Nirman Moranjak-Bamburać

IMA LI RATA U RATNOM PISMU?

Sarajevske Sveske br. 05

Između ćutanja i psovke

«Ono o čemu se ne može govoriti o tome treba ćutati». Da li je metafora «ratnog pisma» samo nadomjestak za to ćutanje (dakle, učinak pisma prije pisma)? Žuđena tišina nakon bitke, nakon što je «buka i bijes» povijesti - ne utihnula - prije zaglušila naše uši? Dvije najreprezentativnije poslijeratne (?!) bosanskohercegovačke drame – Kad bi ovo bila predstava A. Imširevića (2001) i Priviđenja iz srebrenog vijeka (2003) A. Bašovića – izvode na scenu ovu nemogućnost pisanja o ratu. I Imširevićev Autor i Bašovićev Pisac uvučeni su u taj scenario: ne zato što je idealan autor nijem, već stoga što je institucija potpisa dovedena u krizu udvostručavanjem i intenziviranjem neodlučivog statusa nasilja u pismu, nasilja samog pisma. Ko bi doista mogao biti potpisnikom stranice na kojoj se u/ispisuje monstruozni događaj susreta i/ili sudara pisma i njegovih sopstvenih sablasti? Ono što je ovdje svakako u pitanju, pitanje je svih pitanja: kako održavati korak sa smrću? Kao Simonides sa Melika izmisliti jednu primjerenu mnemotehniku («ratno pismo»?) protiv katastrofe zaborava, neraspoznatljivosti, unakaženja? I da li je više uopće moguće, sada kada se više ni u snu ne možemo pozvati na srdžbu bogova - to održavanje razlike između smrti i usmrćivanja, koje eskalira u poopćenu «kulturu smrti», čak «industriju smrti» (pitanje te razlike je jedno od pitanja koje Derrida u svom čuvenom dekonstukcionističkom maniru pušta u pogon u Politikama prijateljstva, 2001)? Nije li pisanje zapravo, kako je to nakon Derridae već više puta rečeno, moguće misliti samo kao rad žalovanja, kao javno oplakivanje? Ali, ako je tako, onda ne samo preko «nagona smrti», Unheimlichkeit ili «mišljenja kroz Smrt» (na granici), već možda i preko jedne zastarjele figure profesionalne narikače koja se uvijek izmiče jezičkim pravilima u ime pravila javnog tugovanja, «ispravnog» (jer je izmješteno), pročišćenog od afekata, te zato posvećenog i izričitog ženskog posla.
Žalovanje – pisanje i naricanje (oboje kao da od savjesti ili onoga što ne možemo imenovati, pa ga zovemo «srce», prave profesiju): jesu li to dvije krajnje mogućnosti da se održava korak sa smrću? Jedna kao nabujalo tkivo «metastazira» u svim pravcima, druga kao izgubljen eho i dalje ječi u dubinama prošlosti! Pitanje koje je tu također u igri tiče se uvjerenja: naprimjer, da li je i dalje moguće vjerovati da se konflikti mogu razriješiti dugotrajnom interpretacijom? A šta ako se konačno sapletemo u tekstualnom kvazičvoru bodrijarovske simulacije, ako nam «podmetne nogu» neoznačiv suvišak uzmicanja prema posljednjem tekstualnom utočištu – nekoj interpunkcijskoj oznaci, nekoj kripti ne radikalnog, ne konkretnog, već definitivno «preminulog drugog» - lešini realnog iza koje ne ostaju nikakvi tragovi koje bi dalje bilo moguće slijediti? I nisu li žene Srebrenice posljednja mutacija Antigonina zahtjeva za nužnošću održavanja razlike između političke ekonomije i ekonomije smrti? Suprotstavlja li se tu doista, na tom mjestu između života i smrti «nijemo znanje roba» politici totalnog usmrćivanja, tako što njeguje u sentencioznoj odluci pravednost prije nego što ona progovori? I posljednje heretičko pitanje: nema li priča o razlici u dvadesetom stoljeću tako spektakularnu karijeru, upravo zato što je svaka mogućnost razlikovanja na izdisaju? Pitanja, dakle, ima više, ona se zapravo umnožavaju sa svakim korakom, sa svakim pokretom ruku upregnutim u posao pisanja!
