava, rasipanja njihovog pepela, trebalo je učiniti da nestanu i sva sredstva namenjena nestajanju žrtava. Konačno rešenje nije okončano dok nije dokrajčeno rešenjem nestajanja svih njegovih alatki.

Ipak, iskrsle su nenadane fotografije koje pobijaju nezamislivost. Ne moramo više da se, pred užasom, nedozvoljeno služimo izrazima neiskazivo, nemislivo, nepredstavljivo. Većina svedočanstava preživelih iz logora smrti upravo počinje tim rečima: Niko to ne bi mogao da predstavi... Hteli su da kažu da je pred pokušajem da se opiše taj užas logorske realnosti čovekova imaginacija slaba i ograničena.

U istoriji fotografije mora biti posebna priča, priča izvan svih priča, priča koja već više i nije priča, nije čak nikad ni bila priča, niti naš pogled sme da je pretvori ma u kakvu priču, da, mora biti istovremeno prazno i najpunije mesto dodeljeno fotografijama koje sad prizivam.
Prva. Svaki opis vređa bol i izneverava istinu. Bol je neiskaziv, a istina nikad iscrpiva. Ali, i bol i istina postoje na snimku jednog od logora smrti: snimak iz vazduha, načinjen 23. avgusta 1944. godine, oko 11 sati prepodne. Postoje i drugi takvi snimci (od 31. maja i 26. juna iste godine), ali ovaj je, koliko znam, jedinstven. Na njemu se vidi stub dima koji se diže u nebo uprkos vetru koji ga zanosi. Fotografisan je Aušvic u obaveštajne svrhe. Izvor: arhiv Britanske kraljevske avijacije.

U tom času spaljuju pogušene mađarske Jevreje iz transporta majskog, junskog i julskog. Neke od tih ljudi sam video na fotografijama iz Mađarske. Sećam se dečaka sa jedne od njih, iz kolone koju vode na tranzitnu stanicu, a odatle nekuda. Nikuda. Još su mi oči pune njegovog lika, još taj lik sanjam, u košmarima nesanice. Mogao je to biti moj lik, ili lik mog starijeg brata, ili lik mog sina. To je lik svih dečaka, u tom jednom, iako je to lik sa crtama na licu samo tog dečaka koji je u meni zapamćen, danas u svetu kad ne želimo da pamtimo u strahu da ni sami nećemo biti zapamćeni.

Na fotografiji iz aviona je ceo logor. Logoraške barake su poslagane pod konac. Fotografija je visoke rezolucije i mogućno ju je uvećavati, usredsrediti se na zagonetne crne tačke. Pred nekim barakama su vidljivi redovi logoraša.
Nisu peći za spaljivanje radile uvek besprekorno. Usled preopterećenja redovno su se kvarile. Posao je nastavljan u priručnim pećima, na otvorenom. Zato je gust. I takoreći je beo. Dim. Naravno, crn, crn, ali sve mi u pozadini izgleda crno, pa je dim takoreći beo. To je od mog pogleda, koji tek uči da vidi nevidljivo.
Stub dima se diže iz takve peći na otvorenom, odmah pored Krematorijuma V, koji je inače bio maskiran naročito podignutom živom ogradom i mogao je da bude viđen jedino odozgo.

Stub dima viđen odozgo. Stub dima na ovoj fotografiji. Jedino na njoj. Spaljivanje je u jeku. To je trenutak fotografisanja. Usred leta, usred smrti.