Možemo li (mogu li) nekako imenovati o čemu je ovdje riječ: ovdje - u vremenu u kojem kao da se tijelo označitelja, oslobođeno tereta tajne, konačno i bez ostatka sunovratilo u ponor? Evo čitavog aranžmana nužnih deiktika da se podupre potencijalni akt imenovanja! Ali kvaziarhaična gesta označiteljskih ponovnih smještanja na površinu ljudskog tijela i sama kao da tek simulira inskripcijske intervencije pisma, dok «tijela terora» i «terorizirana tijela» izvode posljednju scenu, ples smrti u definitivnom trijumfu «prerežiranog» teatra okrutnosti. Totalna provala Realnog, u lakanovskom smislu, ili jedna poludjela mašina «jezika i straha» (Karahasan)! Kao da označitelji svom silinom jezivo napadaju stvarajući fantazmagorične oblike od ljudskog mesa i svrdlajući po svim njegovim prošlim i budućim ranama. Stara/nova, paklena, radikalizirana - do neproračunljivosti njezinih daljih efekata, Kafkina «pisaća mašina» Zakona ponovo urezuje svoja «slova» u živo ljudsko tijelo! Malo je reći da je u pitanju «fantastična mašina» za discipliniranje neposlušnih tijela: sve sada poprima oblik sumanutog fantazma «konačnog rješenja»! Ako ćemo išta još reći o «ratnom pismu» (ako nećemo odmah i bez rezervi kapitulirati pred implikacijama njegove retorike), ne bi li taj govor trebao izumiti neki još neviđeni oblik političkog «prorjeđivanja» svega što se o ratu i pismu govorilo i što bi još moglo biti rečeno? Izumiti jedan prostor, jednu mise en scene nereprezentativnog (u problematičnom, kao i u sasvim banalnom smislu), koje neće obavezno proizvoditi krvoprolića i raspete neprijatelje? Izumiti jedan novi rečenički univerzum spreman za drugačije aktualizacije!?
«Ratno pismo» shvaćeno kao užasna i beskonačna proizvodnja obogaljenih tijela i ruina (prepuštenih, ako se tako hoće, «paukovoj politici»), sili da se konačno promisli o mogućnostima napuštanja, prije svega drugog, testamentarnog diskursa u korist makar i minimalne razlike između instalirane dvoglave aždahe - rata i pisma i zahtjeva za ozbiljenjem politika mira. Zamisao neke totalne pacifikacije «ratnih subjekata»! Naivna vjera da su utopije bar zamislive, ako ne ostvarive? Svakako. Ali i uvjerenje da su one kao realizirane – uvijek naseljene sablastima. Zasada, «prije» nego je uopće moguće zamišljati nezamislivo, čini se da iskustvo (na šta bih se drugo mogla pozvati, osim na svoje žensko iskustvo, kad nikada nisam bila, ne mogu biti sugovornica izvan «osiguranih» ženskih prostora?) svaka tematizacija tog nečeg što imenujemo kao «ratno pismo» - stoji na rubu sunovrata u jedan užasavajući maskulinistički diskurs! Strepim da lukavstvo te tematizacije prikriveno počiva na opscenom izvrtanju, pervertiranju koncepta «ženskog pisma» (žurno, isuviše žurno proglašenog u kritičkoj teoriji «mrtvororođenčetom» među kurentnim teorijskim fikcijama, dok se sve ostale samodopadno šepure u sve nakićenijim odorama), vampirski se hraneći njegovom energijom i, istodobno, podvostručavajući napore da se njegova leksika i sintaksa zauvijek ponište.
Mislim, također, da je u ovom trenutku naivno pružati otpor ratničkom diskursu preko inzistiranja na nekim antiratnim motivima «ratne književnosti». Umjesto toga, valja se krajnje ozbiljno upitati: da li bi efikasnija strategija bila proslijeđivanje svih mjesta nasilja u kome ono pronalazi «izvor» i legitimizaciju? Hitno je, također, promisliti procese kojim se ponovno zaposjeda «izvorni» Gewalt pisma (ono što je već čitavo bilo podložno silama njegova djelovanja), pa čak se, možda, usuditi razobličavati/ razobručavati opasnosti njegovih oblika viralne samoreprodukcije, njegovog skandiranja: Gewalt, Gewalt, Gewalt ... Ali moguće je, znamo to, transkribovati ovu filozofiju u sve jezike svijeta, upisati njezinu logiku u sve diskurzivne formacije, prevesti je i prepisati kao metafizičku poemu svijeta. Kakva bi onda mogla biti i na kojem bi se jeziku mogla artikulirati ona tražena vrsta angažmana, koja može pomoći u formuliranju neporecivih vrijednosti života i mira (ukoliko se možemo složiti da takve vrijednosti postoje) ? I možemo li svoj mirotvorački, preporađajući projekat mira (nakon što ga, eventualno, artikuliramo i osmislimo), tako efikasno osnažiti da on doista, u konkretnosti konkretnog, bude učinkovita «kost u grlu» svih mogućih normalizacija ratnih politika, koliko god da ih ima: književnih, filozofskih, ekonomskih, juridičkih, pedagogijskih, povijesnih ili psiholoških? Ili je jedno opsceno «rađanje» monstruozne nerazlučivosti, nekog konačno dovršenog sna o savršenoj verziji JekyllHydea što ne trpi više nikakav razmak između Dobra i Zla, nikakvu intervenciju Ljubavi (kao čuda koje se usprkos svojoj nemogućnosti ipak događa), već sebe vrtoglavo umnožava i podvostručuje u apsolutnoj ekstazi, posljednji san koji sanjamo otvorenih očiju?
Je li nam zato važna sentimentalna referenca na Sfingu, na «ljepotu monstruma» (dok su oni još obitavali u ovome svijetu)? Dakle, neko prizivanje «monstruma» (ženske tajne ili tajni ženskog, može se vjerovati Baudelaireu na riječ!) izvan svake apstrakcije čiste monstruoznosti, da pokaže svoju moć? Ili je to naprosto podsjećanje na ono što je nekad bilo jedno odgovorno sunovraćivanje: kad dođe čas, bezdan je tvoj dom!? Ali, kako ćemo znati kada se treba sunovratiti u ponor i kolika će ovaj put biti cijena tog sunovrata? Odnosno, da li možemo biti sigurni da je sudbina «bangavog paranoika» Edipa konačno zapečaćena, bilo da će on sam sebe – i sve oko sebe, čitav ekosistem – dovesti do samouništenja, ili da će – jedna gotovo nemoguća, utopijska varijanta – jednostavno abdicirati u našu korist ? Šta bi to ponovno buđenje odgovornosti tada još moglo značiti za refleksiju o nečem takvom kao što je «ratno pismo»? Kakav se sukob još može proizvesti i kakvim ga navodnicima treba okružiti da se razoruža ovaj kurziv, kako bi obavio za nas posao razlike-odgode? Ako mislimo da temeljita preradba ljudskog tijela (sva su oruđa u igri – od pisma do atomske bombe, jedna totalna instrumentalizacija pisma i pisanja, nasuprot diseminacijskom kretanju) ne ostavlja više niti jedno mjesto slobodno za nova preo(u)pisivanja, šta onda preostaje? Bi li bilo preuranjeno reći – upravo preostatak ženskog, ono uvijek potisnuto u džekilhajdovskoj alegoriji? «Ponekad zbog velikih i neizrecivih razloga moraš vjerovati svojoj utrobi, ne samo očima», rečenica je Alme Lazarevske, koja nam tu može pristići kao dobra vijest . Iako je, kako nas upozorava Baudrillard (1998), priča o totalnom istrebljenju ženskosti već davno napisana , a tu «stravičnu alegoriju istrebljenja svake drugosti» treba uzeti nasmrt ozbiljno, kao što nas je tome odavno poučila umjetnost pripovijedanja, makar to bila ona nešto malo manje opasna vernovska, a ne Stevensonova verzija. Kako se onda izvući iz te mrtve petlje rata i pisma, čiju smo sablast prizvali nepromišljeno je uvodeći u igru, tako što smo se pozvali na jedan modus kulturološkog samouobličavanja da ga razlikujemo – od čega? Da li je to «prvo» ili «posljednje» pismo? Ili nam nakon njegove tematizacije preostaju još samo «stilistička uvježbavanja» sve do kreščenda završne psovke? Odjekuje li ta psovka, to «gugutanje» u ušima stranca, na kraju kada se više nema šta reći, kao opsceno uštimavanja koraka Erosa sa vrtoglavicama Tanatosa u Imširevićevoj dramatizaciji našeg pitanja? Ili piščevo «zavezivanje usta» (Bašović) pred dubokim ponorom ženskog ćutanja koje u sebi, sabirući uzdahe i suze, samo sebe sabire za posljednji napor? Još uvijek tako rječito ćutanje! Kao što je još uvijek elokventan i autorski dim narcističkog kultiviranja pakla. A možda bi se ipak, između ova dva krajnja pola, dvije figure «ratnog pismu» - psovke i rječitog ćutanja, moglo bar privremeno ubaciti razmak: uspostaviti jedan lanac, jedno semantičko ulančavanje u cilju uprizorenja «ratničkih igara» u i oko pisma. Možda, jedno slabašno ali baš zato odlučujuće «možda», još uvijek nekako možemo magnetizirati fantastični repertoar tautologija preživljavanja i tako političku tugu natjerati na uzmak, iskušavajući one zalihe mnoštva točaka otpora, kakve se uvijek predviđaju, ali se, također, odmah i uspavljuju. Kao da im je to sudbina: vječno ostati u pripravi, u potencijalnosti, biti održavane u nekoj vrsti stand-by režima.