Možda upravo tog dana, pa čak i u taj čas, ili prethodnog dana, ili sledećeg dana, ali svakako tad, usred leta, baš tih dana, neki mladi grčki Jevrejin krišom je fotografisao to spaljivanje koje je u jeku. Sagnuvši se, pa je snimak bez dobre orijentacije, fotografisao je nage žene koje čekaju da budu pozvane u komoru. On je u sastavu specijalne jedinice koja opslužuje peći. On je u Krematorijumu V. I zna se jedino njegovo ime. Aleks. Kao žrtva, i on ubijen i spaljen, ali fotografišući hoće da svedoči uprkos tome što je nesumnjivo znao da će umreti. Morao je da učini nemogućno, i učinio je.
To je druga. Njegova fotografija je iznutra, odozdo, iz samog ognjišta. U Krematorijumu V i na čistini u njegovom domaku. U pozadini je visoka zelena živica sa drvećem, maskirna ograda krematorijuma.
Sad znamo da je fotoaparat unesen spolja. Krematorijum je u kvaru. Krov mu je oštećen. Ovog puta je to smišljeno. Specijalna jedinica je to uspela da izvede. Pozvani su zidari između ostalih žrtava koje napolju čekaju na svoj red. Jedan od njih vešto skriva aparat u pesku. Spušta ga u kofi sa krova, do ognjišta, gde ga prihvataju članovi specijalne jedinice. Potom istim putem biva iznesen, sa četiri snimka u sebi. Cela akcija je trajala najviše 15 do 20 minuta. Ne znamo Aleksovo puno ime i tačno poreklo. Njegovi snimci, koji su više od dokumentovanja, i deo su istorije fotografisanja koji je nedopustivo olako uključivati u istoriju fotografisanja, svrstavati, jer su neuvrstivi, podzemnim putevima su, tek 4. septembra, sakriveni u pasti za zube, izneti iz logora u kojem će fotograf ostati i nestati. I dospeli u Krakov. Uz njih je bila i zabeleška koja je poručivala da se šalje dalje. Logor smrti će biti „oslobođen“ tek 27. januara 1945. godine.
Pre fotografije, koju Aleks, pognut, pravi ne gledajući, nego okidajući sa boka, pa je snimak iskošen, on je „pucao“ dvaput unutar krematorijumskih zidova, trenutak pošto su tela uklonjena. Ali, na njima vidimo specijalnu jedinicu, uokvirenu crnim vratima, kako rade pred oknima peći na spaljivanju leševa. Sama okna, za koja znamo da su bila duboka, ne vide se od dima koji izbija iz njih. Taj avgust je bio izuzetno vreo te godine, a vetar je bio varljiv od vrućine. O čemu je reč znamo na osnovu pisanih svedočenja. Ta dva snimka su takoreći autoportret specijalne jedinice u crnom okviru. Pogledajte nas, kao da kaže fotograf. Ovo smo mi! Ovo je naš portret. Stravičan i tragičan. Crna površina vrata bila je ulaz u komoru. Tamo je mrak. Smrt. Opasnost od koje nije bilo spasa. Možda taj okvir fotograf nije želeo na snimku, ali nije mogao da bira kadar. Nametnuli su mu ga dati uslovi smrti. Ti uslovi su iziskivali da sama smrt bude portretisana. Crna masa smrti na snimku nedvosmisleno govori o poslednjem statusu slike kao slike. Fotografija nas obaveštava o granici između smrti i fotografije, pri čemu je upravo ta granica, u tom trenutku, štitila fotografov život.
Posle fotografije sa ženama u uglu, fotograf uspeva da okine još jednom. Potpuni promašaj? Bez fokusiranja, zasenjena sunčevim zracima koji se probijaju kroz krošnje. Sve je narazgovetno, „apstraktno“… Sunce i granje. To je slika izdisanja. Takva nam izgleda kao nekorisna. Kao da je uzalud fotografisano. Međutim, ona mora da je bila veoma važna za fotografa. Bila je čist gest. Trenutak života koji iščezava. Na mestu koje nije mesto i koje je bez horizonta. Jedan snimak, jedan dah. To je fotografov potpis. Prizor svetlosne brzine. Takoreći brzina kojom je fotograf fotografisao, u strašnoj žurbi. Podseća nas i gde se fotografisanje odigrava, na nemestu, u delu istorije gde postoji samo krik, gde je krik izvan vremena i postojanja i izvan reči, jer iskustvo logora je izvan vremena i postojanja i izvan reči. To je slika koja nam svojim nemim krikom pokazuje na koji se način nemogućno da zamisliti i videti. Ukratko, otpor u najčistijem vidu.
To su treća, četvrta i peta fotografija.

Tako, eno fotografije iz vazduha u koji lagano uvire stub dima, i u isto vreme evo fotografija iz podnožja stuba, sa samog mesta, na korak od izvora tog stuba koji se diže, iz koreništa gde se začinje jeknuće. Ono što čine vidljivim, ono na njima i ono između njih, neodvojivo je od nas. U nedostatku istine, fotografije su umesto istine. Kad naše pamćenje okleva ili se gubi, slike mu dolaze u pomoć, naše oko u fotoaparatu kao trenutak nepobitnog viđenja. Ne mora to biti sve od zločina, koji izmiče ilustrovanju, ali koliko god bilo – jeste dokumentovano i nešto više nego dokumentovano.

Da li bih mogao reći da to nema veze sa istinom i nema veze sa bolom? Ni znanje ni zadovoljstvo ne opravdavaju toliko izum fotografije koliko nemoć mog pogleda da shvati te veze i dokaže ih bez posredstva ičeg.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.