Pismo i/ili rat

«I za Kanta i Hegela nema nikakva Zakona bez smrtne kazne, što znači – bez da tijelo preko njegova uništenja u ekstremnom slučaju označi apsolutni autoritet Slova Zakona i Norme. Ovo je, izgleda, jedan striktni preduslov. Kao i uvijek, jasno je da se Zakon neprestano upisuje u tijelo. On se gravira na pergament napravljen od kože njegovih subjekata. On se rasčlanjuje u jednom jurističkom korpusu. On sebe čini svojom knjigom. Ovo pisanje izvodi dvije komplementarne operacije: s jedne strane će preko njega živo znanje biti 'pretvoreno u tekst', transformirati pravila u nositelje značenja (to je jedna intekstualizacija), a, s druge strane, razum ili Logos jednog društva doživjeće svoje 'postajanje mesom' (ovo je jedna inkarnacija).»
Ovo je tek jedan od mnogobrojnih načina da se predstavi rad pisma i njegov nasilni učinak. A citiran je autor čiju knjigu, odmah to treba priznati, neobično cijenim i volim (Umjetnost djelovanja). Volim je onako neprincipijelno, naprosto stoga što se usuđuje uvesti temu preživljavanja kroz jedan široki dijapazon svakodnevnih taktika, prastarih lukavstava konzumentskog ponašanja, koje nije tek puko podvrgavanje strateškim operacijama moći, niti apsolutno odsustvo kritičke svijesti, već jedna originalna pohvala preživljavanju, sposobnosti svatkovića da takoreći isklizne iz ruku svim mogućim silama potčinjavanja. Zadovoljstvo koje osjećam dok je čitam vjerojatno ima klasičnu strukturu prepoznavanja, s tim da je jasno da od de Certeua ne možete naučiti ništa što već ne znate. To je priča o znanju prije svakog znanja. O prevratničkoj (zlo)upotrebi «utrtih staza» tlačenja i podvrgavanja. O prastarim «fintama» «naseljavanja pustinja», koje paradoksalno niču kao gljive poslije kiše u procijepima diskurzivnih formacija i nediskurzivnih spacijalizirajućih totalizacija. A preuzimanje ovog citata je i način da se nekako označe rizici prodora kroz «vrata Zakona».
Intekstualizacija i inkarnacija! «Meso citiranja» čije pozljede imamo običaj previdjeti! Citiranje više ne kao umjetnost djelovanja (ko može zaboraviti to «divno» vrijeme rata, kada je sva literatura svijeta bila u našim ustima, izgovarala se kao neporeciva istina, molitva ili kao kletva!), već kao automatizirano uljuljkivanje u beskonačnu produkciju stereotipa. Tako se, recimo, proizvode tijela terorista, koja onda preuzimaju na sebe osvetnički zahtjev pravednosti. Ne vjeruju uzalud oni koji pišu da zapisano ne samo ostaje, već i uvijek nalazi način da pronađe svoja tijela, da se otjelotvori. O principu tog «osvetničkog zahtjeva» raspravlja Derrida, upuštajući se u arheološko čitanje filozofija prijateljstva kao «fantazmatskog prošivnog boda» zapadnjačke demokratije: «Potrebno je podići sidro sa vama, filozofi jednog novog sveta (jer ima više od jednog), u potrazi za nekom pravednošću koja bi najzad, ukratko, prekinula sa ekvivalencijom, sa tom ekvivalencijom prava i osvete, pravednosti kao principa ekvivalencije (pravo) i zakona taliona, ekvivalencije pravednog, odnosno pravičnog (gerecht) i osvetničkog (gerächt), čija ničeanska genealogija nije prestajala da podseća da je ekvivalencija bila duboka motivacija morala i prava koji nasleđujemo.» (2001, str. 114). Ovo je, pak, jedan «osiromašeni citat», na koji bi se bilo lijepo nadovezati izvan njegova konteksta.
Ono od čega sujevjerno počinjem zazirati je da «opasni suplement», pharmakon pisma, preko onoga izvornog Gewalt-a, može da proširi svoje toksičko dejstvo, svoj otrov na račun većine ljekovitih svojstava: onda ćemo nastaviti svijet pokretati jezikom, dok ćemo svim oruđima i oružjem nastaviti usmrćivati tijela (ono što je pri tome parodoksalno je da «totalno usmrćivanje» s druge strane podrazumijeva napore da se smrt kao takva ukine). Ali tu se ne završava referenca na deridijansko iščitavanje bratske logike (demokratija se ne određuje bez bratstva) geoloških nabiranja oko figura pirjatelja i neprijatelja, slijedeći tragove takvih nezaobilaznih motiva androcentričnih konfiguracija politike iz koje su žene isključene (kao što Montaigne tvrdi: «Međutim, ženski pol još nijednim primjerom nije pokazao da to može postići.» - preuzeto sa str. 265). Te falogocentrične konfiguracije sačinjavaju u bratimljenju nerazlučive figure prijatelja/neprijatelja, rata, polemosa, logos epitaphiosa, testamentarnog govora, žrtve, stranca, oružja, vrline, zakletve, koristi, zavjere, bratimljenja, suparništva, osvete, tehnike, demokratije... Na «rubu fikcije» totalnog bratstva, probijajući puteve i stranputice svoje lektire (od Aristotela, Cicerona, Nietzschea, Schmita do Heideggera), Derrida kao da priziva figuru Eho, figuru iz pozadine narcističke scene, koja je, kao što je poznato, izmislila lukavstvo govora riječima drugog. Nekako iz offa, ova figura remeti sve granice, dozivajući Narcisa, biva prizvana u posao de-politizacije sablasne logike bratimljenja prijatelja i neprijatelja u njihovom zrcalnom odrazu: «Ako se žena ne pojavljuje čak ni u teoriji partizana, to jest, u teoriji apsolutnog neprijatelja, ako one nikada ne izlaze iz prinudne skrivenosti, takva jedna nevidljivost, takvo jedno slepilo nagoni na mišljenje: kako bi bilo da je žena apsolutni partizan? Da je ona bila drugi apsolutni neprijatelj te teorije apsolutnog neprijatelja, sablast neprijateljstva u zaveri protiv zaklete braće, odnosno, drugo apsolutnog neprijatelja koji je postao apsolutni neprijatelj, a kojeg, čak, ne bismo smeli da priznamo u regularnom ratu? Ona koja prema samoj logici teorije partizana, postaje neprijatelj utoliko strašniji što ne može da postane jedna neprijateljica, neprijatelj koji mrsi granice, koja mrsi granice i parazitira na sigurnim granicama između neprijateljstva i mržnje, ali i između neprijateljstva i njegove suprotnosti, zakona rata i nasilja bez zakona, između političkog i njegovih drugosti, itd..» (str. 243-244)
Politička šansa de-politizacije koja ide preko denaturalizacije bratstva, međutim, ostaje pod sumnjom: «Sve počinje sa Eho. Ali samo u jednom jeziku, za jedan narod i za jednu naciju.» (257) Tako se bar njemačka poezija upliće svojom rimom («Rime potpisuju u meri u kojoj udaraju pečat na neku pripadnost», str. 258) u šmitovski pojam političkog. Kampf je izvoran, veli Heidegger, jer omogućuje da se ratnici pojave, a pólemos, rat se pojavljuje kao otac svih stvari.

Pharmakon – mobilizacija kulture

Da se pokušam opet pozvati na iskustvo. Ratno, jer o tome je riječ. Ono vrijeme kada je Baudrillard napisao svoj čuveni esej «Ne sažaljevajmo Sarajevo» (1994), jer nije trebalo sažaljevati «njih» već «nas», zato što su «oni živi a mi mrtvi». Tom je prilikom, u kontekstu svoje filozofije «savršenog zločina», ovaj zastupnik ideje da realnost totalno iščezava u indiferentnom radu simulacija napisao još sljedeće rečenice: «Ali mi bolje znamo šta je realnost, jer smo njima namenili da je ovaploćavaju. Ili naprosto zato što ona nama, čitavom Zapadu, najviše nedostaje. Treba otići tamo gde se proliva krv da bi se sebi ponovo stvorila realnost. Svi ti «prolazi» da bismo im poslali svoje namirnice i svoju 'kulturu' zapravo su prolazi očajanja kroz koje mi uvozimo njihove žive snage i njihovu nesreću. Još jedna nejednaka razmena. Oni u radikalnom gubljenju iluzija u realnost i o našim političkim načelima nalaze nekakvu drugu hrabrost, hrabrost da prežive nešto što je lišeno smisla – a mi dolazimo da ih ubeđujemo u 'realnost' njihovog stradanja, naravno, na taj način što ga kulturalizujemo i teatralizujemo, kako bi moglo da posluži kao referenca za teatar zapadnih vrednosti, kojem pripada i solidarnost.» . Sad kad smo i «mi» upali u stanje mrtvila i ravnodušnosti, možda je dobro podsjetiti se ovog teksta, ili čitavog projekta postmodernog govora (onog govora «post mortem»), prateći tragove tog epohalnog spora oko granica «spolja» i «unutra», «živog» i «mrtvog».
Ono što Baudrillard nije mogao ili nije htio u svojoj pohvali «realnijeg od realnog» držati pod budnom pažnjom je – prisjetimo se, prisjećanje je temeljno pravilo komemorativnog diskursa, – da «oni ne vjeruju u ono što im se događa», baš kao što se «nama ne događa ono u šta vjerujemo». Usudimo se imenovati to «nešto» kao cjelokupnu tekstualnu proizvodnju predodžbe Europe, među njima i romantičarsku ideju književnog apsoluta upregnutog u normativni humanizam. Gore sam već spomenula kako se herderovska zamisao «svjetske književnosti» zagonetno uvježbavala na sceni «opsjednutog grada»: da li smo to tada vjerovali da su učinci izumljivanja Kulture (izmišljene za «discipliniranje barbara»), ako se samo doslovno primijene i ako se nepokolebljivo u njezinu moć vjeruje, dostatni za efikasan otpor re-barbarizaciji? Ono što još čudnovatije, kao da «mi» i dalje vjerujemo u to, dok nepogrešivo detektiramo tragove «pražnjenja značenja» svih konceptualizacija. Još gore, kao da smo sasvim fascinirani logikom Pisma, dok nam ono prevratnički izvrće riječi u ustima.

«Ratno pismo» i «ratni subjekat»

Uredu, napravimo još jednu piruetu. Prebacimo se u diskurzivnu geografiju jugoistočno od «umivene» EU. Tamo gdje Europa, perući ruke, vidi sebe «u dopadljivom, idealizovanom obliku, kao vrednog ljubavi» . Tamo gdje balkanci u osvetničkom bijesu otpočinju samozvano trošiti izlizane retoričke slike samouljepšavanja zapadnjačkih demokratija . Tu smo, izgleda na tragu poetike ressentimenta, jednog histeričnog govora kao «ozdravljujuće-izobličavajućeg vida samohistorizacije». «Imaginarna kompenzacija» za sve pozljede ovdje se mora oslanjati na «psihološkoj ekonomiji odbačenosti». «Ressentiment ne samo da skuplja prezire, on ih stvara iz vlastitih fantazija, utemeljujući psihološku ekonomiju odbačenosti... Ono 'što se moglo dogoditi', ponižavajuće slike (...) 'vlastite mašte' i stvarne društvene poruge ispredaju se u jednu pripovijest... Ressentiment je poput autora u potrazi za licima, koja će naseliti otrcane drame njegove vlastite pakosti...»
Diskurs balkanizacije je jedan od modela postkolonijalne kritike u kojem su djelatne nerazmrsive sile zahvatanja u isto tako nerazmrsive procese aproprijacije i razvlaštenja imperijalnog jezika. Upad «barbara» u «Vječni Rim! Nije li Tolstoj mogao napisati svoj «Rat i mir» zato što ova druga riječ u slovenskim jezicima anagramatski čuva konotacije upravo na «vječnu» Imperiju? I nije li Karl Popper u pravu , kada tvrdi da kantovski «Vječni mir» i sam implicira ideju o «ratu koji se vodi protiv rata», pa je za Zapad najlogičnije da se «mir podržava oružjem» sve dok...? Dalje će U. Vlaisavljević skrenuti našu pažnju na jednu krajnje poučnu «veliku priču» koja se konfigurira «s točke gledišta vazduha» (s «vazdušnim mostovima», «vazdušnom intervencijom» i «vazdušnim nadzorom», kako bi rekao pjesnik J. Brodski, eto nas opet usred topokronosa «Vječnog Rima»), i na jednu naseobinu «malih priča» lokalnih balkanskih etnija koje se, izgleda, proizvode prvenstveno kao višak-užitak, kao nepredstavljivi upad Realnog (Lacan). «Nebeski pogled» kao da proizvodi anamorfički objekat – Balkan, na kojem se, iz određene perspektive obično prepoznaje – mrtvačka glava. Ali, prije nego se posvetim čitanju Vlaisavljevićeve rekonstrukcije te specifične intekstualizacije koja inkarnira u liku Južnoslovena koji predstavlja subjekt u diskursu «krvi i tla» (on se konstituira kao «ratni subjekt» par excellance), rekla bih nešto i o korpusu tekstova predloženih u ovom temama, motivima, simbolima prenapregnutom zborniku, pravoj slici i prilici «bureta baruta» koje se tretira kao eksplozivna metafora u metafori Balkana.
Čitav je zbornik tekstova o Balkanu kao metafori meni, u međuvremenu, postao veoma važna knjiga, valjda stoga što me u mojoj vlastitoj lektiri sve više zaokuplja ta halucinantna i halucinirajuća paradigma, sva izatkana od simptoma i ideologijskih fantazama, kao i šira problematika «politike slika» čija sumanuta produkcija i reprodukcija fascinira ponekad do zanijemjelosti. Svaki tekst bi trebalo, ustvari, izložiti višekratnom čitanju, jer su «demonski efekti» Lesen-a i inače izloženi poremećajima Verlesen-a, te u njihovom očevidnom suučesništvu, u raspuklini čitanja, više se i ne može razlučiti šta pripada tekstu, šta «pogrešnom čitanju», šta vlastitim smimptomima: «Pored toga je zanimljivo što je elektivni teren Verlesen-a upravo društveni teren; ova verzija psihopatologije svakodnevnog života izražava društvenu učestalost simptoma. I zato je, kao što proizilazi iz Frojdovih primera, njegov medijum manje knjiga nego društveni lectum: novine, natpisi – ili društvena funkcija, neko pismeno obaveštenje: ukratko, sve što donosi neku relativno standardizovanu poruku u koju se uvlači neočekivano iskrivljenje. Rat je tako posebno plodan izvor Verlesen-a. Tu je rad poricanja, u stvari, posebno aktivan a i izuzetno pogodan za obelodanjivanje 'psihološke istine' koja se otkriva iza 'hipokrizije'.» Vlaisavljevićev tekst ne izdvajam samo kao «bosanski», već prije kao onaj koji daje neke uvide u ovaj halucinantni proces ratnog podsticanja «omaški čitanja», iznošenja na vidjelo simptoma nesvjesnog svakog subjekta, pa i onog «ratnog».
Ono što je začuđujuće u samom oblikovanju Vlaisavljevićeva teksta jesu odabrane strategije: ovaj autor je inače privrženik dekonstruktivističke tehnike čitanja, ali u ovom tekstu kao da ga ona ne zadovoljava do kraja, kao da njegovo upisivanje korpusa «male nacije» (malih nacija) u diskurs balkanizma zahtijeva uopćenije, šire poteze, nacrt ili neki mogući sinopsis za priču, prije nego što bi želio ustrajati na suučesništvu čitanja i pisanja u uobičajenom smislu. Njegova je teza i opasna i subverzivna, ali uvijek oprezna da, krećući se na rubu ponora, ne dotakne dno konzervirajuće nacionalističke argumentacije. Kao što sam ističe, dva njegova osnovna lajtmotiva su južnoslovenski identitet i nedostatak stvarnosti. Sve, bilo koja priča da se priča, na Balkanu upućuje na rat. Balkan je lokus mnoštva etničkih kultura, uhvaćenih u stupicu zavodljivosti imperijalnog modela i uvijek prijeteće katastrofe simboličke smrti u asimilaciji: događaj kulturnih re-konstitucija uvijek je tu i ratni događaj, rat se može vidjeti istodobno i kao posljedica i kao uzrok svih uzroka. «Rat konstituiše male nacije na dva načina: prvo, rat prisiljava na suočavanje sa stvarnošću (i to se poraženoj strani pojavljuje kao sušta stvarnost); drugo, rat utelovljuje male etnije u jednu veliku. Ovi događaji su, u stvari, samo jedan isti događaj koji se svodi na to da se suočavamo sa stvarnošću u trenutku kada je to u najmanjoj meri naša kulturna stvarnost. Kolektivna trauma poslednje bitke, kao i rezultirajuća vojna okupacija, pojačava se upisivanjem pobednikovog simboličkog poretka na izgubljenu teritoriju. Bitke čine da zemlja drhti, dok tuđa kultura uklanja veći deo čvrstog tla. Etnički prostor više ne odgovara nasleđenoj teritoriji ili, da kažemo to malo opreznije, oni odgovaraju jedno drugom manje nego pre.» (str. 233)
Etniji žive u režimu «znaka u dobrom stanju»: u režimu etničkih imena. Balkan se čita kao «skladište vlastitih imena». Kalemeći Smitha (s njegovom klasifikacijom etničkih zajednica»), Lyotarda («klasifikacija» rečeničkih univerzuma u raskolu) i Baudrillarda (kritika političke ekonomije i «savršenstvo zla»), Vlaisavljević nastoji stereotipe potkopavati iznutra (što uvijek sa sobom nosi određene rizike), «ukazujući prstom» na dvije «nesvodive stvarnosti»: one (zapadnjačke) koja živi u «povlačenju stvarnosti, jer joj nedostaje ukotvljenost jezika u referentu» (Lyotard) i etnija koje žive u predmodernoj stvarnosti sa još uvijek velikim referencijalnim kapacitetom svojih jezika. U režimu vlastitih imena, najvlastitija su imena heroja: treba li se čuditi što epske kulture konstituirane ratom, osim narativnih strategija herojske epike trpe još jedino – pathos primjeren za logos epitaphios.
Ovaj tekst može se ispravno čitati samo na foliju «teksta Bosne». To valja (u zborniku o Balkanu, ne i u javnim istupima autora) zatajiti kako bi sve razlike u etničkim konstitucijama balkanskih naroda bile privremeno prebrisane velikom gestom ratne generalizacije. Da, u takvim okolnostima nužno je i osloboditi «tijela» «velikih i malih nacija» spolno ih (i na sve druge načine) neutralizirajući: ona se uspješno mogu fragmentarizirati, silovati, dijeliti i spajati, ali ne i voditi ljubav. U svom poduhvatu «spuštanja na zemlju» «nebeskog pogleda», «oko» našeg pripovjedača ostaje slijepo za vlastita «prelijetanja». To nikako ne znači da autorova teza nije i jedan izvrstan, provokativan i pomalo zastrašujući način da se iz rukava nacionalističke «samorazumljive» politike izvuku na vidjelo njegovi glavni aduti: etničko ime, etnička tradicija i posljednji rat kao nastavak svih onih prethodnih ratova imperijalističkih intervencija u «kulturno biće» «malih naroda». Samo što tako, čini se, izvan vidokruga ostaje onaj dio «bosanskog teksta» koji, magičnim operacijama poopćavanja, zastire «divlja» otkačinjanja od «kanonskog teksta». Naprimjer, lik budalastog/e Bosanca/Bosanke koji/a vjeruju u mogućnost takve vratolomije kakav je, recimo, «interkulturalni identitet» (moglo bi se puknuti od smijeha kad stvar ne bi bila i odveć tužna, a mislim i da sličan fantazam njeguju i neki drugi Balkanci). Ili na čitavu porodicu gesti kreativnog samoiskorjenjivanja iz tijela etnije, disemiNacije kako bi rekao H. Bhabha, instaliranje politike putovanja u samo srce teritorijalizirajućih zahtjeva. Uvijek se negdje, u neko vrijeme pojavljuju i prakse i značenja za kojim se nije posegnulo. Također, treba držati na oku još jedno omaknuće «brzopoteznog pisma»: ono kada se epski narativ pobrka sa baladnim. Ne samo što ovaj drugi žanr mrsi i brka granice, već i stoga Hasanaginičino «srce puca» pod težinom muške riječi koja nikog ne moli. Svakako je tačno da je i baladna naracija kontaminirana upadom epskih flukseva, ne može da ne bude, ali ću podsjetiti da Vukovo razvrstavenje «ženskih» i «muških» narodnih pjesama, jednom ipak valja pokušati dešifrirati i preko nekih drugih, do sada prešućenih simptoma.

Književnost, ako baš hoćete...

Dok filozofi rado krče staze i putove političkog, pjesnikinji ne preostaje ništa drugo nego da broji te korake:

Ide Victor, ide Muzafer,
Ide Siegfrid. Ide pobjednik.
Ide KOSTUR, zavaljuje se .
Ave!
Selam alejk!
Guten Tag!
Dobar dan. Hullo! Hail!

(Bisera Alikadić)

Pjesnici su ih također brojali – ove sablasti i kosture, poput Mandeljštama koji je uz to još prepoznao da je «Neznani junak» privilegirani označitelj svih politika i rata i identiteta. Eto paradoksa usred politike vlastitih imena: kastracija identiteta i jeste najupečatljiviji potez «lijepe smrti». Kako vidimo, komemorativna kultura se dobro snalazi i s vlastitim imenima i sa onim što je ime izgubilo, te je tako proizvela i nešto «više od imena samog»!
Marko Vešović u «Poljskoj konjici» također uspostavlja specifičan odnos prema vlastitom imenu, ali tako da «najvlastitija» - imena heroja, ostavlja praznih šaka. U toj je zbirci imena, poezija gotovo abdicirala (sjetimo se kako rime potpisuju u mjeri u kojoj udaraju pečat na neku pripadnost) u korist «proze svijeta». Umjesto da se ritmizira, rečenica se zapisuje kao trag «malih priča» koje žive pod prijetnjom da će svakog časa biti nemilosrdno izbrisane. «Crna Bosna i Gora Hercegovina» iz vica se sele u govor onih koji kazuju sa mjesta referenta. Narativna inverzija i cirkulacija koja cijepa «narodno tijelo», tako da njegovo «lijepo jedinstvo» gotovo puca po svim šavovima! Poezija i njezina mjera postaju nesumjerljive – preostaje samo dar i bol govorećeg subjekta. Ali je Vlaisavljević na izvjestan način u pravu: kada bitne momente ratne konstitucija identiteta markiramo, onda su sve opcije dovedene u pitanje i ostaju netaknutim samo još kriptografski zapisi: vlastita imena samo još kao sušti preostatak destruktivnog rada hirurgijskih zahvata identitarnih procedura.

I na kraju Eho

Parafrazirajući G. Ch. Spivak, u čitavoj ovoj priči za mene je i dalje ostalo najvažnije pitanje - kako da oni koji se ne boje nestabilnosti i privremenosti svih identitarnih konstrukcija, uvjere one koji od toga dobijaju napade panike da prestanu sanjati o ubojstvu.
Kada je J. Brenkman («Narcissus in the Text». Georgia Review, 30, 1976) dekonstuirao Ehinu i Narcisovu priču, u Ovidijevoj verziji, preko pomaknutih paralelizama koji joj obezbjeđuju privid strukturalnog jedinstva fabule, teme i likova, ustvrdit će između ostalog: «Premda je Ehin 'glas' samo prazno, odjekujuće ponavljanje Narcisovih riječi, što ih on pogrešno shvaća kao drugi glas, za tematsko i strukturno jedinstvo pripovijesti ključno je zatajiti činjenicu tlapnje i praznog ponavljanja tako što nam se govori da Ehini odjeci uistinu izražavaju njezinu žudnju, obnavljajući tako njezin glas, njezinu osobnost i razumljivost. To je ključno zato što ako Narcisov usud mora biti primjerena kazna, onda Eho mora biti lik koji je izrazio svoju žudnju i bio odbijen.» Ono što, zauzvrat, zatajuje ova analiza krije se u previđanju simboličkog značenja Junonine kazne. Ehina žudnja se, mnogo prije nego što se «objavi» zjap tlapnje i «ispraznog ponavljanja», već našla u procjepu jastva i jezika. Od čega je onda ispražnjen Ehin odjek? Ovidijeva pripovijest inzistira da je prazno mjesto samo Ehino tijelo, dok su glas i svijest sačuvani. Ja bih se radije kladila na rastjelovljenje putem ukidanja prava na vlastiti jezik, ali se ipak neću obrušiti na Brenkmanovu interpretaciju posredstvom koncepta J. Butler, koji se zasniva na ideji da svako performativno ponavljanje uvijek proizvodi i neki suvišak, pa se rastjelovljenju možemo oduprijeti taktikom hiperboličkog ponavljanja. Umjesto toga, neka sam Ovidijev tekst svjedoči: Narcis viče «Kamo sreće da umrem prije no što moje obilje bude tvoje!», a Eho ponavlja «nek moje obilje bude tvoje!»